Ivan Zajc i Ivo Vojnović veze s Česima. Karlo IV. veliki jubilej 700 godina od rođenja. Upoznajte Slavensku epopeju Alfonsa Muche

Transkript

1 Zagreb, lipanj 2016., godina XXIV., broj 34 Karlo IV. veliki jubilej 700 godina od rođenja Upoznajte Slavensku epopeju Alfonsa Muche Josip Salač od poštara do zagrebačkog biskupa Kako je popularna glazba spojila Hrvate i Čehe Ivan Zajc i Ivo Vojnović veze s Česima Amelija Jurković Opatijka kao prva dama Praga Zašto Češka napreduje? Izvještaji o aktivnostima HČD-a Doznajte najnovije hrvatskočeške vijesti i zanimljivosti

2 Sadržaj Uvodnik: Jačamo svijest o zajedničkim identitetskim odrednicama Hrvata i Čeha 3 O aktivnostima Hrvatsko-češkog društva 4 Dragutin Stražimir: Otac hrvatske enologije i zaljubljenik u Češku 11 Vijesti 12 In memoriam Ludvík Vaculík: Trijumf slobode 32 Bratstvo po pismopisanju 34 Ivan Zajc i opera Nikola Šubić Zrinjski u Češkoj: Omiljen kod publike usprkos kritičarima 36 Zdenka Taborski: Obličej města 37 Karel Havlíček Borovský: Popularizator i mučenik austroslavizma 38 Ivica Antolčić: Svi mi nosimo svoja mala bogatstva 40 Karlo IV.: Otac domovine, čovjek ispred svog vremena 42 Slavenska epopeja Alfonsa Muche: Herojski prizori zasjenjeni alegorijama i simbolima 47 Ivo Vojnović i njegova pisma Česima 50 Josip Salač: Poštar koji je postao zagrebački biskup 53 Amelija Jurković Baxová: Od Cvijeta Opatije do prve dame Praga 58 Marijana i Kristinka u crvenoj suknjici 62 Doprinos sportskom, glazbenom i društvenom životu Daruvara 66 Tomáš Masaryk i alkoholozam: Apstinencijom do etikete na pivu 70 Češka veza, domov můj 74 Bajkoviti stanovnici čeških voda: Strah i trepet za puk, inspiracija za umjetnike 76 Drago Štambuk: Praga caput regni 78 SUSRETI Broj 34, lipanj Izdavač: Hrvatsko-češko društvo Ulica Pavla Šubića Zagreb OIB: hcdzag@gmail.com Žiro-račun (PBZ): HR Urednik: Marijan Lipovac Uredništvo: Vlatka Banek, Snježana Herceg, Vjenceslav Herout, Miroslav Křepela, Tihomil Maštrović, Zvonimir Maštrović, Mato Pejić, Ivanka Stahuljak, Barbora Veselić, Franjo Vondraček Fotografije: Arhiv Hrvatsko-češkog društva, Damir Crnogaj, Toni Hnojčik, Tigran Ilić, Marijan Lipovac, Ivan Šebelja Dizajn i prijelom: Alan Čaplar, Urednik d.o.o. Lektura i korektura: Ivona Mamić Tisak: SKANER STUDIO d.o.o. Susreti su interno glasilo Hrvatsko-češkog društva i članovima se dostavljaju besplatno. Izlaženje Susreta novčano su pomogli Ministarstvo vanjskih i europskih poslova i Ministarstvo kulture. Na naslovnici: Samostan Na Slovanech (ili Emaus) u Pragu na desnoj obali Vltave koji je osnovao češki kralj i rimsko-njemački car Karlo IV. i u njega pozvao hrvatske benediktince glagoljaše Na poleđini: Slika češkog slikara Alfonsa Muche Obrana Sigeta protiv Turaka Nikole Zrinskog iz ciklusa Slavenska epopeja, nastala 1914., dimenzija 610 puta 810 centimetara 2

3 Uvodnik U veljači Hrvatsko-češko društvo proslavit će 25. godišnjicu svog osnutka i uspješnog djelovanja na promicanju ideje hrvatsko-češkog prijateljstva. U tih četvrt stoljeća mijenjale su se i Hrvatska i Češka, a mijenjalo se i naše Hrvatsko-češko društvo koje je od male skupine entuzijasta postalo respektabilna udruga koja svojim akcijama daje mali, ali značajan doprinos ukupnom bogatstvu hrvatsko-čeških odnosa o kojem svjedočimo na svim područjima. Svjedok tih promjena je i glasilo Hrvatsko-češkog društva Susreti koji su jačanjem naše udruge i angažmanom njenih članova postupno prerastali okvire internog biltena i postajali pravo informativno glasilo s najvažnijim aktualnostima i zanimljivostima vezanima uz hrvatsko-češke veze. Danas, kada u rukama držite Susrete s rednim brojem 34, svjedočite još jednom velikom uspjehu Hrvatsko-češkog društva koje već šestu godinu zaredom izdaje časopis kakvih u Hrvatskoj doista ima malo, koji prednjači kvalitetom tekstova i grafičke izvedbe, kao i pozitivnim duhom s kojim pristupa temama vezanima uz Češku i hrvatsko-češke veze. Izlaženje Susreta već HČD info SUSRETI Jačamo svijest o zajedničkim identitetskim odrednicama Hrvata i Čeha ## Marijan Lipovac predsjednik Hrvatskočeškog društva tradicionano podupiru Ministarstvo vanjskih i europskih poslova i Ministarstvo kulture, prepoznajući u Susretima kvalitetan proizvod i važan medij za povezivanje Hrvatske s Češkom, zemljom s kojom nas spajaju mnoge epizode iz prošlosti, mnogi zajednički velikani, ali prije svega pripadnost našem srednjoeuropskom kulturnom i civilizacijskom krugu. Svijest o tome Hrvatsko-češko društvo i Susreti šire od samog početka dajući djelatan doprinos da se na tim zdravim i povijesno čvrstim temeljima gradi buduća suradnja za koju danas postoje bolje okolnosti nego ikada prije. Kroz stoljeća je suradnja Hrvata i Čeha donosila brojne rezultate, definirajući nacionalni i kulturni identitet oba naroda i obogaćujući njihovu baštinu. Tu je suradnju moguće dodatno unaprijediti upravo jačanjem svijesti o našim zajedničkim identitetskim odrednicama. Tome žele doprinijeti i ovi Susreti u kojima donosimo niz zanimljivih tema koje spajaju Hrvate i Čehe, počevši od češkog kralja i rimsko-njemačkog cara Karla IV., prijatelja hrvatskih glagoljaša i osnivača Karlova sveučilišta gdje su studirali brojni Hrvati. Tu su i tekstovi o vezama koje su s Česima imali dvojica velikana hrvatske kulture, Ivo Vojnović i Ivan Zajc, čiju operu Nikola Šubić Zrinjski ćemo u gledati i slušati s još više emocija zbog jubileja 450. godišnjice Sigetske bitke, tog slavnog i tragičnog događaja hrvatske povijesti kojeg je u sklopu ciklusa Slavenska epopeja ovjekovječio slavni češki slikar Alfons Mucha, o čemu također možete čitati u ovim Susretima. Podsjećamo da smo upravo uoči ovog jubileja, u broju Susreta iz 2015., pisali o vezama Nikole Šubića Zrinskog s Česima, a još upravo su Susreti prvi u Hrvatskoj pisali o tome kako je arija U boj, u boj posredstvom čeških vojnika postala popularna u Japanu, što je danas u Hrvatskoj relativno poznata činjenica. S pravom se možemo ponositi da Susreti na neki način anticipiraju trendove i prvi otvaraju neke teme. Uostalom, u lanjskom broju opširno smo pisali o Višegradskoj skupini apelirajući na hrvatske političare da toj grupaciji srednjoeuropskih država posvete veću pažnju, što se odnedavno počelo i događati. I dalje radimo na boljem povezivanju dviju metropola, Zagreba i Praga, pa je zanimljivo čitati o tome kako je između dva svjetska rata prva dama Praga bila jedna Hrvatica, Opatijka Amelija Jurković. Ove godine pada i stota godišnjica unikatnog primjera hrvatsko-češkog kulturnog prožimanja, Hrvatskih jaslica u zagrebačkoj crkvi svetog Blaža čiji je autor Čeh Vojta Braniš, o kojem iz prve ruke govori istaknuti hrvatski likovni umjetnik Ivica Antolčić, najstariji član Hrvatsko-češkog društva. U Susretima pišemo i o popularnoj glazbi kao vezi između Hrvata i Čeha, a tu su i pomalo neobični tekstovi o Tomášu Masaryku. I ovi Susreti izvještavaju o aktualnostima iz života češke manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Češkoj koje se uspješno odupiru asimilaciji čuvajući i češku i hrvatsku komponentu svojih identiteta spajajući time i dvije zemlje. U tom je kontekstu poučna životna priča biskupa Josipa Salača, daruvarskog Čeha. Ni ovog puta nismo zaboravili kratke usporedne podatke o Hrvatskoj i Češkoj pri dnu stranica iz kojih možemo dosta naučiti, kao što se može učiti i iz brojnih svijetlih primjera hrvatsko-češkog prijateljstva. Njihovu popularizaciju Hrvatsko-češko društvo i Susreti nastavljaju i dalje, ususret svom jubileju. Hrvatsko-češko društvo je nevladina, nepolitička, neprofitna udruga kojoj je cilj davanje doprinosa razmjeni kulturnih, umjetničkih, znanstvenih, gospodarskih i drugih civilizacijskih dostignuća hrvatskog i češkog naroda, odnosno građana Hrvatske i Češke. Društvo je utemeljeno 22. veljače pod nazivom Društvo hrvatsko-češkoga i slovačkoga prijateljstva, a 21. veljače promijenilo je naziv u Hrvatsko-češko društvo. Od samog osnutka HČD podupire i pokreće aktivnosti kojima je cilj jačanje hrvatsko-čeških veza i bolje upoznavanje dvaju naroda, pri čemu posebnu pozornost posvećuje češkoj manjini u Hrvatskoj i hrvatskoj manjini u Češkoj. Na čelu HČD-a nalazi se Predsjedništvo koje od čine: Marijan Lipovac (predsjednik HČD-a), Miroslav Křepela (potpredsjednik), Tigran Ilić (tajnik) te članovi Ivan Havelka i Zvonimir Maštrović. Nadzorni odbor HČD-a čine: Gordana Divac, Dubravko Dosegović i Ivanka Stahuljak kao članovi te Dragutin Zajec kao zamjenik člana. Sjedište HČD-a je u Zagrebu, u Ulici Pavla Šubića 20, a HČD ima i svoju podružnicu u Omišu kojoj je predsjednik Tonći Stanić te podružnicu u Daruvaru kojoj je predsjednik Vladimir Ivić. Internetska stranica HČD-a je a udruga ima i svoju stranicu i grupu na Facebooku. 3

4 O aktivnostima Hrvatsko-češkog društva Susreti otkrivaju kapilarnu povezanost češkog i hrvatskog naroda Hrvatsko-češko društvo izdalo je novi broj svog glasila Susreti koji je javnosti predstavljen 17. lipnja u Češkom domu u Zagrebu. Riječ je o 33. broju glasila, odnosno petom od ponovnog pokretanja ove edicije 2011., nakon stanke od 12 godina. O sadržaju Susreta govorio je član HČD-a prof. dr. Tihomil Maštrović, književni povjesničar i kroatolog koji je istaknuo da su Susreti uređeni na moderan način, ponajviše tako što se istraživački ispituju sve relevantne činjenice vezane uz pojedine hrvatsko-češke veze, povezujući pri tom obavijesne s obrazovnim sadržajima. Uz to se ne zaboravljaju ni odgovarajući zabavni sadržaji, a sve na način da se skladno povežu tekstualni s ilustrativnim dijelovima časopisa. Susreti reprezentativno izgledaju i ta kvalitetna likovnost svakog broja, njegov pažljivo oblikovan vizualni izgled, odmah privlači onog tko ga uzme u ruke, pozivajući ga na listanje, na taj izazov otkrivanja novih činjenica u otprije poznatim povijesnim zgodama i u sudbinama poznatih, pri čemu se odmah može prepoznati njegova kvaliteta, uz prikladnu likovnu opremljenost. U Susretima se objavljuju brojne činjenice te stručne i znanstvene spoznaje o važnim pitanjima dvaju prijateljskih naroda, i to kako one što su ostvarene tijekom prošlih stoljeća, tako i one suvremene, pri čemu se njihovim iznošenjem i razmatranjem pridonosi iskrenom i čvrstom hrvatsko-češkom prijateljstvu i dobrim zajedničkim odnosima u budućnosti. Raduje spoznaja da sadržaj svakog broja Susreta, pa tako i najnovijeg broja, prije svega plijeni svojom iznimnom zanimljivošću, a rekao bih i ekskluzivnošću višestruko zanimljivih poruka. Javnost se tako, iz broja u broj Susreta, podsjeća na brojne osobe i događaje koji su od srednjeg vijeka do današnjih dana spajali Hrvate i Čehe i doprinosili zbližavanju dvaju naroda, kazao je Maštrović, podsjetivši na brojne događaje i osobe iz povijesti hrvatsko-čeških odnosa. Časopis Susreti pokazuje da, u današnje doba opće globalizacije, identiteti nacija i njihovo prepoznavanje mogu služiti kao mostovi u povezivanju pojedinih bliskih naroda i država. Susreti su do sada u tom smislu puno napravili, ukazujući na međusobne sličnosti i razlike Hrvatske i Češke, otkrivajući kapilarnu povezanost češkog i hrvatskog naroda u povijesti na brojnim razinama. Upravo to neka i u budućnosti bude jedna od važnih zadaća Susreta, te zaista valja pozdraviti svaku potporu tom vrijednom nastojanju. U tom smislu velike čestitke izdavaču, a napose uredniku Marijanu Lipovcu. Zaista, Susreti su lijep i koristan časopis i s pravom ga se može uvrstiti među najbolje u Hrvatskoj, zaključio je Maštrović. Predsjednik HČD-a i urednik Susreta Marijan Lipovac izrazio je zadovoljstvo što se Susreti promoviraju upravo uoči ljeta i turističke sezone kad hrvatskočeški odnosi doživljavaju svoj vrhunac jer brojni Česi dolaze na hrvatski Jadran. Susreti su najvažniji i najuspješniji projekt Hrvatsko-češkog društva, naš brend, naša osobna iskaznica. Mi smo jedino društvo prijateljstva u Hrvatskoj koje ima svoje glasilo, i to u obliku pravog časopisa, kao što smo među rijetkima koji imaju i svoju internetsku stranicu, kao i stranicu na Facebooku. Ako me pitate u čemu je tajna kvalitete Susreta, rekao bih da je ona u bogatstvu hrvatsko-čeških veza, kako u prošlosti tako i danas. Tu nalazimo toliko tema o kojima možda nismo ni slutili i one jednostavno moraju rezultirati jednim ovako kvalitetnim djelom. S ovakvim časopisom Hrvatsko-češko društvo zapravo prezentira ono što želi i iskazuje svoju viziju Hrvatske, a to je Hrvatska koja je svjesna sebe i svog identiteta, koja Miroslav Kolatek, Tihomil Maštrović i Marijan Lipovac zna gdje pripada i na temelju te samosvijesti i samopouzdanja želi graditi odnose sa svim drugim narodima, posebno s onima poput Čeha s kojima nas vežu duboke višestoljetne veze u sklopu istog kulturnog i civilizacijskog kruga, a posljednje dvije godine i u sklopu iste političke asocijacije, Europske unije. Želimo Hrvatsku koja nije u strahu i zatvorena u sebe, nego Hrvatsku koja je otvorena za suradnju s bliskim i prijateljskim državama i narodima kako bi njoj samoj bilo bolje i kako bi ojačala svoju političku, gospodarsku, kulturnu i svaku drugu poziciju, kazao je Lipovac, istaknuvši da je na području hrvatsko-čeških veza u posljednjih godinu dana bila vrlo živa aktivnost na svim područjima, od politike preko kulture do sporta. Zašto sve ovo radimo? Zato jer smatramo da je hrvatsko-češko prijateljstvo jedna vrednota koju treba njegovati i unapređivati, i to radi naše vlastite dobrobiti. Jer da bi se uspjelo jednostavno se treba ugledati na uspješnije od sebe, zaključio je Lipovac. Na promociji je bio i zamjenik češkog veleposlanika Miroslav Kolatek koji je pohvalio djelovanje HČDa na promicanju veza Hrvatske i Češke i najavio daljnju potporu veleposlanstva. Ivona Mamić 4

5 Vjenceslav Herout dobitnik nagrade Gratias Agit Češki ministar vanjskih poslova Lubomír Zaorálek uručio je 12. lipnja u Pragu nagrade Gratias Agit dobitnicima među kojima je bio i Vjenceslav Herout, povjesničar iz Daruvara, član Hrvatsko-češkog društva. Kako se navodi u obrazloženju, Herout je jedan je važnih predstavnika češkog manjinskog života u Hrvatskoj, a svojim znanstveno-povjesničarskim, ali i pedagoškim radom, zadužio je generacije hrvatskih i čeških đaka kojima je s nepresušnim entuzijazmom prenosio svoje bogato znanje o povijesti. Posebice je zaslužan za praćenje povijesnog razvoja češke manjine u Hrvatskoj. Nagradu Gratias Agit češko Ministarstvo vanjskih poslova od dodjeljuje zaslužnima za širenje dobrog imena Češke u inozemstvu. Prvi dobitnik iz Hrvatske bio je Josip Matušek, također član HČD-a, priznanje je dobio Savez Čeha, Dubravka Sesar, Dušan Karpatský, a Leonora Janota. Nisam očekivao nagradu, a jesam li ju zaslužio neka sude drugi. No nakon 50 godina istraživačkog rada i gotovo pola stoljeća prosvjetne djelatnosti morao je za mnom ostati neki trag. Neobrađenih tema je i dalje puno i rado bih nastavio s radom, izjavio je Herout. M. L. U Zagrebu obilježena 600. godišnjica smrti Jana Husa U organizaciji Reformirane crkve Zagreb, Hrvatsko-češkog društva i Češke besede Zagreb, 28. studenog u Reformiranoj crkvi u Zagrebu obilježena je 600. godišnjica smrti češkog vjerskog reformatora Jana Husa. Nakon bogoštovlja koje je predvodio župnik Branimir Bučanović, predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac održao je predavanje o životu i djelu Jana Husa u kojem je objasnio okolnosti zbog kojih je u Češkoj krajem 14. i početkom 15. stoljeća došlo do jačanja snaga koje su se zalagale za reformu Katoličke crkve i njeno vraćanje evanđeoskim vrijednostima uz odricanje od sekularne moći i bogatstva. Jan Hus jedan je od preteča protestantske reformacije koja je započela stoljeće nakon njegove smrti. Česi ga smatraju jednom od najznačajnijih osoba svoje povijesti, a dan njegove smrti u Češkoj je državni blagdan. Papa Ivan Pavao II. pohvalno je govorio o Husu tijekom svog prvog posjeta Češkoj 1990., a 1999., uoči Velikog jubileja 2000 godina kršćanstva, izrazio je duboko žaljenje zbog Husove smrti i zbog sukoba i podjela koje je ona izazvala među Česima. Papa Franjo je u lipnju kazao da je potrebno nastaviti proučavanje lika i djela Jana Husa, koji je dugo bio predmetom prijepora među kršćanima, dok je danas postao poticaj za dijalog. Hrvatski franjevac fra Šimun Šito Ćorić uputio je pismo papi Franji u kojem ga moli da rehabilitira Jana Husa. Marijan Lipovac je istaknuo i važnost Jana Husa za češku kulturu, uz ostalo i zbog toga što je bio autor češkog pravopisa i slova s dijakritičkim znakovima koje su u 19. stoljeću preuzeli i Hrvati, a spomenuo je i da je Hus među svojim studentima i sljedbenicima imao i nekoliko Hrvata. Veliki štovatelj Jana Husa među Hrvatima bio je Stjepan Radić. Na obilježavanju 600. godišnjice smrti Jana Husa bio je i župnik Valdeške crkve iz Trsta Ruggiero Marchetti koji je podsjetio na povijest ove vjerske zajednice osnovane koja je tijekom stoljeća proživjela teške progone, kao i na njene veze s Husovim sljedbenicima. Važnost Jana Husa za reformaciju u svom 5 je govoru istaknuo i župnik Evangeličke crkvene općine Zagreb Moran Rajković, dok je Jindra Malá iz češkog veleposlanstva u Zagrebu kazala da je Jan Hus iznimna osoba češke povijesti na koju su svi Česi ponosni, posebno zbog njegove poruke da istina uvijek pobjeđuje koja se nalazi i na zastavi čeških predsjednika. Na spomen-večeri su govorili i izaslanik zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića Željko Zaninović, predsjednik Hrvatskog biblijskog društva Dražen Brodarić, predstavnik inicijative 40 dana za život Vedran Politeo, a nazočni su bili i pripadnici češke manjine u Zagrebu te vjernici Reformirane crkve i drugih kršćanskih crkava. M. L.

6 Spomen na Božidara Grubišića i Miroslava Jileka Hrvatsko-češko društvo prisjetilo se 3. studenog na spomen-večeri u Češkom domu u Zagrebu dvojice svojih istaknutih članova-utemeljitelja kojima su padale okrugle godišnjice rođenja i smrti, novinara Božidara Grubišića i sociologa Miroslava Jileka koji su dali ključan doprinos osnutku i profilaciji ove udruge. Božidar Grubišić rodio se 20. listopada u Zagrebu, a umro je u Šibeniku 12. listopada Po majci je bio Čeh te se tako i izašnjavao. Od živio je u Daruvaru gdje počinje surađivati u tek osnovanom češkom tjedniku Jednota kojem je od do bio glavni i odgovorni urednik. Potaknuo je razvoj izdavaštva češke manjine pa je 1953., s Frantom Burianom ponovno pokrenuo časopis Detský koutek, a iste godine i Český lidový kalendář. Inicirao je i izdavanje udžbenika za češke škole, pokrenuo Studnice književni prilog Jednote, te kulturni zbornik Přehled. Od živio je u Zagrebu gdje je do radio na Radio Zagrebu kao urednik informativnih emisija i redakcije za unutarnju politiku i privredu. Od do 1982., bio je glavni urednik latiničkog izdanja Borbe, zatim je do bio predsjednik Skupštine Općine Trešnjevka, a do umirovljenja bio je urednik Kronike Čeha i Slovaka na Televiziji Zagreb. Bio je čelna osoba inicijativnog odbora za osnutak Hrvatsko-češkog društva kojem je od do bio tajnik. Miroslav Jilek rodio se 7. svibnja u Gornjem Daruvaru, a umro je u Zagrebu 27. prosinca Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je diplomirao sociologiju i filozofiju, je magistrirao na Arhitektonskom fakultetu, na studiju iz područja urbanih i prostornih znanosti, a doktorirao na Filozofskom fakultetu. Od pa sve do smrti Jilek je bio zaposlen na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta na Katedri za metodologiju znanstvenoistraživačkog rada, a na Ekonomskom fakultetu predavao je sociologiju turizma. Bavio se uglavnom sociologijom grada i prostora, kulture, mladeži, masovnih komunikacija, slobodnog vremena, turizma, životnih stilova, religije te metodologijom znanstveno-istraživačkog rada u području društvenih znanosti. Bio je i član Češke besede Zagreb i Vijeća češke nacionalne manjine Grada Zagreba. O Grubišićevim i Jilekovim zaslugama za HČD govorio je predsjednik Društva Marijan Lipovac. U prvim danima i godinama HČD-a dragocjene su bile Grubišićeve organizacijske sposobnosti, njegovo iskustvo novinara i urednika, pa i društveno-političkog radnika, odlično poznavanje Češke, češke manjine i češkog jezika. Od Grubišića potječe i strateška orijentacija HČD prema udrugama češke manjine kao našim prirodnim partnerima, i to tako da jedni drugima svojim aktivnostima ne konkuriramo, nego da se nadopunjujemo. Ono što je trajna ostavština Božidara Grubišića je glasilo Susreti koje je upravo on osmislio i pokrenuo, zajedno s Vlatkom Banek, a koje smo prije pet godina uspješno obnovili i unaprijedili. Miroslav Jilek bio je jedan od članova inicijativnog odbora za osnutak našeg Društva, a kasnije je bio na čelu Sekcije za društvene tijekove gdje su u punoj mjeri došli do izražaja njegova erudicija, veliko znanje iz raznih područja, analitičan pristup društvenim pojavama kakav se i očekuje od jednog sociologa. Ukratko, Jilek je bio jedan od mozgova HČD-a, uvijek spreman svoje znanje prenositi drugima, bilo na tribinama i predavanjima, bilo u neformalnim druženjima uz pivo ili daruvarski rizling. Osobe formata Božidara Grubišića i Miroslava Jileka teško je nadomjestiti i naravno da nam i danas nedostaju i da bi nam dobro došli sa svim svojim sposobnostima, znanjima i entuzijazmom s kojim su pristupali radu na jačanju hrvatsko-čeških odnosa, jer to je ono što ih je obojicu povezivalo, kazao je Lipovac. Podsjetio je da od HČD dodjeljuje nagradu za doprinos razvoju hrvatskočeških odnosa na području publicistike i medija nazvanu po Božidaru Grubišiću (dobila ju je NIU Jednota), dok ime Miroslava Jileka nosi nagrada za doprinos hrvatsko-češkim vezama na području društvenih znanosti (jedini dosadašnji dobitnik je Vjenceslav Herout). Na spomen-večeri je prikazan i polusatni dokumentarni film o Grubišiću i Jileku koji je pripremila Vlatka Banek uz pomoć članova svoje obitelji, s mnoštvom zanimljivih podataka te fotografskih i filmskih materijala kojima je istaknut Grubišićev i Jilekov značaj ne samo za HČD i češku manjinu, nego i za širu zajednicu. Svoja sjećanja na njih iznijeli su i nazočni na spomen-večeri. Zdenka Taborski je spomenula da je Jilek mnoge pripadnike češke manjine potaknuo da upišu fakultete te istaknula da su zagrebački Česi od njega saznavali prve informacije o civilnom društvu. Jilekov kolega prof. dr. Mladen Labus istaknuo je da su mnoge spoznaje do kojih je Jilek došao u svojim sociološkim istraživanjima aktualne i danas. Bio je tip intelektualca koji se danas već pomalo gubi. Resilo ga je kritičko mišljenje i human odnos prema čovjeku i svijetu, blagost i fini humor, kazao je Labus. Govoreći o Grubišiću, Vlatka Banek se prisjetila kako se zajedno s njim izborila za postavljanje poprsja hrvatskog skladatelja češkog porijekla Frana Lhotke u njegovoj ulici u zagrebačkom naselju Prečko, a kasnije i skladatelju Krsti Odaku koji je bio praški student. Potpredsjednik Saveza Čeha i predsjednik Vijeća češke nacionalne manjine Grada Zagreba Juraj Bahnik podsjetio je na Grubišićeve zasluge za novinstvo češke manjine i poručio da hrvatski Česi danas nastavljaju djelo koje je on započeo. Na spomen-večeri bili su i članovi obitelji Grubišić i Jilek koji su HČD-u dali velik broj dokumenata i fotografija temeljem kojih je rekonstruiran njihov životopis. M. L. 6

7 Václav Havel kandidat za ulicu u Zagrebu Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova Gradske skupštine Grada Zagreba 21. prosinca na prijedlog Hrvatsko-češkog društva uvrstio je Václava Havela u Fond imena iz kojeg se imenuju javne površine u Zagrebu. Time je učinjen prvi korak da Zagreb dobije Ulicu Václava Havela za koju se traži primjerena lokacija. Plan HČD-a je da ulica bude imenovana do listopada kada se slavi Havelov 80. rođendan, tim više što je i Tomáš Masaryk svoju ulicu također dobio povodom 80. rođendana. Imajući na umu višestoljetnu tradiciju dobrih i prijateljskih hrvatsko-čeških odnosa koji su uzajamno oplemenjivali i obogaćivali oba naroda, smatramo da i Zagreb kao hrvatska, europska i svjetska metropola zaslužuje imati Ulicu Václava Havela. Prihvaćanje našeg prijedloga bilo bi pozitivno primljeno u Češkoj, a bio bi to i korak naprijed u naporima da Zagreb i Prag i službeno postanu gradoviprijatelji, stoji među ostalim u prijedlogu HČD-a u kojem se podsjeća na zasluge Havela kao književnika i državnika te na njegovu potporu Hrvatskoj i BiH tijekom srpske agresije, kada je bio među rijetkima koji su branili legitimitet operacije Oluja. M. L. Václav Havel s članovima HČD-a u Zagrebu Vlado Milunić dobitnik Nagrade Marija i Stjepan Radić Vlado Milunić, češki arhitekt hrvatskog porijekla, autor poznate Kuće koja pleše u Pragu, proslavio je 3. ožujka rođendan i tim povodom Hrvatsko-češko društvo dodijelilo mu je Nagradu Marija i Stjepan Radić zbog, kako stoji u obrazloženju, njegovih iznimnih zasluga za razvoj hrvatsko-čeških odnosa u cjelini, koje se očituju u njegovom višegodišnjem radu i prepoznatljivim rezultatima trajne vrijednosti i od šireg društvenog interesa. Milunić već 60 godina živi u Češkoj gdje je ostvario vrijedna i od struke, korisnika te publike priznata djela suvremene arhitekture, među kojima se kao najpoznatija u europskim i svjetskim razmjerima ističe poslovna zgrada na obali Vltave u Pragu poznata kao Kuća koja pleše dovršena prije 20 godina. Ikonu suvremene praške arhitekture Milunić je projektirao zajedno sa svjetski poznatim kanadsko-američkim arhitektom Frankom Gehryjem, a idejni projekt za zgradu Milunić je osmislio zajedno sa svojim prijateljem, češkim predsjednikom Václavom Havelom. Zgrada simbolizira slobodu i dinamičnost češkog društva nakon Baršunaste revolucije i stekla je veliku popularnost među posjetiteljima Praga te se, uz Hradčane i Karlov most, smatra jednom od tri praške znamenitosti koje turisti najčešće fotografiraju. Zgrada i njeni autori dobili su više nagrada i priznanja u Češkoj i inozemstvu. Osim što je simbol modernog Praga, Kuća koja pleše na određen način simbolizira i hrvatsko-češke odnose koje su kroz stoljeća obilježili i Hrvati koji su dugi niz godina živjeli i djelovali u Češkoj, među kojima se ističu Faust Vrančić, Josip Filipović, Vlaho Bukovac, Vladimir Prelog, Branko Gavella i Zvonimir Rogoz. Tom nizu hrvatskih velikana pridružuje se i Vlado Milunić, ugledni i priznati arhitekt i intelektualac kojem su Češka i Prag postali trajno prebivalište, poznat u češkoj javnosti ne samo po svom arhitektonskom opusu, nego i po dosljednom zalaganju za poštivanje pravila i etike arhitektonske struke i urbanizma te za javni interes. Svojim umjetničkim i javnim djelovanjem Vlado Milunić, u češkoj javnosti prepoznat kao češki arhitekt hrvatskog porijekla, doprinosi popularizaciji Hrvatske u Češkoj, a njegova Kuća koja pleše jedan je od vidljivih znakova uzajamnog kulturnog prožimanja Hrvata i Čeha koje je povezivalo i oplemenjivalo oba naroda stvarajući ne samo djela trajne vrijednosti, nego i jedinstven duh prijateljstva i zajedništva utemeljenog na zajedničkim civilizacijskim i ljudskim vrijednostima. Globalna prepoznatljivost Kuće koja pleše pozicinira to prijateljstvo i zajedništvo Hrvata i Čeha kao relevantan fenomen u europskim i svjetskim razmjerima koji može služiti za primjer drugim narodima, naročito u današnje doba velikih kriza, napetosti i novih izazova, kaže se u odluci Hrvatsko-češkog društva o dodjeli Nagrade Marija i Stjepan Radić Vladi Miluniću. Ovo priznanje do sada su dobili violist, glazbeni pedagog i diplomat Zlatko Stahuljak (2012.) i češki kroatist Dušan Karpatský (2015.), a nazvano je u čast hrvatskog političara Stjepana Radića koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio najznačajniji promicatelj hrvatsko-češkog prijateljstva i njegove supruge Čehinje Marije Radić. M. L. 7

8 U Zagrebu održana spomen-večer u čast Predraga Jirsaka Hrvatsko-češko društvo i Češka beseda Zagreb prisjetili su se 27. travnja istaknutog hrvatskog bohemista, književnika i prevoditelja Predraga Jirsaka povodom 75. godišnjice rođenja i 5. godišnjice smrti. U dvorani Češkog doma tražio se stolac više jer okupili su se brojni studenti bohemistike te Jirsakovi prijatelji i poštovatelji, uz članove njegove obitelji, suprugu Nadu, kćeri Libuše, Ivanu i Iskru te sina Mislava. O Jirsaku kao bohemistu govorila je prof. dr. Dubravka Sesar s Katedre za češki jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, uz mnoga prisjećanja na zajedničke trenutke, dok je prof. dr. Marijan Bobinac s Odsjeka za germanistiku govorio o Jirsaku kao uredniku časopisa Umjetnost riječi u kojem je dao važan doprinos književnoj znanosti. Vedrom i ležernom ugođaju spomen-večeri posebno je pridonijela Jirsakova najmlađa kći, glumica Iskra Jirsak koja je čitala odlomke iz očevih proznih i poetskih djela. Predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac pojasnio je da je spomen-večer organizirana i u povodu predstojeće proslave 25. godišnjice ove udruge kojoj je Jirsak bio jedan od inicijatora i osnivača te prvi potpredsjednik. Upravo je on bio zaslužan za definiranje programskih osnova Društva. Njegov entuzijazam, široko obrazovanje i erudicija i danas nam nedostaju, ali oni su bili upravo presudni u vremenima kad se HČD tek rađalo i stasalo, kad je trebalo iz zaborava izvući tolike nepoznate i zapostavljene osobe i događanje iz povijesti hrvatsko-čeških veza i kad su se, osnutkom samostalne Predrag Jirsak Iskra Jirsak, Dubravka Sesar i Marijan Bobinac Hrvatske, napokon stekli uvjeti da veze Hrvata i Čeha zažive u punom opsegu, da se više ne svode samo na gospodarsku razmjenu i turističko servisiranje, kako je rekao u govoru na osnivačkoj skupštini, nego i na politiku i kulturu, kazao je Lipovac. Podsjetio je da od ime Predraga Jirsaka nosi nagrada Hrvatsko-češkog društva za doprinos razvoju hrvatsko-čeških odnosa na području bohemistike i pisane riječi (jedina dobitnica je Dubravka Sesar). Predsjednica Češke besede Zagreb Alenka Štokić o Jirsaku je govorila kao njegova studentica, prisjetivši se s kolikim je žarom održavao svoja predavanja. Sjećanja na Jirsaka iznijeli su i pročelnica Odsjeka za zapadnoslavenske jezike i književnosti prof. dr. Zrinka Kovačević te drugi nazočni na spomenvečeri, a o Jirsaku kao osobi, profesoru, književniku i prevodiocu govorili su i drugi njegovi prijatelji, suradnici i studenti u kratkom filmu koji su pripremile Tamara i Vlatka Banek. Predrag Jirsak rodio se u Osijeku 24. siječnja 1941., a umro je u Zagrebu 5. srpnja Diplomirao je komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od do radio je kao lektor hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu, gdje je upisao poslijediplomski studij češke književnosti. Od počeo je raditi na studiju bohemistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je vodio jezične vježbe, a od 1972., nakon umirovljenja Ljudevita Jonkea, predavao je češku književnost sve do odlaska u mirovinu Prevodio je s engleskog, češkog i slovačkog jezika. Napisao je roman za djecu Mjesečeva djeca (1958.), a najvažnije djelo mu je roman moderne poetike Karavan savršenih (1964.). Autor je i pjesničkih zbirki Lov na vepra (1986.) i Žena u jednini (2010.) te zbirke priča Lugarinka i grdelin (2010.). Predrag Jirsak bio je član uredništva časopisa Telegram i Umjetnost riječi u kojem je objavio značajne radove o teoriji književnosti, praškom strukturalizmu i suvremenoj češkoj književnosti. U Hrvatskoj enciklopediji i Leksikonu stranih pisaca pisao je natuknice iz češke književnosti. Prevodio je znanstvena djela te umjetničku prozu i poeziju s češkog, slovačkog i engleskog. Za prijevod romana Josefa Škvoreckog Jedna Dvořakova ljubav bio je dobitnik Nagrade Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Preveo je i Poštarsku bajku Karela Čapeka. Važan je i Jirsakov prijevod (u suradnji s ocem Mirkom Jirsakom) tri knjige Vojtecha Zamarovskog, Bogovi i junaci antičkih mitova, Grčko čudo i Otkriće Troje koje su imale značajnu ulogu u popularizaciji antičke kulture i baštine u Hrvatskoj, posebno među mladima. M. L. 8

9 Umro Janko Bučar Podružnica HČD-a Omiš i lokalna policija aktivni u sportu Osnutak Hrvatskog nogometnog kluba Hajduk u praškoj pivnici Kod Fleka najpoznatija je sportska epizoda iz povijesti hrvatskočeških odnosa, no i naša Podružnica Hrvatsko-češkog društva u Omišu daje mali doprinos boljem povezivanju Hrvata i Čeha na području sporta. U svibnju ekipa omiške policije u kojoj su bila i tri člana naše Podružnice, na čelu s potpredsjednikom Stanislavom Kovačićem, bila je u Haviřovu na sjeveru Moravske na natjecanju u streljaštvu gdje su osvojili sedmo mjesto od 14. ekipa. U listopadu naši policajci odlaze u Třinec u Šleskoj na međunarodni malonogometni turnir Zdenek Juroš gdje je sudjelovalo osam ekipa iz Češke, Poljske, Slovačke i Hrvatske. Osvojili su prvo mjesto, a voditelj malonogometne ekipe bio je Stanislav Kovačić. U prosincu su omiški policajci ponovno posjetili Třinec, ovog puta radi međunarodnog turnira u bowlingu IPA 2015 TRINEC. U ekipi su bila četvorica članova Podružnice HČD-a, a uz našeg neizostavnog Stanu bio je i predsjednik Podružnice Tonći Stanić. Od 23 ekipe naša osvaja deseto mjesto. U ugodnom druženju s Član Hrvatsko-češkog društva Janko Bučar, hrvatski književnik, novinar, karikaturist, humorist, satiričar, aforističar i veliki svjetski putnik umro je 20. travnja u New Delhiju. Smrt ga je zatekla tijekom posjeta Indiji, a pokopan je u Zagrebu na groblju Miroševac 29. travnja. Janko Bučar rodio se u Barovki kod Krašića 26. lipnja Školu učenika u privredi i Srednju strojarsku školu završio je u Zagrebu. Od do živio je u Njemačkoj i Južnoafričkoj Republici koju je morao napustiti zbog protivljenja apartheidu. Po povratku u Hrvatsku upisao se na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirao Radio je u Hrvatskoj narodnoj banci. Kao dragovoljac Domovinskog rata odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata, Spomenicom Domovinske zahvalnosti i Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinski. Priloge je objavljivao u Večernjem listu, Vjesniku, Glasu Slavonije, Novom listu, Slobodnoj Dalmaciji, Hrvatskom obzoru, Fokusu, Hrvatskom fokusu, Hrvatskom slovu te u Berekinu, Zgubidanu, Žalcu, Sraki, Potepuhu, Kerempuhu i drugim novinama. Objavio je 16 knjiga, među kojima se ističu Misli opasnog čovjeka (2002.), Domovinski rat Tonći Stanić, Ante Imeri i Jarda Vaněk kroz smijeh do suza (2003.), Nepopravljive misli (2005.), Iz neispranog mozga (2006.), Anegdote i misli Tina Ujevića (2006.), Hrvatski književnici u anegdotama (2007.), Susreti s velikim Otom Reisingerom (2010.), Pisma iz vedrine duha (2012.), 10 godina objavljivanja, 50 godina otpora, 60 godina života i 200 darivanja krvi Janka Bučara (2012.), Anegdote i misli Antuna Gustava Matoša (2014.) te Molba nad molbama (2014.). Na 7. Međunarodnom zagrebačkom salonu autokarikature osvojio je Grand prix. Bio je član brojnih udruga, a kao dobrovoljni davalac darovao je krv preko 230 puta, na što je bio posebno ponosan. Janko Bučar među prijateljima i znancima bio je općepoznat kao dobar, veseo i duhovit čovjek, često nepredvidiv u svojoj spontanosti, ali uvijek bezazlen, neposredan i srdačan u kontaktima sa svakim. Trajno je oko sebe širio vedrinu duha u kojoj je, vjerujemo, našao i spokoj. M. L. prijateljima iz Češke prezentirali smo rad našeg HČD-a. Naposlijetku, zadovoljni smo što se, zahvaljujući pomoći počasnog člana naše Podružnice Jarde Vaněka, uspješno razvija hokejaška karijera našeg člana Ante Imerija koji od u mjestu Brumov-Bylnice kraj Zlína pohađa školu za kuhara i konobara te igra hokej u lokalnom klubu. Na Božićnom turniru hokeja u Splitu odigrao je nekoliko utakmica za amaterski Hokej klub Split i dobio pohvale predsjednika kluba. Naša Podružnica planira dogovoriti prijateljstvo splitskog kluba s nekim češkim hokejaškim amaterskim klubom, a budući da smo uspješni na polju sportske suradnje, ne sumnjamo da ćemo uspjeti. Tonći Stanić 9

10 Predavanje o Masaryku u Rijeci Predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac održao je 4. svibnja u Češkom narodnom domu Tomáša Garriguea Masaryka u Rijeci predavanje o tom češkom velikanu svjetskog glasa, osnivaču i prvom predsjedniku Čehoslovačke. Predavanje su organizirali Češka beseda Rijeka i predstavnica češke manjine u Gradu Rijeci Snježana Herceg. U svom predavanju Lipovac je prikazao Masarykov život i djelo, istaknuvši njegovu dosljednost u stavovima i borbu za istinu i poštivanje moralnih vrednota. Masaryk je službeno najpopularniji stranac u Hrvatskoj jer ima najviše ulica, čak sedam, u Zagrebu, Daruvaru, Dubrovniku, Varaždinu, Čakovcu, Bjelovaru i Virovitici. No te su ulice ostatak prošlih vremena kad je Masaryk bio živ i općepoznat, dok danas većina Hrvata ne zna tko je bio Masaryk, iako su njegov život i djelo poučni i za današnje vrijeme, kazao je Lipovac, pojasnivši kontroverze koje postoje kad je u pitanju Masarykov odnos prema Hrvatima. Dodao je da je Masaryk, iako je bio znanstvenik i mislioc, a ne vojnik, uspio učiniti svojevrsno čudo kad je u središtu Europe na ruševinama Austro-Ugarske ne samo stvorio novu državu, nego takvu državu koja je bila uzor ostalom dijelu Europe po svojoj demokraciji, slobodama i gospodarskom Masaryk je nekad imao svoje šetalište i u Rijeci razvoju. Česi su s Masarykom pokazali da i jedan mali narod može postati politički ugledan i jak, ako prednjači u odnosu na druge narode u pravim vrijednostima koje je Česima ucjepljivao upravo Masaryk demokracija, ljudska prava, slobode, jer u protivnom mali narod može doživjeti samo prezir i poniženje, poručio je Lipovac. Među Masarykovim citatima izdvojio je dva vezana uz demokraciju: Demokracija znači da svaki građanin može reći država to sam ja, ili skromije i ja sam država te Ako naša demokracija ima svoje nedostatke, moramo svladati te nedostatke, a ne svladati demokraciju. I. M. H o s t e l Češka beseda Rijeka Na zapadnom dijelu Rijeke, pet kilometara udaljen od gradske buke, okružen zelenilom s prekrasnim pogledom na Kvarner Rijeka, Ćićarijska 20, Hrvatska Jaruška Husak-Marinković, voditeljica hostela mob: , ceskabesedarijeka@gmail.com Veliko besplatno parkiralište Dvokrevetne, trokrevetne i višekrevetne svijetle i prozračne većinom klimatizirane sobe Priručna kuhinja s potrebnom opremom Blagovaonica i prostor za druženje s TV-om Besplatan pristup internetu Tuš kabine, sapuni, šamponi i sušila za kosu Dodatna posteljina i ručnici na zahtjev Kućni ljubimci su dobrodošli 15 % popust na veće grupe, duži boravak, redovne goste te članove Hrvatsko-češkog društva i Čeških beseda 10

11 125. obljetnica smrti Dragutina Stražimira Otac hrvatske enologije i zaljubljenik u Češku U Bukovcu kod Ludbrega 27. rujna rodio se Karl Vahter. Otac mu je vodio imanje grofova Drašković. Pučku školu pohađa u Petrijancu kod Varaždina, zatim pohađa gimnaziju u Zagrebu, a primljen je u sjemenište. Karl Vahter svoje ime pohrvaćuje i mijenja u Dragutin Stražimir. No zašto je on važan za naš časopis? Autor je prve knjige o vinogradarstvu u Hrvatskoj tiskanoj u Varaždinu Vinogradar. Tu po prvi puta piše o uzgoju vinove loze na armaturi. Knjiga ima još dva izdanja, dopunjena, četiri i šest godina kasnije. S pravom ga smatramo ocem hrvatske enologije. Posebno nam je važno da je ovu knjigu napisao na temelju proučavanja uzgoja vinove loze u Češkoj. Stražimir je prvi put bio u Češkoj još kao bogoslov Češka ga je oduševila i postaje pravi čehofil : naučio je jezik te kasnije čak i prevodi s češkog. Oduševljava ga češka kultura, ali najviše Stražimir je prvi put bio u Češkoj još kao bogoslov Češka ga je oduševila i postaje pravi čehofil : naučio je jezik te kasnije čak i prevodi s češkog. Oduševljava ga češka kultura, ali najviše napredak u poljoprivrednoj proizvodnji napredak u poljoprivrednoj proizvodnji. Za svećenika ga je zaredio zagrebački biskup Juraj Haulik 1845., se politički veže uz narodnjake te ostaje njihov pristaša cijelog života. Kao mladi svećenik od djeluje u Donjoj Zelini. Tu je osnovao osnovnu školu, a već u Svetom Ivanu Zelini osniva podružnicu Gospodarskog društva te organizira prvu izložbu raznih plodova, voća, vina, gomolja i ostalog. Na izložbi vina u Beču za svoju graševinu osvojio je brončanu medalju. Kao predsjednik podružnice Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva u Svetom Ivanu Zelini određuje vrijeme početka berbe grožđa, provodi različite pokuse sa strojevima te puku objašnjava prednosti uzgoja vinove loze na armaturi, onako kako je to vidio u Češkoj. Piše za mnoge novine tog doba. Izdaje i knjižicu Ratarstvo za puk, a piše i poučnu knjigu za seljake Mijat Briguša ili kako se može čovjek popeti s osla na konja koju je nagradila Matica hrvatska. U političkom smislu od je zastupnik u Hrvatskom saboru. Jedna je od ključnih osoba koje su se izborile za izgradnju ceste od Zagreba do Rijeke. Kako bi se izbjeglo plaćanje velike cestarine za robu koja dolazi iz Rijeke, njegovim zalaganjem ukinute su malte na toj komunikaciji. Silno je kritizirao cijenu prijevoza željeznicom na pruzi od Budimpešte do Rijeke. Kako je cijelog života bio zaljubljen u Češku te proučavao češke gospodarske i ine časopise, u sedamdesetoj godini života, narušena zdravlja, odlučuje se za putovanje u Karlove Vary na liječenje. Na povratku s liječenja boravi u Pragu gdje je i umro 7. svibnja pa ove godine obilježavamo 125 obljetnicu njegove smrti. U Pragu je i pokopan. Uostalom sam je u oporuci napisao da ga ukopaju tamo gdje umre, a ovo se dogodilo u njegovoj ljubljenoj češkoj zemlji. Godinama su u Svetom Ivanu Zelini, gdje srednja škola nosi njegovo ime, razmišljali o obilježavanju mjesta njegova ukopa, no nitko ništa nije poduzeo da i pronađe mjesto ukopa Dragutina Stražimira. Konačno je to nakon dugog traženja uspjelo autoru ovog teksta. Stražimir je pokopan na danas najvećem praškom groblju Olšany. Iste te godine uz prethodne dozvole uprave groblja postavljen je i mali nadgrobni dvojezični spomenik koji govori o tom hrvatskom velikanu. Nekoliko godina kasnije uprava groblja postavila je i prikladne tekstualne zapise o važnim osobama koje su ukopane na tom groblju. Tako u blizini Stražimirova groba na češkom jeziku stoji prigodan tekst o njemu u kojem je naglašeno da je mjesto njegova ukopa pronašao novinar i turistički djelatnik, rodak Dragutina Stražimira František Vondraček. Franjo Vondraček 11

12 Vijesti Češka Republika napokon postala (i) Češka Češka mijenja ime, vrištali su u travnju naslovi mnogih svjetskih, pa i hrvatskih medija, javljajući o vijesti koja je uzbudila strasti u Češkoj. Nije se međutim dogodilo ništa dramatično nije se promijenio niti zemljopisni naziv države (Češka), niti politički (Češka Republika), već se državni vrh usuglasio da se nakon 24 godine u baze podataka Ujedinjenih naroda unese i kratki naziv Češke na engleskom (Czechia), francuskom (Tchéquie), španjolskom (Chequia), ruskom (Чехия) te na arapskom i kineskom, što je 2. svibnja službeno prihvatila i češka vlada. Do sada je u UN-ovim bazama bio naveden samo kratki naziv Češke na češkom jeziku (Česko), dok je na ostalim svjetskim jezicima kratki naziv bio identičan službenom, Češka Republika (Czech Republic, République tchèque, República Checa, Чешская Республика), iako je Zavod za češki jezik još preporučio uporabu imena Czechia i njenih ekvivalenata u drugim jezicima. Vlada je službeno preporučila da se kratki naziv Češke koristi uvijek kad nije nužna upotreba službenog naziva, posebno u sportu, trgovini i marketingu. Doduše, u većini jezika kratki naziv za Češku je nakon njena osamostaljenja zaživio, posebno u njemačkom gdje se koristi oblik Tschechien, no najveći problem bio je u zemljama s engleskog govornog područja gdje je umjesto Czechia prevladavao oblik Czech Republic. Posljedica toga bila je da se i u drugim jezicima, pa i u hrvatskom, oblik Češka Republika koristio prečesto i to uglavnom deplasirano, kao na sportskim natjecajima kad bi utakmicu igrale Češka Republika i, primjerice, Italija (a ne Talijanska Republika kako glasi službeno ime Italije) ili na Eurosongu. Česi već dugo muku muče s nazivom svoje države, i to na svom vlastitom jeziku, budući da postoji povijesna zemlja Češka (Čechy) čiji naziv međutim ne pokriva područja drugih dviju povijesnih pokrajina, Moravske i Šleske. Naziv Česko još uvijek kod mnogih Čeha izaziva otpor, otprilike kao kad bi se za Hrvatsku skovao naziv Hrvatija, iako ga primjerice koristi i Andrija Kačić Miošić, tako da bez reakcije nije prošla ni odluka da će se Češka ubuduće na engleskom i službeno kratko zvati Czechia. Drugi dio Čeha je pak zadovoljan što je napokon i Češka službeno dobila svoj kratki naziv na stranim jezicima, posebno građanska inicijativa Česko/Czechia koja djeluje još od sa sjedištem u Brnu te je vrlo aktivna i na društvenim mrežama. Ona je iznijela niz argumenata u prilog nazivu Czechia, među kojima je i onaj da se ne radi o ni o kakvom neologizmu, nego o nazivu koji se, kao sinonim za pojam Bohemia u latinskom prvi put spominje 1602., a u engleskom 1841., kad se postepeno za Čehe i Češku počinju koristiti termini s češkim, a ne više latinskim korijenom (Czechs umjesto Bohemians). Slično se počelo događati i u drugim jezicima pa je i nova češko-slovačka država na engleskom nazvana Czechoslovakia, na francuskom Tchécoslovaquie itd. Premda je naziv Czechia u početku označavao samo povijesnu zemlju Češku, od 20. stoljeća on se odnosi i na Moravsku i Šlesku. Za upotrebu kratkog naziva Češke, kao uostalom i svake zemlje, postoji i praktični razlog jer taj naziv u sebi obuhvaća neku zemlju u svim njenim povijesnim periodima, što s političkim nazivom nije slučaj (smiješno je govoriti primjerice o Češkoj Republici u srednjem vijeku, ili u kameno doba). Protivnici imena Czechia tvrde da je presličan nazivu Chechnya, što i nije neki argument, jer postoje primjerice Austrija i Australija, Slovenija i Slovačka, Irak i Iran. Drugima pak Czechia naprosto para uši, ali zanimljivo je da je slične reakcije prije gotovo sto godina izazvao i pojam Czechoslovakia koji se nije sviđao čak niti Karelu Čapeku. No tadašnja vlada je naprosto propagirala to ime i ono je zaživjelo pa bi analogno tome i Czechia mogla postati sasvim normalna riječ, čime bi Češka u svim jezicima napokon prestala biti jedina kontinentalna europska zemlja bez zemljopisnog naziva. Marijan Lipovac Ministar Miro Kovač u Pragu Hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Miro Kovač boravio je 5. i 6. svibnja u službenom posjetu Češkoj gdje se susreo sa svojim kolegom Lubomírom Zaorálekom. Glavna tema bila je izbjeglička kriza, a oba ministra složila su se da je u vremenu kada je Europa suočena s pojačanim pritiskom važno održati stabilnim područje jugoistočne Europe i poduprijeti politiku proširenja Europske unije. Češka i druge zemlje Višegradske skupine Slovačka, Mađarska i Poljska, odbacile su ideju o obvezujućim kvotama, a pridružile su ime se i Latvija i Estonija. Pred kritikama o nedostatku solidarnosti, te zemlje kažu da izbjeglice dobro znaju u koju zemlju žele ići i ne može ih se prisiliti na ostanak u nekoj drugoj. Ne možete nametati rješenja, a da ne uzmete u obzir nacionalne specifičnosti i osjetljivost nekih pitanja. Nametanje rješenja nije u europskom duhu konsenzusa, rekao ministar Kovač kojeg je tijekom posjeta Pragu primio i premijer Bohuslav Sobotka, a susreo se i s Milanom Štěchom, predsjednikom Senata, Janom Hamáčekom, predsjednikom Zastupničkog doma, pripadnicima hrvatske zajednice te je održao predavanje na Fakultetu društvenih znanosti. M. L. 12

13 Češka predsjedala Višegradskom skupinom Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović s predsjednicima zemalja Višegradske skupine na summitu u Balatonfüredu u listopadu Do 1. srpnja traje jednogodišnje češko predsjedanje Višegradskom skupinom koja je upravo početkom godine proslavila svoju 25. godišnjicu osnutka. Češko veleposlanstvo organiziralo je proslavu u Zagrebu 8. ožujka 2016., u suradnji s veleposlanstvima Mađarske, Slovačke i Poljske u prostoru Mađarskog instituta gdje se okupio niz značajnih gostiju na čelu s predsjednikom Hrvatskog sabora akademikom Željkom Reinerom, ministrom vanjskih i europskih poslova Mirom Kovačem, ministrom zdravlja Dariom Nakićem i zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem. Hrvatska želi jače surađivati sa zemljama Višegradske skupine. Bit ćemo snažni, bit ćemo vaši partneri, bit ćemo prijatelji i veselimo se suradnji s prijateljima u srednjoj Europi, kazao je u svom govoru ministar Kovač, poručivši da će Hrvatska uz horizontalnu suradnju jači angažman u jugoistočnoj Europi jačati i vertikalnu suradnju prema prijateljima u srednjoj Europi. Češki veleposlanik Martin Košatka u uvodnom je govoru kratko približio povijest i sadašnjost Višegradske skupine, a bila je postavljena i izložba Suradnja V4 u fotografijama novinskih agencija koju je pripremilo češko predsjedništvo V4. Članice V4 žele surađivati s drugim zemljama, a posebice susjedima kao što je Hrvatska. Mi pozdravljamo to da su Predsjednica i nova hrvatska vlada izrazile želju pojačati suradnju sa zemljama V4. Uvjereni smo da možemo puno toga postići s hrvatskim prijateljima i veselimo se zajedničkom radu s vama. Puno se toga promijenilo u tih 25 godina, ali je ostao isti duh prijateljstva i bliski odnosi naših četiriju zemalja i njihovih građana. Mi smo kao obitelj i znamo da smo snažni samo ako se budemo držali zajedno, kazao je Košatka. Čast da razreže slavljeničku tortu pripala je akademiku Reineru, a gosti su imali prilike uživati u delicijama iz Češke, Slovačke, Mađarske i Poljske. U sklopu češkog predsjedanja Višegradskom skupinom, češko veleposlanstvo je 17. ožujka u Hrvatskoj gospodarskoj komori u Zagrebu organiziralo poslovni forum zemalja V4 i Hrvatske pod naslovom Prezentacija naprednih tehnologija u prometnim sustavima gdje su se predstavile neke od tvrtki iz svih pet zemalja sudionica, a u ime Češke njih pet (AŽD Praha, Signal Project, MSV Elektronika, Sudop Brno i Divetta). Nakon prezentacija uslijedio je najvažniji dio foruma, a to su bili razgovori tvrtki iz zemalja V4 te hrvatskog državnog i privatnog sektora, na kojima je sudjelovalo čak 27 tvrtki. Interes svih sudionika foruma potvrdio je potencijal suradnje u području naprednih prometnih sustava, a češkim je tvrtkama omogućio da se prezentiraju hrvatskom tržištu te ostvare nove poslovne kontakte. Jubilej Višegradske skupine bio je povod i za koncertnu turneju zbora Kantiléna iz Brna koji je od 7. do 12. veljače koncertima u pet hrvatskih gradova Varaždinu, Zagrebu, Rijeci, Daruvaru i Osijeku prezentirao svoje vrhunsko umijeće i pred oduševljenom hrvatskom publikom ponovno dokazao da ga s punim pravom svrstavaju među najbolje europske zborove djece i mladih. Kantiléna je predstavila dio svoga Ministar Miro Kovač govori na proslavi 25. godišnjice Višegradske skupine u Zagrebu širokog repertoara te su izvedena djela najboljih svjetskih skladatelja duhovne glazbe, ali i narodne popjevke i to ne samo iz Češke, nego i iz Slovačke, Mađarske i Poljske. Biser ovogodišnje hrvatske turneje nesumnjivo je bio svečani koncert koji je 9. veljače održan u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu. Koncert je bio sjajan primjer kulturne suradnje naših dviju zemalja: Kantiléna je zajednički s Hrvatskim komornim orkestrom uvježbala i majstorski izvela, vjerojatno prvi puta u Hrvatskoj, skladbu Stabat Mater znamenitog češkog skladatelja Jana Křtitela Vaňhala. Češko veleposlanstvo od 15. prosinca do 15. siječnja u Narodnom muzeju u Zadru organiziralo je putujuću izložbu plakata Karma Visegrád. Izložbu su sačinjavali plakati koje su izradili poznati umjetnici zemalja V4 kako bi podsjetili na promjene režima u istočnoj Europi. Cilj izložbe bio je oslikati prošlost, njezine političke, socijalne i kulturne aspekte u svim državama višegradske četvorke. Izložba Visegrad Karma predstavlja društvene promjene u Mađarskoj, Poljskoj i Čehoslovačkoj tako kako su prikazane na plakatima koji su propagirali knjige, kazališne predstave, koncerte, festivale, ali i političke ideje. Izložba je, osim ljubavi prema plakatu, nastojala veličati slobodu i ljudska prava, univerzalne teme, koje su motivirale nastanak izloženih plakata. M. L. 13

14 Rast češkog gospodarstva i mirovina, uvođenje eura Rast češkog gospodarstva u bio je 4,7 posto, potvrdila je Češka narodna banka, ali za predviđa njegovo smanjenje na 2,7 posto, te u dosizanje rasta od 3 posto. Naravno, pri tome ta središnja banka pažljivo prati sva zbivanja, deflacijska i inflacijska kretanja te intervenira na valutnom tržištu s nakanom održanja tečaja češke krune u odnosu na euro. Dobri gospodarski pokazatelji razlog su i rastu plaća, pa je Vlada podržala odluke Parlamenta o 2,7 postotnom povećanju mirovina u narednoj godini. Pored toga, donijela je odluku o isplati jednokratne pomoći (1200 kruna) svim umirovljenicima, čime je osvjedočila svoju politiku kontinuiranog povećanja mirovinskih prihoda, pa oni sada premašuju 40 posto bruto plaća, a to je itekako važan podatak o poboljšanju standarda umirovljenika. U Vladi se, pak, zapažaju i disonantni tonovi. Tiče se to pitanja uvođenja eura kao platežnog sredstva, što je obveza Češke iz pristupnog ugovora s EU, ali bez nekog fiksnog datuma. Naime, premijer Bohuslav Sobotka i predsjednik Miloš Zeman skloni su što bržem pridruživanju eurozoni, dok ministar financija Andrej Babiš drži da to ova vlada ne treba činiti u svom mandatu. Kao zamjenik premijera, vođa najpopularnije stranke i drugi najbogatiji Čeh, naveo je i razloge visoka cijena uvođenja i negativni utjecaj na izvoznike. V. B. Zašto Češka napreduje, a Hrvatska ne? Prema informaciji koju je početkom svibnja objavio statistički ured Europske unije Eurostat, Češka ima najmanju stopu nezaposlenosti u EU, 4,1 posto, te je pretekla čak i Njemačku, što znači da Češka polako, ali sigurno, grabi prema europskom vrhu i vraća se na stare staze uspjeha gdje je bila sve do Drugog svjetskog rata. Iza te gole brojke stoji velika priča o uspjehu koja se s pravom može nazvati češkim čudom, napisao je Antonio Mandir u Večernjem listu iznijevši niz zanimljivih usporednih podataka za Hrvatsku i Češku. Češka s deset i pol milijuna stanovnika ima samo nezaposlenih. Za usporedbu Hrvatska s manje od 4,5 milijuna stanovnika ima više od 276 tisuća nezaposlenih. Kada bi imala nezaposlenost kao Češka, u Hrvatskoj bi bez posla bilo samo ljudi! Prije deset godina, Čeh je sanjao da ima plaću kao Hrvat. Preračunato u kune, tada su Česi u prosjeku zarađivali 3100 kuna, a Hrvati 4400 kuna. Čeh u prosjeku danas zarađuje više od Hrvata. Njihove plaće od porasle su 85 posto i sada Čeh u prosjeku zarađuje 5730 kuna, a Hrvat 5652 kune odnosno 28,5 posto više nego Uz veća primanja, Česi imaju puno manje životne troškove od Hrvata hrana i piće u prosjeku su jeftiniji 25 posto, a režije oko 20 posto. Stoga i ne čudi što Češka, po službenim podacima, ima najmanje siromašnih u cijeloj Uniji oko 9 posto, dok Hrvatska ima 21, Njemačka 17, a i prosjek EU je 17 posto. Jedan od glavnih razloga za veći češki standard jest i manje oporezivanje plaća najviši porez na plaću u Češkoj je 32, a u Hrvatskoj 40 posto. Većina Čeha državi daje jednu šestinu plaće, dok prosječan Hrvat daje jednu četvrtinu, a to povećava potrošnju i proizvodnju. Zbog svega navedenog, Česi ne napuštaju svoju domovinu. Broj stanovnika u posljednjih 10 godina porastao je za 250 tisuća, dok je u Hrvatskoj smanjen za oko 80 tisuća. Brojni su razlozi za češki uzlet. Česi su sačuvali svoju industriju i proizvodnju, nisu proveli privatizaciju na hrvatski način. Jedan od motora češkoga rasta je prljava, teška industrija, koja je utemeljena na nalazištima kamenog ugljena, lignita, cinka, olova, urana... Većinu onoga što pojedu, Česi sami i proizvedu nisu žrtve uvoznih lobija. Uzgajaju sve žitarice, a jaki su i u govedarstvu, svinjogojstvu, ovčarstvu. Jedna su od najvećih pivskih sila. Škoda se već odavno etablirala kao kvalitetan automobil i prerasla tržišta država bivšega istočnog bloka, a sve je uspješnija i češka kemijska industrija. Uza sve nabrojeno, treba istaknuti i možda najveću češku vrlinu germansku disciplinu, organiziranost i etiku rada kombiniranu sa slavenskom dušom opuštenošću i smislom za improvizaciju. Česi, na koje mnogi Hrvati gledaju podcjenjivački, već desetljećima hrle u Hrvatsku na odmor i naši su najvjerniji gosti, a Hrvati bi trbuhom za kruhom uskoro mogli krenuti i u Češku, koja uz sadašnje stope ekonomskog rasta (4 posto godišnje) za 10 godina može postati jaka kao Njemačka, zaključio je Antonio Mandir u Večernjem listu. M. L. 14

15 Prvi posjet kineskog predsjednika Češkoj Kineski predsjednik Xi Jinping boravio je 28. i 29. ožujka u službenom posjetu Češkoj. Osim njegovog kolege Miloša Zemana, prvog predsjednika Kine koji je ikad posjetio Češku u Pragu su dočekali i prosvjedi koje je svojim izjavama potaknuo i sam Zeman, kazavši da su odnosi dviju država u vrijeme bivše vlade bili loši jer je bila pod pretjeranim pritiskom Sjedinjenih Država i Europske unije i poručio da je Češka ponovno neovisna zemlja koja sama treba graditi vanjsku politiku, čime je razbjesnio dio češke političke javnosti. Prosvjednici su blizu ulice koja povezuje zračnu luku i središte grada istaknuli divovsku fotografiju Dalaj Lame u društvu Václava Havela, a pedesetak kineskih zastava podignutih na ulicama Praga nepoznate su osobe zamrljale crnom bojom tijekom noći. Xi i Zeman potpisali su ugovor o strateškom partnerstvu koje bi trebalo povećati kineska ulaganja u Češkoj. Htio bih da Češka bude vrata na koja će Kina ući u Europsku uniju i mirna luka u koju će se kineski brodovi vraćati nakon oluja kako bi pronašli prijateljsko utočište, rekao je Zeman i najavio da će kineska ulaganja u Češku ove godine 3,5 milijarda eura. Xi se pak zauzeo za pragmatičnu suradnju Pekinga i Praga i za jačanje međusobnih veza. M. L. Ponovno izravna zrakoplovna linija Prag Zagreb U Hrvatskoj je, krajem 2015., dobro primljena najava odluke češkog nacionalnog zrakoplovnog prijevoznika ČSA kojom prekida četiri godine dugu stanku te obnavlja izravnu liniju Prag Zagreb (od 27. travnja do 29. listopada 2016.). Istodobno je obznanjena i nakana produženja prometovanja i tijekom cijele godine. Kako se ta najava i ostvarila, može se putovati četiri puta tjedno zrakoplovima tipa ATR 72 i ATR 42. Let traje 90 minuta, a s praške internetske stranice saznajemo i njegovu cijenu od 138 eura ili, kako oglašavaju naše agencije, povratna karta košta 1091 kunu po osobi. ČSA je jedna od najstarijih zrakoplovnih tvrtki u Europi, djeluje od 1923., a prvi povijesni let između Praga i Zagreba je uspostavila 1. srpnja 1930., pa je tako riječ i o obnovi njezine najstarije međunarodne linije. Naime, tvrtka je osnovana u doba Čehoslovačke (Československé státní aerolinie) i njezine su tadašnje linije Prag Bratislava, zapravo bile domaće, dok je Zagreb bio strana destinacija. Premda je danas riječ o restrukturiranoj tvrtci s udjelom stranoga vlasništva, tj. Korean Airlinesa, trenutno obavlja letove na pedesetak destinacija i teži k ostvarenju novih, ali i obnovi zračne flote. Prvo je, pak, zagrebačko uzletište izgrađeno između Selske ceste i potoka Črnomerec u vrijeme kada je više hrvatskih pionira zrakoplovstva pokušalo izraditi letjelice i s njima letjeti, a u sljedećih petnaestak godina i aerodrom na Borongaju. Upravo je tamo sletio znameniti Amerikanac Charles Lindbergh, čovjek koji je deset godina prije sam preletio Atlantski ocean od New Yorka do Pariza, dok je prvi zrakoplov na redovnoj domaćoj liniji sletio sljedeće godine. Nakon Drugog svjetskog rata središnjom zagrebačkom zračnom lukom za domaće i međunarodne letove postaje Lučko (1947.). Zračna luka Zagreb, koja od nosi ime Franje Tuđmana, na sadašnjoj je lokaciji otvorena U povijesti Aerodroma Zagreb na Borongaju bilježi se dan kada je uvedena redovita međunarodna zrakoplovna linija Prag Zagreb, preko Brna i Bratislave. Na tom prvom letu tromotornim zrakoplovom Ford 5 AT-C, dvočlanu su posadu činili pilot Albert Kocián i mehaničar Vladimír Čadský, a među četrnaest putnika bili su i generalni direktor praške zrakoplovne luke Bedřich Trnka i tehnički direktor ČSA František Stočes. Na Borongaju je priređen svečani doček s limenom glazbom, a slavlje je nastavljeno u hotelu Esplanade. V. B. 15

16 Nećakinja svetog Václava donijela je kršćanstvo u Poljsku Novčanica od 20 zlota s likovima Mieszka i Doubravke izdana Poljaci su u travnju proslavili 1050 godina kršćanstva u svojoj zemlji i ujedno 1050 godina od početka poljske države. Navršilo se naime 1050 godina od krštenja Mieszka, kneza plemena Poljana, a time i početka kristijanizacije Poljske. Mieszkovim krštenjem 966. rodila se i poljska država kao punopravni član obitelji kršćanskih naroda Europe. Za taj sudbonosni događaj poljske povijesti zaslužna je jedna Čehinja, Mieszkova supruga i kći češkog kneza Boleslava I. koja se zvala Dobrava (što znači dobra), no prema poljskom obliku imena Dąbrówka kod Čeha je poznatija kao Doubravka, što bi na hrvatskom glasilo Dubravka. Rodila se između 933. i 936. Bila je povjerena odgoju časnih sestara u Regensburgu gdje je odlučila zarediti se i posvetiti Bogu i Crkvi. Razlog je možda bila želja da otkupi teški očev grijeh (dao je ubiti svog brata, a njenog strica Václava), no možda se djelomično radilo i o političkoj računici. Boleslav je naime imao u planu osnovati ženski samostan u Pragu pa je moguće da je želio da mu opatica postane njegova nastarija kći. Kasnije su se u Regensburgu školovali i Boleslavov sin Strachkvas-Kristián, kandidat za praškog biskupa i najmlađa Boleslavova kći Mlada. Šezdesetih godina desetog stoljeća Boleslav se povezao s Mieszkom i sklopio savezništvo koje im je trebalo osigurati jači položaj ne samo prema poganskim plemenima oko rijeke Odre, nego i prema Svetom Rmskom Carstvu. Njihov sporazum trebao je potvrditi Mieszkov brak s jednom od Boleslavovih kćeri, a Mieszko je odlučio primiti kršćanstvo, što je bio osnovni uvjet da bi se uopće mogao oženiti kršćankom. Boleslav je Mieszku mogao ponuditi dvije potencijalne mladenke, Doubravku koja je već imala oko 30 godina i posvetila se Bogu ili desetak godina mlađu Mladu koja je po godinama bila prikladnija za ulazak u brak. Teško je reći je li Boleslav ili Mieszko odlučio da će Doubravka biti ta koja će 965. postati poljska kneginja. Mogući razlog bio je njeno obrazovanje, iskustvo te vjerojatno i kontakti u visokim crkvenim krugovima, zbog čega je svom suprugu mogla biti od koristi pri pokrštenju Poljske. Godinu dana nakon vjenčanja Mieszko je bio spreman primiti krštenje iz ruku biskupa Jordana za kojeg se pretpostavlja da je bio rodom iz Zadra. Mieszkov kum vjerojatno je bio sam knez Boleslav. Oba kneza su zatim učinila važan korak na putu ostvarenja crkvene samostalnosti svojih zemalja te su poslali izaslanstva u Rim kako bi od pape Ivana XII. dobili dozvolu za osnutak svojih biskupija. Papa je dao dozvolu Mieszku te je Jordan 968. postao biskup novoosnovane biskupije u Poznańu, dok su Česi morali čekati sve do 973. kad je osnovana Praška biskupija. Doubravka je rodila troje ili čak četvero djece. Sin, kojeg je po svom ocu nazvala Boleslav, kasnije će dobiti nadimak Hrabri i postati prvi poljski kralj te kao moćan vladar privremeno zavladati i Češkom. Kći Sigrida (slavenskim imenom vjerojato Svetoslava) postala je supruga švedskog kralja Erika, a zatim danskog kralja Svena. Druga kći nepoznatog imena vjerojatno se udala za kneza nekog od slavenskih plemena na Baltiku. Sporno je pitanje četvrtog potomka prema nekim istraživačima to bi mogao Vladivoj kojeg je Boleslav Hrabri nakratko postavio za češkog kneza, a koji je navodno potjecao iz roda Přemyslovića. Doubravki se pripisuje osnutak crkve Svetog Trojstva i svetog Vida u Gnieznu te Majke Božje u Poznańu. Umrla je 977. u dobi od oko 45 godina. Bio je to velik gubitak za obitelj (najstarijem sinu Boleslavu bilo je tek devet godina), a smrt se negativno odrazila i na poljsko-češke odnose. Mieszko se naime 980. oženio Odom, kćerkom carskog upravitelja osvojenih slavenskih zemalja Dietricha iz Haldenslebena te je 990. uz potporu Carstva Češkoj oduzeo Šlesku. Između dotadašnjih saveznika tako je nastalo neprijateljstvo koje će utjecati na odnose dviju zemalja u narednim desetljećima. Proslava poljskog jubileja održana je i u Pragu. U bazilici svetog Jurja svečanu misu 10. travnja vodio je praški nadbiskup kardinal Dominik Duka, a propovijedao je poznanjski nadbiskup Stanisław Gądecki, predsjednik Poljske biskupske konferencije. U bazilici se inače nalaze relikvije Doubravkine prabake svete Ludmile, a obližnji samostan osnovala je njena sestra Mlada. Moguće je da se upravo u ovoj crkvi na Hradčanima molila mlada češka kneginja prije svog odlaska na sjever. U sklopu mise pjevane su i najstarije himne dviju zemalja, poljska Bogurodzica i češka Svatý Václave, podsjećajući tako na zajedničke korijene Češke i Poljske. Marijan Lipovac 16

17 Šef češke diplomacije u Zagrebu Marijan Lipovac, Lubomír Zaorálek i Vjenceslav Herout na Tjednu češkog filma u Zagrebu Češki ministar vanjskih poslova Lubomír Zaorálek boravio je 15. i 16. listopada u posjetu Hrvatskoj. Osim sa svojom hrvatskom kolegicom Vesnom Pusić, razgovarao je i s predsjednikom saborskog Odbora za vanjsku politiku Miloradom Pupovcem, vanjskopolitičkim tajnikom HDZ-a Mirom Kovačem, ministricom graditeljstva Ankom Mrak Taritaš te potpredsjednikom Hrvatskog Sabora Nenadom Stazićem. Teme sastanka bile su bilateralni odnosi dviju zemalja, ali i situacija u trećim zemljama te aktualna europska pitanja, kao što je val migranata i izbjeglica. Ministra Zaoráleka pratila je i delegacija čeških poduzetnika, a ministar je imao prilike u Hrvatskoj gospodarskoj komori otvoriti Češko-hrvatski gospodarski forum. Češku delegaciju su, osim predstavnika Saveza industrije i prometa, sačinjavali i predstavnici 11 tvrtki: European Patent Service, Xanthus, Bilfinger Babcock CZ, RCD Radiokomunikace, Bileto, AŽD Praha, Svitap J.H.J., TZÚS Praha, Provod, Peterka & Partners i Geotest. Hrvatsku su stranu predstavljali zastupnici 35 tvrtki te djelatnici županijskih komora HGK. Ukupan broj sudionika foruma tako je dosegao zavidnih 100. Vrhunac poslovnog susreta svakako je bio niz sastanaka koji su potvrdili interes za daljnji razvoj češko-hrvatskih poslovnih i ekonomskih odnosa. U društvu glumice Anne Geislerove ministar je otvorio 22. Tjedan češkog filma u Zagrebu gdje se susreo i s predstavnicima Hrvatsko-češkog društva i na dar dobio primjerak Susreta, a posjetio je i Češki dom te razgovarao s predsjednicom Saveza Čeha u Hrvatskoj Libušom Stranjikom, saborskim zastupnikom za češku i slovačku manjinu Vladimirom Bilekom te čelnicima Češke besede Zagreb. M. L. Hans-Dietrich Genscher i Česi Hans-Dietrich Genscher, jedan od najdugovječnijih ministara vanjskih poslova u svijetu, koji je obnašao tu dužnost čak osamnaest godina ( ), okarakteriziran je u povodu vijesti o njegovom preminuću (31. ožujka 2016.) kao veliki državnik, veliki Europljanin i veliki Nijemac, premda se još davne povukao iz aktivne politike. Ostvario je, čini se, bar dva svoja ključna cilja pad Željezne zavjese i ujedinjenje Njemačke. I dok pad Zida i Zavjese, kako kažu neki politički analitičari, zapravo i nije bila zasluga njemačkih polititičara, već istočnonjemačkih građana-prosvjednika, a onda i građana Istočnoga bloka, dotle je mirno ujedinjenje obiju Njemački, 3. listopada 1990., bio rezultat izvrsno isposlovanog sporazuma među njima i s četiri sile pobjednice u Drugom svjetskom ratu. Česi pamte Genschera po događaju iz Praga u rujnu kada se tisuće Istočnih Nijemaca sklonilo u okrilje (dvorište) zapadnonjemačkog veleposlanstva tražeći ulazak u Zapadnu Njemačku, dok je istodobno još uvijek na one koji su pokušali pobjeći preko Berlinskoga zida pucala istočnonjemačka vojska. Nakon tjedana diplomatskih aktivnosti, Genscher je 30. rujna s balkona veleposlanstva izrekao znamenite riječi Pozivam vas sugrađane, i izražavam vam dobrodošlicu, nakon čega je govor prekinut urnebesnim oduševljenjem, a on sam je kasnije novinarima priznao kako je to bila najdirljivija točka njegove političke karijere. Daljnji tijek povijesnih zbivanja je više-manje poznat svima pa je Baršunastom revolucijom još iste godine promijenjena i situacija u tada još uvijek jedinstvenoj Čehoslovačkoj. Česi i Slovaci tako pamte za njih važan povijesni događaj rezanje žice na češko-bavarskom graničnom prijelazu Rozvadov koji su simbolički obavili Genscher i tadašnji mu čehoslovački kolega Jiří Dienstbier pred Božić Tog čovjeka sa žutim puloverom ispod sakoa, kojega su u svijetu prozvali Genschman aludirajući na Supermana, dobro pamti i Hrvatska. Naime, Genscher je prepoznavši stvarno stanje inzistirao na priznavanju hrvatske neovisnosti od strane Europske zajednice, zaprijetivši službenim priznanjem tzv. samostalnim hodom (Alleingang) tj. bez konzultacija i koordinacije s drugima, ako druge zemlje EZ-a ne žele ili ne mogu učiniti to isto. Međunarodno priznanje Hrvatske koje je uslijedilo 15. siječnja na koncu je ipak bilo skupno, a ne jednostrano. Tomu treba nadodati i jednu zanimljivu informaciju Genscher je u jednodnevni službeni posjet Hrvatskoj došao upravo 22. veljače na dan osnivanja Hrvatsko-češkoga društva! V. B. 17

18 Problemi VW-a i Škode Krajem rujna Europu je zapljusnulo iznenađujuće i neugodno američko otkriće automobilskog skandala vezanog uz najvećeg njemačkog proizvođača Volkswagen. VW je postao moćna proizvođačka grupacija okupivši čitav niz automobilskih brendova Audi, Bentley, Bugatti, Ducati, Lamborghini, MAN, Porsche, Seat, Scania i Škoda bilo kao svoje tvrtke kćeri ili s vlasničkim udjelima VW-a u njima, te je gradio uspjeh na prepoznatljivosti svoje pouzdanost i kvalitete. Dapače, uspio je skinuti s trona vodećeg svjetskog proizvođača automobila japansku Toyotu. A onda je otkriveno kako se još od u VW vozila ugrađuje softver za dizelske motore koji pri testiranju daje lažni prikaz emisije štetnih plinova pa je ona u stvarnosti veća od standardima dopuštene. Američka agencija za zaštitu okoliša (EPA) je odmah podigla optužnicu protiv VW-a, naredila otklanjanje nedostataka s prodanih vozila kao i onih koja tek čekaju na isporuku te je potpuno obustavljena tamošnja prodaja novih VW dizelskih vozila. Razumljivo, s obzirom da je proizvodnja i prodaja takvih vozila trajala godinama, radi se o velikom broju automobila, pa će uz troškove otklanjanja te mane i trenutne zabrane prodaje valjati računati i na visoke kazne radi prekomjernog zagađenja okoliša. I dok su pristalice teorija zavjere već nakanili ispresti kakvu svoju zanimljivu priču, VW je priznao prijevaru, ali još nije rasvijetljeno kako je do nje došlo i čijom odgovornošću te koje će sve posljedice iz nje proizaći. Prvi eho bio je automatski pad vrijednosti dionica, glavni je direktor grupacije Martin Winterkorn odstupio, a strah od tržišnih i ostalih posljedica uvukao se u cijeli koncern, kojem pripada i Škoda Auto iz Češke. Zato su iz Škode žurno demantirali postojanje ikakve veze s tim problemom jer u novije vrijeme ne ugrađuju te motore u svoja vozila. Češki je, pak, ministar prometa Dan Ťok podastro službene podatke kako je u Češkoj prodano automobila VW grupe s ugrađenim spornim softverom, a od toga je bilo čak automobila marke Škoda. Istina, nadodao je kako se sporni softver ne ugrađuje u aktualne modele te je najavio i nova testiranja koja će financirati vlast. Tako će njegovo ministarstvo, reče, pozvati i sve vlasnike sa spornim motorom na prilagodbu softvera stvarnoj emisiji plinova, a na teret Škode odnosno Grupe VW. S time je učinak skandala trebao biti brzo i djelotvorno riješen, ali se za kojih petnaestak dana kasnije s dužnosti glavnog izvršnog direktora Škode iznenadno povukao Winfried Wahland koji je uspješno vodio tvrtku od i već narednoga mjeseca trebao preuzeti VW u Sjevernoj Americi. Kako bi šok bio veći, Wahland je u potpunosti napustio koncern. Istina, odbio je sumnje da je njegov odlazak vezan uz skandal, pa je i Škoda pojasnila kako je riječ o njegovom neslaganju s koncernom oko buduće organi- zacije posla, a Češka je nacionalna tiskovna agencija ČTK izvijestila kako se ipak radi o privatnim razlozima. Je li problem Škode time riješen teško je reći, ali vijesti iz ožujka ove godine da Škoda bilježi porast prodaje automobila na tržištu Kine, očigledno ohrabruje sve izravno ili posredno umočene u skandal. S druge strane, Škoda je poduzela i konkretne korake spram svojih kupaca te je na službenim internetskim stranicama (i svojih predstavništava diljem svijeta) objavila uljudnu ispriku, naglasila sigurnost vozila za uporabu u cestovnom prometu, preuzela punu odgovornost za neželjeni eksces i ustvrdila kako će pokriti sve troškove koji proizlaze iz modificiranja vozila uz zamolbu uvažavanja potrebnog joj vremena za analizu i uvođenje tehničkih rješenja. Pored toga, ustvrdila je kako novi automobili imaju motore sukladne normi za ispušne plinove EU6 i odgovaraju zakonskim zahtjevima i ekološkim standardima. Dapače, jasno je specificirano da su problematični motori bili EA 189, a kako bi se kupci uvjerili je li u njihovo vozilo eventualno instaliran sporni softver provjera je omogućena putem vruće telefonske linije ili preko online-tražilice na samoj internetskoj stranici. Ovo naravno vrijedi kako drugdje u svijetu tako i u Hrvatskoj. Škoda je potpisala sporazum o suradnji s Volkswagenom i omogućila mu ulazak u djelomično vlasništvo te ubrzo promovirala danas nam poznate modele osobnih automobila. Kasnijih će se godina vlasnički udio VW-a povećavati i posvema će prijeći u njegovo vlasništvo Činjenično, ulazak njemačkoga kapitala omogućio je nužne promjene u moderniziranju proizvodnje i proizvoda, tržište je dobilo primamljiv i ne preskup proizvod, osigurano je zaposlenje brojnim radnicima i stručnjacima, a za uzvrat je VW dobio tržišta na kojima je brend Škode bio od ranije poznat i prihvaćen, ali i ona nova. Primjerice, prema podacima iz veljače ove godine Škoda Auto je zabilježio prodaju od automobila od čega u Kini, što je izvrstan rezultat. No Škoda Auto je neočekivano krajem dobio teret kojega nije očekivao, skandal čije će posljedice i sam morati snositi, bio kriv ili ne, pa ostaje vidjeti kamo će ga to odvesti. V. B. 18

19 Problemi s europskim fondovima Dobro je znano kako domaće političke elite silno zagovaraju korištenje EU fondova koji bi po svemu sudeći trebali biti spas za gospodarstvo i druga područja suvremenoga života u nas. Međutim, jednako tako čuju se i iskustva onih koji su se odlučili na taj iskorak nije to baš tako jednostavno što zbog zahtjeva EU, a što zbog domaćih prilika i neprilika. Više-manje sve se svodi na izgubljenosti u vremenu, prostoru i prijevodu, kao i u činjenici nenaviknutosti na ozbiljan i odgovoran timski rad, nužnost potiskivanja osobnih sujeta i prevladavanje stalnih napetosti političkih prilika itd. Logično je stoga zapitati se kako to ide drugima, onima kojima su ti fondovi bili otvoreni i dostupni puno prije. Sudeći prema vijestima iz čeških medija, Češka trenutno ima popriličnih problema. Tako je vijest s kraja veljače zabrinjavajuća, a govori o opasnosti po okončanje čak 98 projekata vezanih za prometnu infrastrukturu, vrijednih oko 130 milijardi kruna. Prijeti im uskrata financijske potpore iz EU. Razlog su studije utjecaja na okoliš. Rađene su, naime, prema češkom zakonu iz pa ih Europska komisija drži nevjerodostojnima te traži izradu novih. Istina, u Hrvatskoj se počesto rogobori protiv učestalosti izmjena zakona i propisa, dapače, prigovara se i prerevnoj i nekritičkoj implementaciji razno raznih EU direktiva, ali činjenično, cijeli je svijet pa i EU u stalnoj i ubrzanoj mijeni, a ono što je bilo kriterijem pred zamalo 25 godina teško može ostati zacementirano na toj razini. S druge pak strane, nameće se pitanje što je s tim jednom već uloženim novcem i trudom, je li on bačen u vjetar, jer je dobro znano da takve studije i nisu baš jeftine. Čini se kako Češka igra upravo na tu kartu i pokušava pregovorima s Europskom komisijom razriješiti nastali problem, jer razmišljati i govoriti o zamjenskim modelima financiranja tih projekata ovoga časa nije jednostavno. Uglavnom, ispada da je i Češkoj, kao iskusnijoj članici EU-e u odnosu na Hrvatsku, europski put popločan dobrim namjerama, ali isto tako i trnovit. V. B. Gavranfest preselio u Prag Šesti Gavranfest, međunarodni festival u cijelosti posvećen hrvatskom književniku Miri Gavranu kao jedinome živućem dramatičaru u Europi s kazališnim festivalom izvan zemlje rođenja, održao se od 4. do 8. travnja u Pragu. Festival pokrenut u Teatru Jána Palárika u Trnavi u Slovačkoj, gdje je imao četiri izdanja, je preselio u Teatar Ludowy u Krakov u Poljskoj, a od ove se godine održava u Pragu u Češkoj, u organizaciji kazališta Žižkovské divadlo Jary Cimrmana, Udruge Lastavica i Kazališta Troniček. Selektor i producent festivala František Karoch odabrao je sedam predstava po Gavranovim dramskim tekstovima u produkciji pet kazališta, iz Hrvatske, Češke i Slovačke. Gavran je autor koji bi trebao biti prisutniji u češkim kazalištima koliko je kvalitetan, plodan i svjetski uspješan, izjavio je Karoch. Festivalski program otvoren je u kazalištu Žižkovské divadlo Jary Cimrmana predstavom Hotel Babilon u produkciji Teatra Gavran iz Zagreba, a zatim je Dvorní divadlo iz slovačkog Hlohoveca izvelo svoju produkciju predstave Lutka. Teatar Gavran izveo je i predstavu Sladoled, praški Teatar 3D Zabranjeno smijanje, a Kazalište Antonína Dvořáka iz Přibrama predstavu Sve o ženama. Zadnjega dana festivala u Kazalištu Troniček publici se predstavilo kazalište Komorní činohra iz Praga, s predstavama Noć bogova i Pacijent doktora Freuda. U sklopu festivalskih događanja organizirano je i predstavljanje Gavranovih knjiga na češkom Kafkin prijatelj i Šest komedija iz Hrvatske o kojima su, uz autora, govorili prevoditelji Jaroslav Otčenášek i František Karoch. Gavran je dosad napisao više od 40 kazališnih tekstova, djela su mu prevedena na 38 jezika, a po njegovim dramama i komedijama nastalo je više od 250 kazališnih premijera diljem svijeta koje je vidjelo više od tri milijuna ljudi. Igraju ga svugdje od SAD-a i Južne Amerike, preko Europe i Rusije do Indije, a trenutno u nizu kazališta na najrazličitijim krajevima svijeta ima po nekoliko živućih drama. Velik dio Gavranova opusa zauzimaju knjige za djecu i mladež, a u svojim djelima autor često progovara o temama kao što su ljudska seksualnost, bračna nevjera, siromaštvo, alkoholizam, bolest i smrt. U Češkoj je dosad imao 17 premijera. Gavran je član suradnik HAZU, dobitnik brojnih domaćih i međunarodnih nagrada, a ove je godine nominiran za Andersenovu nagradu. Zajedno sa suprugom, glumicom Mladenom Gavran, prije 14 je godina u Zagrebu osnovao Teatar Gavran koji je kao putujući teatar odigrao brojne predstave diljem Hrvatske, a pored stalnih zagrebačkih izvedbi u maloj dvorani Lisinski u Zagrebu, kazalište nerijetko nastupa i u inozemstvu. M. L. 19

20 Dani Južnomoravskog kraja u Zagrebu U Zagrebu su 13. i 14. travnja održani Dani Južnomoravskog kraja na kojima je sudjelovala delegacija predvođena hejtmanom (županom) Michalom Hašekom, čime se ta češka regija potvrdila kao lider u razvoju odnosa s Hrvatskom na regionalnoj i lokalnoj razini. Hašek je ujedno i predsjednik Udruženja čeških krajeva pa se susreo i s predsjednikom Zajednice hrvatskih županija, šibenskokninskim županom Goranom Paukom s kojim je dogovorio sklapanje sporazuma o uzajamnoj suradnji. Suradnja će biti usmjerena na konkretne projekte, posebno u turizmu, a Češka nudi i iskustva s korištenjem sredstava iz fondova EU. U Hrvatskom saboru delegaciju je primio predsjednik akademik Željko Reiner koji je zahvalio za pomoć u financiranju uređenja Muzeja moravskih Hrvata u Jevišovki. Delegaciju Južnomoravskog kraja primio je i potpredsjednik Vlade Božo Petrov koji je iskazao interes za češka iskustva u reformi regionalnog ustrojstva. Dani Južnomoravskog kraja započeli su gala večerom u hotelu Esplanade 13. travnja, a idućeg dana održana je prezentacija južnomoravskog folklora uz nastup folklornih skupina Stražničan i dječje folklorne skupine Bystrouška. Pozornost javnosti privukli su i zanimljivi znanstveni pokusi Centra za promociju znanosti Vida! iz Brna. Nakon Zagreba, delegacija Južnomoravskog kraja posjetila je svoju partnersku Zadarsku županiju gdje je sudjelovala na proslavi njenog dana. Delegacija je posjetila i Sveučilište u Zadru gdje je studentima češkog jezika predala preko sto knjiga, uglavnom klasika češke književnosti, ali i stručne literature. Trenutačno 50 studenata u Zadru uči češki jezik koji predaje lektorica Kristýna Rygolová, a nekoliko desetaka zadarskih studenata studira u Brnu. Župan Hašek posjetio je i Daruvar gdje je predao dar glazbenoj školi namijenjen kupnji klavira M. L. Češka filharmonija ponovno u Zagrebu Nakon dvije godine, koncertna dvorana Vatroslav Lisinski u Zagrebu ponovno je 27. veljače ugostila Češku filharmoniju i njenog dirigenta Jiříja Bělohláveka. Uz pratnju ruskog pijanista Kirila Gersteina izveli su djela Antonína Dvořáka Otello, koncertna uvertira i Simfoniju u D-duru te Koncert za glasovir i orkestar u b-molu Petra Iljiča Čajkovskog. Dvorana je i ovog puta bila prepuna. Orkestar duge tradicije gostovao je relativno nedavno, napamet govoreći prije dvije do tri godine. Ali ono što se dogodilo na koncertu u subotu jedan je od ljepših glazbenih događaja koji će se zacijelo dugo pamtiti. Sav svoj dugi sjaj na europskoj i svjetskoj glazbenoj sceni kao jedan od najboljih svjetskih simfonijskih orkestara još je jednom potvrdio. S dugogodišnjim šefom dirigentom Jiříjem Bĕlohlávekom Češka filharmonija donijela je repertoar svoje domovine. Nastup koji je podsjetio na znamenitu scenu iz filma Kolja, kada su svi izgnani glazbenici, koji su za sovjetske okupacije preživljavali svirajući i na sprovodima, maestralno zasvirali i na Vaclavovu trgu, napisala je u Vijencu Maja Stanetti. Češka filharmonija upravo slavi svoju 120. godišnjicu. Otkako je Antonín Dvořák ravnao debitantskim nastupom Češke filharmonije u Pragu, ona je postala simbol češke, ali i europske kulture. Stotinu dvadeset godina poslije Dvořákov orkestar potvrđuje ugled jednog od najmuzikalnijih orkestara svijeta. M. L. Koncert Matije Dedića u Pragu Hrvatski jazz pijanist Matija Dedić održao je 27. i 28. studenog koncerte u praškom klubu Jazz Time. Dedić je prvog dana nastupio u sastavu Matija Dedić & Czech Jazz Stars, a drugi dan je održao recital u sklopu 20. Međunarodnog festivala jazz pijanista. Oba nastupa publika je izvrsno primila. Za nastupe Matije Dedića u Pragu financijsku potporu je osigurao Grad Zagreb. M. L. 20

21 Viteški red Svetog Václava održao konferenciju u Zagrebu U Zagrebu je 15. i 16. lipnja održana 10. Međunarodna konferencija voditelja dječjih domova koju su organizirali Viteški red Svetog Václava (EOSW) za Hrvatsku, čija kancelarka je članica Hrvatsko-češkog društva Ivanka Stahuljak te Caritas Zagrebačke nadbiskupije. Tema konferencije bila je Začarani krug ovisnosti o sustavu socijalne skrbi, a sudjelovalo je šest zemalja Hrvatska, Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka te po prvi put BiH. Također su bili pozvani i predstavnici veleposlanstava svih sudjelujućih zemalja, kao i Hrvatskog sabora, Ministarstva socijalne politike i mladih, nacionalnih manjina te voditelji dječjih domova. Skup su uvodno pozdravili pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić u ime kardinala Josipa Bozanića, ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije s. Jelena Lončar i kancelarka Viteškog reda Svetog Václava za Hrvatsku Ivanka Stahuljak, dok su na zatvaranju skupa govorili veliki meštar Viteškog reda Milan Rýdlo te predsjednik Caritasa Zagrebačke nadbiskupije Juraj Jerneić. Skup je obilježila visoka razina stručnih predavanja, uz razmjenu iskustava i vrlo dobru raspravu. Sudionici skupa posjetili su i Muzej neandertalca u Krapini i obližnji Trški vrh te Nacionalno. svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici. Prva Međunarodna konferencija održana je u Zagrebu i utemeljena je na inicijativu Ivanke Stahuljak. Dosad su konferencije triput održane u Hrvatskoj, a domaćini su bili i Češka, Mađarska i Slovačka, Hrvatska. Inače, Viteški red Sv. Vaclava organizirao je od 1. do 14. srpnja ljetni dječji tabor u Češkoj (Hamr na Jezeře) s bogatim edukativnim i sportskim programom. Ondje je boravilo i 12 djece uz troje odraslih iz Dječjeg doma Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Tabori se održavaju tradicionalno od i dvaput su održani u Hrvatskoj na moru. Ivanka Stahuljak Izložba Češki arhitekti i početci turizma na hrvatskom Jadranu Kad su tijekom dr. Jasenka Kranjčević iz Instituta za turizam u Zagrebu i dr. Mirjana Kos iz Hrvatskog muzeja za turizam u Opatiji pripremale izložbu Češki arhitekti i početci turizma na hrvatskom Jadranu (u organizaciji Instituta za turizam, Državnog arhiva u Rijeci i Veleposlanstva Češke) nisu mogle ni zamisliti da će u više gradova Hrvatske vladati interes za izložbu te da će se pojaviti interes i u inozemstvu. Izložbu prati katalog koji je dostupan na web stranici Instituta za turizam. Recenzenti kataloga su akademik Mladen Obad Ščitaroci i doc. dr. Zlatko Karač s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Do sada su izložbe održane u Rijeci, Zagrebu (Gliptoteka), Baškoj i Daruvaru, a planira se i u Ostravi. Na 30-tak izložbenih panoa prezentirani su projekti i/ili fotografije turističke arhitekture hoteli, vile i kupališta koje su projektirali češki arhitekti na prostoru hrvatskog Jadrana do početka Prvoga svjetskog rata. Cilj izložbe bio je utvrditi doprinos i utjecaj čeških arhitekata na oblikovanje turističke arhitekture Jadrana. Od prezentiranih čeških arhitekata svakako se ističu Jan Kotĕra, Adolf Loos, Carl Seidl, Emil Králíček, Josef Schulz, Josef Hoffmann i dr. Neki od prezentiranih čeških arhitekata trajno su se nastanili u Hrvatskoj poput Josefa Dryáka ili Lava Kalde, neki su imali velika projektantska ili građevinska poduzeća u Češkoj poput Matěja Bleche i Emila Králíčeka, a neki od arhitekata bili su uvaženi profesori u Pragu, Beču i Brnu poput Jana Kotĕre, Adolfa Loosa i Josefa Schulza. Izložba Češki arhitekti i početci turizma na hrvatskom Jadranu svjedoči da su Česi na različite načine sudjelovali u razvoju turizma na Jadranu: kao investitori, projektanti, graditelji i dakako turisti. Iako je izložba vezana uz Jadran, ne smije se misliti da su poveznice između Hrvatske i Češke vezane samo uz maritimni prostor, već su one žive u kontinentalnim i planinskim dijelovima Hrvatske. Navedenu činjenicu potkrepljuju podatci iz časopisa Hrvatski planinar u kojem su često, od njegova izlaženja 1898., objavljivani posjeti čeških turista. Zanimanje čeških turista za Jadran uvjetovano je različitim razlozima. Interes nije bio isključivo vezan za boravak na prekrasnoj obali, već je on imao određenu političku pozadinu, ali i turističku kulturu Čeha. Valja istaknuti činjenicu da je u Pragu još osnovan Klub čeških turista koji je organizirao putovanja u različite dijelove Hrvatske. Detalji, kao i impresije s putovanja, često su opisivani u češkim časopisima. Jasenka Kranjčević 21

22 Predstavljen Muškarac s britvom U Češkom domu u Zagrebu 10. studenog održana je promocija hrvatskog izdanja romana Muškarac s britvom Jaroslava Putíka ( ) u prijevodu Renate Kuchar i u izdanju Hena coma. Muškarac s britvom smatra se vrhunskim dometom pripovijednog umijeća ovog autora čiji je cjelokupan književni rad obilježen prožimanjem ozbiljnosti i humora, uz stalno prisutnu tematizaciju hrabrog pojedinca suprotstavljenog političkoj moći. Roman donosi životopis Jana Baudyša, skromnoga seoskog brijača, originalnog i vrlo osebujnog, pomalo čak šašavog čovjeka. Takvim ga, naime, smatraju sumještani zbog njegove iznimne radoznalosti i prometejske težnje za širenjem vlastitih spoznaja te pregnuća da proživi život izvan okvira propisanih konvencijama. Život proživljen bez prilagodbe očekivanjima drugih ujedno je i život prepun dogovdovština, pa junakove brojne urnebesne zgode, erotske avanture, lutanja, bijegovi i bjesovi te hrabro ustrajavanje u stavovima suprotivim vlastodržačkim političkim garniturama roman čine iznimno zabavnim, ali i drskim štivom. Hrvatska nagrađena na Praškom kvadrijenalu Muškarac s britvom slojevita je priča o ustrajnosti i nepokolebljivosti ljudskog duha, o ambicijama koje ne uspijeva ugasiti tegobna svakodnevica ni nepoštivanje nesklone okoline, te o životnome elanu koji se opire unaprijed zadanoj pravocrtnosti linije života. To je literarni spomenik čovjekovoj težnji da usmjeri životni tijek u željenome pravcu kako se sudba ne bi morala podnositi u svojoj zadanosti, ali je to ujedno i humoristična romaneskna oda ljudskim osebujnostima, a posebice intelektualnoj radoznalosti, svojstvu koje je ljudskom rodu omogućilo razvoj te izlaz iz mraka neznanja i zabluda. Na promociji je bila i autorova kći Martina Schepelern-Putíková. M. L. Hrvatska nacionalna izložba na Praškom kvadrijenalu kazališnog dizajna i arhitekture nagrađena je 22. lipnja Zlatnom medaljom PQ 2015 za najbolje korištenje prostora za izvedbu. Radi se o projektu nazvanom Neopipljivo/Intangible u kustoskoj koncepciji Marka Goluba, Nikole Radeljkovića i Igora Ružića, nastalom u organizaciji Ministarstva kulture i Hrvatskog dizajnerskog društva, koje je, kao i ranije, bilo producent projekta Praškog kvadrijenala. Projekt problematizira pojam scenskog prostora na sjecištu između izvedbene i vizualne umjetnosti, šireći polje kazališnog prostora i uspostavljajući nove veze između bliskih disciplina. Riječ je o devet kazališnih predstava i umjetničkih performansa ukupno 12 umjetnika, scenografa i redatelja: BADco., Božena Končić Badurina, Boris Bakal & Leo Vukelić, Oliver Frljić & Igor Pauška, Damir Bartol Indoš & Tanja Vrvilo, Siniša Labrović, Kata Mijatović, Borut Šeparović i Vlasta Žanić. Sami predstavljeni radovi prikazani su u formi kratkih filmova u režiji Ane Marije Habjan. M. L. Šumné stopy oduševile hrvatsku publiku Od 2. do 4. lipnja u Zagrebu, Osijeku i Daruvaru održano je predstavljanje dokumentarne serije Češke televizije Šumné stopy (Dražesni tragovi) posvećene djelovanju čeških arhitekata u Hrvatskoj. Autori serije, Radovan Lipus i David Vávra su u Zagrebu, Splitu, Opatiji, Osijeku, Daruvaru i drugim gradovima snimili ukupno pet epizoda Dražesnih tragova. U Zagrebu su u Gliptoteci HAZU, predstavljene dvije epizode serije, Dobrodošli i Lav Kalda. U Osijeku se održalo predstavljanje epizoda Česi u Slavoniji i Česi na Jadranu, dok su Daruvarčani mogli pogledati epizode Dobrodošli i Česi u Slavoniji. Peta epizoda posvećena je arhitektu Vjekoslavu (Aloisu) Bastlu. Projekcije su u sva tri grada imale vrlo dobru posjećenost, a još su bolje bile reakcije publike koja je s oduševljenjem primila ovu seriju u kojoj se izmijenjuju dokumentarni i igrani dijelovi, a činjenice prezentiraju na ležeran, pristupačan i humorističan način. Nadajmo se da će Hrvatska radiotelevizija pokazati interes za otkup serije. M. L. S projekcije u Daruvaru 22

23 Napokon prva velika češka gramatika na hrvatskom jeziku Hrvatski studenti bohemistike i svi koje zanima češki jezik napokon su dočekali sveučilišni udžbenik koji će im omogućiti cjelovito upoznavanje s tim jezikom i njegovim pravilima. Izdavačka kuća Porfirogenet iz Zagreba izdala je Češku gramatiku s vježbama autorica Zdenke Ribarove i Slavomire Ribarove koja je javnosti predstavljena u Knjižnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu 29. listopada 2015., dan nakon najvećeg češkog državnog blagdana, Dana uspostave samostale čehoslovačke države. Promocija je doista bila praznik za sve hrvatske bohemiste, od najstarijih do najmlađih, koji su u velikom broju ispunili dvoranu sretni zbog prve velike znanstvene gramatike češkog jezika na hrvatskom jeziku s 556 stranica. Češka gramatika s vježbama rezultat je višegodišnjeg rada majke i kćeri, dviju znanstvenica i dugogodišnjih predavačica češkog jezika, koje su dobro poznate u svjetskim slavističkim krugovima kao vrsne stručnjakinje. Zdenka Ribarova znanstvena je savjetnica Slavenskog instituta Češke akademije znanosti u Pragu te članica Makedonske akademije znanosti i umjetnosti, a Slavomira Ribarova viša je lektorica za češki jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s višedesetljetnim iskustvom u nastavi češkog jezika hrvatskim studentima. Zadovoljstvo prvom češkom gramatikom na hrvatskom jeziku nije krio ni češki veleposlanik Martin Košatka koji je podsjetio da je nastava češkog u Hrvatskoj važan dio djelovanja češkog veleposlanstva. Kad sam uzeo ovu gramatiku vidio sam da mnoge stvari ne znam i ustanovio sam da je češki težak jezik i doista ne znam kako ga netko iz druge zemlje može naučiti, kazao je Košatka. Predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac podsjetio je da se upravo ove godine navršava 50. godišnjica samostalnog studija bohemistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a podsjetio je i na Stjepana Radića koji je krajem 19. stoljeća napisao prve priručnike za učenje češkog. Kazao je i da je sličnost jezika ono što najviše spaja Hrvate i Čehe i da je vjerojatno najviše doprinijela osjećaju bliskosti dvaju naroda. Izlazak ove Češke gramatike još je jedan dokaz da u posljednje vrijeme u Hrvatskoj dobivamo infrastrukturu potrebnu za bolje upoznavanje Češke i Čeha lani je izašla prva Povijest Češke na hrvatskom jeziku, zadnjih dvadesetak godina izašlo je i nekoliko hrvatsko-čeških rječnika i konverzacijskih priručnika, a ima i raznih drugih knjiga koji se odnose na češku kulturu i znamenitosti. Nadajmo se da će ova gramatika naći svoju publiku i da će nakon njenog izlaženja porasti opće znanje o nekim osnovnim elementima češkog jezika, primjerice da je naglasak uvijek na prvom slogu, pa da u medijima ne slušamo izgovor čeških imena koji nama bohemistima para uši, rekao je Lipovac. Recenzentica prof. dr. Dubravka Sesar, vodeća hrvatska bohemistica, podsjetila se početka svog studija bohemistike na koji je došla bez predznanja češkog i kao jedini priručnik koristila Pregled češke gramatike tada mlade lektorice Zdenke Ribarove. Osim fonetike, morfologije, tvorbe riječi i dijelova sintakse, Gramatika donosi i iznimke, kao i obecnu češtinu, a tu su i vježbe s rješenjima. Gramatika je pisana u tradiciji čeških sveučilišnih udžbenika, kazala je Dubravka Sesar, pohvalivši što su autorice navele i popis literature s čak 170 naslova što inače nije običaj u hrvatskim gramatikama. I recenzentica prof. dr. Branka Tafra pohvalila je autorice i poručila da joj je bio izazov recenzirati tako zahtjevan tekst. Gramatika daje valjane odgovore i jasna pravila. Ona je sretan spoj znanstvenog interesa i praktičnog rada. Autorice imaju bogato iskustvo u radu sa studentima i to se vidi. Kao kroatistica samo mogu zažaliti što kroatistika još uvijek nema takve gramatike. S ovom će gramatikom bohemistika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dobiti vrstan udžbenik bez kojega se više neće moći studirati češki jezik, istaknula je Branka Tafra. Zdenka Ribarova je izrazila zadovoljstvo što je ponovno na zagrebačkom Filozofskom fakultetu na kojem je prije 48 godina započela svoju nastavničku karijeru, dok je Slavomira Ribarova istaknula da su i njeni djed i baka pisali gramatike, tako da ju je odrastanje u gramatičarskoj obitelji obilježilo. Posebno zahvaljujem svim svojim dragim studentima, i bivšim i sadašnjim, bez čijih pitanja na jezičnim vježbama ne bi sigurno toliko detaljno bile objašnjene neke za njih problematične gramatičke jedinice. Nadamo se da će im ova gramatika olakšati život dok je svakako, s ljubavlju, uče, kazala je Slavomira Ribarova koja je s majkom rad na Češkoj gramatici započela još Zagrebački studenti bohemistike svoje su reakcije na vijest da je izašla Češka gramatika snimili i napravili od toga kratak duhovit i zanimljiv filmić prikazan na kraju promocije koja je tako u cijelosti protekla u vedrom i opuštenom raspoloženju kakvo već tradicionalno prati sva događanja u Zagrebu povezana s češkim temama. M. L. 23

24 Arnošt Lustig i Zagreb Na Festivalu tolerancije JFF Zagreb 10. travnja u Kinu Europa prikazan je film Eve Lustigove Prisutnost Arnošta Lustiga posvećenog tom velikom češkom židovskom književniku i autoričinom ocu. Morate znati da sam ja odrastala uz pjesme Tereze Kesovije, Vice Vukova i Ljupke Dimitrovske, kazala je Lustigová i nasmijala publiku, a u razgovoru za Jutarnji list Lustigová se prisjetila očevih veza sa Zagrebom nakon što je poslije gušenja Praškog proljeća preko veza u praškom studiju Barrandov uspio postati pomoćni scenarist u Jadran filmu. Stanovali smo u Dubravi, u neposrednoj blizini studija, tada nisam imala pojma da je to četvrt za siromašnije građane, nama je bilo prekrasno, šetali smo po Maksimiru, jeli kolače i ćevapčiće, slušali vaše šlagere, brzo sam naučila hrvatski i išla u školu, a moj brat je upisao Filozofski fakultet, kazala je Lustigová čiji otac je otišao u Ameriku gdje je živio sve do pada komunizma. U Češku se definitivno vratio tek 2004., uz najviše državne i kulturne počasti. Eva se u međuvremenu zaposlila u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, živjela između Ženeve i Praga, a počela snimati film o svom ocu koji je dovršila tek 2012., nakon njegove smrti. Film dočarava Lustiga i otkriva njegove malo poznate navike, primjerice da se nije se mogao odvojiti od klasičnog pisaćeg stroja i da nije htio čuti za električni, a kamoli za kompjutor. Imao je nevjerojatan životopis. Lustig je kao tinejdžer preživio tri koncentracijska logora, a ponekad bi ga spasilo to što je njemačkim vojnicima objašnjavao da mu je ime i prezime paradoksalno jer se zove Ernst Lustig, tj. ozbiljni veseli. No kad je u oslobođenom Pragu pokušao objasniti svom profesoru kakve je sve strahote prošao, taj ga je pogladio po kosi u nevjerici, misleći da sve to izmišlja. Zato je i odlučio postati pisac, pa je uz svoj redovni novinarski posao počeo objavljivati pripovijetke i romane koji su imali samo jednu temu holokaust. Eva Lustigová prisjetila se i očevih veza s redateljem Brankom Bauerom koji je želio snimiti film po Lustigovom romanu Djevojka s ožiljkom. No Baueru su odbili scenarij, što je Lustig komentirao riječima: Pa kod vas je puno gore nego kod nas pod sovjetskom okupacijom. Lustigová kaže da je našla redatelja koji je zainteresiran za tekst i da bi ga rado realizirala u češko-hrvatskoj koprodukciji. M. L. Tjedan češkog filma po 22. put U organizaciji češkog veleposlanstva, od 15. do 20. listopada u Kinu Europa u Zagrebu održan je 22. Tjedan češkog filma, jedna od najstarijih i najzanimljivijih međunarodnih filmskih manifestacija u Hrvatskoj. Festival je otvorio češki ministar vanjskih poslova Lubomír Zaorálek, a zatim je prikazan film Fair Play Andree Sedlačkove koji kroz priču o mladoj sportašici koja se priprema za olimpijske igre prikazuje ondašnju strogu kontroliranu čehoslovačku svakodnevicu. Film je najavila glumica Anna Geislerová koja je igrala ulogu majke glavne junakinje. Na Tjednu je prikazan i dobitnik devet Čeških lavova, triler U sjeni Davida Ondříčeka, čija se radnja odvija u Pragu pedesetih godina. U središtu priče je inspektor kojega istraga naizgled rutinske provale vodi prema mračnim tajnama komunističke države. U glavnoj ulozi je češki glumački veteran Ivan Trojan. Film Fotograf Irene Pavláskove nadahnut je životom i djelom Jana Saudeka, popularnog češkog fotografa te prati ključne trenutke u životu uspješnog umjetnika s velikim talentom, ali i podjednako velikom strašću prema ženama. Film Put do izlaza Petra Václava potresna je priča o mladoj Romkinji i njezinoj borbi protiv ograničavajuće i stereotipima opterećene okoline. Premijerno je prikazan na festivalu u Cannesu, a osvojio je sedam Čeških lavova, uključivši one za najbolji film i najboljeg redatelja. Kao tipična češka komedija najavljen je film Ljubavne bore me more Jiříja Stracha koji prati umirovljenog učitelja u potrazi za nekoć slavnom glumicom Janom koja je mnogo desetljeća ranije ostavila neizbrisiv trag u njegovom životu. Češka glumačka ikona, Jiřina Bohdalová je za ulogu temperamentne Jane bila višestruko nagrađivana, među ostalim i za najbolje glumačko ostvarenje u Međunarodnom programu Pula Film Festivala. Prikazan je i animirani film Jana Baleja izrađen tehnikom stop-animacije, Mala iz ribarnice, suvremena adaptacija bajke Hansa Christiana Andersena o Maloj sireni. U filmu se pojavljuje 66 različitih lutaka, a morske dubine zamijenjene su kontekstom užurbane gradske luke. Unatoč tim promjenama film prenosi izvornu poruku koja je aktualna i danas o snazi bezuvjetne ljubavi i moralnih vrijednosti. Po sedmi put Tjedan češkog filma je nakon Zagreba održan i u Art kinu Croatia u Rijeci. M. L. 24

25 Tomáš Zmeškal, autor koji ruši predrasude prema drugačijima Češki književnik kongoanskih korijena Tomáš Zmeškal gostovao je 3. studenog na književnom festivalu Naklade Ljevak Europea u Dvorištu gdje je predstavio svoja dva romana objavljena kod ovog izdavača Ljubavno pismo klinopisom i Životopis crno-bijeloga janjeta. Gostovanje je izazvalo veliko zanimanje publike, budući da je kritika Zmeškala proglasila nasljednikom Bohumila Hrabala i Jáchyma Topola, a njegov je debitantski roman Ljubavno pismo klinopisom, koji opisuje Čehoslovačku iz fragmentarne, postmoderne perspektive, odmah po objavljivanju proglašen književnim događajem godine. Pisac egzotične biografije rođen je u Pragu u miješanom braku majke Čehinje i oca Kongoanca. Moj je otac politolog i početkom šezdesetih borio se za neovisnost Konga pa ga je Patrice Lumumba poslao u Čehoslovačku da tamo isposluje službeno priznaje neovisnog Konga. U Pragu je tako sreo moju majku, no nakon moga rođenja odlučio se vratiti u Kongo. Ja sam tako odrastao bez oca u Čehoslovačkoj, u doba rigidne komunističke ideologije koja je bila sjajna meta mom buntovničkom kriticizmu, kazao je Zmeškal koji u svojim romanima tematizira češku stvarnost u drugoj polovici 20. stoljeća. Sedamdesete su u Čehoslovačkoj imale mračno lice. Svi kvalitetni češki pisci i filmaši bili su ili protjerani, ili im je bio zabranjen rad, pa se s ironijom može reći da je tadašnja politička elita imala jako dobar ukus jer je zabranila najbolje, kazao je Zmeškal koji se u svojim djelima intenzivno bavi razlikom između rasizma i konformizma. Nakon liberalnih težnji početkom šezdesetih i sovjetske okupacije 1968., vratili su se na vlast rigidni neostaljinisti, potisnuta je svaka kreativnost i zavladao je sveopći društveni konformizam. Sve drugačije postalo je tuđe i neprijateljsko. A to je primarno posljedica neznanja i konformizma ljudi, a ne rasizma, smatra Zmeškal. Životopis crno-bijeloga janjeta stoga nije politički roman i ne progovara o rasizmu, već o predrasudama prema drugačijim ljudima. S tim se predrasudama u romanu suočavaju blizanci crne boje kože u komunističkom Pragu sedamdesetih i utoliko je ovaj roman autoreferencijalan. Snažan okvir za oba njegova romana je povijesno razdoblje, no u njegovim djelima koja su već proglašena klasicima, nema političkog razračunavanja on kritiku društva donosi suptilno i posredno. Govoreći o nastanku prvoga romana, Zmeškal je priznao da je za njega bio presudan desetogodišnji boravak u Londonu gdje je upoznao sve predrasude koje Britanci gaje prema Česima i obrnuto. Kada se nakon pada komunizma vratio u domovinu, vrlo jasno je vidio besmislenost nekih tamošnjih običaja i shvaćanja. Nakon nekog vremena, međutim, dogodilo se ono čega sam se i bojao, a to je da sam se i ja prilagodio i postao manje kritičan. Od svega je ostalo samo Ljubavno pismo klinopisom, rekao je Zmeškal koji je prije napisao roman Sokrat na ekvatoru inspiriran posjetom ocu i rodbini u Kongu. Danas živi u Pragu i radi kao srednjoškolski nastavnik engleskog jezika, prevodi i piše. U razgovoru za Jutarnji list Zmeškal je otkrio da dijelom ima i hrvatske korijene: Moj djed je, mislim, rođen ovdje, bio je pripadnik autohtone češke manjine u Hrvatskoj. Baka ga je upoznala ljetujući u Dubrovniku, tamo je redovito odlazila 1930-ih. Tako se djed, za bakom, doselio u Prag prije Drugog svjetskog rata. Iz djetinjstva pamtim dvije crno-bijele fotografije Dubrovnika što su stajale na zidu u njihovoj sobi, gledao bi ih tako... nakon buđenja... M. L. A je to! na kazališnim daskama Legendarni češki animirani serijal A je to!, koji ove godine slavi 40. godišnjicu nastanka, zaživio je i na kazališnim daskama u Gradskom kazalištu Trešnja u Zagrebu 13. svibnja 2016., u režiji Marija Kovača. Likove Pata i Mata glume Asim Ugljen i Marko Cindrić, a predstava je nastala kao koprodukcija umjetničke organizacije Trešnje i Nu:Write Theatre Festival Zagreb, nakon otkupa prava na likove od praškog studija Patmat film. Na scenu su vjerno preneseni stilizirani pokret, kao i brojne duhovitosti, no radnja je prilagođena hrvatskoj publici: Pat i Mat oduševe se ljepotama hrvatskog Jadrana gledajući televizijsku reklamu pa odluče krenuti automobilom na more. Na putu, naravano, doživljavaju razne nezgode koje rješavaju na svoj poznat uradi sam način. U vrijeme instant-rješenja i kupnje gotovih proizvoda kratkog vijeka trajanja, Pat i Mat time podsjećaju na vještine rješavanja kvarova i nezgoda te izrade potrebnih predmeta vlastitim rukama, na maštovit, a u njihovom slučaju počesto i nespretan i kompliciran način, ali uvijek uz vedar i optimističan pogled na život. Osim prepoznatljivih glazbenih tema iz originalne serije, skladatelja Petra Skoumala, nagrađivani hrvatski autor scenske glazbe i oblikovatelj zvuka Tomislav Babić ovu je predstavu obogatio novim temama i duhovitim songovima, a Jonny Hoskins, engleski redatelj scenskog pokreta i profesor glume i pokreta na akademiji Arts University of Bournemouth, glumce je podučio klaunovskom scenskom pokretu po metodi Jacquesa Lecoqa. Likovni identitet potpisuje scenograf i kostimograf Davor Prah, a inovativna domaća tvrtka Dok-ing pobrinula se za izradu pravog električnog automobila istovjetnog onome iz crtića. M. L. 25

26 Iz Praga protiv Tita! U sklopu festivala povijesti Kliofest, u Zagrebu je 12. svibnja predstavljena knjiga češkog povjesničara Ondřeja Vojtěchovskog Iz Praga protiv Tita! Jugoslavenska prosovjetska emigracija u Čehoslovačkoj koju je izdala nakladnička kuća Srednja Europa. Opsežna knjiga od 750 stranica posvećena je sudbini jugoslavenskih građana koji su se nakon sukoba između Staljina i Tita zatekli u Čehoslovačkoj i okrenuli se protiv svoje partije i države, duboko vjerujući Staljinu i njegovu vodstvu u međunarodnom radničkom pokretu. Vojtěchovský je detaljno istražio i opisao složenu i raznoliku problematiku grupe jugoslavenskih pobornika Informbiroa u Čehoslovačkoj, posebno u Pragu. Oko 150 komunista iz Jugoslavije, među kojima su bili diplomatski službenici, radnici na razmjeni, učenici i studenti stipendisti, prvih je nekoliko godina izgnanstva u Pragu maštalo o tome da će se vratiti u Jugoslaviju i preuzeti vlast u zemlji. No od druge polovice pedesetih sve je bilo posve jasno oni su postali politički emigranti suočeni s dilemom da se vrate kući (i snose posljedice protivljenja jugoslavenskom režimu) ili da se nastane zauvijek u inozemstvu te nastave svoje daljnje političko djelovanje. Autor je proučio brojne čehoslovačke i jugoslavenske arhivske dokumente i obuhvatio ne samo aktivnost emigracije, već i različite aspekte života stranaca u komunističkoj Čehoslovačkoj i pokazao koliko su jugoslavenski politički (informbiroovski) emigranti sudjelovali u javnom životu Čehoslovačke i, kasnije, Češke. Prikazao je i njihove dvojbe i političke stavove, međusobne sukobe i prilagodbe životu u emigraciji, strahove i stradanja, osobne nesreće i slično. Osobito je dojmljiva sudbina liječnika Josipa i Atene Milunić koji su se u Pragu zatekli slučajno, na povratku sa školovanja u SAD-u, i čije je četvero djece, među njima i sin Vlado Milunić, kasnije arhitekt, ostalo živjeti s bakom u Zagrebu i Opatiji. Atena Milunić osobno je pisala Titu, čijeg je sina Mišu neko vrijeme čuvala tijekom Drugog svjetskog rata, i molila da se djeca puste k roditeljima. No Tito, kojeg je komunistička propaganda prikazivala kao velikog prijatelja djece, a koji je za dvoje unuka primao dječji doplatak, nije imao samilosti za Miluniće i njihovu djecu. Tek nakon što se za Miluniće zauzeo Nikita Hruščov, djeca su puštena iz Jugoslavije i došla u Prag. Iako emigrantska skupina u Pragu nije bila brojna, bila je vrlo važna jer Prag je bio glavni grad zemlje koja je cijelo vrijeme imala prijateljski odnos s Jugoslavijom i prema kojoj je odnos građana Jugoslavije bio pozitivniji nego prema davnim ili donedavnim neprijateljima. Emigranti u Pragu izdavali su glavno emigrantsko glasilo, Novu borbu koja se u pedesetim godinama tiskala u primjeraka i kao propagandne novine krijumčarila u Jugoslaviju, ali i širila među iseljenicima u prekomorskim zemljama. Emigrante su u potpunosti financirale čehoslovačke komunističke vlasti, tražeći od njih istovremeno da rade u svojim strukama, smatrajući da je najbolji način borbe protiv titoizma sudjelovanje u izgradnji socijalizma u Čehoslovačkoj. Josip i Atena Milunić tako su kao liječnici morali raditi u bolnici. Staljinu odani emigranti bili su preslabi da bi uzdrmali Titovu vladavinu i iz današnje perspektive možemo reći da je jedini dugoročni rezultat postojanja praške emigrantske skupine Kuća koja pleše i ostala djela Vlade Milunića. Osim njega, istaknuti sin informbiroovskog emigranta, (Antona Rupnika), je i ugledni francuski povjesničar i politolog Jacques Rupnik koji je odrastao u Pragu pa je kasnije bio i savjetnik Václava Havela. M. L. Objavljen prvi Zbornik Janković Zbornik Janković nastao je kao časopis ogranka Matice Hrvatske u Daruvaru s ciljem istraživanja daruvarske prošlosti. Zanimljiv je široj publici zbog raznolikosti sadržaja koji čitatelja vodi kroz prošlost daruvarskog kraja, Bjelovarsko-bilogorske županije i šire. U Zborniku su i radovi dvojice čeških i dvoje mađarskih znanstvenika što mu daje europski identitet. Arnošt Skoupý u radu Žrtve Velikog rata u Olomouckom mauzoleju Jugoslavena donosi podatke o žrtvama Prvog svjetskog rata s prostora južnoslavenskih zemalja koje su sahranjene u Olomouckom mauzoleju. Između 1187 vojnika nalazi se ime Ivana Vrabeca iz Ivanovog Sela, Jana Kočija iz Končanice i Tome Jeřábeka iz Zdenaca. Jan Rychlík u radu Braća Radić i Hrvatska seljačka stranka govori o životopisima Antuna i Stjepana Radića. Rad prati Radićevu političku djelatnost u Austro-Ugarskoj i Kraljevini SHS. Korisno je spomenuti da je Stjepan Radić jedno vrijeme živio u Končanici. Među ostalim, dragocjen izvor novih saznanja o Daruvaru je članak Vjenceslava Herouta Prilog za povijest daruvarskog pučkog školstva za drugu polovinu 19. stoljeća koji obrađuje crkvene arhivske podatke iz 19. stoljeća. Zanimljiv je plan i program daruvarske pučke škole iz 1860., popis nastavnih predmeta od do te elementi ocjenjivanja, što je odraz jednog vremena. Objavljen je i rad Naš tatiček kult Tomàša G. Masaryka u časopisu Dĕtský koutek između dvaju svjetskih ratova ( ) učenica Elizabete Kiršek i Marine Šourek. Vladimir Ivić obradio je 32. broj Přehleda u izdanju NIU Jednota u tri tematske cjeline. Prva se odnosi na povijesnu tematiku Čeha u Hrvatskoj u predvečerje Drugog svjetskog rata, drugi dio je posvećen jezikoslovnim istraživanjima sa simpozija o češkom jeziku, a treći recenzijama knjiga. Možemo zaključiti da Zbornik vjerodostojno i dostojanstveno nosi grofovsko prezime Janković. Vladimir Ivić 26

27 Dožínky proslavile 90 godina U Daruvaru je 10. i 11. srpnja obilježena 90. godišnjica prvih žetvenih svečanosti češke manjine Dožínky. Svečanosti su organizirali Savez Čeha u Hrvatskoj i Češka Beseda Daruvar pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, Savjeta za nacionalne manjine, Bjelovarsko-bilogorske županije i Grada Daruvara. Prvog dana proslave otvorena je izložba fotografija koje bilježe povijest i tradiciju proslava žetvenih svečanosti u Daruvaru i okolici od Drugi dan je u gradskom parku održan staročeški sajam, zatim je kroz centar grada prošla svečana povorka plesnih i glazbenih skupina, a program je nastavljen na Gradskom stadionu. U proslavama je sudjelovalo više od 800 sudionika, predstavnika gotovo svih čeških beseda u Hrvatskoj. Iduće Dožínky održat će se 15. i 16. srpnja u Kutini i Međuriću. Kutina još nikad nije bila domaćin ove manifestacije, dok su zadnje Dožínky u Međuriću održane davne M. L. Češka zemlja partner Lipovljanskih susreta Od 21. do 23. kolovoza u Lipovljanima su održani Lipovljanski susreti, najveća manjinska manifestacija u Hrvatskoj na kojoj je zemlja partner bila Češka. Prvog dana manifestacije održan je gospodarski okrugli stol na kojem je Češka predstavljena kao prikladan partner koji nudi značajan potencijal za razvoj uzajamne gospodarske suradnje. U Gradskoj knjižnici otvorena je izložba tematski podijeljena u tri dijela o češkim spomenicima UNESCO-a, o djelovanju Čeha u Hrvatskoj te životu i djelu Franza Kafke. Izložbu je otvorio češki veleposlanik Martin Košatka. U kulturnom programu Lipovljanskih susreta sudjelovalo je deset glazbenofolklornih skupina koje su predstavljale pojedine manjine, a Češku je predstavila skupina Gaudeamus iz Praga. Drugog dana manifestacije posjetila ju je i njena pokroviteljica, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je poručila da su Lipovljani odličan primjer suživota manjina i većinskog hrvatskog stanovništva jer u njima zajedno s matičnim hrvatskim stanovništvom žive pripadnici 13 nacionalnih manjina. Predsjednica je obišla i štandove na kojima su se predstavljale udruge nacionalnih manjina, među kojima je bilo i više čeških beseda. M. L. Predsjednica na štandu Češke besede Lipovljani Češka beseda Zagreb proslavila 140 godina svog kazališta Češka beseda Zagreb od 7. studenog do 9. prosinca kazališnim je festivalom slavila 140 godina svoje kazališne aktivnosti. Kako bilježe Besedine kronike, godinu dana nakon osnutka ove najstarije češke manjinske udruge u Hrvatskoj u njoj je odigrana i prva kazališna predstava, drama Svatopluk a Rostislav koju je napisao osnivač Besede Josef Václav Frič, čije ime danas nosi i kazališna skupina ČBZ. U sklopu festivala posvećenog ovom značajnom i rijetkom jubileju izvedene su četiri predstave s ukupno 50 glumaca. Najprije su nastupili najmlađi glumci iz kazališne skupine Záhřebské sluníčko koji su izveli igrokaz O vesele mašince. Zatim su mladi glumci Kazališne skupine J. V. Frič izveli predstavu Ve stínu Martine Marinković Plehati posvećenu problemu bullyinga. Bila je organizirana i kazališna radionica Svi ljudi su glumci na kojoj su se polaznici mogli upoznati s kazališnim metodama dvojice vrhunskih kazališnih pedagoga, Konstantina Stanislavskog i Mihaila Čehova. Festival je zaključen predstavom Záhřebská Prodaná nevěsta koju je izvela Kazališna skupina J. V. Frič te predstava Roboti Marie Kestřankove koju su izveli polaznici tečaja češkog jezika u Besedi. Proslavom ovog jubileja Češka beseda Zagreb je potvrdila da njena kazališna aktivnost ima dugu tradiciju, ali i budućnost. M. L. 27

28 Knjiga o Češkoj besedi Rijeka Nakon što je proslavila svoju 20. godišnjicu, Češka beseda Rijeka je dobila i svoju monografiju, objavljenu dvojezično na hrvatskom i češkom. Knjigu je izdala NIU Jednota, a priredila ju je Zdena Steckerová, s time da su svoje priloge napisali i drugi istaknuti članovi Besede, od prvog predsjednika Antuna Řeháka do sadašnje Fanike Husak. Knjiga donosi prikaz rada svih Besedinih sekcija plesnih, kazališnih i pjevačkih, a govori se i o nastavi češkog koju vodi Krešimir Špralja, biltenu Naše řeč koji uređuje Snježana Herceg, a posebno mjesto dobio je najveći Besedin pothvat izgradnja Češkog doma Tomáša Garriguea Masaryka 2009., uz potporu hrvatske i češke vlade, Primorsko-goranske županije, Saveza Čeha, Savjeta za nacionalne manjine i drugih donatora. Češki dom danas je u funkciji i kao hostel, no to je tek dio uloge koju ova udruga ima u kulturnom i društvenom životu Rijeke koja će biti Europska prijestolnica kulture. Riječka Češka beseda najudaljenija je od manjinskog središta Daruvara i jedina je na obali Jadrana. M. L. Lužičke Srbe dojmio položaj Čeha u Hrvatskoj Hrvatski Česi u Zagrebu i Daruvaru bili su 16. i 17. listopada domaćini seminara slavenskih manjina okupljenih u Federaciju unije europskih manjina (FUEN) koja djeluje već 60 godina, a čije članica je i Koordinacija vijeća češke manjine u Hrvatskoj. Osim domaćina, zbog nedostatka financijskih sredstava na seminaru su se okupili predstavnici samo četiri manjine Lužičkih Srba iz Njemačke, Rusina iz Ukrajine, Rusa iz Poljske i Hrvata iz Srbije, no pridružili su im se i predstavnici Srba, Roma i Mađara iz Bjelovarsko-bilogorske županije. FUEN ima tri radne skupine od kojih jedna okuplja slavenske manjine i cilj joj je razvoj suradnje između pojedinih manjina i razmjena iskustva. Na skupu je bio i potpredsjednik FUEN-a, predstavnik Lužičkih Srba Bjarnat Cyž kojeg se posebno dojmio koncept čeških škola u Hrvatskoj. Ujedno je najavio da će FUEN u Bruxellesu otvoriti ured koji će lobirati za projekte europskih manjina, a cilj je izboriti se i za jedno zastupničko mjesto u Europskom parlamentu. Naša manjina ima sličan položaj kao i češka u Hrvatskoj. Imamo škole, dvojezičnost, ali vi ste u boljoj situaciji vezano uz političko predstavljanje, rekao je Dawid Statnik, predsjednik glavne lužičkosrpske manjinske udruge Domowina, pojasnivši da Lužički Srbi nemaju zastupnika u parlamentu. FUEN inače organizira Europeadu, prvenstvo europskih manjina u nogometu. Na dosadašnja tri prvenstva odlične rezultate dvaput su postigli Hrvati iz Srbije. U Zagrebu su domaćini seminara FUEN-a bili Vijeće češke nacionalne manjine Grada Zagreba i Češka beseda Zagreb, a u Daruvaru Koordinacija vijeća češke manjine. Sudionici seminara posjetili su u Daruvaru središnje institucije češke manjine, a posjetili su i Daruvarski Brestovac. M. L. Hezky česky u Sisku Povodom desete godišnjice Češke besede Sisak, 7. svibnja javnosti je predstavljena knjiga Hezky česky (Lijepo češki), izdana dvojezično na hrvatskom i češkom. Osim poviješću udruge, knjiga se bavi i doseljenjem Čeha u Hrvatsku i na sisačko područje, istaknutim Česima te djelovanjem Češke Besede koja je u Sisku kratko postojala nakon Knjigu su priredili Nikola i Iva Vidović te Željko Rakarić, a izdali NIU Jednota i Savez Čeha. Tekst je na češki osobno prevela predsjednica Saveza Čeha Libuše Stranjik. M. L. Bjarnat Cyž u razgovoru s novinarima Matom Pejićem i Lenkom Lalić 28

29 Novi uspjesi OKA JADRANA: nastava na češkom u Bibinjama U prošlom broju Susreta izašao je članak Neumorno OKO JADRA- NA pa da ne bi bilo da smo stali nakon prve pohvale: i dalje neumorno radimo na razvoju češko-slovačko-hrvatskih odnosa, družimo se, učimo (se) i širimo dobro ime Češke i Slovačke na području Hrvatske. Osim druženja naših članova što je više šlag na torti nakon puno posla, sudjelovali smo u više kulturnih i sportskih programa (počasni gosti na Danu raznolikosti u Zadru, Karneval na otoku Viru tim OKO JADRANA je i ove godine sudjelovao na humanitarnoj manifestaciji WINGS FOR LIFE u Zadru, u Osnovnoj školi Bibinje imali smo svoj mali božićni štand pa smo svu zaradu podijelili za UNICEF-ov program Škola u Africi te za kupnju knjiga u OŠ Bibinje). Krajem rujna u OŠ Bibinje smo pokrenuli nastavu češkog jezika po modelu C. Bibinjska osnovna škola je tako postala prva škola u Dalmaciji gdje se održava redovita nastava češkog jezika (nastava je jednom tjedno u trajanju od tri sata). U ovoj školskoj godini nastavu pohađa devet učenika iz okolnih škola (Zadar, Biograd, Pakoštane ) i djeca su od prvog do petog razreda. Pretežno se radi o djeci iz miješanih brakova, ali nastava je otvorena svima zainteresiranima. Pokretač nastave bila je naša Udruga uz veliku pomoć saborskog zastupnika Vladimira Bileka te zahvaljujući otvorenom pristupu ravnateljice škole Mirke Sikirić koja je s oduševljenjem prihvatila mogućnost nastave češkog jer kako sama navodi, puno gostiju u Zadru i okolici su upravo Česi (i Slovaci). Kako nam rastu djeca, tako se intenzivno pregovara o nastavi slovačkog jezika, zahvaljujući neumornom trudu dopredsjednice Udruge Monike Sunare pa će od rujna početi nastava slovačkog jezika, ne samo u Bibinjama nego i u Šibeniku. Drugi veliki projekt koji je OKO JA- DRANA ostvarilo je Večer češko-slovačke kulture u Tkonu na otoku Pašmanu. Uz nastup čeških i slovačkih folklornih ansambala, članice Udruge su prezentirale delikatese tipičnu hranu i piće iz Slovačke i Češke. Degustacija tradicionalnih kolača, sireva, alkoholnih napitaka i sličnog bila je vrlo uspješna te Udruga planira ove godine napraviti Večeri češko-slovačke kulture na Pašmanu, Viru i u Zadru. Veselimo se uspješnom druženju uz domaće i strane goste kojima možemo na ovaj malo drugačiji način usred ljetne sezone prezentirati češku i slovačku kulturu i kuhinju. Osim ovih velikih projekta, OKO JADRANA surađuje s češkom i slovačkom ambasadom, u stalnom smo kontaktu sa Savezom Čeha te Savezom Slovaka, pratimo i prevodimo za češke i slovačke delegacije, sportske klubove (dogovaramo prijateljske utakmice u košarci, odbojci, nogometu) te pripremamo suradnju među gradovima kraljevski grad Nin će uskoro potpisati Sporazum o suradnji sa slovačkim rudarskim gradom Nová Baňa. Suradnja među drugim gradovima u Hrvatskoj i Slovačkoj se priprema Barbora Veselić Napokon obnovljeno Češko-hrvatsko društvo u Pragu Nakon više od 15 godina u svibnju napokon je u Pragu opet započelo djelovati Češko-hrvatsko društvo, udruga osnovana kao pandan Hrvatskočeškom društvu iz Zagreba. Predsjednica Društva je Ivana Tichá, a potpredsjednica Manja Tuček Tichá. Poslanje Društva je ostvarivanje i produbljivanje suradnje između Češke i Hrvatske, a među ciljevima je navedeno i pomaganje hrvatskoj, odnosno češkoj manjini u očuvanju njihovog kulturnog identiteta i povezivanju s matičnim zemljama, suradnja među kulturnim, znanstvenim, sportskim, humanitarnim, turističkim i gospodarskim društvima u Češkoj i Hrvatskoj, posredovanje u kontaktima, suradnja sa srodnim udrugama u Hrvatskoj, doprinos boljem informiranju češke javnosti o Hrvatskoj te promocija hrvatskih proizvoda i usluga u Češkoj i čeških u Hrvatskoj. M. L. 29

30 Moravski Hrvati grade Muzej, a izdali su i CD Protekla je godina dana od početka građevinskih radova na Muzeju moravskih Hrvata koji će se nalaziti u Hrvatskom domu u centru sela Jevišovke u južnoj Moravskoj. Dom je kupila hrvatska vlada s namjerom da se u njemu uredi muzej, a zahvaljujući financijskoj potpori češke vlade se moglo početi s rekonstrukcijom stare zgrade. Nakon godinu dana intenzivnih radova možemo reći da je prvi dio za nama. Ove godine će se uz prvobitnu zgradu izgraditi još jedna nova i uredit će se izložba. Računamo da će muzej biti otvoren 2017., kaže Jan Kopřiva, predsjednik Udruge građana hrvatske narodnosti u Češkoj koji koordinira projekt. Druga dobra vijest iz života moravskih Hrvata je da je Savjet za nacionalne manjine češke vlade preporučio vladi da proširi ratifikaciju Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima i na hrvatski jezik. Dosad se u češkoj Povelja odnosila samo na njemački, poljski, slovački i romski jezik. Proširenje na hrvatski jezik primamo vrlo pozitivno. Za nas je to izraz U Zagrebu imenovana Ulica Marije Radić Zagreb je napokon dobio ulicu nazvanu po jednoj Čehinji. U subotu 12. ožujka održana je svečanost imenovanja Ulice Marije Radić u zagrebačkom naselju Špansko koja je imenovana u čast političarke i publicistkinje Marije Radić, supruge i najbliže suradnice Stjepana Radića, na prijedlog Organizacije žena HSS-a Hrvatsko srce Gradske četvrti Stenjevec. Uz više desetaka članova i dužnosnika HSS-a, pripadnika češke manjine, članova Hrvatsko-češkog društva i drugih građana, na svečanosti je bio i praunuk Marije i Stjepana Radića August Turina koji je novinarima izjavio da je imenovanje jedne zagrebačke ulice po Mariji Radić značajan podsjetnik na velika djela koja je učinila za hrvatski narod, a posebno za prava hrvatskih žena u društvu. Kao potomci velikana Stjepana i Marije Radić uvjereni smo da će spomen na nju kroz imenovanje ove ulice posebno našim mladim naraštajima dati kontinuiran dodatan poticaj da prouče cjelokupnu povijesnu i društvenu ostavštinu koju je svom hrvatskom narodu u nasljeđe ostavila naša babička Marija Radić, kazao je Turina. Predsjednik HSS-a Branko Hrg, ujedno i gradonačelnik Križevaca, izrazio je ponos što je Marija Radić bila počasna građanka toga grada. U svom je govoru poručio da je imenovanje Ulice Marije Radić dodatan doprinos osvjetljavanju osoba i događaja iz hrvatske povijesti koji su pola stoljeća bili skrivani. Predsjednik Gradske organizacije HSS-a Grada Zagreba Nenad Matić podsjetio je da je na inicijativu HSS-a u Zagrebu postavljen spomenik Stjepana Radića, a 2014., u suradnji s Hrvatsko-češkim društvom, i spomen-ploča na kući u Mihanovićevoj ulici gdje je Marija Radić provela zadnje godine života i umrla. O zaslugama Marije Radić, posebno za prava žena, govorila je predsjednica Organizacije žena HSS-a Hrvatsko srce Marija Ledinski Anić koja je istaknula da se malo žena u svjetskoj politici može usporediti s Marijom Radić. Iz jedne uređene europske zemlje zbog ljubavi prema Stjepanu Radiću došla je u Trebarjevo Desno, u blato do koljena, i podizala djecu dok joj je suprug robijao zbog borbe za prava hrvatskog naroda, kazala je Ledinski Anić, dodavši da je želja Hrvatskog srca da i u drugim hrvatskim mjestima ulice u što većem broju budu imenovane po istaknutim ženama iz hrvatske povijesti. Potpredsjednica Češke besede Zagreb Marina Kolaček Novosel podsjetila je da je ta najstarija udruga češke manjine u Hrvatskoj osnovana iste godine kada je rođena Marija Radić za koju je kazala da je 30 svojevrsnog priznanja činjenice da Hrvati u Moravskoj žive. S obzirom na to da je naša zajednica mala, za mnoge smo izvan fokusa, kaže Lenka Kopřivová koja predstavlja hrvatsku manjinu u Savjetu. Sa starim hrvatskim dijalektom koji koriste Hrvati u Moravskoj povezan je još jedan veliki kulturni pothvat koji je Udruga poduzela 2016: izdanje glazbenog CD-a O 106 Písně moravských Chorvatů. Stare pjesme u modernom shvaćanju snimila su dva praška glazbena zbora, La Grande Bande i kapela Praški fržoni. Nismo željeli izdati samo CD s narodnim pjesmama. Željeli smo da netko nakon što posluša CD može maštati, otići među Hrvate, upoznati ih, zabaviti se i plakati s njima. Zato smo pozvali na suradnju skladatelja Matěja Kroupu koji je uspio stvoriti sjajan aranžman koji će vas svojim slikovitošću naposto progutati, objašnjava Lenka Kopřivová. Materijal koji je Kroupi poslužio kao temelj za njegov rad sam je za sebe unikatan. Radi se naime o zvučnim snimkama koje je prije više od sto godina snimio moravski etnograf František Pospišil. On se uputio među Hrvate u okolici Mikulova sa svojim fonografom, u to doba značajnim izumom koji je omogućavao snimanje i arhiviranje zvuka. Snimke do danas čuva Fonografski arhiv u Beču. Osim s Pospišilovim snimkama, Kroupa je radio i s rezultatima terenskog rada nekoliko drugih istraživača zahvaljujući kojima se sačuvala glazbena baština moravskih Hrvata, dodaje Kopřivová. Rezultat toga je 18 pjesama koje, s dubokim poštovanjem prema tradiciji, prezentiraju današnjoj publici glazbenu baštinu moravskih Hrvata. Lenka Kopřivová jedna od mnogih Čeha kojima je Hrvatska postala nova domovina. Predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac podsjetio je na doprinos koji je ova udruga proteklih godina dala popularizaciji Marije Radić u hrvatskoj i češkoj javnosti. Uz postavljanje spomenploče u Mihanovićevoj ulici u Zagrebu, među tim aktivnostima je i postavljanje spomen-ploče u crkvi svetog Norberta u Pragu gdje su se Marija i Stjepan Radić vjenčali. Bez potpore Marije Radić Stjepan Radić ne bi postao vodeći hrvatski političar svoga doba i stoga njihov brak na neki način simbolizira i hrvatsko-češko prijateljstvo, kazao je Lipovac. U ime gradonačelnika Milana Bandića nazočne je pozdravio predsjednik Vijeća Gradske četvrti Stenjevec Vladimir Andrić, a pozdrave nazočnima na svečanosti uputio je i češki veleposlanik Martin Košatka. M. L.

31 Moravski Hrvati iz Charvátske Nove Vesi povezali se s Vrbovcem i Dubravom Břeclav, grad na krajnjem jugoistoku Moravske s stanovnika koji je zahvaljujući svom zemljopisnom položaju od svih čeških gradova fizički najbliži Hrvatskoj postao joj je bliži i u duhovnom smislu. Tamošnje Kulturno-umjetničko društvo Charvatčané od 25. do 27. rujna ugostilo je članove Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva Petar Zrinski iz Vrbovca i članove pjevačke skupine Češke besede Zagrebačke županije iz Dubrave i time ostvarilo svoju želju da uspostavi suradnju s folklornim skupinama iz Hrvatske. Zasluge za to pripadaju predstavniku češke manjine u Zagrebačkoj županiji Franji Vondračeku koji je uspio povezati sva tri ansambla i organizirati im putovanje u dio Češke koji s Hrvatskom ne veže samo zemljopisna blizina, nego prije svega tamošnji moravski Hrvati koji su se doduše uglavnom asimilirali, za razliku od poznatijih moravskih Hrvata protjeranih nakon iz sela Jevišovka, Dobré Pole i Nový Přerov u okolici Mikulova koji još odolijevaju asimilaciji. I dok se o njima u hrvatskoj javnosti ipak nešto zna, o Hrvatima na području Břeclava znaju rijetki. Oni su doduše korpusu moravskih Hrvata pridruženi tek jer njihova sela Charvátská Nová Ves i Poštorná koje su danas sastavni dio Břeclava te obližnji Hlohovec do tada su pripadali Austriji. No i jednu i drugu skupinu hrvatske manjine povezivalo je to što su živjeli na imanjima velikaške obitelji Liechtenstein, što je u vrijeme feudalizma za seljake bilo važnije od pripadnosti nekoj državi ili pokrajini. Liechtensteini su bili protestanti, no na svoje posjede koji su opustjeli tijekom ratova primali su i katolike Hrvate koji su bježali od Osmanlija cijeneći ih kao dobre ratare, voćare, vinare, pčelare i ribolovce. Hrvati su se naselili u Poštorni koja je po njima nazvana i Unter Krabatten, tj. Donji Hrvati, te su osnovali selo Obern Krabatten, kasnije nazvano Charvátská Nová Ves. Oko osnovali su i selo Bischofward, kasnije nazvano Hlohovec. Sva tri sela nalazila su se nedaleko sjedišta Liechtensteina, dvorca Valtice koji je danas, zajedno s obližnjim dvorcem Lednice i cijelim arealom površine 283 četvorna kilometra pod zaštitom UNESCO-a kao dio svjetske kulturne baštine. I dok su njihovi sunarodnjaci u okolici Mikulova živjeli u njemačkom okruženju te su lakše sačuvali hrvatski identitet, Hrvati pored Valtica brže su podlegli asimilaciji jer su bili okruženi jezično bližim češkim stanovništvom. Asimilacija je dovršena tijekom 19. stoljeća i danas je jedini vidljivi znak hrvatske nazočnosti toponim Charvátská Nová Ves, kao i prezimena kao što su Jankovič, Grbavčic, Mikulič, Košulič, Křižanič, Popovič, Vlašic, Radkovič, Geršic i slična kod kojih je hrvatsko porijeklo evidentno. Njihovi nositelji danas se osjećaju Česima, ali ponosni su na svoje hrvatske korijene, iako su od predaka zadržali tek nekoliko izraza, kao što su pada kiša ili laku noć. I narodna nošnja članova zbora Charvatčané, posebno kape, slična je nošnjama u Hrvatskoj. Goste iz Vrbovca i Dubrave srdačno su ugostili predsjednik skupine Charvatčané Martin Radkovič i povjesničar Miroslav Geršic koji je na češkom objavio knjigu Dolazak Hrvata na područje Valtica i kneževski rod Liechtensteina. Kad je u pitanju povijest Břeclava i tamošnjih Hrvata, Geršic je doista prava hodajuća enciklopedija te je goste detaljno upoznao s poviješću i zanimljivostima tog dijela Moravske. Inače, povod za posjet Břeclavu bile su Svetovaclavske svečanosti tijekom kojih su HKUD Petar Zrinski i pjevačka skupina Češke besede Zagrebačke županije nastupili na središnjoj priredbi i oduševili mjesnu publiku. Břeclav je 26. rujna posjetio i praški nadbiskup kardinal Dominik Duka i predvodio misu u crkvi svetog Václava koja je slavila svoju 20. godišnjicu. Riječ je o modernoj zgradi koja je svojom vanjštinom i unutrašnjošću doista remek-djelo suvremene češke sakralne arhitekture. Kardinal Duka na kraju mise pozdravio je goste iz Hrvatske na hrvatskom s dobro došli i rado se odazvao molbi da se s njima fotografira za uspomenu. Od predsjednika Hrvatsko-češkog društva Marijana Lipovca kardinal Duka dobio je na dar glasilo HČD-a Susreti, dok mu je Franjo Vondraček darovao svoju knjigu Češki sveci. Putovanje u Břeclav bio je poseban doživljaj za članove Češke besede Zagrebačke županije jer njihovi preci na područje Vrbovca doselili su se upravo iz tog dijela Moravske. Mi moravski Hrvati i vi hrvatski Moravljani imamo mnogo toga zajedničkog i stoga naše druženje ima perspektivu, kazao je Martin Radkovič tijekom druženja uz hrvatske i moravske pjesme i nezaobilazno moravsko vino. Plan je da uzajamni posjeti članova tri folklorne skupine postanu tradicija. Marijan Lipovac 31

32 In memoriam Ludvík Vaculík ( ) Trijumf slobode ## Matija Ivačić Nakon odlaska Václava Havela, Češka je ostala bez još jednoga simbola otpora komunizmu. U vrijeme kad su kompromisi, politički i moralni, bili svakodnevica, Vaculík je odabrao put slobode pod cijenu progona U 89. godini života u gradiću Dobřichovice nadomak Praga 6. lipnja umro je veliki češki književnik, publicist i disident Ludvík Vaculík. Malo je javnih osoba, pa tako i književnika, koji su kao Vaculík s neumornim entuzijazmom i ustrajnošću stajali na braniku slobode, ponekad na kocku stavljajući gotovo sve. Bio je jedan od onih koji ne samo da su propitkivali granice ljudske slobode nego su ih djelima i sami mijenjali. A takvih je u ono vrijeme i u onoj Češkoj (Čehoslovačkoj) bilo malo. Ludvík Vaculík rođen je 23. srpnja u Brumovu, gdje je završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. U godinama radio je u Batinim tvornicama obuće, a upisuje političko-novinarski Fakultet političkih i društvenih znanosti u Pragu, na kojem je diplomirao Premda je u razdoblju nakon dolaska komunista na vlast bio zagovornik komunističke ideologije, njegovi se ideali postupno razbijaju o zbilju režimskoga terora i strahovlade. U šezdesetima stoga postaje jedan od vodećih reformnih komunista koji su težili socijalizmu s ljudskim licem, otvoreno iskazujući protest zbog aktualnog stanja. U tom smislu svakako valja istaknuti neizbrisiv trag koji je ostavio u tjedniku Literární noviny (Književne novine), u čije uredništvo dolazi Upravo je Vaculík među najzaslužnijima što se spomenuti tjednik profilirao kao glavna liberalno-kritička platforma u osvit i za vrijeme Praškoga proljeća, platforma koja je postala jedan od nositelja vala liberalizacije i demokratizacije češkoga društva sredinom šezdesetih godina. Kada Vaculík 27. lipnja (dakle svega mjesec i pol prije intervencije udruženih snaga Varšavskog pakta u Čehoslovačkoj) na stranicama tjednika Literární noviny objavljuje glasovit i utjecajan manifest Dvije tisuće riječi, koji se uz partijski Akcijski plan smatra najvažnijim programatskim tekstom Praškoga proljeća i koji je potpisalo više od sto tisuća građana, časopis je dosegnuo nakladu od nevjerojatnih tristo tisuća primjeraka! Zahvaljujući osobama poput Vaculíka imperativ za slobodu te neizvjesne pokucao je tako na vrata gotovo svakoga doma u Čehoslovačkoj. Manifestu Dvije tisuće riječi prethodio je autorov referat na IV. kongresu Saveza čehoslovačkih književnika u lipnju Referat je imao silan utjecaj ne samo na Vaculíkov život (izgubio je posao i postao zabranjeni pisac), nego i na društveno-politička strujanja u Čehoslovačkoj. U njemu se Vaculík odvažio reći ono što su mnogi osjećali, ali su bili odveć preplašeni da bi o tome mogli javno progovoriti. Upozoravajući na nesposobne ali podobne na svim važnim funkcijama i institucijama u državi, ukazujući na brojne višeznačnosti u čehoslovačkom ustavu koje su omogućavale proizvoljna tumačenja ovisno o povijesnom trenutku (a uvijek na račun civilnih sloboda), javno progovarajući o cenzuri tiska, o sveprisutnoj atmosferi straha i terora, Vaculík je šokirao izaslanika češke Komunističke partije Jiříja Hendrycha koji demonstrativno napušta kongres, dok je sam Vaculík izbačen iz Partije, kao i iz Saveza čehoslovačkih književnika. U vrijeme kad se o njoj tek potajice i sa zamuckivanjem šaputalo, Vaculík je svojim referatom takoreći pred svima vrištao o slobodi, bez diplomatskog izvrtanja, s iskrenošću koja je bila gotovo nestvarna za one prilike, svjestan da sloboda može zaista postojati tek tamo gdje se o njoj ne mora govoriti. Vaculík je naizgled izgubio sve, 32

33 Vaculík nije bio samo borac za slobodu i organizator književnog života koji je bujao u podzemlju, nego i jedan od vodećih književnika svoga vremena čija su djela bila dubinski povezana s autorovim društvenim angažmanom ali u zbilji izašao je kao moralni pobjednik jer se kako se sam prisjetio oslobodio dugogodišnje krivnje zbog bespomoćne šutnje. Bio je to jedan od vrhunaca Praškoga proljeća. U dvadesetogodišnjoj eri tzv. normalizacije, a zapravo obnovljene strahovlade karakteristične za staljinističke pedesete, Vaculík je, dakako, bio zabranjen, no ne i utišan autor. Štoviše, potkraj osniva slavnu Ediciju Petlice, jednu od glavnih čeških samizdatskih edicija u kojoj je do objavljeno ukupno četiristotinjak naslova i zbog koje je Vaculík redovito pozivan na policijska saslušanja. U Ediciji Petlice, sa sjedištem u praškom stanu supružnika Vaculík, djela su objavljivali autori za koje je prostor oficijelne književne komunikacije bio nešto zabranjeno, ali i odbojno. Akteri proizvodnoga procesa strojopisnih izdanja u Ediciji bilo da su posrijedi knjigoveže, prepisivači ili sami autori nerijetko su bili policijski progonjeni, a neki čak i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. No Ediciju Petlice, koja je u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća bila jedna od posljednjih utvrda (umjetničke) slobode u Češkoj, bilo je nemoguće ugušiti. Vaculíkov je prinos paralelnoj, neslužbenoj češkoj kulturi nemjerljiv, kao što je nemjerljiv i njegov prinos razvoju demokratskih procesa u Čehoslovačkoj. Uostalom, ne čudi da je upravo Vaculík bio jedan od prvih potpisnika glasovite Povelje 77, kojom je početkom iz Čehoslovačke u svijet odaslan vapaj za temeljnim ljudskim slobodama. Vaculík nije bio samo borac za slobodu i organizator književnog života koji je bujao u podzemlju, nego i jedan od vodećih književnika svoga vremena čija su djela bila dubinski povezana s autorovim društvenim angažmanom. Ukoliko je bio opterećen krivnjom zbog vlastite šutnje, te se krivnje kako je sam priznao oslobodio na kongresu Saveza književnika 1967, ali podjednako važan moment u smislu Vaculíkove političke i moralne katarze predstavlja njegov cijenjeni roman (inače drugi po redu) Sjekira (Sekyra, 1966.). U ovom autobiografskom romanu pripovjedač se suočava s političkim (komunističkim) dogmatizmom utjelovljenim u liku vlastita oca, spram kojeg se postupno sve negativnije određuje. U komunističkoj eri Vaculík će objaviti još nekoliko romana među kojima se posebice ističu Zamorci (Morčata; objavljeno u Torontu u egzilskoj nakladničkoj kući Sixty-Eight Publishers, koju su osnovali i vodili bračni par Josef Škvorecký i Zdena Salivarová) te Češka sanjarica (Český snář; objavljeno također u Torontu), žanrovski hibridno djelo u kojem pripovjedač imena Ludvík Vaculík u obliku dnevnika opisuje godinu dana vlastita života, ocrtavajući ujedno i društveno-političku fresku svoga vremena, a posebice disidentski milje. Češkoj sanjarici često se stoga pristupa prije kao vrijednom svjedočanstvu iz prve ruke o onodobnim disidentskim krugovima, nego kao fikciji. Nakon 1989, kada mu je omogućen povratak u prostor službene književne komunikacije, Vaculík će objaviti još nekoliko romana, između ostalih Kako se prave muška djeca (Jak se dělá chlapec, 1993; objavljeno i u Hrvatskoj), Put na Praděd (Cesta na Praděd, 2001.) i dr. Ipak, najveći dio Vaculíkova opusa zauzima iznimno cijenjen feljtonistički rad, koji ga je privlačio od kraja šezdesetih i čiji je izbor objavljen u ukupno devet knjiga. Njegovi feljtoni, koji su ga dobrim dijelom i proslavili u češkoj javnosti, u pravilu su društveno i politički kritički intonirani, a nerijetko su protkani humorom. Ludvík Vaculík ovjenčan je brojnim nagradama i priznanjima: dobio je nagradu Egona Hostovskog za roman Zamorci, Nagradu Jaroslava Seiferta za feljtonistiku, dodijeljen mu je Red T. G. Masaryka III. razreda za prinos demokraciji, sljedeće godine dobiva Mirovnu nagradu Erich Maria Remarque, prima Nagradu Karela Čapeka za feljtonistiku i beletristiku, laureat je Državne nagrade za književnost (2008.) Zagreb mi uopće ne djeluje kao grad u inozemstvu Ludvík Vaculík, koji je sredinom devedesetih godina posjetio Istru gdje ga je najviše oduševio Motovun, prvi je put službeno posjetio Hrvatsku u svibnju kad je u Zagrebu u Društvu hrvatskih književnika predstavljen njegov roman Kako se prave muška djeca. Tom prigodom posjetio je i Češki narodni dom gdje se susreo s članovima Hrvatsko-češkog društva. Drugi put je Vaculík posjetio Hrvatsku u prosincu kad je bio gost Sajma knjige u Puli čije posjetitelje je posebno dojmio svojim pjevanjem moravskih pjesama. Tada se osvrnuo i na svoj prvi posjet kazavši: Za posljednjeg posjeta Hrvatskoj bio sam iznenađen koliko je mnogo ljudi došlo na susret sa mnom. Zagreb mi uopće ne djeluje kao grad u inozemstvu. Osjećam se kao bilo gdje drugdje u Češkoj, Slovačkoj, Austriji. Arhitektura ima ista obilježja, poglavito iz 19. stoljeća. M. L. Nakon odlaska Václava Havela ( ), Češka je ostala bez još jednoga simbola otpora zatiranju ljudskih sloboda, ali i bez velikoga književnika. U vrijeme kad su kompromisi, kako politički tako i moralni, bili češka svakodnevica, Vaculík je odabrao put unutarnje slobode pod cijenu progona, a taj je put slijedio i u svom javnom angažmanu i u književnim djelima. O tome, uostalom, progovara i u romanu Sjekira, u rečenicama koje možda najbolje opisuju njegov život: Ja sam netko tko je samome sebi postavio zamke i tko je stavio lance na sebe kako bi se bojao i kako ne bi mogao natrag. Slab sam, da, i bojim se, da, ali to je strah koji se širi u sve strane; nijedna strana ne nudi mi bolju početnu poziciju, a to je ipak velika sloboda, moći ići bilo kamo uz podjednaku opasnost. Sada napokon mogu ići slobodno naprijed, to je moja prednost crpljena iz straha u svim smjerovima. Rijetki su oni kojima je pošlo za rukom vlastite strahove pretočiti u trijumf slobode. Češka je imala privilegij iznjedriti, ali i izgubiti, jednoga od njih. 33

34 Uz novu knjiga pisama Dušana Karpatskog Listář Bratstvo po pismopisanju ## Akademik Tonko Maroević S obzirom da smo u hrvatskoj verziji dobili sliku neprocjenjivih zasluga Karpatskog za naše pisce, čitanje Listářa treba nam pomoći u stvaranju zaokruženijega portreta Karpatskog kao čovjeka i kao djelatnika u češkoj kulturi i zbilji Nedavno je i u Zagrebu proslavljena osamdeseta obljetnica rođenja Dušana Karpatskoga uz ostale zasluge i domete jamačno najrevnijega i najmotiviranijega prevodioca hrvatske književnosti na neki strani jezik. Sa stotinjak svezaka što ih je s našega jezika savjesno i nadahnuto prenio na češki (u rasponu od Krleže i Zagorke, preko Marinkovića i Matkovića, pa do Brešana i Pavličića), podigao je svojevrstan spomenik iznimnoj ljubavi i vokaciji. A ne možemo preskočiti ni da je dvije kulture zadužio priređivanjem najopsežnijih i najmjerodavnijih antologija pjesničkih tradicija i suvremenosti: češke na hrvatskom i hrvatske na češkom. Zbog višestrano prepletena angažmana i općenito vrlo burna i tegobna životopisa (živjelo se u zanimljivim vremenima), prijatelj Albert Goldstein nagovarao je Karpatskoga da napiše svoja sjećanja i uspomene, ako baš neće pravu autobiografiju. Potaknut time, skroman i samozatajan, odlučio je Dušan srediti svoju (odlično sačuvanu) korespondenciju s piscima iz češko-slovačkih i južnoslavenskih strana te preuzeti ulogu svjedoka složenih relacija, a tek u drugom planu iskazati i svoje mjesto u nemirima i inicijativama kratkoga stoljeća iz iščašene perspektive dijelom ograničena suvereniteta. Sređeno dopisivanje s hrvatskim i (prevedenim) češkim tekstovima stigla je objaviti Albertova kći Simona u predviđenoj ediciji Antibarbarus, a pod naslovom Epistolar. Prikazujući to izdanje mogli smo prepoznati i istaknuti radno značenje adresata i njegovu iznimnu bliskost s domaćim nam autorima, počevši upravo od Krleže, koji mu je uzvratio velikom pažnjom i uvažavanjem. Pred nama je sad i češko izdanje velikog izbora iz korespondencije Dušana Karpatskoga, naslovljeno Listář. U njemu su hrvatski (i ini, ali rjeđi, južnoslavenski) pisci dobili na češkome ne samo prijevode svojih pisama upućenih sastavljaču nego i male monografske literarne portrete, krokije što pomažu razumijevanju konteksta. Češka je dionica ovaj put znatno uvećana, obogaćena dodatnim prilozima niza korespondenata (ukupno ih je 165), što nam može poslužiti točnijem rekonstruiranju i životnih postaja i radnih angažmana Karpatskog. Primjerice, iz posljednjega bloka u knjizi nazvana Trebišov iz dopisivanja autora s voditeljicom knjižnice rodnoga mu mjesta doznajemo da je rođen kao Dušan Rosenzweig, da mu je oca Slovačka Republika iz tog mjesta otjerala kao Čeha i Židova, nakon čega je on uskoro 34 preminuo, a majka Slovakinja potom, sa sinovima, našla neko utočište u Češkoj. Bibliotekarku pritom Karpatský s razlogom podsjeća da je on preveo i razne slovačke autore (Sladkoviča, Ondruša, Vlka) na hrvatski te da se prijateljski dopisivao što se može vidjeti i u ovoj knjizi sa suvremenim mu literarnim Slovacima kao što su Tatarka, Novomeski i Bžoch. Uostalom, uz sintezni pregled češke književnosti na hrvatskom, složio je samostalno i panoramu slovačke knjige. Listář je, logično, namijenjen češkoj publici, no popraćen je dvama pogovorima sačinjenim iz hrvatskoga rakursa, dvama tumačenjima što se odnose na ipak pretežniji dio djelovanja i korespondiranja Karpatskog. Zaslužna bohemistica i izvanredna prevoditeljica Dubravka Dorotić Sesar evocirala je etape suradnje s Karpatskim na epohalnoj Zlatnoj knjizi te podsjetila na različite situacije i različite posljedice u kojima se Karpatský našao za tzv. Praškoga proljeća i tzv. Hrvatskog proljeća: u prvome je pretrpio ozbiljne represalije, drugo je vrlo malo osjetio (već izbivao je dulje vrijeme iz Hrvatske). Pogovor Zdravka Zime iz pera je književnoga kritičara duboko zainteresirana za komparativne odnose i posebne srednjoeu-

35 ropske koordinate duhovnih veza, pa stoga i jednoga od najučestalijih pratitelja i komentatora svih pothvata i dometa Karpatskog. Kao kuriozitet Zima napominje kako je naš korespondent uspostavio povlaštene odnose s Kafkom (ipak, ne s Franzom, već s Vladimirom), s Čapekom (ali ne s Karelom, nego s Janom Blahoslavom) i Kunderom (nipošto s Milanom, samo s Ludvíkom). Naravno, poigravanje s glasovitim prezimenima nije umanjivanje uloge manje znanih nosilaca istoga pedigrea, jer riječ je o vrijednim i dragim suputnicima sastavljača knjige. S obzirom da smo u hrvatskoj verziji izdanja dobili sliku neprocjenjivih zasluga Karpatskog za naše pisce i njegove prijateljske prisnosti s velikanima i epizodistima, čitanje (ili koncentrirano listanje) Listářa treba nam pomoći u stvaranju određenijega profila ili zaokruženijega portreta Karpatskog kao čovjeka i kao djelatnika u češkoj kulturi i zbilji. Bez pravih jezičnih kompetencija, ali s uživljavanjem u kontekst, dobio sam uvjerljivu sliku ustrajna zagovornika i dosjetljiva promotora autentičnih literarnih vrijednosti, čitatelja i prijatelja gotovo svih protagonista češkoga Premda je sam vrlo rano raskrstio s pokušajima stihotvorenja, ostao je čitavoga života vjeran pjesništvu kao najvišoj realizaciji svih mogućnosti jezika te je praćenju, publiciranju i prevođenju stihova darovao maksimum sabranosti, znanja i volje postupno otvaranje prema suvremenijim, modernijim, zapadnoeuropskim tendencijama, gdje je import iz Jugoslavije mogao također imati stanovitu posredničku funkciju. Nepreskočivi su emotivni komentari Karpatskog o kolegama i prijateljima iz mladenačkog razdoblja, suborcima u razbijanju predrasuda i zalaganju za nove vrijednosti, ponajprije o bratskome Jiříju Fiedleru, zatim Vladimiru Miltneru, Jani Štroblovoj, pa Pavelu Juračeku, Otakaru Chaloupki, Viktoru Kudělki... Riječ je i o razmjeni prvih literarnih pokušaja, o raspravljanju oko nametnutih problema. A tih nije bilo malo, jer su izdanja i zabranjivana, objavljivanja onemogućivana i pisci stavljani na led. Tako je i Karpatský doživljavao zabrane tiskanja, pa se morao javljati pod pseudonimima ili tuđim imenima. Njegovo važno leksikografsko djelo Mali labirint literature izašao je s potpisom (spomenutoga) Kudělke. Uživanje u pismima iz mladenačke faze uvećano je ironičnim tonovima i bespoštednom zafrkancijom, poigravanjem nonsensom, u čemu su Karpatský i sugovornici (napose Jirka Fiedler) prethodili inače glasovitom uzorku češkoga humora zvanoga Teatar Járe Cimrmana. Ne mogavši, i ne znajući, iscrpsti gusti sadržaj Listářa, posebnu pozornost želim posvetiti epizodi Dušanova odnosa prema pjesništvu. Premda je sam vrlo rano raskrstio s pokušajima stihotvorenja, ostao je čitavoga života vjeran pjesništvu kao najvišoj realizaciji svih mogućnosti jezika te je praćenju, publiciranju i prevođenju stihova darovao maksimum sabranosti, znanja i volje. Upravo je dirljivo poštovanje prema budućem nobelovcu Seifertu kojega upoznaje u osamnaestoj godini, pa strastveno zalaganje za Hola pa reafirmacija Palivca (i kao prevoditelja modernih klasika i suputnika Hore i Halasa), pa apologija Františeka Halasa, za kojega još kaže da mu je najmiliji poetski autor. Uostalom, u Zlatnoj knjizi došla je na svoje ta ljubav prema češkoj poeziji, a hrvatskoj se pak odužio u analognom, simetričnom izdanju. Zaključujući, Karpatský nije sačinio prave memoare, ali jest stvorio autoportret kroz druge, produbljenim druženjima i empatijskim čitanjima te komplementarno ukriženim prevođenjima. U znak zahvalnosti s naše hrvatske strane slažem akrostišni pozdrav: Dragi moj Duško, po Epistolaru Upoznali smo tvoje prijatelje, Što pružilo nam pravo je veselje, A nastavlja se i sad u Listářu. Akademik Tonko Maroević s Dušanom Karpatskim na proslavi njegovog 80. rođendana u Zagrebu u svibnju Načinio si spomenik svom maru. Kolike li si ispunio želje! Al vidi se i vrijeme koje melje, Radu zahvalit treba ko i daru. Parnasa i žive podzemne literarne agilnosti. Uvidjet ćemo kako je Karpatský neposredno po diplomiranju postao vrlo agilan pratitelj aktualnih tokova i urednik u časopisu Plamen, zainteresiran za odleđivanje domaće literarne scene i Podrijetlo češko životno te prati, Al pristrano te rado posvajaju, Tebi zahvalnost dugujuć, Hrvati. Sonet je više nego skroman, prosti! Krenuo tek je da bljesne na kraju Ypsilon, simbol tvoje dvostranosti. 35

36 Ivan Zajc i opera Nikola Šubić Zrinjski u Češkoj Omiljen kod publike usprkos kritičarima ## Michaela Freemanová Izvedba djela Ivana Zajca u češkim zemljama uvijek je imala svoje lice i naličje dok su u široj publici njegove veće i manje skladbe bile omiljene, stavovi glazbenih kritičara razlikovali su se ovisno o društvenoj i političkoj situaciji. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pojedini brojevi iz Zajčevih opera i opereta i posebno njegovi zborovi pojavljivali ne samo na programima koncerata poznatih pjevačkih društava, nego su se izvodili i na selu. Velik interes čeških pjevačkih društava posebno je uživao zbor U boj iz opere Nikola Šubić Zrinjski koji je bio objavljen u češkim zbirkama Sokolské sbory, Hlahol. Sbírka čtverozpěvů pro mužské hlasy i Sbory pro mužské hlasy, a po Češkoj se širio i posredovanjem pjesmarice Zbori za štiri moške glasove koje je u Ljubljani izdao Josip Kerin. Konrad Wangler je u Pragu objavio verziju za klavir u zbirci Slovanské hymny a národní pochody pro piano, a duet i finale iz Zrinjskog izveo je na svom koncertu damski pjevački zbor Ludiše u Jičínu. U Vysokom Mýtu su ga izveli đaci i učitelji gimnazije, a u Pragu članovi Kluba citarista, dugo prije nego je u tom gradu izvedena opera Zrinjski, u Divadlu na Vinohradech Recenzija opere bila je negativna jer je praška glazbena scena tog doba bila pod utjecajem dviju različitih grupa mišljenja. Ideal jedne bila je programatska glazba, Wagnerove opere i Bedřich Smetana kao predstavnik moderne češke glazbe, a druga je vjerovala u snagu apsolutne glazbe koju je zastupao Antonín Dvořák. Autor kritike Adolf Piskáček tvrdio je da Zajca nije dovoljno privukao domaći folklor te da su njegova djela pod prevelikim utjecajem talijanske i francuske opere. No priznao je da je Zrinjski, unatoč svom staromodnom romantičkom libretu, bio dobro primljen, posebno zbor U boj. Piskáček je istaknuo da razlozi za izvedbu Zrinjskog nisu bili sasvim umjetnički, a to je dokazivao burnim, demonstrativnim prijemom zbora U boj kod češkog građanstva. Kritika je negativno ocijenila i Zajčevu operu Mislav, izvedenu u praškom Privremenom kazalištu, kojoj Što su Smetana i Dvořák bili Česima, to je Zajc svim južnim Slavenima. Svaki Slaven će za njegov jubilarni 80. rođendan uskliknuti: Živio, živio živio Zajc!, pisao je časopis Divadlo 36

37 se prigovaralo da nije na razini dotadašnjih slavenskih opera Smetane i Glinke. Recenzent časopisa Hudební listy priznao je da je Mislav ponudio niz zanimljivih južnoslavenskih melodija i ritmova bliskih češkim srcima, no prigovorio je da opera pati od nezanimljive instrumentalizacije, ponavljanja folklornih motiva i pretjerane jednostavnosti u obradi cjeline. U Pragu su bile izvođene i Zajčeve operete nastale tijekom bečkog razdoblja na njemačka libreta: Mannschaft an Bord, Lazzarone de Naples, Nach Mekka, Der Raub der Sabinerinnen, Die Somnambule, no o njima nisu objavljene recenzije, za razliku od komične opere Die Hexe von Boissy koja je naišla uglavnom na pozitivan odjek kritike. Zajčevom 80. rođendanu i smrti praški tisak je posvetio nekoliko članaka o njegovom skladateljskoim opusu i značajnoj ulozi koju je odigrao u razvoju hrvatskog glazbenog života, nastave glazbe i zagrebačke opere. Članak Ivan pl. Zajc: Jubilejsko sjećanje tiskan u časpisu Divadlo ocijenio je Zajčevu važnost za hrvatsku kulturu ovim riječima: Što su Smetana i Dvořák bili Česima, to je Zajc svim južnim Slavenima. Svaki Slaven će za njegov jubilarni 80. rođendan uskliknuti: Živio, živio živio Zajc! Nikola Šubić Zrinjski bio je izveden u Brnu, u Divadlu na Veveří, no izvedba nije naišla ni na kakav odjek u novinstvu. U doba Čehoslovačke glazbeni su kritičari za Zajčeve opere imali više razumijevanja jer su ga smatrali predstavnikom kulture Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, važnog saveznika mlade republike. Slični osjećaji utjecali su i na kritičare nakon Drugog svjetskog rata. U međuratnom razdoblju Zrinjski je u Čehoslovačkoj bio izveden triput: u operi u Olomoucu koja je gostovala i u Pragu, zatim ponovno u Pragu u Divadlu na Vinohradech i u Plzenju Recenzent praške izvedbe smatrao je operu ne u potpunosti nacionalnom, ali sigurno iznimno domoljubnom, posebno istaknuvši zbor U boj i njegovu popularnost kod čeških pjevačkih društava. Poznati glazbeni pisac i kritičar Otakar Šourek je u prigodi Zajčevog stotog rođendana napisao: Iz mnoštva njegovih skladbi, među kojima je niz opera i opereta pisanih u duhu talijanske glazbe te mnogo pjesama, zborova, instrumentalmih skladbi i misa, s najvećim uspjehom i najduljom životnošću susrela se njegova opera Nikola Zrinski koja s operom Lisinskog Porin tvori barem idejni temelj hrvatske nacionalne opere. Njezin domoljubni zbor U boj nalik na koračnicu koji je u Zajčevom domovini prihvaćen kao narodni kod nas je doista postao popularan u naširim krugovima pjevača. Domoljubne motive libreta istaknuo je nekoliko desetljeća kasnije muzikolog Vladimír Hudec u recenziji predstave u Olomoucu koji je ustvrdio da je sadržaj opere morao na nacionalni osjećaj Hrvata imati isti utjecaj kao i Verdijev Nabucco kod Talijana, Glinkin Ivan Susanjin kod Rusa ili Smetanini Braniboři v Čechách kod Čeha. Istaknuo je revolucionarnu snagu zbora U boj i njegovu ulogu neformalne hrvatske nacionalne himne, ali nije zaboravio spomenuti ni talijanske utjecaje. Prošlo je 15 godina dok časopis Scéna nije donio nepristrani sud opere. Kritičarka Jarmila Brožovská istaknula je važnost Zrinjskog u kontekstu hrvatske glazbene i opće povijesti i upozorila da je Zrinjski pod Zajčevom palicom otvorio povijest zagrebačke opere te na činjenicu da je sadržaj opere bio ono što je mlado hrvatsko kazalište najviše trebalo nacionalnu i domoljubnu priču te borbu za slobodu. Recenzija je nastala povodom gostovanja Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba u Janáčekovom divadlu u Brnu te je visoko ocijenila donizzetijevski karakter opere, njene melodične arije, ansamble i zborove pune topline. Predstava u Brnu bila je vrlo dobro primljena i tu je Zajc konačno dosegnuo svoje pravo mjesto u češkoj glazbenoj povijesti. Zdenka Taborski: Obličej města Všechny ty modré tramvaje, Řinčivě rozjeté do naših ran, A všechny ty cestující u dveří, I na zastávkýách, Ve vleku slavného města Záhřebu Blaží dřívějšek plynoucí s dneškem. Mijím domy, náměstí, záhřebské holuby, Střechy s gejzírem slunečních paprsků. Dýchají ve mně dávné doby a vánek z Griče. Servus, dobrý duše záhřebský, Schyl se svou láskou k nám, Kteří jsme zde zakotvili jako před oltářem, Sníce o věčné slávě tvojí. Prožívám tě často v modrém: Na jihu se zrcadlí neklidná hladina Sávy, Obloha modrá, modrá, modřejší, Tam někde vysoko nahoře je ulička, S vůni císařského cukráře Šenoy. Hraje hudba Nebo je to přelud? Zastavte čas. Ošálila mě živost a barvitost ulic Hlavního města Záhřebu. Pjesmu Obličej města (Lice grada) napisala je članica Hrvatsko-češkog društva Zdenka Taborski, dugogodišnja novinarka češkog tjednika Jednota za koji je bila dopisnica iz Zagreba. 37

38 Uz 160. obljetnicu smrti političara, književnika i novinara Karla Havlíčeka Borovskog Popularizator i mučenik austroslavizma Havlíček je važan i za hrvatsko-češke odnose jer je izvjesno vrijeme boravio u Zagrebu tražeći političke saveznike u redovima hrvatskih preporoditelja i političara, posebno kod bana Josipa Jelačića. S njim se susretao svakodnevno i čak je bio njegov gost. ## Franjo Vondraček Karel Havlíček Borovský Ove godine diljem Češke obilježavat će se obljetnica smrti jednog od najpoznatijih čeških novinara, političara, pisca i, prije svega, preporoditelja Karla Havlíčeka Borovskog. Umro je u Pragu 29. srpnja 1856., dakle prije 160 godina. Havlíček je važan i za hrvatsko-češke odnose jer je u vrijeme revolucionarnih zbivanja u K&K Monarhiji izvjesno vrijeme boravio u Zagrebu tražeći političke saveznike u redovima hrvatskih preporoditelja i političara, posebno kod bana Josipa Jelačića. S njim se susretao svakodnevno i čak je bio njegov gost. Čak je prilikom kasnijih napada liberala na Jelačićevu oportunističku politiku u Beču uporno bio na njegovoj strani. Karel Havlíček Borovský je, kao i osnivač austroslavizma najpoznatiji češki povjesničar toga doba František Palacký, ali i kao František Ladislav Rieger, bio strastveni popularizator austroslavističke ideje koja je težila federalizmu u Monarhiji i posebnu pažnju posvećivala njenim slavenskim narodima. Svima: Slovacima, Slovencima, vojvođanskim Srbima, ali poseban naglasak bio je na narodima i zemljama koje su imale prijašnju kraljevsku tradiciju, na Česima u Češkoj, te na Hrvatima u Hrvatskoj, koje su trebale predvoditi slavenske narode u Monarhiji. Te ideje platio je najgorim mogućim načinom, izgnanstvom iz Češke što se odrazilo kako na njegovo, tako i na zdravstveno stanje njegove supruge. No krenimo redom. Rodno mjesto Karla Havlíčeka je nekadašnja Rudná Borová, danas Havlíčková Borová, kod današnjeg Havlíčkovog Broda. Rodio se 31. listopada kao drugo dijete u obitelji trgovca Matěja i supruge mu Josefine. Krstio ga je župnik Jan Brůžek koji je kasnije postao njegov prijatelj, suradnik i savjetnik. Havlíček je često puta u životu govorio o svom prijatelju župniku jer župa u Borovi postala je njegovim drugim domom u djetinjstvu. Njegovu inteligenciju prepoznali su i u 38

39 Svoje razočaranje opisao je u seriji feljtona pod naslovom Slike iz Rusije. U Pragu se konfrontirao s nekim intelektualcima posebno kad je satirički kritizirao roman Josefa Kajetána Tyla Posljednji Čeh. Posebno ga je cijenio František Palacký i na njegovu inicijativu Havlíček Borovsky od 1. siječnja radi kao urednik Praških novina. Djeluje u vrijeme silne cenzure, no ipak uspijeva stvoriti moderne liberalne novine. Posebno Nakon zabrane izlaženja praških novina seli se s obitelji u Kutnu Horu gdje uređuje opozicijski tjednik Slovan. Opet je pred sudom zbog napada na apsolutističku politiku, ali sukobljava se i sa svećenstvom tog vremena pa rezignirano napušta novinarstvo, s obitelji odlazi u Německý Brod s ciljem kupiti imanje i baviti se poljoprivredom. Žive u obiteljskoj kući njegove majke. No do kupnje imanja ne dolazi jer je u noći s Novčanica čehoslovačke krune iz s likom Karela Havlíčeka Borovskog pučkoj školi u Borovi i Havlíčekovim roditeljima preporučili da ga pošalju na kvalitetnije školovanje. S nepunih deset godina već je bio na školovanju u Jihlavi, a zatim se školovao u Německom (danas Havlíčkovom) Brodu. Tamošnju gimnaziju vodili su nacionalno osviješteni pripadnici premonstratskog reda i tu se mladić po prvi puta upoznao s domoljubnim idealima češkog naroda. Uskoro se u Německý Brod sele i njegovi roditelji. Otac je nastavio uspješno prosperirati kao trgovac i poduzetnik. Dogodilo se to 1833., a već Havlíček odlazi na studij filozofije u Prag. Tu se dodatno upoznao s romantičnim stavovima tadašnjeg preporoditeljskog društva. Poseban utjecaj na njega imao je Bernard Bolzano koji ga je uveo u svijet češke literature, u djela Šafárika, Čelakovskog, Kollára Pod utjecajem prijatelja župnika Brůžeka također je želio postati svećenik i kao preporoditelj djelovati u puku. No nakon godinu dana obrazovanja u sjemeništu napušta ga razočaran stavovima tadašnjeg praškog svećenstva. Počeo je tražiti posao. Posredstvom čeških već renomiranih intelektualaca koji u njemu prepoznaju talent, odlazi na rad u Moskvu gdje radi kao odgajatelj u obitelji profesora Ševireva. Tu se dodatno upoznao s ruskom kulturom, ruskim načinom života. Bila je to Havlíčekova politička prekretnica. Vraća se u Prag silno razočaran jer otišao je zaljubljen u sveslavensku ideju uzajamnosti, a vratio se razočaran nakon susreta s realnošću življenja u tadašnjoj carskoj Rusiji. je bio dojmljiv njegov članak Što je općina u kome na izvanredan način pojašnjava odnos pojedinca i zajednice, ali i europski liberalni program tog vremena. Veoma je zapažen također njegov članak Slaven i Čeh u kome odbija i primisao o stvaranju jedinstvene slavenske nacije. U to doba članak je naišao na mnoge oštre kritike. Komentirao je sva politička zbivanja tog doba, a postao je jedna od najznačajnijih osoba u praškim revolucionarnim zbivanjima. Tu njegova politika austroslavizma dolazi do punog izražaja. Dana 5. travnja izdaje prvi broj Narodnih novina. Nakon poraza praške revolucije, Havlíček je osobno zvao mnoge hrvatske intelektualce da se pridruže praškim revolucionarnim zbivanjima. Bori se protiv obnavljanja apsolutizma i njegove novine postaju najjača opozicija službenoj bečkoj politici. Zbog članka Pojašnjenje oktroiranog ustava od 4. ožujka Havlíček je čak pred sudom. U siječnju zabranjeno je izlaženje ovih novina. Havlíček se oženio i sa suprugom Julijom imao kćerku Zdenku. 15. na 16. prosinca uhapšen i deportiran u Brixen u južnom Tirolu. Vlast mu tu plaća smještaj, ali ne smije ga posjećivati obitelj i ne smije javno djelovati. Jednostavno, cilj je bio ušutkati ga. Tu je napisao djela Krštenje sv. Vladimira, Kralj Lavra i Tirolske elegije. Kasnije vlast dozvoljava da ga posjećuju supruga i kćerka, no Havlíček je nakon njihova odlaska još depresivniji. Konačno je pismeno molio za dopuštenje za povratak doma. Nakon dugo vremena to mu je dozvoljeno. Nekoliko dana prije njegova povratka od tuberkuloze umrla mu je supruga, a i on sam je obolio od te bolesti. Bolestan i osamljen živio je u Německom Brodu kod brata Františeka, a sam konac života u 35. godini života dočekao je u Pragu. Njegov pogreb bio je narodna manifestacija protiv aktualnog režima i tako se ubrzo nakon smrti počela stvarati i havlíčekovska legenda. Jedan od rezultata te legende je i poslijeratna promjena naziva grada Německý Brod u Havlíčkův Brod, a u kući njegove obitelji danas se nalazi gradski muzej. 39

40 Ivica Antolčić, istaknuti hrvatski likovni umjetnik i član Hrvatsko-češkog društva Svi mi nosimo svoja mala bogatstva ## Marijan Lipovac Ivan (Ivica) Antolčić, istaknuti hrvatski kipar, grafičar, scenograf, crtač, slikar, dizajner, ilustrator i medaljer, najstariji član Hrvatsko-češkog društva, tijekom svog dugog i ispunjenog života susreo se s brojnim istaknutim hrvatskim umjetnicima, no na poseban je način bio vezan uz kipara Čeha Vojtu Braniša, svog profesora u Školi za primijenjenu umjetnost čije najznačajnije djelo, Hrvatske jaslice u crkvi svetog Blaža u Zagrebu, ove godine slave stotu godišnjicu. U razgovoru za Susrete Antolčić se prisjeća Vojte Braniša i drugih istaknutih hrvatskih umjetnika, posebno onih češkog porijekla, kao i svojih kontakata s Češkom. Ivica Antolčić rođen je u Komarevu kod Siska, gimnaziju je pohađao u Sisku i Petrinji, je preživio Križni put, a završio Školu za primijenjenu umjetnost. Radio je kao slikar i scenski kipar u HNK u Zagrebu, a slavu i popularnost stekao je i kao ilustrator kazališnih plakata te knjiga i časopisa za djecu. Svoje slikarske i kiparske radove izlagao je na više desetaka izložbi. Za svoje stvaralaštvo dobio je brojne domaće i međunarodne nagrade. Vojta Braniš je na neki način sudbinski utjecao na Vaš život i umjetničku karijeru. Govoriti o dragom Vojti Branišu znači govoriti o vremenu kad je on zapravo bio svjetionik svih događanja u našem školstvu. On je bio imenovan za direktora Obrtne škole, a na moju veliku radost došao za direktora kad je osnovana Škola za primijenjenu umjetnost koja je bila nastavak tradicija te stare Obrtne škole. Ja sam se upisao u Obrtnu školu, a u Školu za primijenjenu umjetnost. Ta škola je uz našeg dragog Vojtu imala sjajne profesore. On je uspio oko sebe okupiti sjajan tim. Profesor Davorin Hotko za kiparstvo, Belizar Bahorić također, zatim Ante Despot, to su bila sjajna imena. Također i u slikarstvu, profesori Ivan Kirinčić, Nikola Maraković, Ivan Palčić, u grafici Vilko Gliha Selan, pa Antun Motika, svi ti profesori Ivica Antolčić Prag je čudesan. Kad se kaže zlatni Prag, to se kaže s punim pravom. Sjećam se kad smo došli na Karlov most. Bilo je jutro, a Vltava kao da je od srebra. su značajni svaki na svoj način. Ali Braniš je još uspio uz te profesore dovesti i neke naše značajne ličnosti iz arhitekture, Branka Petrovića i Branka Vasiljevića. Antun Petrović bio je profesor koji je predavao drvo i kad bismo došli njemu u radionicu, bila je prava ljepota vidjeti reljefe koje su izrađivale generacije učenika. Te su osobe svaka na svoj način ostavili velik trag i na moje školovanje. Radeći i učeći na toj školi na četvrtoj i petoj godina bio sam sâm na odjelu kiparstva, drugi su s vremenom odustali. Sâm sam i diplomirao, kod Braniša. Interesantno je spomentuti da je Braniš i u predratnoj Obrtnoj školi imao sjajnu ekipu. Tu su bili profesori Kamilo Tompa, Edo Kovačević, Ernest Tomašević, Đuka Kavurić. Ja sam u Školi za primijenjenu umjetnost proveo punih sedam godina jer po završetku direktor Braniš me pozvao i rekao: Ivice, ti i dvojica kolega ostajete još godinu dana, ja vam dajem prostor i to će biti špecijalka. I dobili smo prostor gdje smo radili, k nama su dolazili kolege i iz inozemstva. To je bila prava sreća na životnom putu da bi čovjek došao do nekih saznanja. Braniš mi je također rekao: Znam da nemaš gdje, poslijepodne puno radiš i tebi, dete svi smo mi bili njegova deca jedinom budem dopustio da možeš i prespavati. Svi odjeli, poput odjela keramike i tekstila, bili smo kao velika obitelj, bez obzira je li netko polaznik prve ili pete godine, svi bi se lijepo nalazili. On bi nas sve sazvao u dvorište, ali za mene je bilo dodatno lijepo i što je moja kasnija supruga Jelena tada bila učenica na keramičkom odjelu. Mi smo bili prva generacija koja je upisala i diplomirala, a Jelena je bila druga generacija. Znajući da se mi gledamo, Braniš nas je znao tobože prekoriti, ali poslije, kad smo završili školovanje, on je sam brao ruže u svom cvjetnjaku u Hercegovačkoj kad bih ja došao i davao da odnesem Jeleni, njegovom detetu. Bio je toliko sretan da joj je i na dan završetka škole poslao buket velikih ruža. Naš Vojta je puno putovao u druge zemlje, da prenese ono što je vrijedno za generacije koje dolaze. Do svoje direktorske kancelarije imao je mali atelje i tu bi on radio, vječito je bio u radu. Uvijek je donosio jedno svjetlo da nam pokaže put, trag i usmjerenje. Pazio je na nas jer imao je tolika poznanstva da bi često delegacijama koje su dolazile u Zagreb volio pokazati što rade učenici njegove škole. Organizirao je čudesne izlete. Išli bi Samoborčekom do Samobora pa prema Oštrcu, uvijek je to bila radost i veselje. Zato uvijek volim pogledati film Tko pjeva, zlo ne misli. Kako ocjenjujete Braniševe Hrvatske jaslice, kao umjetnik i njegov učenik? Jaslice su bile narudžba za crkvu svetog Blaža i tu mu je velika pomoć bio 40

41 Robert Frangeš Mihanović, gotovo kao roditelj. Često nas je vodio da vidimo te jaslice koje su kasnije putovale i u svijet. To su zaista čuvene jaslice, tu su seljaci iz okolice Zagreba u narodnim nošnjama, Šestinčani i Šestinčanke, puno figura modeliranih od voska i kasnije bojanih, i to je sjajno, to je velika vrijednost, nešto veličanstveno. Velika podrška Branišu kod izrade jaslica bio je Iso Kršnjavi. Kojih se još istaknutih osoba prisjećate, a bile su vezane uz Branišev krug? Ličnosti koje su dolazile i u atelje i bile učenici te škole su Aleksandar Augustinčić, veliki scenograf Zvonimir Agbaba, Edo Murtić, veliki ikonoslikar Anđelko Glavan. Uz sve te ličnosti koje su svaka na svoj način dale doprinos likovnoj kulturi, Braniš je nastojao da i druge moje kolege koje su završile školovanje uvijek dobiju zaposlenje. Mnogi keramičari su išli u Jugokeramiku i dobili posao. Dizajneri žlica i vilica dobili su posao u tvornici Kordun, drugi u Krašu, a mnogi su dobili posao u Zagrebačkoj školi crtanog filma. Tijekom karijere izlagali ste i u Češkoj? Ja sam u Pragu imao izložbu dvaput na kvadrijenalu, to je bila izložba scenografija, a u Brnu sam bio skoro deset puta na izložbi plakata i knjiga. Ivica Antolčić s Vojtom Branišem Kako Vam se sviđa Prag? Prag je čudesan. Kad se kaže zlatni Prag, to se kaže s punim pravom. Sjećam se kad smo došli na Karlov most, pa taj pogled prema Divadlu pa prema Hradčanima Bilo je jutro, a Vltava kao da je od srebra. Pa smo išli pogledati spomenik Jana Husa. To je bilo veliko obogaćenje. Posjetio sam veliku galeriju na Hradčanima gdje ima soba s puno djela Rubensa. U to vrijeme kad sam došao našao sam i profesora Vladu Habuneka koji je tada u Pragu nešto režirao. Rekao mi je: Ivice, samo smo nas dva ovdje. Svaki takav odlazak nas obogaćuje i pruža saznanja da tih ljepota ima. Za Prag ste, posredovanjem Hrvatsko-češkog društva, napravili i poprsje Vladimira Preloga. Sam ne mogu vjerovati da se to dogodilo. Najprije sam na poziv Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije i profesora Antuna Glasnovića napravio Prelogovo poprsje postavljeno na ulazu u zgradu Fakulteta, a zatim je to isto poprsje postavljeno i na Visokoj kemijskotehnološkoj školi u Pragu. Boris Vrga o vama je napisao veliku monografiju s naslovom Posavski Antej. Osjećate li se doista kao antički Antej, sudbinski vezan uz zemlju? To su zavičajni korijeni. Antej je bio vezan za zemlju, a moj rad je zbilja vezan uz sjećanja na djetinjstvo i rodni kraj. U biti, svijet je mali, svi mi nosimo svoja mala bogatstva, svi imamo neku svoju vrijednost i spoznajemo koliko je čovjek čovjeku potreban. Istaknuti hrvatski kipari češkog porijekla bili su i Želimir Janeš kojem je majka bila Čehinja, Vanja Radauš kojem se djed doselio u Vinkovce iz okolice Praga te Mila Vod (Vodsedalek) kojoj je otac bio Čeh. Kako ih pamtite? Hrvatske jaslice Vojte Braniša u crkvi sv. Blaža u Zagrebu Željko Janeš bio mi je veliki prijatelj. Bio je iz mog Siska, tamo smo često dolazili u posjet slikaru Slavi Strieglu. Janešu je grad dao atelje i tamo smo se često nalazili. Janeš je bio veličina i kao čovjek i kao umjetnik. Uz Ivu Kerdića on je jedan od naših najvećih medaljera. Vanja Radauš je često puta bio bučan i imao svoje male ljutnje, ali je bez sumnje veličina našeg kiparstva. Da ne spominjem njegov čudesni Panopticum Croaticum, ciklus skupltura hrvatskih umjetnika koji su umrli tragičnom smrću. Sjećam se kad smo, u vrijeme Hrvatskog proljeća, bili u Mariji Gorici gdje je bio postavljen spomenik Anti Kovačiću. Te večeri kad smo sjeli za stolom u Ladanjskom raju, rekao je Nisam baš najbolje, da bi nakon izvjesnog vremena otišao tako da se nije saznalo što se u stvari dogodilo. Mila Vod je kao autorica bila vezana za Petrinju gdje je prije Drugog svjetskog rata bio razvijen kulturni život, bilo je puno pjevačkih društava. Velika svečanost bilo je otkriće njenog spomenika Stjepanu Radiću. Imao sam tada šest godina, sjećam se da sam stajao u parku kod fontane Ferde Ćusa, Kornjače s dječacima, i promatrao brojne povorke koje su prolazile. Kasnije je spomenik preseljen kod crkve koja je u ratu stradala. I spomenik je nestao, ali su ga pronašli u jednom dvorištu i obnovili. Milu Vod sam sretao i poslije. O njoj je znao pričati Ivan Kožarić koji je iz Petrinje. Svi mi negdje na tom našem životnom putu imamo svoje dodire i doživljaje. Aktivno stvarate i dalje. Što trenutno radite? Radim novi ciklus akvarela. To sam si zadao u zadatak, kad ne odem u atelje, posebno sada kada je bilo loše vrijeme, jer akvarele možete raditi i kod kuće. Inače, predivne akvarele radio je Matko Peić koji je bio i slikar. Pozvao me jednom k sebi u Medulićevu ulicu da ih vidim, to je bio rijedak privilegij. 41

42 Karlo IV., češki kralj i car Svetog Rimskog Carstva, povodom 700. godišnjice rođenja Otac domovine, čovjek Za njegove vladavine češki jezik bio je treći, iza francuskog i talijanskog, na koji je prevedena Biblija. U odnosu na položaj plemstva pokušao je poduzeti progresivne, ali tada nepopularne korake. Bio je velikodušni mecena umjetnosti i znanosti, posebno u Pragu, zainteresiran za rani humanizam koji je osobito utjecao na njegovu vladavinu Prije 700 godina rodio se je veliki češki i njemački kralj i car Svetog Rimskog Carstva, Karlo IV. Bio je čovjek ispred svojega vremena koji je ostavio duboki trag u povijesti srednje Europe, poglavito Češke. Bila su to turbulentna vremena sukoba, ratova, nestabilnosti, nesigurnosti svake vrste i haranja kuge, u prenesenom smislu vladavine četiriju jahača apokalipse koji donose rat, glad, bolesti i smrt. Pa osvrnimo se na povijest koja je prethodila rođenju Karla IV. Nakon smrti kralja Přemysla Otokara II., u češkim zemljama zavladao je kaos. Nakon rane smrti Václava II. (21. lipnja 1305.), slijedilo je ubojstvo u Olomoucu njegovog sina bez nasljednika, Václava III. (4. kolovoza 1306.). To je ujedno bio kraj slavne dinastije Přemyslovića. Nasljednik krune bio je kraće vrijeme Jindřich Korutanský (Henrik Koruški), muž Anne Přemyslovne, najstarije kćerke Václava II. Na češku krunu pretendirali su i Habsburgovci, pa je tako samo mjesec dana od krunidbe vojska Rudolfa Habsburškog, sina rimskoga kralja Alberta I. Habsburškog, izvršila opsadu Praga. Jindřich Korutanský sa ženom Karlo IV, rad Majstora Theodorika, oko Annom tajno je pobjegao iz Praškog grada. Nakon nepune godine vladavine, nepopularni Rudolf umire 4. srpnja 1307., a Jindřich se vraća i po drugi put, 15. kolovoza 1307., biva izabran od strane češkog plemstva za kralja. Novi napad od strane Alberta I. Habsburškog biva odbijen, a nakon njegovog ubojstva 1308., utjecaj i prijetnja Habsburgovaca u srednjoj Europi na dulji rok je otklonjena. Međutim, Jindřichova vladavina nije zemlji donijela stabilnost i red, a nije uspio zaustaviti niti gospodarski i financijski pad. U to vrijeme, 1308., za rimskoga kralja izabran je Henrik VII. Luksemburški, vazal francuskoga kralja, okrunjen 29. lipnja u Rimu za cara Svetog Rimskog Carstva. S ciljem preuzimanja vlasti u Češkoj, najstarijeg (i jedinog) sina Jana (Ivana) Luksemburškog oženio je za Elišku (Elizabetu) Přemyslovnu, mlađu kćerku Václava II. i tako postao pretendent na češku krunu. Podržan od strane plemstva nezadovoljnog vladavinom Jindřichovom, Jan zauzima Prag 3. prosinca i svrgava Jindřicha. Slje- 42

43 ispred svog vremena ## Miroslav Křepela deće godine Jan je okrunjen je za češkog kralja, a Jindřich je prisiljen povući se u Korušku gdje Anna Přemyslovna umire bez djece i nasljednika. Dana 14. svibnja Janu Luksemburškom i Eliški Přemislovnoj rodio se sin kojemu su dali ime Václav. Brak Jana i Eliške bio je, uz utjecaj odnosa s češkim plemstvom, sve samo ne idealan. Godine Eliška je s malim Václavom našla utočište od Jana na gradu Loketu u zapadnoj Češkoj. Jan zauzima Loket i šalje Elišku u poluprogonstvo u Mělnik, dok malog Václava skriva u Loketu i kasnije u Křivoklatu kako ga u njegovoj čestoj odsutnosti, uz podršku Eliške, češko plemstvo ne bi izabralo za kralja. Godine 1323., sedmogodišnjeg Václava otac šalje na obrazovanje u Francusku. Tada je i posljednji puta vidio majku Elišku koja umire Dolaskom u Pariz na francuski kraljevski dvor, po kumu francuskom kralju Karlu IV. Lijepom, preimenovan je u Karla. Još kao sedmogodišnjaka oženili su ga s vršnjakinjom Blankom od Valoisa. Tijekom boravka u Francuskoj, gdje je kao nadareni učenik naučio njemački, francuski, latinski i talijanski jezik, učitelj mu je bio Pierre de Rosiers, budući papa Klement VI. ( ). Prema legendi, na rastanku je učitelj Pierre rekao Karlu da će jednoga dana postati car, na što mu je Karlo odgovorio: Prije ćeš ti postati papa nego ja car. Oboje se na kraju obistinilo. Još kao mladića otac ga je postavio za namjesnika sjevernotalijanskih posjeda Luksemburgovaca i tu funkciju je obnašao u periodu Tamo je po prvi puta upoznao i mlađeg brata Ivana Henrika (Jana Jindřicha) s kojim je imao vrlo bliske odnose. Tijekom tog perioda, na dan svete Katarine mladi Karlo sudjeluje u svojoj prvoj velikoj bitci zauzimanja grada Svete Felicije, nakon koje je proglašen vitezom. U to vrijeme u Češkoj je vladala anarhija, zemlja je bila u vrlo lošem stanju i u dugovima zbog pohoda i gotovo stalnog izbivanja kralja Jana. Nagovorom plemstva, princ Karlo vraća se u Češku krajem bez znanja oca Jana. Prvo što je učinio po povratku u domovinu bio je posjet zbraslavskom samostanu gdje mu je u grobnici Přemyslovića sahranjena majka. Uskoro ga otac imenuje glavnim zapovjednikom Češke, a siječnja moravskim markgrofom. U to vrijeme supruga Blanka rodila mu je kćerke Margaretu i Katarinu. Karlove upravljačke sposobnosti zabrinule su kralja Jana i ga smjenjuje. Nakon pomirenja s ocem poslan je na misije izvan Češke, no njegove sposobnosti kao državnika i diplomata učinile su ga iznimno neovisnim od oca. Već gotovo slijep, kralj Jan ga predstavlja kao svog nasljednika vijeću prelata, plemića i vlastele te predstavnicima kraljevskih gradova, a mu povjerava vođenje zemlje. Godinu dana kasnije, uz Karlov utjecaj, papa Klement VI. podiže prašku biskupiju na razinu nadbiskupije, čime su češke zemlje dobile crkvenu autonomiju. Prvim praškim nadbiskupom imenovan je Arnošt iz Pardubica. Iste godine, 21. studenog 1344., položen je kamen temeljac katedrale sv. Vida (od katedrala sv. Vida, Václava i Vojtjeha), namijenjene za krunidbu čeških kraljeva, ali i kao njihova grobnica. Gradnja je trajala šest stoljeća, a završena je U međuvremenu su pokrenuti pregovori oko izbora Karla za njemačkog kralja umjesto Ludviga IV. Bavarskog iz roda Wittelsbacha, rimskog kralja od 1314., kasnije okrunjenog za rimskog cara, kojeg je ekskomunicirao papa. Za njemačkog (a time i rimskog) kralja izabran je glasovima pet od sedam elektora 11. srpnja 1346., a okrunjen u Bonnu 26. studenog Ludvig je odbio priznati izbor Karla, što rezultira Kao mlad Karlo IV. je boravio nekoliko dana u Senju gdje se sprijateljio s obitelji Frankopan. U to vrijeme se u katedrali sv. Marije slavila glagoljaška misa, na koju je vjerojatno dolazio. Po izgradnji samostana Emaus, pozvao je tamo oko 80 glagoljaša benediktinaca, vjerojatno s otoka Pašmana, da njeguju liturgiju i književnost na slavenskom jeziku dvovlašćem. Otac Jan i sin Karlo znali su da im predstoje sukobi s Ludvigom, no u međuvremenu im je stigao poziv francuskoga kralja Filipa od Valoisa za pomoć protiv Engleza pod vodstvom kralja Eduarda, s kojima su sukobi započeli i trajat će sljedećih sto godina, u povijesti poznati kao Stogodišnji rat. Kralj Jan, već praktički posve slijep, u pratnji sina Karla s vojskom kreće u Francusku, gdje na strani Francuza sudjeluje u bitci kod francuskog sela Crécyja, 26. kolovoza Usprkos početnoj nadmoći i očekivanoj pobjedi Francuza, zahvaljujući novom oružju engleskim dugim lukovima, Englezi preuzimaju inicijativu i na kraju odnose pobjedu. Karlo je ranjen strijelom i otac ga šalje s bojišta. Slijepi kralj Jan ostaje u bitci i zajedno s dva vjerna viteza odlazi u svoj posljednji juriš s riječima: Neće se dogoditi da češki kralj pobjegne iz borbe!. Ujutro su ih svo troje našli mrtve na bojištu. Nakon bitke kod Crécyja i pogibije oca Jana, Karlo se vraća u Češku u siječnju i preuzima vlast nad češkim kraljevstvom. Kao 11. češkog kralja okrunio ga je praški nadbiskup Arnošt iz Pardubica. Nekoliko mjeseci nakon krunidbe izdaje novi krunidbeni zakon koji definira konstitutivnu poziciju kralja. Češka je postala nasljedna monarhija s obvezujućim zakonom nasljedstva krune od strane prvorođenog sina i njegovih potomaka. U slučaju izumiranja muške loze, zakon nasljedstva se prenosi na kćerke. 43

44 Dvorac Karlštejn Iste godine položio je kamen temeljac za kameni most, danas poznat kao Karlov most, na mjestu starog Juditinog mosta, čija izgradnja je, prema projektu i pod vodstvom Petra Parléřa, trajala do Tijekom priprema za boj između Luksemburga i Wittelsbacha, Ludvig Bavarski umire 11. listopada 1347., a njegovi nasljednici biraju protukralja. Dajući privilegije gradovima južne Njemačke, Karlo dobiva njihovu potporu, a diplomatskim sposobnostima stječe prijatelje i na sjeveru te je priznat kao jedini njemački (i rimski) kralj. Jedna od najznačajnijih godina Karlova života je 1348., obilježena i tragedijom koja ga je zadesila smrću prve žene Blanke od Valoisa u 32. godini. Te je godine, 8. ožujka 1348., osnovao praški Novi Grad (Nové Město) u kojem je sagrađen i velebni Emauski samostan, najljepši gotički samostan u Pragu. Svatko tko izgradi kamenu kuću u Novém Městu i useli se 18 mjeseci nakon početka gradnje bio je oslobođen poreza 12 godina. Za vladavine Karla IV. Prag bilježi intenzivni razvoj i procvat i postaje najmanje dva i pol puta veći nego u doba njegovog oca. Nakon spajanja sa Starim Gradom (Staré Město), grad je nazvan Kraljevski glavni grad Prag. U to vrijeme najveći gradovi Europe bili su stari antički gradovi Rim i bizantski Carigrad. Prag je tada imao oko 40 do 50 tisuća stanovnika, kao Barcelona, Marseilles i Bruxelles. Dana 7. travnja utemeljio je prvo sveučilište u srednjoj Europi, s istim pravima i slobodama koje su imala sveučilišta u Parizu i Bolonji, do danas poznato kao Karlovo sveučilište (Univerzita Karlova). Imalo je četiri fakulteta: umjetnički, teološki, pravni i medicinski. Iste godine, 10. lipnja 1348., osnovao je i grad Karlštejn gdje su se trebali čuvati krunski dragulji i kraljevska obilježja, koji je svečano otvoren nakon gotovo devet godina gradnje, 27. ožujka Godina u Europi je ostala zapamćena i po velikom zlu koje ju je snašlo epidemiji kuge koja je, po nekim procjenama života stajala polovicu tadašnje populacije. Ostavši udovac nakon smrti prve žene Blanke, oženio je dvadesetogodišnju Annu Falcku, koja umire S njom je imao sina Václava koji je umro u prvoj godini života. Iste godine Karlo se oženio Annom Svídnickom kojoj je bilo tek 14 godina. Proslava u Pragu Jubilej 700 godina od rođenja Karla IV. svečano je proslavljen diljem Češke. Središnja proslava održana je 14. svibnja u Pragu gdje je u katedrali svetog Vida služena svečana misa koju je predvodio kardinal Dominik Duka, a bila je izložena i češka kraljevska kruna. Kardinal Duka je u propovijedi istaknuo društvenu pravednost uspostavljenu u doba Karla IV. koja je počivala na suradnji Crkve i države, a ne na suparništvu. Nakon mise nazočnima se obratio i češki predsjednik Miloš Zeman koji je Karla nazvao najvećom osobom češke povijesti koji je Češku pretvorio u bogatu i prosperitetnu zemlju, središte kulture i obrazovanja, što joj je priskrbilo međunarodni kredit. Apostolski nuncij Giuseppe Leanza pročitao je posebnu poruku pape Franje koji je predstavnike češkog javnog života pozvao da se i dalje inspiriraju djelom Karla IV. Na misi su bila nazočna dvojica europskih monarha luksemburški veliki vojvoda Henrik i knez Monaka Albert II, kao i lihtenštajnski princ Alois. Rektor Karlovog sveučilišta Tomáš Zima počast Karlu IV. odao je polaganjem vijenca na njegov grob u kripti katedrale svetog Vida. M. L. 44

45 Uz odgodu od šest godina nakon proglašenja njemačkim i rimskim kraljem zbog ratova i crne smrti koja je harala Europom, odlazi u pratnji 4000 vitezova, zajedno sa svojom trećom ženom, Annom Svídnickom u Rim, gdje na svečanoj misi u bazilici sv. Petra 5. travnja prima pomazanje i od strane pape biva okrunjen za cara Svetoga Rimskog Carstva. Postao je najmoćnijim čovjekom tadašnjeg kršćanskog svijeta, a Prag glavnim gradom carstva. Iste godine pripremio je zemaljski zakonik Majestas Carolina kojim je želio ograničiti vlast plemstva nad podanicima, čime je izazvao gnjev velikaša te ga je morao povući. Majestas Carolina očuvao se do naših dana. Veliko značenje za povijest ima Zlatna bula Karla IV. koju izdaje godine Tim dokumentom potvrđuje sljedeće: rimski kralj odnosno car bira se većinom glasova sedmero birača predstavnika svjetovnih i crkvenih vlasti; češki kralj prvi je među biračima rimskoga cara; Češke zemlje slobodni su dio carstva nad kojim car nema izravne ovlasti; u slučaju smrti kralja, novoga biraju domaći istaknuti predstavnici plemstva, vitezova i gradova; uspostavljena je institucija Zemlje Češke Krune kao nedjeljivi skup zemalja (teritorija) pod vlašću češkog kralja. Zlatna bula Karla IV. postala je temeljni carski zakon. Pojam kruna je dobio šire značenje u smislu država, a kralj postaje institucija. Zemlje Češke Krune obuhvaćale su Češko kraljevstvo, Moravsku markgrofoviju, šleske kneževine i Gornju Lužicu, a kasnije i Donju Lužicu, Gornju Falačku i Brandenburg. Zlatna bula Karla IV. vrijedila je više od 400 godina. Treća žena, Anna Svídnicka, rodila je godine toliko željenog nasljednika krune, budućeg kralja Václava IV. Umrla je mlada, Malog, dvogodišnjeg Václava, Karlo IV. okrunio je za češkoga kralja 15. lipnja Nakon smrti treće žene, Karlo IV. oženio se je i po četvrti puta, trideset godina mlađom Alžbětom Eliškom Pomořanskom, s kojom je živio do kraja života, a koja mu je rodila sina Žigmunda, budućeg ugarskog i hrvatskog kralja. Karlo IV. se tijekom vladavine u velikoj mjeri oslanjao na crkvu i kraljevske gradove, a crkveni dostojanstvenici često obnašaju visoke svjetovne funkcije. Utemeljio je, uz Emaus, niz samostana i milosrdnih ustanova. Za njegove vladavine češki jezik bio je treći, iza francuskog i talijanskog, na koji je prevedena Biblija U odnosu na položaj plemstva pokušao Proslava u Zagrebu Hrvatsko-češko društvo i Češka beseda Zagreb proslavili su 700. godišnjicu rođenja Karla IV. 17. svibnja u Češkom domu u Zagrebu. Kako je istaknuo predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac, radi se o važnom jubileju iz češke povijesti, ali i iz povijesti hrvatsko-čeških odnosa, budući da Karlo IV. pripada osobama koje spajaju Hrvate i Čehe. Karlo IV. spaja nas prije svega kao osnivač Karlovog sveučilišta na kojem su studirali brojni Hrvati, ali i kao osnivač samostana Na Slovanech u Pragu u koji je pozvao hrvatske benediktince s Pašmana, što je imalo dalekosežan utjecaj na razvoj češke kulture i duhovnosti, kazao je Lipovac. Prema njegovim riječima, taj Karlov čin ima snažno simboličko značenje jer osoba Karla IV. i njegova baština su među temeljnim odrednicama češkog nacionalnog identiteta, dok su glagoljaši i glagoljica jedna od temeljnih identitetskih odrednica Hrvata. Mi Hrvati s pravom možemo zavidjeti Česima na Karlu IV. jer naprosto u povijesti nismo imali osobu koja bi se mogla s njim usporediti. Karlo IV. je učvrstio češku državnost i zacrtao smjer razvoja Češke, što za posljedicu ima to da je danas Češka jedna od najprosperitetnijih europskih zemalja kojoj se i danas divimo. Zato ga Česi s pravom nazivaju ocem domovine, zaključio je Lipovac. O životu Karla IV. govorio je Dubravko Dosegović. On je istaknuo da se Karlo IV., kao pripadnik dinastije Luxemburg, posebno ponosio svojim češkim korijenima, budući da mu je majka bila iz češke dinastije Přemyslovića. Karlo IV. bio je novi tip vladara, kralj-intelektualac. Bio je obrazovan i govorio je češki, njemački, latinski, talijanski i njemački, kazao je Dosegović. O životu u Češkoj u vrijeme Karla IV. govorila je Marina Kolaček Novosel koja je govorila i o češkoj kraljevskoj kruni koju je dao izraditi Karlo IV. O hrvatsko-češkim glagoljaškim vezama govorio je akademik Josip Bratulić koji je podsjetio na zasluge čeških slavista koji su se bavili hrvatskim glagoljaštvom. Govorio je i o hrvatskim glagoljašima koji su došli u Prag na poziv Karla IV., kazavši da su u Češku bili pozvani i došli kao učitelji, ali su se pretvorili u učenike nakon što su upoznali bogatu češku kulturu. Stoga su na hrvatski i na glagoljicu preveli češke tekstove, među kojima i srednjovjekovnu enciklopediju Lucidar, a kasnije su se u hrvatskim glagoljskim brevijarima mogle naći i propovijedi Jana Husa. Na proslavi 700. godišnjice rođenja Karla IV. bio je i češki veleposlanik Martin Košatka koji je kazao da Česi tog svog vladara iz 14. stoljeća smatraju najvećim Čehom. U spomen na veze Karla IV. s hrvatskim glagoljašima, 8. svibnja je u Zagrebu u crkvi svetog Franje Ksaverskog na inicijativu Hrvatsko-češkog društva služena misa na staroslavenskom jeziku koju je predvodio župnik fra Vice Blekić, a pjevao je Mješoviti zbor Bašćina Društva prijatelja glagoljice koji je pod ravnanjem dirigenta Marijana Tucakovića izveo glagoljaške napjeve i djela hrvatskih skladatelja inspirirana glagoljaškom glazbenom baštinom. M. L. 45

46 Dana 7. travnja utemeljio je prvo sveučilište u srednjoj Europi, s istim pravima i slobodama koje su imala sveučilišta u Parizu i Bolonji, do danas poznato kao Karlovo sveučilište Karlo IV. polaže kamen temeljac za Karlov most, slika Josefa Mathausera je poduzeti progresivne, ali tada nepopularne korake. Bio je velikodušni mecena umjetnosti i znanosti, posebno u Pragu, zainteresiran za rani humanizam koji je osobito utjecao na njegovu vladavinu. Poticao je javne radove koji su zapošljavali tisuće ljudi (npr. utvrđivanje Petřina 1361.). U kronikama je opisan kao čovjek srednje građe, visine 173 centimetara, crne kose i širokog lica, lagano pogrbljen, s glavom otklonjenom na stranu zbog posljedice ranjavanja. Zanimljivo je da je kao mlad Karlo IV boravio nekoliko dana u Senju gdje se sprijateljio s obitelji Frankopan. U to vrijeme se je u katedrali sv. Marije slavila glagoljaška misa, na koju je vjerojatno dolazio. Prema nekim izvorima, po izgradnji samostana Emaus, pozvao je tamo oko 80 glagoljaša benediktinaca, vjerojatno s otoka Pašmana, da njeguju liturgiju i književnost na slavenskom jeziku. Hrvatski glagoljaši ostali su u samostanu Emaus u Pragu od do 1430., odnosno do početka husitskih ratova. Tamo je nakon Karlove smrti napisana znamenita Knjiga posvećenja, poznata i kao Reimski evanđelistar (čuva se u Gradskoj knjižnici Reimsa). Na nju su prisezali francuski kraljevi prilikom krunidbe pa ju ponekad zovu i Krunidbena knjiga. Glagoljaši su sa staročeškog na hrvatski preveli Lucidar svojevrsnu kršćansku enciklopediju, a hrvatskom uglatom glagoljicom je napisan i niz hrvatskih i staročeških rukopisa. To je ostavilo traga na češkoj kulturnoj povijesti, a sačuvani ostaci češkoglagoljskih, poglavito crkvenih knjiga značajni su za povijest češkog jezika. Pretpostavlja se da je kvačica na slova (kao što je npr. č ) preuzeta u češki pravopis iz glagoljskog slova ž. Karlo IV. umro je 29. studenog u tri sata ujutro, u 63. godini života, od posljedica prijeloma bedrene kosti uslijed pada i komplikacija nastalih upalom pluća. Tuga i žalost zavladali su Zemljama Češke Krune koje su za njegove vladavine doživjele svekoliki procvat i napredak. Ostavio je neizbrisiv pečat u povijesti ne samo čeških zemalja nego i srednje Europe u cjelini. Uz sve carske i kraljevske počasti, tijelo Karla IV. položeno je u grobnicu u katedrali sv. Vida 15. prosinca 1378., nakon velike pogrebne svete mise koju je odslužio nadbiskup Jan Očko. Pri posmrtnom obredu dali su mu nadimak Otac domovine. ZANIMLJIVOSTI Najveći mozaik u Češkoj i ujedno najveći u Europi, površine 450 četvornih metara, nalazi se na zgradi poglavarstva Usteckog kraja u gradu Ústí nad Labem. Mozaik je postavljen 1985., autor mu je Miroslav Houra i u socrealističkoj maniri prikazuje razvoj sjeverne Češke. Na mozaiku je preko 300 osoba, od Přemysla Orača do sudionika seljačkih buna, husita, rudara i radnika. Najveći mozaik u Hrvatskoj, površine 94 četvorna metra, nalazi se u salezijanskoj crkvi Marije Pomoćnice na Knežiji u Zagrebu na glavnom oltaru. Autor mozaika dovršenog je kipar Ante Starčević, a slaganje su izveli Stanko Gašparec i Stjepan Galetić. Mozaik prikazuje san osnivača Salezijanskog reda svetog Ivana Bosca o sretnoj plovidbi Crkve morem života između dva stupa, Euharistije i Marije na koje svetac pokazuje grupi mladih oko sebe. 46

47 Ciklus Slavenska epopeja Alfonsa Muche: zakašnjeli romantizam ili futurizam? Herojski prizori zasjenjeni alegorijama i simbolima Mucha je govorio da ovim ciklusom želi stvoriti ep, ali i baladu, tako da uglavnom izbjegava patetične herojske prizore s glavnim likovima u prvom planu, već naglasak stavlja na ono što je u uobičajenom poimanju povijesnih događaja zaboravljeno ili zanemareno ## Marijan Lipovac Od u Nacionalnoj galeriji u Pragu, u nekadašnjoj Velesajamskoj palači, smještena je Slavenska epopeja, ciklus od 20 golemih platna s prizorima iz povijesti slavenskih naroda koje je od do izradio češki slikar Alfons Mucha. Smještaj u Nacionalnoj galeriji je privremen jer Prag se, primajući Muchina remek-djela kao donaciju, obavezao smjestiti ih u za tu namjenu posebno izgrađeni objekt, što sve do danas nije realizirano. Od do Slavenska epopeja bila je smještena u Moravskom Krumlovu i sve do danas traju sporovi između tog gradića u južnoj Moravskoj i Praga oko prava na slike, a na strani Moravskog Krumlova je i Muchin unuk John Mucha nezadovoljan što Prag još nije ispunio djedovu želju. Slavensku epopeju Mucha je naslikao u dvorcu Zbiroh zahvaljujući svom američkom meceni Charlesu Craneu, a ideju da krene u tako opsežan projekt dugo je nosio u sebi, još od kada je za Alfons Mucha Svjetsku izložbu u Parizu radio paviljon Bosne i Hercegovine. Na prigovore da kao panslavistički orijentirani Čeh radi za Habsburgovce, odgovorio je: I ovaj put crtam historijske likove, ne za Njemačku, nego za jedan prijateljski slavenski narod. Opisujući događaje, tragične i slavne, njegove povijesti, mislim na radosti i muke mog vlastitog naroda, i svih Slavena. I zato sam odlučio napraviti veliki projekt koji će se zvati Slavenska epopeja. To će biti slavodobitna zraka svjetlosti koja će svojim prozračnim idealom obasjati dušu svih naroda. Osim svojim impozantnim dimenzijama i vrhunskom umjetničkom izvedbom, slike iz ciklusa Slavenska epopeja privlače pozornost i zbog Muchina pristupa obradi pojedinih tema iz povijesti slavenskih naroda. Mucha je govorio da ovim ciklusom želi stvoriti ep, ali i baladu, što znači korištenje mnogih lirskih elemenata, tako da za razliku od historicističkih slikara, poput hrvatskog Otona Ivekovića ili češkog Václava Brožika, Mucha uglavnom izbjegava patetične herojske prizore s glavnim likovima u prvom planu, već naglasak stavlja na ono što je u uobičajenom poimanju povijesnih događaja zaboravljeno ili zanemareno, koristeći pritom mnoge simbole i alegorije. Vidljivo je to i na slici posvećenoj hrvatskoj povijesti, Obrani Sigeta protiv Turaka Nikole Zrinskog nastaloj 1914., dimenzija 610 puta 810 centimetara. Slikom dominiraju crveni tonovi koji dočaravaju opsjednuti Siget u plamenu. Glavni lik, Nikola Šubić Zrinski, jedva je vidljiv u sredini slike gdje drži govor svojim vojnicima. U prvom planu u sredini slike Mucha je naslikao stup crnog dima kao predznak skore propasti i simbol ljudske žrtve, a desno su prikazane žene na čelu s Evom Zrinskom kako bježe na toranj barutane s bakljom u ruci, kako bi toranj digle u zrak i junački poginule. Ovo je ujedno i jedina slika u ciklusu koja prikazuje prizor iz borbe, stradanje i junaštvo, ali naglasak stavlja na žene koje su, kako se smatra, također branile Siget. Postoji legenda o neznanoj junakinji koja je poginula zajedno sa Zrinskim i ostalim braniteljima i po kojoj je u Zagrebu nazvana i jedna ulica (Ulica Neznane junakinje između Trga kralja Petra Krešimira IV. i Avenije Marina Držića), a kao što je poznato, i u Zajčevoj operi napisanoj na libreto Huga Badalića prema drami Theodora Körnera, Zrinskog je u Sigetu pratila i supruga Eva, što ne odgovara povijesnim činjenicama. Druga slika iz ciklusa posvećena ratnoj prošlosti potpuno je drugačija od Obrane Sigeta. Radi se o slici Nakon bitke kod Grünwalda: Sjevernoslavenska uzajamnost iz koja u sjećanje doziva veliku pobjedu Poljaka nad njemačkim vitezovima kojom je spriječeno njihovo širenje Baltikom. Umjesto da prikaže samu bitku ili trijumf pobjednika, Mucha je naslikao poljskog kralja Vladislava II. kako na bojnom polju izražava tugu zbog gubitaka na obje strane. Slično je Mucha obradio i važnu bitku iz češke povijesti, s početka Husitskih ratova, na slici Nakon bitke na Vítkovu: Tebe Boga hvalimo iz Na slici je prikazan svećenik koji na bojno polje donosi pokaznicu, kao i husitski vojskovođa Jan Žižka, nad kojim je silueta Hradčana. Na Žižku padaju sunčeve 47

48 zrake kroz crne oblake, što predstavlja Božju milost koja je omogućila pobjedu. U prvom planu lijevo naslikana je žena s djetetom zabrinuta zbog toga što će se rat nastaviti i odnositi nove žrtve. Takav neuobičajeni način prikaza velikih događaja Mucha je primijenio i na slici Ukidanje kmetstva u Rusiji: Slobodan rad temelj naroda iz Slika prikazuje trenutak objave proglasa o ukidanju kmetstva u carskoj Rusiji na Crvenom trgu u Moskvi pred crkvom svetog Vasilija Blaženog. To je jedina zgrada prikazana u cijelom ciklusu, a simbolizira goleme razlike između vladajućih slojeva i podređenih. Umjesto da je naslikao razdragani narod kako slavi svoju slobodu, Mucha je prikazao ljude koji ne znaju što raditi s dobivenom slobodom te im se na licima vidi nesigurnost i strah od budućnosti. Mucha je ciklus započeo kronološki te je prvu sliku dovršenu posvetio najranijom slavenskoj povijesti. To je slika Slaveni u pradomovini: između tiranskog knuta i mača Gota koja prikazuje slavenskog Adama i Evu u bijelim haljinama koje simboliziraju njihovu čistoču i nevinost. U pozadini se vidi selo u plamenu i vojnici koji ga plijene, a desno su tri levitirajuće osobe poganski svećenik u molitvi, pod njegovom lijevom rukom djevojka sa zelenim vijencem kao simbolom mira, a pod desnom rukom mladi ratnik koji predstavlja pravednu borbu poručujući da će Slaveni u budućnosti morati boriti za svoju slobodu. Puna simbolike je i iduća slika iz ciklusa, Svečanost Svantevidova: Kad bogovi ratuju spas je u umjetnosti iz smještena na baltički otok Rujanu (danas Rügen) gdje se u mjestu Arkoni nalazio hram slavenskog boga Svantevida. Među hodočasnicima najjasnije se vidi majka s djetetom za kojom zalazi Sunce. Desno gore stoji vikinški bog Thor s psima kao najava predstojećeg pustošenja Arkone, a u sredini je umirući slavenski ratnik pred likom Svantevida omotanog lipovim lišćem. Svantevid uzima ratnikov mač kako bi zaštitio budućnost Slavena. U sredini kompozicije su tri svirača i rezbar sa svojom muzom koji simboliziraju važnost umjetničkog djelovanja kao reakcije na rat. Iste, godine, Mucha je naslikao i sliku Uvođenje slavenske liturgije: Hvalite Gospodina svojim jezikom. Prikazao je čitanje papine bule velikomoravskom knezu Svatopluku pred zidinama Velehrada. U sredini platna stoji sveti Metod prikazan kao starac. Gore lijevo, na nebu, je skupina uplakanih žena koje tješi sveti Ćiril, nad njima u sredini je knez Apoteoza iz povijesti Slavenstva Rastislav s carigradskim patrijarhom, a desno bugarski i ruski vladari koji su podupirali slavensko bogoslužje. U prvom planu lijevo je lik mladića s krugom u ruci koji predstavlja slavensko jedinstvo. Neke slike nemaju duboke simboličke poruke, ali umjetnički ne zaostaju za ostalima. Na slici Bugarski car Simeon: utemeljitelj slavenske književnosti iz prikazan je ovaj veliki bugarski kako sjedi u prekrasnoj bazilici s prikazima svetaca. Car djeluje uzvišeno i autoritarno i raspravlja s okupljenim filozofima i piscima. Prikazano je mnogo knjiga i svitaka koji simboliziraju povezanost prošlosti i budućnosti Slavena. Na slici Češki kralj Přemysl Otokar II: Savez slavenskih dinasta iz Mucha je naslikao vjenčanje Otokarove nećakinje Kunhute s ugarskim princom Belom na koje je Otokar, prikazan u sredini slike, pozvao i okolne slavenske vladare. Kod rada na ovom djelu Mucha je očito ostao bez inspiracije jer slika djeluje dosadno i nemaštovito, jednako kao i slika Krunidba srpskog cara Stefana Dušana istočnorimskim carem: Slavenski zakonik iz Mucha je prikazao povorku naroda nakon krunidbe na čelu s mladim djevojkama u narodnim 48 nošnjama i starcima koje nose carsku krunu i mač. Dušan se nalazi u sredini slike s pratnjom koja mu pridržava plašt, a cijeli prizor djeluje prilično šablonizirano. Tri slike iz ciklusa naslikane čine triptih nazvan Čarolija riječi, s prizorima s početaka češke reformacije. Prva slika nosi naziv Milíč iz Kromeříža: pregradnja javne kuće u samostan posvećena češkom propovjedniku Janu Miliču. On na gradilištu samostana, čije glavno poslanje će biti briga o siromašnima, propovijeda skupini žena, a svuda okolo je bijeli snijeg kao simbol moralne čistoće, snage vjere i suosjećanja. Na slici Propovijed Učitelja Jana Husa u Betlehemskoj kapeli: istina pobjeđuje Hus je prikazan na propovjedaonici, a ispod su studenti koji zapisuju njegove riječi. Tu je i trgovac Kříž, osnivač Betlehemske kapele, Jan Žižka, a pod baldahinom kraljica Sofija. Desno stoji svećenik koji vodi bilješke za predstojeći proces protiv Husa. Treća slika, Susret na Křížkama prikazuje svećenika Václava Korandu kako propovijeda pristašama i poručuje da za obranu vjere treba i oružje. Slika predstavlja početak Husitskih ratova. Na drvetu su istaknute crvena i

49 Ciklusu se zamjera anakronizam jer slike s romantičarskim povijesnim prizorima više odgovaraju drugoj polovici 19. stoljeća, nego prvim desetljećima 20. stoljeća kad su europskom umjetnošću vladali moderni stilovi poput ekspresionizma, nadrealizma i kubizma Svečanost Svantevidova bijela zastava kao simboli života i smrti. Pacifistička poruka izvire iz slike Petr Chelčický: Neuzvraćati na zlo zlom, nastala na vrhuncu Prvog svjetskog rata Češki vjerski reformator Petr Chelčický koji je propovijedao radikalni pacifizam prikazan je s Biblijom u ruci kako tješi ljude stradale u ratu i odgovara ih od osvete. U daljini se nazire dim iz spaljenog sela. Na slici Jiří iz Poděbrada: kralj dvojnog naroda iz naslikan je trenutak kad češki kralj odbija papin nalog da mu se potčini, i to ljutito i odlučno, na što upućuje oboreni stolac. Desno se vidi mladić koji zatvara knjigu na kojoj piše Roma finita, što znači početak gubitka vjerskog utjecaja Rima na Češku. Kroz prozor dopiru sunčeve zrake kao simbol rođenja nove slobode. Slutnja nevolja vidi se na slici Bratska škola u Ivančicama: kolijevka Kraljičke Biblije iz Prikazan je češki plemić kako pregledava prve primjerke tiskane Biblije, a oko njega su studenti vjerske zajednice Češke braće. Jedan student čita Bibliju slijepom starcu, a u njegovom liku Mucha je naslikao sebe kao mladića. Budućnost Češke braće prikazana je u pticama koje lete oko crkvenog tornja i spremaju se za let u druge zemlje, kao što će i članovi Češke braće morati bježati u tuđinu. Najpoznatiji od njih bio je poznati pedagog prikazan na slici Jan Amos Komenský, učitelj naroda: plamičak nade. Komenský je prikazan na samrti na obali mora kraj Naardena u Nizozemskoj sa svojim sljedbenici koji tuguju. Osamljenost i izolacija Komenskog dočarana je sivilom mora i tla, no tu je i svjetiljka s malim plamenom kao simbol nade u bolje sutra za sve Slavene. Slika Mont Athos Sveta gora: Vatikan pravoslavlja iz odudara od ostalih slika iz ciklusa jer jedina ne prikazuje događaj iz slavenske povijesti, već je izraz poštovanja prema pravoslavnoj crkvi koja je spojila Slavene s bizantskom kulturom i prosvjetom. Mucha je naslikao hodočasnike kako odaju počast relikvijama svetaca koje drže monasi. Iznad njih su zaštitnici četiri slavenska manastira kao simbol vjere i dobrote, a na vrhu Majka Božja kao simbol čiste žene. Nedovršena je ostala slika Prisega Omladine pod slavenskom lipom 1894: Slavenski preporod iz Prikazani su vođe omladinske organizacije Omladina 49 Bugarski car Simeon kako pod lipom polažu prisegu, a u lipi sjedi božica Slavenstva. Dvoje djece na donjem dijelu slike su Muchin sin Jiří i kći Jaroslava koja svira harfu. Ciklus završava slikom Apoteoza iz povijesti Slavenstva: Četiri razdoblja Slavenstva u četiri boje iz koja je puna razne simbolike. U sredini je muškarac s ispruženim rukama koji utjelovljuje teškoće koje su Slaveni stoljećima trpjeli, ali i nadu. Krugovi vijenaca simboliziraju jedinstvo, golubica mir, duga sreću, a u pozadini se vidi i Isus koji daje blagoslov. Mucha koristi četiri boje kako bi prikazao razne aspekte slavenske povijesti. Plava prikazuje mitsko rano razdoblje, crvena Husitske ratove, crne osobe su neprijatelji Slavena, a žutom su bojom prikazani oni koji donose slobodu, mir i jedinstvo među narodima. Mladi nose grančice lipe i odaju počast slavenskim junacima, među kojima je i skupina vojnika Prvog svjetskog rata, a vide se i zastave tadašnjih glavnih svjetskih sila. Iako se radi o monumentalnom djelu, likovni kritičari nisu bili osobito skloni Slavenskoj epopeji, smatrajući da tematski i izvedbeno ipak zaostaje za najpoznatijim Muchinim djelima koja je stvarao tijekom života u Parizu kada se proslavio svojim secesijskim plakatima i dekoracijama. Ciklusu se zamjera anakronizam jer slike s romantičarskim povijesnim prizorima više odgovaraju drugoj polovici 19. stoljeća, nego prvim desetljećima 20. stoljeća kad su europskom umjetnošću vladali moderni stilovi poput ekspresionizma, nadrealizma i kubizma (slične zamjerke mogu se čuti i na račun Ivana Meštrovića i njegovih monumentanih spomenika). Unatoč tome, Slavenska epopeja izaziva divljenje turista, a njeni prizori mlađe generacije podsjećaju na scene iz Gospodara prstenova ili Avatara, što bi zakašnjelog romantičara Muchu moglo pretvoriti u futurista koji je predvidio buduće umjetničke trendove i ukus publike.

50 Ivo Vojnović i njegova pisma Česima Prag i ja, stari smo prijatelji ## Tihomil Maštrović Fotografija Iva Vojnovića iz Praga (FOTO: American Photo Studio, Prague, Václavské nám. 15) U kazališnim arhivima, među spisima, često se susreću pisma dramskih pisaca upućena redateljima njihovih dramskih ostvarenja. Dramatičari su pisali i glumcima, ali najčešće su to samo zahvale nakon uspjelih glumačkih kreacija. Korespondencija Iva Vojnovića zasigurno je jedna od najobimnijih u hrvatskoj književnosti. Kao dramski pisac napisao je brojna pisma mnogim redateljima i glumcima njegovih drama. Među tim epistolama, osobitim po mnogo čemu, svakako su među interesantnijim ona upućena njegovim prijateljima iz češkog kazališnog i književnog svijeta. Osim što ih je, uz karakteristični literarni šarm pisao izrazito epistolarni pisac, zanimljiva su i zbog mnoštva autorovih sugestija kako valja interpretirati pojedine uloge, što u tekstu istaknuti, koliko dozirati čuvstvena raspoloženja u pojedinačnim glumačkim interpretacijama. Dramatičareva pisma tako postaju važan izvor kazališnih promišljanja njegovih dramskih djela, a to opet s napomenom da su ona ipak samo marginalne bilješke, jer kako Vojnović u jednom pismu izrijekom ističe: samo ono vrijedi što umjetnik od glave i od srca osjeća. Među inozemnim književnim i kazališnim vezama Iva Vojnovića svakako su najbrojnije i najvažnije one koje je ugledni hrvatski književnik, napose dramatičar Ivo Vojnović imao u Češkoj, posebno u Pragu gdje su izvođena njegova brojna dramska djela i gdje su obitavali njegovi brojni prijatelji i znanci, uglavnom kazališni ljudi, umjetnici i ostali ugledni češki kulturni i javni radnici. Svoju dramu Maškarate ispod kuplja Vojnović je posvetio gradu Pragu (Praze mé milence Pragu mojoj ljubavnici), gdje je ta drama praizvedena u Vinohradskom divadlu 1923., a tek godinu dana nakon toga postavljena i u Zagrebu. Kako je većina Vojnovićevih drama prije izvođenja prevedena na češki i objavljena, bilo u časopisima ili u zasebnim knjigama, pisac je često u pismima savjetovao prevoditelje svojih drama. O tim vezama rječito svjedoči Vojnovićeva korespondencija sačuvana u pismenim ostavštinama pojedinih naslovnika koji su ju sačuvali da bi potom bila predana češkim arhivima. Najveći dio njegove korespondencije sačuvan je u Literarnom arhivu u Pragu (Literárni archiv Památniku národního písemnictvi v Praze). Tragajući za pjesnikovom ostavštinom, u doba kada sam pripremao Vojnovićevu korespondenciju za objavljivanje u kritičkom izdanju piščevih Sabranih djela, obratio sam se za pomoć pismeno toj ustanovi, kao i nekim češkim slavistima koji su se bavili i kroatističkim temama. Rezultat potrage bio je iznimno uspješan. Najuspješnija suradnja oko pronalaženja Vojnovićevih pisama u Češkoj ostvarena je sa slavistom Dušanom Karpatskim iz Praga. Dragocjena mi je bila njegova pomoć kod određivanja, prikupljanja te potom i preslikavanja Vojnovićevih pisama pohranjenih u praškom Literarnom arhivu. Naime, u tom se arhivu čuva 37 Vojnovićevih pisma upućenih Jaroslavu Kvapilu ( ), češkom književniku i redatelju koji je od dramaturg, a od do ravnatelj drame Narodnog divadla u Pragu, te od godine do ravnatelj praškog Vinohradskog divadla. Kvapil je na praške kazališne pozornice postavio gotovo sva važnija hrvatska dramska djela iz razdoblja moderne, pa tako i brojne Vojnovićeve drame. Tu su i pisma Zdeni Kvapil-Rydlovoj, ( ), češkoj glumici, članici češkog Nacionalnog kazališta u Pragu od do 1928., (njezin pseudonim Rydlová izveden je u skladu s imenom poljskog dramatičara Lucijana Rydela), zatim Zdenki Háskovoj udatoj Dykovoj ( ), češkoj novinarki, pjesnikinji i pripovjedačici, supruzi češkog pjesnika Viktora Dyka (koji se utopio na Lopudu), potom Janu Hudecu ( ), češkom književnom prevoditelju koji je na češki jezik preveo gotovo sva Vojnovićeva dramska djela, te češkom publicistu i prevoditelju Arne Laurinu ( ), uredniku časopisa Prager Presse i autoru stručnih priručnika o novinarstvu, a spomenimo još i Vojnovićevo pismo Josefu Pachmayeru ( ), češkom novinaru, uredniku i prevoditelju (s devet jezika). U praškom Literarnom arhivu čuvaju se još i Vojnovićeva pisma Friedrichu Adleru, Zorki Hovorkovoj, Stevi Kluiću, Karelu Váňi te pismo nepoznatom naslovniku iz praškog kazališta. Uz pomoć Dušana Karpatskog došao sam do različitih podataka, uglavnom životopisnih, o pojedinim češkim naslovnicima, uz napomenu da o Karelu Váňi, unatoč svim traganjima, ni Karpatský niti ja nismo uspjeli ništa saznati te da o tom Vojnovićevu naslovniku, kako mi Karpatský piše u svom pismu iz Praga od 4. travnja 1982., ništa nezna ni urednik ogromnog Leksikona češke književnosti koji se tada dovršavao u Institutu češke i svjetske književnosti u Pragu. Poznato je da se Ivo Vojnović dugi niz godina dopisivao sa svojim češkim prevoditeljem Janom Hudecom razmijenivši s njim brojna i zasigurno zanimljiva pisma, ali od te obilne korespondencije, koliko nam je do sada poznato, sačuvano je samo jedno pismo. Dušan Karpatský, na moju zamolbu, pismom se obratio i Hudecovim nasljednicima, pretpostavljajući da obitelj možda čuva Hudecovu korespondenciju s Vojnovićem, no i njihov je odgovor bio niječan. 50

51 Ivo Vojnović je jedan od najizvođenijih hrvatskih dramatičara u Češkoj o čemu uz ostalo svjedoči i obilna piščeva korespondencija s češkim naslovnicima Tragajući za Vojnovićevom korespondencijom u Pragu, obratio sam se za pomoć i dr. sc. Miroslavu Kvapilu, prof. Evi Truskovoj (autorici rasprave Ivo Vojnović u Češkoj) te posebno dr. sc. Miladi Černoj koja mi je pružila dosta zanimljivih obavijesti o sudbini jednog dijela Vojnovićeve ostavštine pa tako i njegove korespondencije u Češkoj. Osim obavijesti o Vojnovićevim rukopisima u praškom Literarnom arhivu, čiji je popis objavljen u posebnim otiscima Jugoslavica v Literárním archivu Narodniho Musea, Prag i Jugoslavica, Prag 1963., doktorica Černá obavijestila me je da se navodno u Pragu našao mali komplet Vojnovićeve ostavštine koji je do sada nepoznat. Riječ je o obiteljskoj korespondenciji, točnije rečeno o nekoliko Ivinih dopisnica upućenih nećakinji Marici Schidloff, kćeri Ivinog brata Luje Vojnovića, o pismima nekolicine drugih naslovnika iz kruga obitelji i prijatelja, nekoliko dopisnica iz pera Luja Vojnovića, njegove supruge te nekih bliskih obiteljskih prijatelja. Tu je i pismo vlasnika hotela Praha iz Supetra na Braču u kojem obavještava Maricu o Vojnovićevoj proslavi godine te dosta obiteljskih fotografija (Ivine majke, sestre, obitelji Schidloff, Luja Vojnovića, njegove obitelji itd.) od kojih su najzanimljivije Ivine slike iz zagrebačke bolnice godine Ovdje valja napomenuti da se u doba kada se prikupljala Vojnovićeva pisma za izdanje njegove korespondencije, novopronađeni dio piščeve ostavštine nalazio na stručnoj obradi i ocjeni u praškom Muzeju narodne književnosti i kako tada još nije bio otkupljen nisam, unatoč brojnim nastojanjima, mogao doći do preslika tih Vojnovićevih pisama koja su inače, kako me obavijestila dr. Černá, u cijelosti posve obiteljske naravi. Vojnović je često i rado odlazio u Prag, a njegovi boravci u tom gradu 1912., 1917., 1918., i u pravilu su bili povezani s premijerama njegovih drama, a češke su novine popratile njegove dolaske brojnim člancima i intervjuima s uglednim hrvatskim piscem. U tekstu Prag i ja, stari smo prijatelji Vojnović se prisjeća Praga i svojih čeških prijatelja, a taj grad uspoređuje i nalazi mnoge sličnosti s njemu najdražim gradom Dubrovnikom: Sjećam se dobro da kad sam prvi put ugledao Vltavu, a to je bilo god. 1911, prigodom premijere Trilogije u Narodnom Divadlu, osjetio sam kao da sam se vratio doma. Kao Dubrovnik, tako i Prag budi u meni dušu prošlih, doživjelih vremena. Moj estetski osjećaj zadrhtao je kadgod i snažnijim bilom kad ugledah čudesa Rima, Firenze, Venecije i Pariza, ali to bješe više plod umjetničkog uživanja, i ako naslijegjenog i prefinjenog krvlju i umom; ali kad ugledah Prag, osim te poetske vizije, duša mi se razgali u naručju Slavenske miline jedinstvenoga grada koji predstavljaše meni isti čar Dubrovnika u tradiciji slobode i kulture svog roda. Pradavni instinkt jedinstva slavenskog naroda kako su ga svi stari pjesnici Dubrovački shvatali, postade u meni realnost i život, kad upoznah Prag i češki narod. Kako sam tek ovdje razumio zanos slavnog hrvatskog Ilirstva, kad je Gajev i Štrosmajerov Zagreb, taj autentični nasljednik istorijskih težnja staroga Dubrovnika, crpao u Pragu snagu i riječ da ostvari tradicijonalni smisao ujedinjenja zarobljenog i pocijepanog nam roda! A to ne bje tek momentani čar, jer svaki put kad se vratih u Prag, a to bje god za premijeru Smrti Majke Jugovića, pak god u praskozorju našeg oslobogjenja, a i sada eto na pragu starosti, kad mi se svi ti osjećaji spojiše u jedan jedini bljesak spoznanja. Za to rekoh sada samome sebi: Bogu hvala da je Prag, u ovo 5 godina slobode, otkada ga ja ne vidjeh, ostao onakav isti kakav bješe u dobi sudbonosnih borba živo, naime, sijelo narodne tradicije i narodnog Jedinstva. Václav Havel o Ivi Vojnoviću Pod pokroviteljstvom češkog predsjednika Václava Havela, u Pragu su od 17. do 22. veljače održani Dani hrvatske kulture u sklopu kojih je u Narodnom kazalištu gostovala Drama HNK iz Zagreba s dramom Ekvinocij Ive Vojnovića povodom stote godišnjice premijere tog djela u Pragu. Predstavu je simultano na češki prevodio Dušan Karpatský. Václav Havel zbog bolesti nije mogao biti nazočan predstavi na kojoj je pročitana ova njegova poruka: Poštovane dame i gospodo, dragi prijatelji! Žao mi je da ne mogu osobno biti nazočan današnjem svečanom večeru. Dozvolite mi dakle da bar u nekoliko rečenica kažem kako doživljavam ovaj događaj. Izvedba drame Ive Vojnovića Ekvinocij predstavlja vrhunski trenutak Dana hrvatske kulture u Pragu. Podsjeća nas na djelo pisca koji je bio veoma omiljen kod nas i koji je našoj zemlji svesrdno uzvraćao njezinu blagonaklonost. Ta Pragu svojoj ljubavi, posvetio je zadnju svoju dovršenu dramu. Međutim, to nije jedini dokaz povijesne i kulturne uzajamnosti koji nam pada na um u vezi s Ekvinocijem, tom prvom velikom Vojnovićevom dramom, nastalom prigodom otvorenja današnje zgrade zagrebačkog Narodnog kazališta Svjedočanstvo ove uzajamnosti također je izložba o stvaralaštvu arhitekata Fellnera i Helmera koji su podigli ne samo zagrebačko kazalište, nego i našu današnju Državnu operu. Sličnih primjera koji svjedoče o prisnosti naših kulturnih odnosa u prošlosti mogli bismo bez sumnje naći bezbroj. Međutim, povijest nas istodobno podsjeća da je prilikom otvorenja Hrvatskog narodnog kazališta došlo u Zagrebu do velikih studentskih demonstracija te da su studenti, isključeni tada iz ugarskih škola, našli pribježište u Pragu. Mnogi su postali đaci i sljedbenici Tomáša Garriguea Masaryka. Možemo dakle prilikom ovogodišnjih Dana hrvatske kulture i gledajući Vojnovićevo djelo misliti ne samo na stogodišnju tradiciju intenzivnih kazališnih i kulturnih veza, nego i na tradiciju političke suradnje u obrani pozitivnih interesa obaju naših naroda. Želio bih da ni danas ne zaboravljamo ove dobre tradicije i da znamo u okviru češko-hrvatskih odnosa, u Europi koja se oblikuje na novi način, stvaralački nastaviti u njihovu duhu. 51

52 Ivo Vojnović: 25-godišnjica Česke besede Eto danas slavimo 25-godišnjicu otkada se u sunčanome Dubrovniku stvorilo skromno društvo Česka beseda koje smo i onda pozdravili s istom onom simpatijom, s kojom se, još od ilirskih vremena, s naše strane pratila svaka afirmacija češkog patriotizma kao obvezatan preduvjet našega. Skromno bješe društvo, velim, koje je i po najudaljenijim krajevima gajilo hereditarnu snagu češkog organizatornog duha, a da se tadašnji vlastodršci za čudo ne sjetiše, od kolike li je usudne važnosti tako mala, a agilna flotila pregalačkih nada raštrkana po našim strmenim obalama. 1 Od čaše je do usana udes! kako govori neka stara pjesma. Dvadeset i pet godina tek da srkneš i da progutaš! pa ipak u tome trenu vremena, dok jedva i zrnje ispod kamena proklija, sva češka zemlja bi jedna živa Makbetska šuma, gdje neumorna vježba mišica i duša, stvori čudo podignuvši nebrojenu, gvozdenom disciplinom očeličenu vojsku, koja je spravna čekala riječ borbe i spasenja. [ ] Vaše i naše jedinstvo Vaša i naša sloboda Vaše i naše mišice čvrste su i svete kao onaj mač božje pravde koji zasječe silnike i osveti mučenike. Zato braćo Česi, radite i dalje veselije i upornije, po našoj zemlji kao što ćemo mi po Vašoj. Hrlite u nas, kupajte se u našemu moru, gradite kuće, porinite brodove ne mareći na bodljikave komarce, ni na proždrljive pešekane morske pse! isto kao što ćemo hrliti i mi u Vas, svaki put kad se naželimo Vaše mudrosti, Vašega rada i Vaše umjetnosti. Stari su naši govorili: svak dava ono što ima!. Zato kad ustrebamo mi da nam isklešete ljudi po kalupu Vašemu, poslat ćemo Vam ih na spasonosnu rabotu volje i energije. A kad Vi ustrebate mora našega, da omekšate Vaše oči eto Vam ga tu! [ ] [Dubrovnik, 1924.] 1 Prva češka Beseda na području sadašnje Hrvatske osnovana je u Zagrebu, slijedila je Beseda Dubrovnik 1899., te niz saveza koji su nastali u okolici Daruvara, gdje i živi većina hrvatskih Čeha. Fotografija s premijere Vojnovićeve drame Smrt Majke Jugovića u Pragu O idealnoj pak predstavi moje Maškarate ispod kuplja mogao bih mnogo da govorim e da Vam ocrtam svoje udivljenje i svoje ganuće gledajući predamnom živu sliku mojih snova. Čarobnjak Jaroslav Kvapil, moj stari i mili prijatelj, dočarao je čitavi milieu starog Dubrovnika do najtanjih tančina da sam časovito mislio da je to halucinacija. A tek glumci! Počamši od ženijalnih djevojaka Gjive i Mare, pak ganutljiva pojava Anice, pa uprav grandijozne figure gje Jele i Ane i onaj Watteau-ov Pierrot a nadasve divni ensembli maškarata starih gospogja i gospara i mladića Dubrovačkih, sve je to disalo pravim životom i neusporedivom intuicijom dobi u kojoj se kreće vàs onaj svijet sitnih čina i velikih bolova. Prvi je to put da se jedno moje djelo prikazuje na premijeri u drugome jeziku. Teška je to bila proba ali tim zaslužniji uspjeh kad je utisak bio kao da je originalni češki komad. Velika je za to zasluga i izvrsnog prevagjača, g. Pelišeka. Pune kuće i jednodušno povlagjivanje praške publike neka bude putokazom kako da se slavenska pozorišta uzajamno podupiru i u poznavanju zajedničkih kulturnih i nacijonalnih ciljeva oporedo kroče. Ja ostajem još nekoliko dana ovdje, a valjda ću sprovesti i božićne blagdane u krugu prijatelja i rodbine. Megjutim zamoljen od Jugoslavensko češke Lige, čitat ću 18-og o. mj. nekoliko fragmenata iz mojih drama, da udovoljim želji prijatelja Čeha da čuju u originalu ono što ih se toliko dojmilo u češkom prevodu. Dao Bog da to ne bude zadnji put! Osim u Pragu, za Vojnovićevim pismima tragalo se i u drugim češkim gradovima, međutim od više mogućih destinacija, zahvaljujući istraživanjima akademika Lovre Županovića, pisma su pronađena jedino u Brnu. Prikupljajući relevantnu građu za raspravu Ivo Vojnović i glazba (objavljenu u zborniku O djelu Iva Vojnovića, Zagreb, 1981.), Županović je preko muzikologa dra Jiříja Sehnala došao do preslika dvanaest Ivinih pisama češko-moravskom skladatelju i dirigentu Františeku Neumannu ( ) koja su pohranjena u Moravskom museumu Hudebnĕ historické oddĕlení u Brnu. Neumann je od djelovao u raznim opernim kućama u Njemačkoj, Austriji i Češkoj, a od do smrti aktivan je u Narodnom kazalištu u Brnu, prvo kao ravnatelj opere, zatim kao ravnatelj kazališta. Kako je Neumann, između brojnih glazbenih ostvarenja, autor i četiriju opera od kojih je u jednoj Ekvinokce (praizvedenoj 10. travnja u Berlinu Charlottenburgu), posegnuo za Vojnovićevom dramom Ekvinocijo kao predloškom za svoje operno djelo, Vojnovićeva korespondencija vezana je uz taj važan događaj za njegovo stvaralaštvo. Zaključujući ovaj kratak prikaz o pismima Iva Vojnovića češkim naslovnicima istaknimo da je cjelokupna Vojnovićeva korespondencija, pa tako i njegova pisma Česima, objavljena godine u trotomnom izdanju Pisma Iva Vojnovića izdavača Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku u kojem je njihov priređivač Tihomil Maštrović na 1780 stranica objavio 2351 Vojnovićevo pismo upućeno 181 naslovniku. Brojnost čeških naslovnika govori o čvrstim vezama što je hrvatski pisac Ivo Vojnović imao s uglednim češkim umjetnicima i kulturnim djelatnicima prvih desetljeća XX. stoljeća. 52

53 Navršilo se 40 godina od smrti Josipa Salača Poštar koji je postao zagrebački biskup ## Marijan Lipovac Početkom u Salačevom životu dogodila se neka promjena i on je odlučio postati svećenik. Očito su ga njegova traganja za odgovorima na pitanja koja su ga mučila ipak na kraju vratila u okrilje Katoličke crkve Prošlo je 40 godina od smrti jednog od najpoznatijih pripadnika češke manjine u Hrvatskoj koji su dosegli visoke položaje u hrvatskom javnom životu, Josipa Salača, svećenika rodom iz Daruvara koji je uspio postati pomoćnim zagrebačkim biskupom. Josip Salač zanimljiva je osoba hrvatskog crkvenog i manjinskog života, a njegova biografija neobična je i za jednog biskupa i za jednog pripadnika nacionalne manjine. Do svećeništva je naime došao zaobilaznim putovima i potkraj života postigao visoku službu u Katoličkoj crkvi u Hrvata gdje su mjesta u pravilu rezervirana za pripadnike većinskog naroda. Obitelj Salač potječe iz mjesta Obřistvi sjeveroistočno od Praga, odakle se sredinom 19. stoljeća u Pakračku Poljanu doselio Josef Salač. U crkvenim knjigama obitelj se prvi put spominje kad se Josefu i supruzi Mariji Kubeš rodio najstariji sin Vencl. Kasnije su dobili još i sinove Josipa i Antuna, oca kasnijeg biskupa Josipa Salača. Antun Salač rodio se i iz Poljane se doselio u Donji Daruvar kao postolar. Tu se oženio Alojzijom Stroleni s kojom Josip Salač kao mladi svećenik je imao troje djece, no svo troje je rano umrlo, a pri porodu trećeg djeteta umrla je i Alojzija. Stoga je Antun Salač sklopio novi brak s Franciskom Douda, rođenom 1887., koja je bila kći Josipa Doude i pokojne Franjke Etvert. Antun i Franciska imali su četvoro djece od kojih je kći Marija brzo umrla. Najstarija je bila kći Emilija (Milka) rođena 1905., najmlađa je bila Rozalija rođena 1909., a srednje dijete bio je sin Josip, rođen 22. siječnja Obitelj je bila obrtnička, a Antun Salač bio je aktivan i u Češkoj besedi u Donjem Daruvaru u kojoj se najviše pažnje posvećivalo čitanju knjiga i novina, hrvatskih i čeških, i tu ljubav prema knjizi i kulturnom radu Antun Salač prenio je i na svoju djecu. Josip Salač krenuo je u prvi razred pučke škole u Daruvaru i bio nadaren učenik, a kako je rekao u intervjuu za Glas Koncila, posebno su ga zanimale kazališne predstave i želio je postati učitelj kako bi s djecom mogao raditi igrokaze. No jednom u šetnji otac ga je pitao A zašto ti ne bi bio župnik?, što je kod Josipa izazvalo nedoumicu jer smatrao je da ako postane svećenik neće moći sudjelovati u kazališnim predstavama. Tu temu otac više nije otvarao, ali očito je taj razgovor ostao u Josipovoj pamćenju kao sjeme njegovog budućeg svećeništva. U listopadu 1918., u razmaku od devet dana, umrli su najprije Franciska, a zatim i Antun Salač, vjerojatno od španjolske gripe. Troje njihove maloljetne djece ostalo je bez oba roditelja. Josip Salač u to je vrijeme pohađao gimnaziju u Daruvaru (ondje je učio i češki koji mu je predavao Franta Burian), no zadnji razred gimnazije pohađao je u Novoj Gradiški jer je gimnazija u Daruvaru bila ukinuta. O svom odrastanju Salač je govorio u spomenutom intervjuu za Glas Koncila. Rekao je da je odrastao u katoličkoj vjerničkoj obitelji, redovito je odlazio u crkvu i bio ministrant: Ali od petog razreda gimnazije zapustio sam Crkvu. Išao sam samo jer smo morali ići na školsku misu. Pod utjecajem literature postao sam protukatolički i protucrkveno nastrojen. Bila je to češka protukatolička literatura, uglavnom pamfleti. Onda je bila parola Los von Rom! (dalje od Rima). Bio sam počeo proučavati i druge religije, razne religiozne smjerove, budizam, reinkarnacije i slično Bilo mi je već oko osamnaest godina Ja nikada nisam postao ateista, ali bio sam protucrkveno orijentiran. Iza mature uopće me nijedanput nije bilo na misi dok nisam došao u sjemenište Što je bilo uzrok ovome možemo samo nagađati. Možda je za to bila kriva literatura, ali treba uzeti u obzir i iznenadnu smrt Salačevih roditelja koji su umrli kad je bio u osjetljivoj dobi. Osim toga, iz Čehoslovačke su nakon dolazili učitelji koji su, pod utjecajem prilika u svojoj zemlji, bili većinom protukatolički orijentirani, a hrvatski Česi nisu imali inteligenciju iz svojih redova te su bili izloženi protukatoličkoj propagandi. Nakon završene gimnazije Josip Salač otišao je u Zagreb gdje je počeo raditi kao činovnički pripravnik u Direkciji pošte i telegrafa u Zagrebu. U ožujku upisao je Pravni fakultet, a od rujna do svibnja bio je u 53

54 Biskup Josip Salač u Remetama Beogradu na poštarskom kursu i položio državni ispit. Početkom u Salačevom životu dogodila se neka promjena i on je odlučio postati svećenik. Očito su ga njegova traganja za odgovorima na pitanja koja su ga mučila ipak na kraju vratila u okrilje Katoličke crkve. Za svećenika ga je 26. lipnja zaredio nadbiskup Antun Bauer, mladu misu služio je u Daruvaru 3. srpnja, a od 1. rujna ondje je počeo službu kapelana. Salač je bio sretan što je mogao raditi u sredini koju je dobro poznao, iako je bio svjestan da ga očekuje težak posao u obnavljanju vjerskog života. Iako su ovdašnji Česi ogromnom većinom bili katolici, pripadnici drugih reformiranih kršćanskih vjera dovodili su svećenike koji su propovijedali na češkom želeći privući što više pripadnika češke nacionalnosti. Salač je po dolasku u Daruvar odlučio nešto napraviti po tom pitanju. Za početak, učlanio se u Češku besedu i to je očito bila značajna gesta te je posredovao da dođe do pregovora između Besede i župnika Mije Ettingera. Pregovori su uspješno završili. Župnik je dao pristanak da se povremeno vrše propovijedi i na češkom jeziku. Prvu takvu propovijed u Crkvi Presvetog Trojstva Salač je održao 29. travnja i bila je to prava svečanost jer došli su i Česi iz okolnih sela. Uskoro su se u crkvi počele pjevati i češke pjesme i počela je jačati vjerska svijest ovdašnjih Čeha. Ovaj veliki vjerski iskorak u Daruvaru utjecao je i na Čehoslovački savez da donese odluku da se pri Češkim besedama mogu osnivati ogranci Katoličke akcije. U vremenu Salačeva boravka u Daruvaru nakon sivila koje je vladalo prije rasplamsao se bogat crkveni kulturno-vjerski život. Nakon što je Salač u siječnju otišao iz Daruvara, propovijedi na češkom držao je Filip Homolka. Salač se vratio u Zagreb gdje je počeo raditi kao vjeroučitelj, najprije jednu godinu u Prvoj ženskoj gimnaziji na Katarininom trgu, a od do godine predavao na Trećoj ženskoj gimnaziji u Klaićevoj. I nakon odlaska iz Daruvara održavao je kontakte s rodnim krajem i sredinama u kojima su živjeli Česi pa je posvetio Češki narodni dom u Ludini i tu održao propovijed na češkom. Salač se zalagao da kod svojih sunarodnjaka u daruvarskom kraju što više ojača vjeru i zato je poticao povremene posjete propovjednika iz Češke pa je osobno pismeno intervenirao kod župnika Ettingera da dozvoli trotjedne misije Naša domovina, ne nova, nego jednostavno jedina domovina je Hrvatska. Ovdje smo ugledali Božje svjetlo. Radost ranog djetinjstva i čežnje naše mladosti povezane su s hrvatskom zemljom i ozračjem. Zato želimo toplu i iskrenu suradnju s Hrvatima. Želimo sudjelovati u hrvatskom javnom životu, napisao je Salač u Našim novinama svećeniku Vladimiru Jeřabeku u selima daruvarske župe. Ovo pokazuje koliku je važnost Salač imao na daruvarskom području, posebno kad se radilo o problematici vezanoj uz Čehe i njihov odnos s Katoličkom crkvom jer Salač je bio jedan od rijetkih pripadnika češke inteligencije koja se rodila na hrvatskom prostoru, koja se ovdje školovala i drugačije gledala na političke i vjerske prilike za razliku od inteligencije koja je dolazila iz Češke. Pod dojmom okupacije Čehoslovačke, kod hrvatskih Čeha još više je ojačao kult svetog Václava koji je za Čehe bio simbol slobode i češke države, ali i želja da se aktivnije uključe u društveni i politički život Hrvatske koja je osnutkom Banovine Hrvatske obnovila svoju državnost u sklopu Jugoslavije. Josip Salač s bogoslovima na izletu na Plitvicama 54

55 Josip Salač sa sestrama Milkom i Rozom i daruvarskim župnikom Dragutinom Kleflinom na dan biskupskog posvećenja Prigodom žetvenih svečanosti u Hercegovcu 25. kolovoza donesena je zajednička deklaracija između čeških društava i predstavnika HSS-a. Salač osobno u tome nije sudjelovao, iako je tog dana u Hercegovcu služio misu te u propovijedi rekao: Ne smijemo se sramiti svog materinjeg jezika, svog naroda, jer narodnost potiče od Boga, ona je najveći dar koji nam je darovan. Oni, koji taj dar odbacuju od sebe, zaslužuju prezir. Još prije ovog skupa u Hercegovcu Salač je napisao prilog za Naše noviny koji je izašao nakon skupa i u kojoj je iznio svoje gledanje na identitet češke manjine. Taj prilog je Salač napisao u rubrici pisma čitatelja reagirajući na pismo jedne čitateljice koja je napisala da su mnogi Česi u Americi u isto vrijeme dobri Amerikanci i dobri Česi. Salač je podržavao takvo razmišljanje, smatrajući da je normalno da tamošnji Čeh Salač je bio poznat kao osoba puna razumijevanja, uvijek spreman saslušati, ohrabriti i utješiti. Stoga ne čudi što su bogoslovi Salaču dali nadimak Pater jer im je doista bio poput oca, što je uostalom pokazao i na montiranom procesu kada nije želio lažno optužiti i teretiti svoje bogoslove. Salač je nakon svog drugog imenovanja za duhovnika u kontinuitetu na toj dužnosti proveo 15 godina, odgojivši tako generacije svećenika. voli svoju američku domovinu, da ne stoji po strani političkog i gospodarskog života svoje nove domovine, nego sudjeluje u njemu u punoj mjeri. Svakako, kod toga on ostaje i Čehom U nastavku se Salač osvrnuo na hrvatske prilike i napisao: Isto tako mislim: Zašto to nije tako i kod nas u Hrvatskoj? Zašto i mi ne bi bili hrvatski Česi? Doduše mi, druga i treća generacija, smo ovdje u Hrvatskoj rođeni, većina nas smo ovdašnji građani. Zašto onda biti po strani? Zašto se osjećati gostima tamo, gdje JESMO i gdje trebamo biti kod kuće? Jesmo i ostat ćemo Česi. Nikad i nigdje to nisam zatajio. Ali sa starom domovinom naših očeva i djedova spaja nas jedino još materinski jezik. Naša domovina, ne nova, nego jednostavno jedina domovina je Hrvatska. Ovdje smo ugledali Božje svjetlo. Radost ranog djetinjstva i čežnje naše mladosti povezane su s hrvatskom zemljom i ozračjem. Zato želimo toplu i iskrenu suradnju s Hrvatima. Želimo sudjelovati u hrvatskom javnom životu. Surađivati s hrvatskim društvima. Do sada te suradnje u punoj mjeri nije bilo. Čijom krivnjom? Ne znam. Valjda krivnjom nas samih? Valjda nismo razumjeli, ili nismo htjeli razumjeti ispravna, iskrena, pravična nastojanja i zahtjeve sredina, u kojima živimo, a htjeli smo biti savjetnici i posrednici tamo gdje smo trebali samo pomagati Zašto sam to sve napisao? Što želim? Suradnju s Hrvatima. Iskrenu. Trajnu. Bio je to Salačev osobni stav, stav jednog mladog hrvatskog Čeha intelektualca koji je bez ikakvih kalkulacija napisao da mu je Hrvatska jedina domovina. Salač je od radio kao vjeroučitelj u Zagrebu u kojem je, uz manje prekide, ostao idućih 40 godina života. Paralelno s katehetskim radom pripremao za polaganje doktorata teologije kojeg je stekao na Bogoslovnom fakultetu s disertacijom o demografskim problemima u Moslavini. Disertacija je Salaču otvorila put prema teološkoj karijeri, a ujedno je značila i početak Salačevog bavljenja pitanjima morala. Tako postaje asistent na katedri moralnog bogoslovlja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Ubrzo nakon toga odlukom nadbiskupa Alojzija Stepinca postaje vicerektor u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu. Zadaća mu je bila brinuti o disciplini među bogoslovima i poštivanju kućnog reda Sjemeništa, što je u ratnim prilikama bila vrlo odgovorna i teška zadaća. No već kao vicerektor Salač je pokazao osobine koje će ga krasiti i u kasnijim godinama kada će biti du- 55

56 Prvi skup o Josipu Salaču u Zagrebu Hrvatsko-češko društvo i Češka beseda Zagreb obilježili su 27. siječnja godišnjicu smrti pomoćnog zagrebačkog biskupa Josipa Salača. Ovo je bio prvi skup posvećen Salaču koji se ikad održao u Zagrebu, gradu u kojem je ovaj daruvarski Čeh proveo najveći dio života. O njegovom životu govorio je predsjednik HČD-a Marijan Lipovac koji je zajedno s Vjenceslavom Heroutom objavio Salačev životopis. Kao jedan od rijetkih intelektualaca iz redova češke manjine rođenih u Hrvatskoj među svojim sunarodnjacima širio je svijest o tome da Česi u Hrvatskoj nisu gosti, već da im je Hrvatska jedina domovina i da stoga trebaju u što većoj mjeri surađivati s Hrvatima i sudjelovati u hrvatskom javnom životu, odnosno da moraju biti hrvatski Česi. Tim svojim stavovima bio je ispred svog vremena, kazao je Lipovac, istaknuvši da je Josip Salač desetljećima bio prešućivan i zaboravljen u široj javnosti, kao i među pripadnicima češke manjine, dok je danas uz Josipa Langa jedini pomoćni zagrebački biskup kojem je objavljen životopis, iako je od svih pomoćnih zagrebačkih biskupa u 20. stoljeću najkraće obavljao tu dužnost. Predsjednica Češke besede Zagreb Alenka Štokić Salača je nazvala istaknutom osobom češke manjine u Zagrebu i Hrvatskoj o kojoj i sami Česi nedovoljno znaju. Ponosni smo što je devet stoljeća nakon prvog zagrebačkog biskupa Čeha Duha ponovno jedan Čeh postao biskup u Zagrebu, kazala je Alenka Štokić, dok je predsjednik Vijeća češke nacionalne manjine Grada Zagreba i potpredsjednik Saveza Čeha Juraj Bahnik istaknuo da Salač i danas hrvatskim Česima može biti uzor kako se trebaju odnositi prema oba svoja materinska jezika, i češkom i hrvatskom, te čuvati svoj identitet. Na obilježavanju 40. godišnjice smrti biskupa Josipa Salača nazočan je bio i moderator Nadbiskupskog duhovnog stola preč. Marko Kovač kao izaslanik zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, konzul češkog veleposlanstva u Zagrebu Juraj Varga te kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog mons. Lovro Cindori koji je iznio svoje uspomene na Josipa Salača koji mu je kao bogoslovu bio duhovnik u Sjemeništu. Salača je nazvao svetim čovjekom koji je bio spreman saslušati bogoslove u njihovim teškoćama i uvijek im uputiti pravu riječ, zbog čega ga se brojne generacije svećenika i danas rado sjećaju. hovnik, a to su bile blagost, strpljivost i otvorenost prema bogoslovima, čime je lako mogao steći njihovo povjerenje. Sjemenište su u to vrijeme vodili mladi ljudi: rektor je bio Franjo Šeper, rođen 1905., duhovnik Dragutin Nežić bio je rođen 1908., isto kada i Salač. Sva trojica su kasnije postala biskupi. Nežić je poslan za upravitelja biskupija u Istri pa je za novog duhovnika imenovan Salač. Kao duhovnik, Salač je brinuo o duhovnom životu bogoslova, rješavao je njihove moralne probleme, bio im ispovjednik i osoba od velikog povjerenja u svim teškoćama. Kao što nije bilo lako biti vicerektor u ratnom vihoru, još je teže bio biti duhovnik bogoslovima u vrijeme najžešće komunističke represije. Jedna od metoda obračuna s crkvom bili su montirani sudski procesi, a zadnji od njih bio je proces protiv 14 bogoslova, s kojima su optuženi i duhovnik Salač i vicerektor Sjemeništa Franjo Talan. Salač je pritvoren 31. listopada 1950., a optužnica je podignuta tek 14. svibnja Salač i Talan optuženi su da su vršili propagandu koja sadrži poziv na nasilno obaranje postojećeg državnog uređenja. Budući da je Salač po narodnosti bio Čeh, komunisti mu nisu mogli imputirati hrvatski nacionalizam. Salač je osuđen na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od šest godina i na gubitak građanskih prava za vrijeme od tri godine, no nakon žalbe kazna je smanjena na četiri godine i tri mjeseca. Kaznu je, kao i većina svećenika, služio u Staroj Gradiški gdje se hrabro držao. Nakon tri godine Salač je amnestiran i 29. studenog prijevremeno pušten na slobodu. Nije se međutim vratio u sjemenište, već je u ožujku imenovan župnikom u Suhopolju i ujedno upraviteljem filijalne župe u Cabuni. Bilo je to jedno mirnije razdoblje u Salačevom životu, ali ono nije dugo potrajalo. Papa Pio XII. je naime u rujnu imenovao Franju Šepera nadbiskupom-koadjutorom te je on umjesto zatočenog kardinala Stepinca preuzeo upravljanje Nadbiskupijom, a već mjesec dana kasnije odlučio je Salača vratiti u Sjemenište te ga 21. listopada imenovao duhovnikom. Šeper je dobro poznavao i cijenio Salačeve sposobnosti i kvalitete, kao i njegovo držanje na sudu, kada je zajedno s vicerektorom Talanom podmetnuo svoja leđa i time spasio od progona samog Šepera koji je kao rektor Sjemeništa bio glavna meta komunista. Salačev dolazak u Sjemenište među bogoslovima je dočekan s posebnom radošću jer je Salač bio poznat kao osoba puna razumijevanja, uvijek spreman saslušati, ohrabriti i utješiti. Stoga ne čudi što su bogoslovi Salaču dali nadimak Pater jer im je doista bio poput oca, što je uostalom pokazao i na montiranom procesu kada nije želio lažno optužiti i teretiti svoje bogoslove. Salač je nakon svog drugog imenovanja za duhovnika u kontinuitetu na toj dužnosti proveo 15 godina, odgojivši tako generacije svećenika. Salač je nastavio predavati na Bogoslovnom fakultetu duhovno bogoslovlje i neko vrijeme i misiologiju. Posebno je držao do liturgije i liturgijskih propisa pa ne čudi da je upravo on imenovan predsjednikom Dijecezanskog liturgijskog odbora Zagrebačke nadbiskupije. Na tu ga je dužnost imenovao biskup Franjo Kuharić, koji je preuzeo upravu Nadbiskupije kao apostolski upravitelj nakon što je kardinal Šeper otišao u Rim za pročelnika Kongregacije za nauk vjere. Salaču je povjerena briga za pripremu liturgijskih tekstova te nadzor provedbe liturgijskih propisa, posebno onih donesenih nakon Drugog vatikanskog koncila. Liturgijske tekstove tiskao je i na češkom te ih dao distribuirati među češke obitelji. Iste godine Salač je imenovan kanonikom. Treća i najveća promjena u Salačevu životu koja se dogodila te bila je smjena njega i cijele uprave Sje- 56

57 Biskup Josip Salač s nadbiskupom Franjom Kuharićem i biskupom Mijom Škvorcem kod pape Pavla VI. u Rimu meništa, no biskup Kuharić istodobno je Salača imenovao duhovnikom klera Zagrebačke nadbiskupije. Konačno, 1970., nastupila je nova promjena u životu Josipa Salača, kada ga je 17. lipnja papa Pavao VI. imenovao pomoćnim zagrebačkim biskupom. Istovremeno je za pomoćnog biskupa imenovan isusovac Mijo Škvorc, a Franjo Kuharić je postao nadbiskup, tako da se radio o događaju koji je imao velik odjek ne samo u crkvenoj javnosti. Salačevim zaređenjem za biskupa hrvatski je episkopat dobio biskupa koji nije bio hrvatske nacionalnosti. U njegovoj službenoj biografiji objavljenoj u Službenom vjesniku Zagrebačke nadbiskupije i Glasu Koncila jasno je pisalo da je Salač pripadnik češke narodnosti. Salač je za biskupa zaređen 19. srpnja, zajedno s Mijom Škvorcom, kada je u zagrebačkoj katedrali Kuharić svečano ustoličen za nadbiskupa, a na svečanom ručku nakon zaređenja Salač je održao govor u kojem je rekao: Do svećeništva došao sam prilično krivudavim putem. Kao mladi svećenik gledao sam sebe kao župnika-dušobrižnika na nekoj župi. Gospodinu se pak svidjelo da mi odredi drugi put pa sam obavljao službe u Crkvi na koje nisam ni pomišljao. Tako je i sada breme biskupske službe palo ma me sasvim neočekivano i nenadano. Shvaćam doista svoju biskupsku službu ne kao čast nego kao djelo smatrajući da ću tako najviše doprinijeti zajedno s vama rastu kraljevstva Božjega u našem hrvatskom narodu. Već tjedan dana nakon što je zaređen, biskup Salač posjetio je svoju rodnu župu Daruvar. U čast prvog Daruvarčanina koji je postigao biskupsku čast, učenici su u crkvi recitirali na hrvatskom i češkom jeziku i predali mu poklon u ime daruvarskih župljana. Zatim je biskup Salač služio svoju prvu svečanu biskupsku misu, a na završetku propovijedi obratio se na češkom jeziku prisutnim vjernicima češke narodnosti i pozvao ih je da žive Salačevim zaređenjem za biskupa hrvatski je episkopat dobio biskupa koji nije bio hrvatske nacionalnosti. U njegovoj službenoj biografiji objavljenoj u Službenom vjesniku Zagrebačke nadbiskupije i Glasu Koncila jasno je pisalo da je Salač pripadnik češke narodnosti. svoju vjeru i da ostanu vjerni katoličkoj Crkvi. Narednih godina Salač je nekoliko puta posjetio rodni daruvarski kraj. Nadbiskup Kuharić vrlo je brzo biskupu Salaču povjerio odgovorne dužnosti u nadbiskupiji. Već 8. kolovoza imenovao ga je generalnim vikarom Nadbiskupije, a imenovan je namjesnim rektorom Sjemeništa te je na toj dužnost ostao do jeseni Salač je povremeno odlazio i u inozemstvo među tamošnje Hrvate i nakon jednog putovanja u Nürnberg, u pratnji duhovnika Sjemeništa Josipa Klarića, svratio je i u Prag. Ondje je na Hradčanima posjetio apostolskog upravitelja Praške nadbiskupije Františeka Tomášeka (kasnije nadbiskupa i kardinala) i to je bio prvi Salačev posjet Češkoj, a još u rujnu bio je u Slovačkoj povodom stote godišnjice osnutka Društva svetog Vojtjeha u Trnavi. Tada je s hrvatskim izaslanstvom posjetio i Hrvate u selima Chorvátský Grób i Šenkvice. Josipu Salaču nije bio suđeno da dugo bude biskupom. Premda je bio jake tjelesne konstitucije, cijelog života bio je slabog zdravlja. U petak 19. prosinca Salaču je pozlilo tijekom ručka i unatoč liječničkoj intervenciji nije mu bilo pomoći. Josip Salač je umro, u 68. godini života, 44. svećeništva i šestoj biskupstva. Pokopan je 22. prosinca u arkadama na Mirogoju, no tijelo mu je, na inzistiranje njegove sestre Emilije koja se pozivala na njegovu usmeno izrečenu želju, pokopano u Daruvaru na gradskom groblju. ZANIMLJIVOSTI Najviši vodopad u Češkoj je Pančavský vodopád u Labskom dolu na planini Krkonoše, visok 148 metara. Najviši vodopad u Hrvatskoj je Veliki slap (ili Slap Plitvice) u Nacionalnom parku Plitvička jezera, visok 78 metara. 57

58 Opatijka Amelija Jurković Baxová, supruga praškog gradonačelnika Karela Baxe Od Cvijeta Opatije do prve dame Praga Ljubav prema rodnom kraju zauvijek je nosila u srcu i prenijela ju i na supruga. Bila je nenadoknadiva podrška svom suprugu u vršenju gradonačelničke funkcije i u njegovim diplomatskim kontaktima i službama, a Karel Baxa je doprinio razvoju i dobrim odnosima Opatije i Praga Amelija Baxová ## Snježana Herceg Lijepa i inteligentna Opatijka Amelija Jurković, rođena prije 133 godine zasluženo je bila etiketirana s nekoliko laskavih epiteta. Zvali su ju Fior di Abbazia, prva dama Praga, Le plus mondaine dame de Prague, a najčešće ipak paní primátorová. Imala je dvije domovine i obje je jako voljela Hrvatsku, u kojoj je započela i završila svoj životni put i za čije se je dobro uvijek bila spremna i odlučna založiti, i Češku, kamo ju je odvelo srce i u kojoj je provela 60 godina života. Amelija je bila kći pomorskog kapetana Antona Jurkovića i Ane rođene također Jurković. Rođena je u Opatiji 1883., a imala je još dvije mlađe sestre, Avelinu, kasnije udatu Orlić i Danicu, udanu Mach. Živjeli su u Opatiji u vili na adresi Ulica Sv. Florijana 16. Kasnije je kapetan Jurković tu vilu prodao i sagradio za svoju obitelj vilu Zvonimir u neposrednom susjedstvu, na adresi Sv. Florijana 18 u kojoj i danas živi jedan od pranećaka kćeri kapetana Jurkovića i na kojoj je postavljena i spomen ploča u počast Karelu Baxi, Amelijinom suprugu, no svemu tome ćemo se vratiti kasnije. Amelija je bila prava ljepotica i potjecala je iz vrlo ugledne obitelji. Kapetan Jurković bio je, između ostalog, i jedini opatijski župan. U Amelijinom životu bila je prijelomna i sudbonosna godina kad je imala 22 godine. U Opatiji se je tada održavao Kongres slavenskih novinara na kojem je sudjelovao i Karel Baxa, pravnik iz Praga koji se je tada bavio i novinarstvom. Za sudionike skupa bio je organiziran izlet po Kvarneru brodicom i na tom izletu su se upoznali Amelija i Karel. Ne samo da su se upoznali, nego je, rekli bismo frcnula iskra između njih. I ne samo da su si pali u oko, to je poznanstvo rezultiralo kasnijim kratkotrajnim dopisivanjem, a ubrzo i vjenčanjem, unatoč protivljenju roditelja. Baxa je naime bio točno 20 godina stariji od Amelije, Amelija je bila omiljena u društvu i bila je poželjna udavača, no njeno srce je pripadalo Karelu. Amelija je bila odlučna i samouvjerena djevojka te je svoj naum da se uda za Baxu unatoč svemu ubrzo ostvarila. Kad bolje promislim, bio je to zaista odvažan čin u 58 ono vrijeme, prije više od 110 godina suprotstaviti se svojim uglednim roditeljima i udati se za, iako uglednog i obrazovanog intelektualca, no ipak stranca, koji joj uz to ni po godinama nije bio par. Ima tu i jedan bombončić koji se prepričava u obitelji i prenosi s koljena na koljeno: u Amelijinom činu bilo je i ponešto inata koji je doprinio brzom vjenčanju. Navodno je prethodno bila u vezi s izvjesnim advokatom Brnčićem koji ju je razočarao, pa mu je htjela udajom ponešto dati do znanja. Vjenčanje se je održalo 8. rujna u Opatiji, a o njemu su izvijestile barem dvoje opatijske novine iz kojih sam vijesti dobila na uvid. Pa evo kraće od njih: U nedjelju poslije podne vjenčala se u opatijskoj crkvici sv. Jakova dražesna gospodjica Amelija Jurković sa zastupnikom u carevinskom vieću i na zemaljskom saboru u Pragu, te odvjetnikom gosp. drom. Karlom Baxom. Mlada i mila gospodja kći je poznatog i obće obljubljenog kapetana g. Antona Jurkovića. Ta je okolnost uz ljepotu vjerenice i visoki položaj g. mladoženje doprinijela, te se je za to vjenčanje zainteresovalo obćinstvo domaće i strano, tako da se je tom prigodom u crkvi i pred crkvom nakupilo toliko svieta, da je bilo mučno probiti se kroz onoliku stisku. U oči vjenčanog dana priredilo je naše velevriedno družtvo Lovor svojoj marljivoj i požrtvovnoj članici i najstalnijoj i bez zamjere najmudrijoj radilici oko Lovorovih zabava podoknicu. Odpjevalo je dvie liepe i ljubke pjesmice i burno pozdravilo nju i zaručnika. Kumovala su gg. dr. J. Landra i Viktor Car. Sretnim mladencima je u samo dva dana stiglo preko šest stotina brzojavnih pozdrava. Želimo iz srdca da našoj dražesnoj Opatijki, vrloj Hrvatici, obikne njezina nova domovina Češka u Zlatnom Pragu! Bio sretan taj riedki, ako ne i prvi brak odlične istarske Hrvatice sa vidjenim Čehom! Dakle, vjenčanje je održano u crkvi svetog Jakova oko koje se je stvarala Opatija i opatijska povijest. Naime, crkva svetog Jakova podignuta je početkom 15. stoljeća kao benediktinska opatija po kojoj je kasnije grad dobio ime. Oko te opatije je zatim počelo ni-

59 cati naselje, danas grad Opatija. Ovaj novinski članak je zanimljiv iz nekoliko razloga, svakako ne samo radi danas već arhaičnog jezika. Kum na vjenčanju bio je Viktor Car Emin, poznati hrvatski književnik, publicist i preporoditelj jer je Ema Car bila Amelijina rodica. Usput spomenimo da je Viktor Car od zaborava sačuvao omiljenu uzrečicu primorskih i istarskih kapetana Krepat ma ne molat! (Radije crknuti, nego odustati!) koju bismo možda danas lako usporedili s popularnom engleskom Stay calm and govern on, koju je upotrijebio sadašnji hrvatski premijer na prvoj sjednici svoje vlade. Članak je pisan u vrijeme kad je bilo sasvim normalno i bez sarkazma nekog u sredstvima javnog informiranja nazvati vrlom Hrvaticom ili dičnom istarskom Hrvaticom. Karel Baxa rodio se u Sedlčanima, kao prvorođeni sin seoskog učitelja. Bio je nećak Karela Havlíčeka Borovskog, češkog pjesnika, novinara i političara koji je bio osnivač češke žurnalistike, literarne kritike i satire i koji politički pripada takozvanoj drugoj generaciji čeških preporoditelja. Karel je odrastao u kulturnom okruženju obitelji koja je svojoj mnogobrojnoj djeci uspjela osigurati visokoškolsko obrazovanje. Dva Karelova brata liječnika likvidirali su Nijemci nakon atentata na Heydricha Karel je bio glazbeno nadaren i od djetinjstva je svirao violinu, violončelo, klavir i orgulje. Bio je klasično obrazovan erudit i intelektualac cijelim bićem, nadareni glazbenik, takoreći virtuozni pijanist. No odabrao je studij prava na Karlovu sveučilištu u Pragu i nakon završetka studija posvetio se karijeri odvjetnika i političara. Već kao mladi advokat bio je zapažen u procesu, takozvanoj hilsneriadi, vođenom protiv jedne sekte Židova u Pragu koja je u euforiji židovskog vjerskog rituala na žrtvenik prinijela jedno nežidovsko dijete, devetnaestogodišnju Anežku Hrůzovu. Baxa je zastupao obitelj nesretne djevojke u procesu protiv prvooptuženog Leopolda Hilsnera. Taj proces je imao svjetski odjek, Baxa je proces dobio, no kasnije su nastale mnoge dileme i sporovi pristaša i protivnika presude. Općenito se naziv hilsneriada upotrebljava u kontekstu s izrazima antisemitizma na čitavom češkom području. Hitler je dolaskom na vlast zatražio dokumentaciju o tom procesu, no Baxa ju je odbio dati. Bio je prije svega domoljub i veliki protivnik Hitlera. Baxa je postepeno svoj advokatski posao zamijenio radom zastupnika u Saboru Češkog kraljevstva i u Carevinskom vijeću radi čega su Baxe nekoliko godina živjeli i u Beču. Amelija i Karel Baxa Amelija je u Pragu osnovala studentski dom nazvan Alexandrova kolej u kojem su našli smještaj mnogi studenti iz Hrvatske i iz cijele tadašnje Jugoslavije, za koje je skoro materinski skrbila Nakon raspada Austro-Ugarske i formiranja samostalne Čehoslovačke Baxa je izabran za praškog gradonačelnika, a tri godine kasnije postao je prvi primátor njegovom zaslugom tada nastalog Velikog Praga s novopripojenim predgrađima (primátor je u Češkoj tradicionalni naziv za gradonačelnika osobito važnih gradova, poput Praga i Brna). Po uzoru na druge europske metropole tada se u vremenu od 15 godina uspjelo ujediniti četrdesetak manjih gradova i sela u milijunski grad Veliki Prag (Velká Praha). Tri puta je izabran za gradonačelnika glavnog grada na čijem je čelu bio punih 18 godina. Prvi predsjednik Čehoslovačke Tomáš Masaryk bio je blizak socijaldemokratima, a Baxa je bio član stranke Narodnih socijalista koje karakterizira izrazito isticanje češkog nacionalnog osjećaja. Ni u pogledu hilsneriade Masaryk i Baxa nisu bili istog mišljenja. Masaryk je naime u pitanju afere oko suđenja Hilsneru javno istupao protiv pretpostavke da se je radilo o ritualnom ubojstvu, čak je Baxi zamjerio i antisemitizam. No unatoč razlikama, među njima je uvijek vladao korektan donos i poštovanje. Zabilježeno je da su Baxe prisustvovali vjenčanju Masarykove kćeri Olge. Za vrijeme Baxinog upravljanja Pragom grad je doživio gospodarski i kulturni procvat o čemu svjedoči niz značajnih pothvata i realizacija. Započela je rekonstrukcija Praškog starog grada 59

60 Amelija i Karel Baxa u Mariánskim Láznima Hradčana, dovršena je katedrala sv. Vida, knjižnica u Klementinumu, utemeljena Gradska knjižnica, sagrađena Velesajamska palača, Trojski most (nazivan i Baxin most, danas Libeňský), plinara u Michli, spomenički kompleks narodnog oslobođenja na Žižkovu, Masarykovi domovi monumentalni projekt izgradnje stanova za socijalno ugrožene uključujući i bolnicu u Krču, Jirásekov most, Filozofski fakultet, zvjezdarnica na Petřínu. Bio je osnovan i zoološki vrt, aerodrom u Ruzyni i uveden trolejbusni promet. Osim gradonačelničke funkcije Baxa je godinu dana obnašao dužnost predsjednika Ustavnog suda, a od bio je i predsjednik Upravnog odbora Češke banke. Slobodno možemo reći da je Baxa jedna od najkontroverznijih osobnosti češkog političkog života. I ne samo radi hilsneriade. Ni na čelu grada nije doživljavao samo pohvale. U doba tzv. insigniade, borbe za univerzitetske insignije Karlovog sveučilišta stao je na stranu čeških studenata koji su tražili vraćanje univerzitetskih simbola od njemačkog sveučilišta u Pragu. Protesti su prerasli u ulične borbe i napade na njemačke trgovine što je izazvalo veliko nezadovoljstvo kod čeških Nijemaca. U knjizi Červená ruka Baxa je opisao svoje nesuglasje sa sovjetskim komunizmom. Kasnije se u obitelji pri komentiranju Baxinih političkih stavova s čvrstim uvjerenjem zaključivalo da bi ga likvidirali ili Nijemci ili Sovjeti, samo da je doživio i preživio Drugi svjetski rat. Sve to je rezultiralo time da u Pragu nećete naći ulicu nazvanu po Baxi, niti spomen ploče ili bilo kakva druga obilježja u sjećanju na zasluge najdugovječnijeg praškog gradonačelnika. Jedino mala svečana dvorana u krematoriju Strašnice, koji je također sagrađen za vrijeme Baxine vladavine, nosi njegovo ime. Baxa je uslijed starosti podnio ostavku na gradonačelničku funkciju u travnju 1937., a preminuo je 5. siječnja Njegova urna je bila pohranjena u grobnici jednog prijatelja u Jilovištu, oko 20 kilometara od Praga gdje su Baxe imali kuću za odmor. Poslije Drugog svjetskog rata obitelj je namjeravala preseliti njegove posmrtne ostatke u Prag, no dolaskom komunista na vlast nije joj bilo dozvoljeno označiti grob. Tek Baxina urna je premještena u Prag i sahranjena u Aleji čeških velikana. Brak Baxinih je trajao relativno kratko, od vjenčanja do Karlove smrti 1938., ali je bio uspješan i harmoničan. Za vrijeme Baxinog upravljanja Pragom grad je doživio gospodarski i kulturni procvat o čemu svjedoči niz značajnih pothvata i realizacija Amelija je uz svog supruga izgradila zapaženu karijeru u Češkoj, no ljubav prema rodnom kraju zauvijek je nosila u srcu i prenijela ju i na supruga. Bila je nenadoknadiva podrška svom suprugu u vršenju gradonačelničke funkcije i u njegovim diplomatskim kontaktima i službama, a Karel Baxa je doprinio razvoju i dobrim odnosima Opatije i Praga. Kroničari ondašnjeg Praga tvrde da je oslonac uspjeha Karela Baxe na diplomatskom planu bila upravo paní primátorová. Amelija je u Pragu osnovala studentski dom nazvan Alexandrova kolej u kojem su našli smještaj mnogi studenti iz Hrvatske i iz cijele tadašnje Jugoslavije, za koje je skoro materinski skrbila. Amelija je, priča njen danji rođak Vinko Pinezić, nakon banketa koje je priređivala zajedno sa suprugom i koji su bili u Pragu čuveni i omiljeni, dala uvijek spremiti svu preostalu hranu i naložila da ju odnesu u studentski dom u kojem su živjeli Hrvati. Kraljevski dvor u Beogradu Ameliju je odlikovao Redom svetog Save koji je tada slovio kao priznanje civilima za zasluge u umjetnosti i znanosti. Kasnije je to odlikovanje Amelija poklonila jednoj obitelji iz Kanade. Poznat je i u obitelji rado istican slučaj potomaka dvaju tada renomiranih opatijskih muzičara Artura Gervaisa, oca pjesnika Drage Gervaisa, i Josefa Rupherta, za koje se je Amelija brinula i spasila ih od zle sudbine. Ruphert je bio sudetski Nijemac, a oženio je daljnju rođakinju Amelije Baxove, dok je Gervais oženio njenu sestru. Ruphertovi su imali sinove Karla i Eduarda koji su se nakon raspada Austro-Ugarske, slijedeći lutalačku sudbinu mnogih glazbenika, vratili u Češku. Sin Karl odlučio je živjeti u Pragu i pohađati školu za ocrtavanje porculana u čemu je bio izvrstan. U Pragu je, a kako drugačije uz tetu Ameliju, našao dom kod primátorovih. Nakon dolaska na vlast komunista i Karl i Eduard su kao potomci sudetskih Nijemaca završili u logoru. No Amelija je u tom trenutku poduzela odlučne korake za njihov spas, predstavila se je kao njihova prava teta, istaknula je na svom stanu jugoslavensku zastavu i uspjela uvjeriti komuniste da su Karl i Eduard Primorci, a ne sudetski Nijemci. Nakon što su po završetku Drugog svjetskog rata Ruphertovi morali otići iz Češke i nastanili se u Njemačkoj, Karl se je zaposlio u poznatoj tvornici porculana u Nymfenburgu gdje je bio jedan od najtalentiranijih crtača. Zanimljiv je podatak da je u Rijeci godine održana izložba bavarskog porculana na kojoj su bili izloženi i radovi Karla Rupherta. Amelija je poslije Baxine smrti u Pragu ostala još punih 30 godina. U Hrvatsku se je vratila početkom 1968., nakon više od 60 godina boravka u Pragu, te ovdje boravila najprije neko vrijeme u Opatiji u Vili Zvonimir, zatim, kad više nije mogla živjeti sama, kod nećakinje Aleksandre Dolanski na Sušaku tj. na Pećinama u Villi Kozulić, a zadnjih nekoliko mjeseci svog zaista dugotrajnog života u starač- 60

61 kom domu na Voloskom. Amelija je u Prag ponijela vrijedni miraz, npr. engleski servis za 12 osoba koji je nakon 60 godina uz mnoštvo drugih stvari i uspomena neoštećen ponovo vratila u Opatiju. Umrla je 1976., kad su joj bile 93 godine i sahranjena je na opatijskom groblju. Baxovi su se predano i rado bavili sportom, naročito skijanjem, ali i biciklizmom i jedrenjem. Kao zaljubljenica u sport, Amelija je čitav život bila fizički veoma aktivna te je zadržala vitalnost do duboke starosti, iako ju je na kraju zahvatila demencija. Dobila sam na uvid sliku Amelije kako pliva u moru kad su joj bile 82 godine, i ne samo da pliva, u more je, kaže njen daljnji rođak Vinko Pinezić, koji ju je poznavao do kraja njenog života, i tada ulazila skačući na glavu. Amelija je bila ne samo lijepa, već i vrlo moralna i čedna. Kad je već kao dugogodišnja udovica, a udovica je bila punih 38 godina, imala 20 godina mlađeg prijatelja predstavljala ga je kao rođaka Karela Baxe. No ta je veza, nažalost završila dosta nelijepom podvalom od strane tog čovjeka. Od triju sestara Jurković ni Amelija ni Danica nisu imale djece. Avelina je imala kćer Aleksandru, zvanu Saša koje se je udala za Vladimira Dolanskog. Nećak Aleksandre Dolanski Vinko Pinezić, inženjer strojarstva, svestran i nadasve aktivan i angažiran čovjek, danas živi s obitelji u vili Zvonimir u Opatiji i brižno čuva dokumentaciju o svim članovima obiteljskog stabla čiji su začetnici Anton i Ana Jurković. Posebno veliku kolekciju dokumenata, slika, dopisa i novinskih članaka ima upravo o svojoj daljnjoj rođakinji ili prateti Ameliji i njenom suprugu Karelu Baxi, iako i nije direktni potomak Jurkovićevih, već Orlićevih, obitelji u koju se je Amelijina sestra Avelina udala. Ne samo da posjeduje pisane dokumente, gospodin Pinezić brižno čuva i neke stvari porculan, slike koje je Amelija donijela ili čak vratila kao dio svog miraza iz Praga. Na gospodina Pinezića sam bila upućena u potrazi za informacijama o Ameliji Baxa, nakon što mi ni u uredu Grada Opatija ni u Hrvatskom državnom arhivu Rijeke uz svu susretljivost i ljubaznost nisu mogli pomoći jer takve podatke ne posjeduju. Gospodin 82-godišnja Amelija Baxová pliva u moru Pinezić se je vrlo susretljivo odazvao i već na naš prvi sastanak donio brdo slika i pisanih dokumenata o Ameliji i ne samo da mi je spremno odgovarao na sva pitanja, dodavao je i razne obiteljske storije koje se prenose prepričavanjem i posudio mi dokumentaciju. Kako se na nekim internetskim stranicama može naći podatak da su Amelija i Baxa imali kćer Evu, udanu Rais, a gospodin Pinezić ju nije spominjao, pitala sam ga ima li saznanja o tome. Odgovorio je da je sasvim siguran, da Amelija i Karel nisu imali djece. Vratimo se na trenutak opatijskoj vili Zvonimir s nekoliko zanimljivosti. To je zgrada u Opatiji na adresi Sv. Florijana 18, koju još uvijek poneki nazivaju Villa Jurković. U nju su Jurkovićevi preselili nakon što su susjednu vilu, u kojoj su boravili do tada prodali kompozitoru Franzu Leharu. G. Pinezić priča, kako su sestre Jurković prve imale priliku čuti napjeve iz kasnije poznatih Leharovih opereta. Kao zanimljivost se u obiteljskoj predaji spominje i boravak u toj vili hrvatske književnice i novinarke Marije Jurić Zagorke oko Na Vili Zvonimir nalazi se spomen ploča Karelu Baxi, koju je na inicijativu tadašnjeg opatijskog gradonačelnika Amira Muzura i Vinka Pinezića postavio Grad Opatija i Lions klub Opatija, a 18. travnja su ju svečano otkrili tadašnji predsjednik Hrvatske Stipe Mesić, gradonačelnica grada Karlovy Vary u Češkoj Veronika Vlková i opatijski gradonačelnik Muzur. Veronika Vlková je tada boravila nekoliko dana u Opatiji službeno, u okviru dogovora o suradnji između Opatije i Karlovih Vara, dviju po mnogome veoma sličnih turističkih destinacija koje spaja ne samo usmjerenje na zdravstveni turizam visoke razine. Pri otkrivanju ploče Karelu Baxi bio je prisutan i tadašnji veleposlanik Češke u Hrvatskoj Petr Buriánek. Na ploči piše: U ovoj je kući često odsjedao Dr. Karel Baxa ( ), odvjetnik, predsjednik Ustavnog suda Čehoslovačke, saborski zastupnik i prvi gradonačelnik Praga oženjen Opatijkom Amelijom Jurković. Tom prilikom na svečanosti je bila prisutna i Češka beseda Rijeka, a njena pjevačka skupina Nostalgija otpjevala je pred uvaženim gostima i sudionicima svečanosti nekoliko pjesama na terasi umjetničkog paviljona Juraj Šporer koji se nalazi kraj crkvice Sv. Jakova, u kojem se je tih dana odvijala konferencija Karlovy Vary i Opatija od suradnje gradova do suradnje naroda. Članovi Češke besede tada su se zadržali i u srdačnom i prijateljskom razgovoru s tadašnjim predsjednikom države i gradonačelnicom Karlovih Vara. ZANIMLJIVOSTI Najstariji postojeći samostan u Češkoj je muški benediktinski Břevnovski samostan u Pragu koji je 993. osnovao praški biskup sveti Vojtjeh. Posvećen je njemu i svetoj Margareti. Najstariji postojeći samostan u Hrvatskoj je ženski benediktinski samostan svetog Nikole u Trogiru osnovan u vrijeme trogirskog biskupa svetog Ivana Trogirskog. Ondje se čuva i poznati reljef Kairosa, grčkog boga sretnog trenutka. 61

62 Kako je popularna glazba spojila Hrvate i Čehe Marijana i Kristinka u crvenoj suknjici ## Vlatka Banek Svima nam je dobro znano kako je razvoj glazbe povezan s razvojem ljudskoga društva i povijesno slijedi razdoblja drugih umjetnosti, pa je tako u određenom trenutku zabilježena i pojava glazbe namijenjene ugodnom raspoloženju odnosno zabavi tzv. zabavna glazba. Riječ je o jednostavnim, pamtljivim melodijama s pjevnim refrenom, nezahtjevnim tekstom i zanimljivim aranžmanom koje su isprva nazivane lakom glazbom namijenjenoj širokom krugu slušatelja, a onda je s pojavom čitavoga niza podvrsti (šlager, šansona, romansa, rock, beat, pop itd.) jednostavno nadjačao skupni naziv popularna glazba. Njezinom su širenju i razvoju pogodovala dva značajna izuma gramofon i radio a pridruži li se k tome još magnetofon, televiziju i internet jasno je kako se ona komercijalizirala, prerasla u proizvod, odnosno čitavu jednu gospodarsku granu zvanu glazbena industrija, doduše, ovisnu o nekim umjetničkim kriterijima, ukusu i emocijama publike. Podsjetimo se, prve su riječi snimljene i reproducirane na Edisonovom fonografu, a izum gramofona na ručni pogon Amerikanca njemačkoga podrijetla Emila Berlinera (1887.), koji je nekoliko godina kasnije započeo s proizvodnjom gramofona i ploča, bez svake je sumnje događaj koji je bio ključan za razvoj popularne glazbe, tim više što je kasniji električni gramofon (1925.) omogućio standardizaciju okretaja ploča, a time i bolju kvalitetu zvuka. Dakako, od prvih gramofonskih ploča izrađenih od tvrde gume, preko onih od prirodne smole šelaka do konačnih vinilnih ploča put i nije vremenski predugo trajao, no, završen je u 1980-ima s pojavom audiokasete, a potom i kompaktnoga diska kao novih nosača zvuka. Proizvodnja gramofonskih ploča isprva je bila ograničenih mogućnosti tako da se snimao samo glas, pa su zapisani glasovi znamenitih opernih pjevača Fjodora Šaljapina i Enrica Carusa, Zahvaljujući gramofonu, gramofonskim pločama te radijskim valovima Hrvatsku i Češku je povezivala popularna glazba, ali su povijesna zbivanja povremeno prekidala te veze, obnavljala ih, a onda učinila da najviše pamtimo početke Marijanu, Kristinku i Crvenu suknjicu a od glazbenih instrumenata u obzir je došla violina koja se mogla postaviti uz cijev roga za snimanje, što je češkoga violinista Jana Kubelíka ( ) uvelo u povijest s njegovom prvom snimkom (1904.). Modernizacijom tj. s električnim snimanjem i mikrofonom (od 1925.) situacija se temeljito izmijenila jer se mogao snimiti zvuk orkestra, pa se otada uz klasičnu glazbu i govorne snimke uvodi i ležerniji zabavni repertoar. Sukladno proširenoj ponudi jača i proizvodnja gramofona i gramofonskih ploča te se oni probijaju i na hrvatsko tržište, dapače, i tu se osnivaju tvornice. Prva je bila ona zagrebačka Edison Bell Penkala (1926.) koja je imala tiskaru ploča i montažu mehaničkih gramofona od uvezenih dijelova te radila do stečaja To su bile godine velike ekonomske krize, ali su od propale tvrtke obrtnici Križanec otkupili strojeve i pod brendom Elektroton tiskali ploče i sklapali gramofone do kada je njihovo poslovanje odlukom komunističkih vlasti dokinuto, a oprema nacionalizirana. Dvije godine kasnije s preostalom je opremom osnovana tvornica za proizvodnju gramofonskih ploča Jugoton koja je u 1960-ima započela suradnju, među ostalim, i s češkim Supraphonom, a od je Radio-industrija Zagreb krenula s proizvodnjom domaćih električnih gramofona bez uvoznih dijelova. Dolazak novih tehnologija uvjetovao je obustavu proizvodnje gramofona 1990., dok su ploče zamijenili novi nosači zvuka, a proizvođač je promijenio ime u Croatia Records. U najnovije vrijeme, čini se, gramofon doživljava svoju renesansu pri čemu su Česi trenutno poprilično uznapredovali obnovivši svoju raniju proizvodnju te uspješno plasiraju proizvode, zasad, uglavnom na područje SAD-a. Od slušanja glazbe u okrilju vlastitoga doma ili pak izvan njega, u širem društvu i u kakvom većem prostoru, na početku 20. stoljeća moćnijim se pokazao radio koji je širenjem zvukova putem radiovalova zauzeo itekako važno mjesto u životu ljudi, posebno u doba pojave prijenosnih radijskih prijamnika nastalih na temelju izuma tranzistora. Tako je od prvoga radijskoga emitiranja u kalifornijskom San Joséu, isprva tjednoga, a onda dnevnoga, pa do prvoga emitiranja u Europi, točnije u Velikoj Britaniji (1922.) kada je osnovan BBC, proteklo relativno malo vremena uzme li se u obzir i povijesnu činjenicu da se u međuvremenu zbio Prvi svjetski rat koji je objektivno bio zaprekom bržoj realizaciji širenja prijenosa znanja i iskustava. Ubrzo je nakon Londona zaredalo osnivanje radio postaja u Europi, pa je ona u Pragu započela s radom 18. svibnja kao druga radijska postaja, a Radio Zagreb je kasnio svega tri godine (15. svibnja 1926.) što valja zahvaliti entuzijastima koji su još osnovali Radio-klub Zagreb. Među njima je bio i znameniti hrvatski fizičar/astronom Oton Kučera, inače češkoga podrijetla, po kojem je zaslugom Korada Korlevića pred točno 20 godina nazvan jedan 62

63 R. A. Dvorský snimio je češki prepjev Marijane i Daleko je moj Split Vladimír Dvořák, autor teksta Kristinke planetoid (7364 Otonkucera). Sačuvana snimka nezaboravnog pozdrava spikerice Božene Begović, inače spisateljice, prevoditeljice i kazališne djelatnice, Halo, halo! Ovdje Radio Zagreb i danas se može čuti o obljetnicama sada Hrvatskoga radija, a valja spomenuti da je tom prigodom program počeo himnom Lijepa naša koju je na klaviru odsvirao Krsto Odak, hrvatski skladatelj koji je kompoziciju studirao u Pragu (Majstorska škola Vítězslava Nováka). Zanimljivo je ovdje još spomenuti kako je prvo izvješće s otvorenoga prostora bilo u mjesecu studenome te godine prigodom otkrivanja spomenika biskupu Josipu Jurju Strossmayeru, ali je ostvaren i prijenos uživo iz HNK i to opera Frana Lhotke More i Antonína Dvořáka Rusalka. Prisjetimo li se kako je Lhotka hrvatski skladatelj češkoga podrijetla, ovi se podaci danas čine osebujnima. Već sljedeće godine Radio Zagreb je krenuo s pridruživanjem u zajedničke emisije Mreže srednjoeuropskih postaja (Beč, Prag, Varšava, Budimpešta i dr.), te je tada još uvijek telefonskom kabelskom vezom ostvario intenzivnu suradnju s Radio Pragom. Posve je razumljivo kako o zbivanjima vezanima za Radio Prag znamo manje, ali i ovo se čini dostatnim za razumijevanje dobrih kulturnih i radijskih veza Hrvatske i Češke toga vremena. Nastavno na radio, koji je sve veći dio programa posvećivao glazbi i popularnoj glazbi pa su se već počele formirati i ljestvice popularnosti (Radio Luxemburg), s pojavom televizije, tj. spajanjem tona i slike, otvorena su vrata znatno zanimljivijoj zabavi. Udobnost doma omogućavala je prisustvo u kakvoj koncertnoj dvorani ili na zabavno-glazbenim festivalima koji su zaredali, čime je taj medij preuzeo, među ostalim, i širenje popularne glazbe. S probnim se TV emitiranjem krenulo u SAD-u još 1928., a kasnije su prenošeni značajni događaji poput Olimpijskih igara u Berlinu (1936.)., otvaranja Svjetske izložbe u New Yorku (1939.) itd. Nažalost, kako su se i opet zbili događaji koji su usporili napredak, a to je bio Drugi svjetski rat, Češka je televizija započela svoje prvo, probno TV emitiranje tek 1. svibnja iz studija u Pragu, a Hrvatska televizija, tada Radio televizija Zagreb, 15. svibnja Televizijski se program, kao uostalom i drugdje u svijetu, razvio u okvirima radijskih mreža pa je ova razlika od tri godine očigledno ujednačena s pojavom radijskih emitiranja u ove dvije zemlje, premda su u to doba imale nešto drugačije povijesne okolnosti. Međutim, valja konstatirati da su masovni mediji radio i televizija, donekle i uz pomoć tonskih filmova koji su u početku lansirali popularnu glazbu imali itekako značajnu ulogu za njenu pristupačnost ljudima diljem svijeta. Danas je taj doseg dodatno proširen internetom. Nažalost, politička podijeljenost i dugotrajna hladnoratovska atmosfera nakon Drugog svjetskoga rata ustrojila je i novu granicu popularnoj glazbi između Hrvatske i Češke. Doba kvalitetne Kristinka Stejně voní žluté květy šafránu, jako tvoje vlasy, Kristýnko, stejnou chuť má vítr, co je po ránu, jako tvoje jméno, Kristýnko, stejnou barvu, jako mívá oliva mají tvoje oči, Kristýnko, stejně jako nouze mě to bolívá, když ty nejsi se mnou, Kristýnko. Stejnou písní, jakou tlukou slavíci, tluče tvoje srdce, Kristýnko, tobě samo nebe slétlo do lící, jak jsi krásná, moje Kristýnko. Jak je hladké portugalské hedvábí, hladší je tvá paže, Kristýnko, žádná jiná na světě mně nevábí, já chci jenom tebe, Kristýnko. Tolik jasu žádná hvězda nemívá, kolik je ho v tobě, Kristýnko, tobě snad i v noci světla přebývá, věnuj mi ho trochu, Kristýnko. Hezčí nežli karafiát v zahradě, hezčí je tvůj úsměv, Kristýnko, mám tě rád a ostatní je nasnadě, chci být navždy s tebou, Kristýnko. Chci být navždy s tebou, Kristýnko. 63

64 suradnje smješteno je zapravo između dva rata, prekinuto tijekom rata i u poraću, sramežljivo je obnovljeno u kasnim pedesetima, potom opet naprasno prekinuto krajem šezdesetih, a od devedesetih do danas svjedočimo posljedicama svega toga, tj. postali smo dovoljno različiti i aktualna se popularna glazba teško probija na obje strane. U razdoblju između dva rata, onodobno popularni češki svestrani umjetnik pjevač, skladatelj, tekstopisac, glumac i voditelj orkestra Melody Boys R. A. Dvorský (pravim imenom Rudolf Antonín, ) za tamošnju je gramofonsku tvrtku, čiji je danas sljednik Supraphon, snimio prepjev tango pjesme omiljenog nam domaćeg šansonijera Vlahe Paljetka Marijana (Marijána), što se lijepo može čuti na You- Tubeu. Već je naredne godine objavljena i pjesma Split (Daleko je moj Split) Ive Tijardovića, kao salonska glazba s kojom je zabavljana publika otmjenih prostora od Praga i Karlovih Vara nadalje. Kako se ove godine bilježi 50. obljetnica smrti Dvorskog, lani je Supraphon počeo s izdavanjem CD-ova (do sada tri) njegovih uspješnica prenesenih sa starih šelak ploča, u znak sjećanja na tog najuspješnijeg češkog glazbenika međuraća. Pri tome treba reći da životni put Dvorskoga i nije bio lagodan i reklo bi se pjesma. Dapače, krajem rata morao je raspustiti orkestar i prekinuti nastupe radi bolesti pluća, iza rata je doživio težak udarac smrću sina, a potom ga je dolazak na vlast komunista naveo na neuspio pokušaj bijega iz zemlje. Uhvaćen je, optužen za izdaju i suđen na pet godina zatvorske kazne od čega je odslužio tri i pol te je iz zdravstvenih razloga ranije pušten na slobodu. Potom se ponovno posvetio skladanju i već se njegova pjesma Ráno a večer (Jutro i večer) našla na trećem mjestu tjednih uspješnica, a kada mu je dopušteno javno nastupanje (1965.) činio je to s kolegicom Hanom Vítovom pa zato i postoje sačuvane snimke dijelova tih nastupa. No čovjeka krhka zdravlja napustila je snaga, pa je preminuo u Pragu 2. kolovoza 1966., a pokopan u rodnom gradu Dvůr Králové po kojem je i uzeo umjetničko ime Dvorský. Usud je htio da godinu dana kasnije pjesma godine, odnosno, najprodavanija gramofonska ploča bude upravo njegova Pohádka o konvalinkách (Priča o đurđicima). Razumljivo, kada jednom dopadljiva pjesma prodre iz jednoga u drugi kraj ona se ondje i zadrži, pa je tako i Marijana opstala do danas, bilo u ponovnim izdanjima repertoara Dvorskoga ili drugih izvođača, primjerice, od dueta Yvette Simonove i Milana Chladila do popularne grupe Dudlajda, ili u Slovačkoj (kao dijelu nekada zajedničke države) sa slovačkim tekstom u izvedbama Petera Sedláka i Dušana Grúňa iz 70-ih godina. Sudeći po ponudi na internetu Češki svestrani umjetnik R. A. Dvorský snimio je prepjev tango pjesme omiljenog nam domaćeg šansonijera Vlahe Paljetka Marijana (Marijána), a već je naredne godine objavljena i pjesma Split (Daleko je moj Split) Ive Tijardovića Češki tekst Marijane Řeklas: že večer až se setmí, za vlahé noci letní, přijdeš a budeš mou. Noc je omamná, plná vůně, světlo plá na laguně a já sám bloudím tmou. Ó Marianno, malá sladká Marianno ty nad mým srdcem máš podivnou moc. Ó Marianno, malá sladká Marianno na tebe čekal bych celičkou noc. Noc se pomalu plíží k ránu, já na svou Mariannu marně čekal jsem. Lhaly její oči i slova, já však chci čekat znova celou noc celý den. pjesma ima svoju publiku i u novijim verzijama. Zatopljenjem političkih odnosa krajem 50-ih u Hrvatsku je stigla Kristinka, pjesma objavljena u izdanju Supraphona i izvedbi glumca i pjevača Vladimíra Salača ( ). Na našim se radio-valovima probijala u originalu i prepjevu kojega je izveo beogradski pjevač Dušan Jakšić, ali je prevladao original, a potom se s vremenom mogla čuti i kasnija češka varijanta tih godina iznimno popularnog pjevača i glumca Waldemara Matuške ( ). Danas se kod nas može čuti u izvedbi različitih izvođača, doduše i tekstualno različita (Tereza, Tomislav Brajša, Kraljevi ulice ), što govori o teškoćama pred kojima su se našli autori suočeni s osebujnošću originala, pa se čini logičnim da se, premda rijetko, Kristinka vrti baš u Salačevoj verziji. Možda nije dovoljno poznato kako se radi o pjesmi iz mjuzikla Sto dukátů za Juana (Sto dukata za Juana), postavljenog na pozornicu 1953., čiji je autor teksta Vladimír Dvořák ( ), a glazbe Zdeněk Petr ( ). Priča te glazbene komedije smještena je u Španjolsku doba Don Juana, legendarnog drskog zavodnika žena, prevaranta i rugalice čiji su lik, svatko na svoj način, opisivali španjolski dramatičar Tirso de Molina, engleski romantičar Byron, te mnogi drugi književnici, a nisu ga zaobilazili niti glazbenici među kojima posebno valja istaći W. A. Mozarta i njegovu operu Don Giovanni (na libreto Lorenza Da Pontea). To je djelo velikoga skladatelja nastalo po narudžbi praške opere i premijerno je izvedeno u Pragu (1787.), pa otuda valjda i češki sentimenti spram nje, ali i otvorenost novim djelima na istu temu. Eto, tako je mjuzikl o Don Juanu iznjedrio Kristinku uklopljenu u glazbeni izričaj stilom i ritmom habanere koji je u Europu pristigao s Kube (naziv je po glavnom gradu Havani) preko Španjolske i Francuske. 64

65 Ivo Robić je za češki Supraphon najčešće pjevao na engleskom i talijanskom, a bile su to pjesme s repertoara Georgea Gershwina, Elvisa Presleya, Colea Portera, Domenica Modugna i dr., te je snimio ukupno 55 popularnih skladbi. Tako nije ostao nezamijećen niti izvan čeških granica, pa se za njega zainteresirala njemačka tvrtka gramofonskih ploča Polydor iz Hamburga, a već je za nju snimio hit Morgen s kojim je osvojio svijet Ivo Robić snimao je ploče i za češki Supraphon Napokon ovdje valja spomenuti još jednu popularnu češku pjesmu koja se rado slušala u nas Sukýnka (Crvena suknjica) Václava Bláhe ( ). Taj je valcer nastao u doba Drugog svjetskog rata (1943.) rado slušan i kasnije, te se našao i na repertoaru naših puhačkih orkestara, Stjepana Jimmyja Stanića, Adama Končića, Gordane Ivanjek s Kavalirima Međutim, vratimo li se u 50-te godine prošloga stoljeća otkrit ćemo zanimljivu priču o uspjehu hrvatskoga pjevača Ive Robića u Češkoj. Naime, predstavnici Supraphona su u specijalnoj misiji traženja nove pjevačke akvizicije za američke i češke naslove zaključili, po posjetu Beogradu, kako je za njih dobitna kombinacija naš Robić koji još iste godine snima svoju prvu skladbu za tu tvrtku. Bio je to slowfox Alfonsa Jindre (pravim imenom Alfons Jindřich Langer, ) na tekst Vladimíra Dvořáka Váš dům šel spát (Vaš dom je išao spavati). Robić je ondje ipak najčešće pjevao na engleskom i talijanskom, a bile su to pjesme s repertoara Georgea Gershwina, Elvisa Presleya, Colea Portera, Domenica Modugna i dr., te je u razdoblju od i snimio ukupno 55 popularnih skladbi. Bio je veoma uspješan. Primjerice, njegova je izvedba popularne skladbe Paula Anke Diana (1958.) doslovce razgrabljena. Tako nije ostao nezamijećen niti izvan čeških granica, pa se za njega zainteresirala njemačka tvrtka gramofonskih ploča Polydor iz Hamburga, a već je za nju snimio hit Morgen s kojim je osvojio svijet. Kasnije će ga u Češkoj nadomjestiti zlatni glas Karela Gotta do danas najpopularnijeg pjevača u Češkoj, ovjenčanog brojnim nagradama, što u festivalskim natjecanjima, što u samoj diskografiji. Njegova obljubljenost i slava ne jenjavaju unatoč životnoj mu dobi (rođen 1939.), ali je krajem prošle godine vijest o onkološkoj bolesti i bolničkome liječenju oneraspoložila i zabrinula češku javnost, osobito njegove brojne simpatizere i fanove. Valja reći kako Gott nije bio osobito čujan u nas, što je neprimjereno njegovom uspjehu koji je polučio u domovini i na njemačkom govornom području (Austrija, Njemačka, Švicarska), ali to se odnosi i na češku popularnu glazbu uopće. U razdoblju do Praškoga proljeća kod nas su se rado slušale pjesme vrhunske izvedbe šansonijerke sonornoga glasa Hane Hegerove Zlá neděle i neobvezujućeg, vedroga i čistoga glasa Pavlíne Filipovske Včera neděle byla (obje pjesme autorskoga dvojca Jiří Šlitr/Jiří Suchý), poneka pjesama Karela Gotta, uglavnom više informativnog karaktera vezano za međunarodne glazbene festivale, te Slovaka Waldemara Matuške Tereza. Međutim, niti najstariji se naši slušatelji i gledatelji ne sjećaju gostovanja tih pjevača u nas pa ako su i postojala ostala su nezamijećena. Čini se da to vrijedi i u obrnutom smjeru. Tek se posljednjih godina bilježe nastupi primjerice Olivera, Gibonnija i Gorana Karana u Pragu, ali to su zapravo sponzorirani izleti (Hrvatska turistička zajednica, Podravka ili tamošnja udruga Lastavica) koji unatoč ljubavi Čeha prema Jadranu nemaju širi odjek na tamošnji glazbeni ukus. Bit će da je to ipak danak ranijem vremenu. Razumije se, u suvremenom svijetu vedrih nota, goleme konkurencije, komercijalizacije i zapravo instant uspjeha i padova te sve uočljivijeg pomanjkanja trajnih glazbeno-zabavljačkih zvijezdi ranijega tipa, teško je očekivati zainteresiranost glazbenih urednika i menadžera za takvu vrstu nastojanja kakvo bi bilo jače prodiranje čeških glazbenika na hrvatsko ili hrvatskih glazbenika na češko tržište. Tako nam Marijana, Kristinka i Crvena suknjica ostaju pjesmama sentimentalnoga sjećanja i kao udomaćene postaju tradicionalnima iliti narodnima. O njihovim autorima malo tko što zna, pa ih ovim napisom otimamo zaboravu. ZANIMLJIVOSTI Najviše naseljeno mjesto u Češkoj je Filipova Huť u općini Kvilda kod Prachatica, smješteno na visini od 1093 metra. Najviše naseljeno mjesto u Hrvatskoj je Begovo Razdolje u općini Mrkopalj, smješteno na visini od 1078 metara. To je ujedno i jedino naseljeno mjesto u Hrvatskoj iznad tisuću metara. 65

66 Iz povijesti Hrvatskog sokola u Daruvaru Doprinos sportskom, glazbenom Državne vlasti htjele su zaustaviti daljnji rad Hrvatskog sokola u Daruvaru, a glavni razlog je program njegovog rada prožet elementima hrvatskog domoljublja koji, nakon stvaranja Kraljevine SHS, nije odgovarao vlastima novostvorene države ## Vjenceslav Herout Prije nekoliko godina, 2012., navršilo 150 godina od osnivanja Praškog društva tjelesnog odgoja, kasnije nazvanog Sokol. Za njegovo osnivanje najviše je zasluge imao češki kulturni djelatnik dr. Miroslav Tyrš ( ) koji je pod utjecajem ideja Francuske revolucije i revolucionarnih ideja slavenskih naroda zagovarao ideju narodne i građanske slobode svih europskih naroda. Pokret su prihvatili posebno slavenski narodi, bio je prihvaćen i u Hrvatskoj te je bio osnovan Hrvatski sokolski savez. Danas se u široj javnosti malo zna o sokolskom pokretu, iako je on kod mnogih naroda u zadnjim desetljećima 19. i nekoliko desetljeća 20. stoljeća odigrao značajnu ulogu. Uzor sokolskom pokretu bio je antički odgoj u kojem se težilo skladu tjelesnog i duhovnog razvoja svake ličnosti. Sokolski pokret je utjecao da se tjelesni odgoj uveo u tadašnje škole. Naziv sokol nastao je pod utjecajem literature slavenskih naroda gdje su se junaci nazivali sokolima. U sokolskom su se pokretu članovi oslovljavali s ti, zvali su se braća i sestre, imali su svoje odore, koristio se i pozdrav zdravo. U njemu je vladala i disciplina, zagovarala se jednakost i bratstvo među članovima. Takvo vladanje nije odgovaralo nekim tadašnjim državnim politikama, a i Crkva je imale određene rezerve prema tom pokretu. U Daruvaru se o Sokolu, nakon njegovog osnivanja, ne zna se previše jer nisu sačuvani zapisi o tome. Pouzdan je samo zaključak Gradskog zastupstva da je na sjednici donijeta odluka da se Hrvatskom sokolu dodijeli 300 kruna, od čega 100 kruna za osnivačku članarinu, a 200 kruna za nabavku gombalačkih sprava. Obrtničko-radničkom društvu Zora dodijelili su 200 kruna, i to 50 kruna kao osnivačku članarinu i 150 kao potporu za njihov rad. Zahvaljujući sačuvanim sjedničkim zapisima Hrvatskog sokola u Daruvaru, za razdoblje , dobiva se jedna cjelovita slika o njemu, ali se ujedno može rekonstruirati dio daruvarske kulturne povijesti toga razdoblje. Prije svega iz njih je moguće zaključiti da Hrvatski sokol nije bilo samo tjelovježbeno društvo, nego da su pod njegovim okriljem djelovala i kulturno-prosvjetni odjeli (sekcije): puhački orkestar (fanfare), diletantsko društvo kazališna grupa) i da je usko surađivalo i s drugim daruvarskim kulturnim udrugama, posebno s Hrvatskom ženom i Zorom. Prema pravilniku (statutu) uže rukovodstvo Hrvatskog sokola činio je starješina, zamjenik starješine, tajnik, blagajnik, vođa i odbornici iz čijih su redova bili birani i pročelnici pojedinih sekcija. Svi su se članovi Hrvatskog sokola oslovljavala braćom ili sestrama, imali su i propisana pravila ponašanja i svako njihovo kršenje bilo je sankcionirano. Hrvatski sokol spadao je pod Hrvatsku sokolsku župu Preradović sa sjedištem u Bjelovaru, a iznad svih bio je Hrvatski sokolski savez u Zagrebu. Na početku kalendarske godine rukovodstvo Hrvatskog sokola činili su starješina Edo Jakovac, podstarješina Juraj Boroš, tajnik Juraj Djakovac, blagajnik Krištof Šimunović, vođa Juraj Jureša te odbornici Vencl Martin, Dragutin Lokotar, Zvonko Mihalić, Živko Hečimović, Karlo Polak i Karlo Heinzl. 66

67 i društvenom životu Daruvara Na sjednici ovog odbora 28. veljače starješina Jakovac je izvijestio da je za potrebe udruge iznajmio za 6000 dinara općinski hambar (današnja zgrada Hrvatskog sokola) čiji će unutrašnji dio preurediti za vježbaču dvoranu. Na istoj je sjednici njen brat Polak izvijestio da je profesor na realnoj gimnaziji u Daruvaru Nikola Žic prihvatio funkciju kulturno-prosvjetnog odjela daruvarskog Hrvatskog sokola. Mnogo cijenjenih podataka o prethodnom radu i problemima Hrvatskog sokola u Daruvaru doznajemo iz zapisnika s redovne godišnje skupštine ove udruge održane 2. ožujka Na njoj je podnesen izvještaj o radu odbora Hrvatskog sokola od 14. listopada kada je bila održana izvanredna glavna skupština pa do glavne skupštine početkom ožujka U tih nekoliko mjeseci bilo je održano devet sjednica upravnog odbora na kojima je donijeto nekoliko značajnih odluka važnih za bolju djelatnost ove udruge. Jedna od najvažnijih odluka bila je donijeta 20. listopada kada je donesen zaključak odbora Hrvatskog sokola da se osnuje sokolska fanfara (puhačka glazba). U izvješću za godišnju skupštinu za bila je iznesena i zahvala Obrtničkoj zadruzi, Savezu obrtnika, Hrvatskoj ženi, Pjevačkom društvu Zora i Hrvatskom pjevačkom društvu Rodoljub iz Virovitice. Navedene udruge su pomogle pri nabavi glazbala za fanfaru. U tih nekoliko mjeseci bile su u organizaciji Hrvatskog sokola priređene dvije kućne zabave, jedna 27. listopada 1923., a druga 17. veljače Na ovoj drugoj prvi puta je nastupila sokolska fanfara. Uz ove optimističke izvještaje navedene na godišnjoj skupštini su spomenute i prepreke koje su bile stavljane u radu Hrvatskog sokola. Jedan izvještaj ukazuje da su udruzi 26. listopada bile zaplijenjene gimnastičke sprave, zapečaćena Sokolana i time zapriječen svaki rad. Ovaj prekid je trajao do 10. travnja kada je bila sazvana sjednica tehničkog odbora na kojoj je bilo jednoglasno zaključen nastavak daljnjeg rada. Zamolili su Vencla Kuneša da im ustupi za privremenu uporabu jednu njegovu prostoriju, a mjesec dana nakon toga su pozajmili neke gimnastičke sprave (ruče, preča) od Hrvatskog sokola iz Suhopolja i nakon toga su pojačanim radom i kvalitetom vježbanja sustigli ostala društva Hrvatskog sokola župe Preradović. Iz ovog podatka vidljivo je da su tadašnje državne vlasti htjele ovim neprimjerenim mjerama zaustaviti daljnji rad Hrvatskog sokola u Daruvaru, a glavni razlog je program njegovog rada, posebno naziv udruge koji je nosio od osnivanja Program udruge bio je prožet elementima hrvatskog domoljublja koji, nakon stvaranja Kraljevine SHS, nije odgovarao vlastima novostvorene države. Novoj državnoj politici nije smetala sokolska djelatnost, dapače, odobravala ju je, ali ju je htjela imati pod svojom kontrolom. U tom cilju osnivana su brojna nova sokolska društva koja u početku nisu imala u svom nazivu nacionalna obilježja, ali su se kasnije, među pukom, njeni članovi počeli nazivati jugoslavenski sokoli, a udruge Jugosokol. Pošto je tadašnja politika zagovarala politiku unitarizma, kada su Srbi, Hrvati i Slovenci tretirani kao tri plemena jednog naroda, takvoj politici posebno je smetao kod sokolskih udruga u Hrvatskoj pridjev hrvatski, iako su ti nazivi nastali Daruvarski Česi bili su u oba tadašnja ovdašnja sokola, ali su se u češkim novinama nazivali samo sokoli, ne koristeći nikakva nacionalna obilježja Daruvarski sokolaši još u vrijeme Austro-Ugarske. Promjenom tadašnje politike, posebno nakon donošenja Vidovdanskog ustava 1921., promijenio se i odnos prema svim udrugama koje nisu bili u skladu novog Ustava. Treba znati da se i na službenom popisu stanovništva pojavila rubrika 67

68 Srbohrvati, ali i rubrika Čehoslovaci i čehoslovački jezik, iako su razlike između češkog i slovačkog jezika bile kudikamo veće od hrvatskog i srpskog jezika. Nažalost, do danas nije dovoljno objašnjeno zašto je došlo do razlika u gledištima pridošle inteligencije iz Čehoslovačke, koja je podržavala državnu politiku (unitarizam) i ovdašnjih seoskih Čeha koji su prigrlili politiku Stjepana Radića koja se suprotstavila unitarizmu. Niti dio hrvatske javnosti nije shvatio zašto je jedna Čehoslovačka između dva svjetska rata, kao primjer tadašnjih demokratskih država, bila sklona unitarizmu. Nije to radila zbog tadašnjih jugoslavenskih prilika, već iz svojih vlastitih potreba. Treba znati da novostvorena Čehoslovačka (država Čeha i Slovaka), bez obzira na Masarykovu demokratičnost, nije zagovarala federalizam vlastite države. Nije to bio toliko problem na relaciji Česi Slovaci, već u njemačkoj nacionalnoj manjini koja je brojčano bila veća od broja Slovaka. Upravo tu okolnost su nakon iskoristili nacisti kojima je to poslužilo kao glavni adut politike prema europskim silama (Velika Britanija, Francuska) tražeći promjenu granica pa su nakon aneksije Austrije krenuli i prema Čehoslovačkoj. Tadašnje europske sile dugo nisu bile svjesne da žrtvovanjem Čehoslovačke neće zaustaviti rat. Pošto je daruvarski Hrvatski sokol slijedio politiku svoje središnjice iz Zagreba, nije se htio povinovati novoj politici te je u Daruvaru osnovano i Sokolsko društvo, čime je bio ubačen jedan vrući krumpir koji je dodatno podgrijao političku situaciju u gradu koja je bila vidljiva već na prvim izborima za Ustavotvornu skupštinu (Konstituantu) Jedna od prvih mjera tadašnje lokalne vlasti nakon Ustava bila je da su 26. listopada zaplijenili Hrvatskom sokolu gimnastičke sprave i zapečatili Sokolanu. Tim činom htjelo se onemogućiti daljnji rad Hrvatskog sokola. Na tu mjeru odgovor je bio inat mnogih Daruvarčana kojem su se pridružile neke daruvarske udruge pa je moguće reći da su umjesto zabrane nastupile najplodnije godine rada daruvarskog Hrvatskog sokola. U cilju dobivanje istine o tim događajima treba reći da su se tadašnje općinske vlasti grada Daruvara ponijele veoma profesionalno jer se nastojalo izmiriti dva potpuno oprečna stajališta. S jedne strane kao državno tijelo trebale su provoditi državnu politiku, ali su u isto vrijeme Daruvar je postao i sjedište Hrvatske sokolske župe Stjepan Radić imali razumijevanje za stavove Hrvatskog sokola. Uostalom, mnogi članovi poglavarstva bili su u rukovodstvu Hrvatskog sokola i kao općinski zastupnici nisu iznevjerili težnje i program Hrvatskog sokola. Oni su, zbog višenacionalnog sastava poglavarstva, do zadnjeg trenutka zastupali stav da u Daruvaru ima mjesta za rad i Hrvatskog sokola i onog koji je bio predstavljen kao državni sokol. Nije to bilo ništa neuobičajeno u Daruvaru jer je u to vrijeme djelovala dva-tri nogometna tima što je jačao rivalitet ovog sporta, ali u konačnici iza svakog takvog nogometne momčadi stajala je neka politika, nekad prema nacionalnim, a ponekad prema političkim uvjerenjima. O radu Hrvatskog sokola raspravljalo je poglavarstvo Daruvara na svojoj sjednici 23. listopada kada je razmatralo ponudu Hrvatskog sokola, Zore i Obrtne zadruge Daruvar s potpisima većeg broja građana da kupe od općine jednu česticu zemlje za dinara za gradnju hrvatskog doma uz uvjete koje je općina u jednom natječaju ponudila mjesec dana ranije. Iako je većina članova bilo za prodaju, tome se odupro manji broj ostalih. Odbornik Dobrović je predložio da se navedena nekretnina proda na dražbi svim humanitarnim i prosvjetnim društvima koja postoje u Daruvaru, a ne samo nekima. Odbornik Ico Pick, koji je radio i u Hrvatskom sokolu, bio je mišljenja da se ta nekretnina ne prodaje, ali da se hrvatskim društvima daruje besplatno zemljište nasuprot ranije spomenute nekretnine. Iako je od 11 zastupnika za prodaju bilo 11 zastupnika, ništa se tada nije ostvarilo. Otvoreno je samo jedno pitanje koje se rješavalo tijekom mnogih sljedećih godina. Početkom svibnja upravni odbor je donio odluku da se dvorana Sokolskog doma može iznajmiti samo onim društvima koji ne rade protiv Hrvatskog sokola i hrvatske nacionalne svijesti. Iznajmljivanje se naplaćivalo što je vidljivo u primjeru da su dvoranu iznajmili i odboru Starokatoličke crkve 18. svibnja uz odštetu od 50 dinara. Na mnogim sjednicama sokolskog odbora primani su u Hrvatski sokol novi izvršavajući i podupirući članovi, što je dokaz da su Daruvarčani tim činom davali podršku ovoj udruzi. Jedan od onih koji je pristupio u članstvo Hrvatskog sokola bio je Josip Salač, kasnije biskup. Upravni odbor je organizirao i povremene izlete. Zabilježeni su izleti u šumu Šiljkovac u drugoj polovini svibnja na kojoj je sudjelovalo 231 član. Na drugom izletu u šumicu Gilicka u prvoj polovini lipnja sudjelovalo je 234 članova i podupirućih članova te 24 člana fanfare. Kod ovog izleta je zabilježeno da je tom prilikom izletnike počastio svojim primanjem narodni zastupnik naš brat Juro Valečić. Iako Hrvatski sokol nije propagirao rad neke tadašnje političke stranke, ovaj podatak ukazuje da su sokolaši u duši bili iza tadašnjeg HRSS-a jer je Juro Valečić bio u političkom usponu pa je postao potpredsjednik ove stranke koji je održao i oproštajni govor na pogrebu Stjepana Radića Tijekom vremena pritisak se postupno prenosio i na obične članove Hrvatskog sokola, uglavnom one koji su bili zaposleni u državnim službama. Oni su postupno napuštali ovu udrugu jer su kao državni službenici imali izbor između Hrvatskog sokola ili radnog mjesta. U takvim okolnostima teško je zamjeriti onima koji su odabrali očuvanje radnog mjesta. Zanimljiva jedna bilješka iz sredine srpnja kada su bili u članstvo primljeni Zlatko Banfić i Nikola Žic, dok za molbu vjeroučitelja Filipa Homolke piše da se ne može uvažiti dok javno ne požali uvrede našemu društvu u Rimokatoličkoj crkvi prigodom držanja propovijedi. Ova bilješka ima svoje objašnjenje. Dotična osoba bila je u isto vrijeme svećenik, ali i vjeroučitelj u školama koje su bile pod državnom kontrolom. Izvorni sokolski pokret nije bio nikad omiljen Katoličkoj crkvi jer je zagovarao drugi način života, druženja, izlete i određene slobode koje Crkva tada nije tolerirala. Ipak kasnije, daruvarski Hrvatski sokol je uklonio neke ranije kriterije prema sokolskom pokretu pa je u jednoj fazi nemilosti upravo Katolička crkva dobila u Hrvatskom sokolu jednog samozatajnog saveznika. O tom ukazuje i podatak da je neomiljeni Filip Homolka postao vođa diletantske skupine Hrvatskog sokola. Problem daruvarskih Čeha u odnosu 68

69 Fanfara Hrvatskog sokola Daruvar prema daruvarskim sokolima je veoma slojevit, ali veoma razumljiv, ukoliko se poznaje okvir politike između dva svjetska rata. Treba imati u vidu da su tadašnja Čehoslovačka, Kraljevina SHS s Rumunjskom činile versajsku tvorevinu Malu antantu u kojoj su dogovoreni i odnosi prema nacionalnim manjima. One su taj problem riješile, svaka na svoj način. Čehoslovačka je to riješila relativno dobro jer je izmirila mnoge ranije razlike s prostora Austro-Ugarske, posebno na prostoru Vojvodine, koja je također postala sastavnicom Kraljevine SHS. U Vojvodini Slovaci su imali jaku inteligenciju koja je već ranije ostvarila mnoga kulturna i vjerska prava. U Hrvatskoj Česi na selu nisu imali vlastite inteligencije, a ona u gradovima se nakon vratila u velikom broju u novostvorenu Čehoslovačku. U takvim okolnostima čehoslovačka vlada poslala je na daruvarska područja manji dio svoje inteligencije, ali onakve koja je odgovarala njihovoj politici, koja nije bila sučeljena beogradskoj politici. Stoga su daruvarski Česi bili u oba tadašnja ovdašnja sokola, ali su se u ovdašnjim češkim novinama nazivali samo sokoli, ne koristeći nikakva nacionalna obilježja. Na poziv Družbe Braće Hrvatskog Zmaja daruvarski Hrvatski sokol se uključio u obilježavanje godišnjice Hrvatskog kraljevstva. Dana 4. srpnja priredili su bakljadu, a idućeg dana njegovo članstvo je s fanfarom sudjelovao na misi u domaćoj rimokatoličkoj crkvi. U ovoj je manifestaciji sudjelovalo 114 članova daruvarskog Hrvatskog sokola. U Daruvaru je ovu godišnjicu zasebno obilježila i Hrvatska žena koja je 6. prosinca otkrila spomen ploču kralju Tomislavu i zasadila lipu te pozvala i Hrvatski sokol da u odorama sudjeluju ovom događaju. Poziv je bio prihvaćen i pozivu se odazvalo 66 njegovih članova. Svi su krenuli u povorci od općinskog poglavarstva na svečanu misu. Zatim je o toj godišnjici govorio profesor Nikola Žic te je uslijedilo otkrivanje spomen ploče koja je bila predana na čuvanje općinskom odboru. Na telefonsku vijest župe Preradović 22. lipnja održana je izvanredna skupština Sokola. Na njoj je Boroš izvijestio da je sazvana žalosna sjednica kako bi se izaslala delegacija na sprovod hrvatskim mučenicima i narodnim poslanicima Pavlu Radiću i dr. Đuri Basarićeku koji su 20. lipnja bili ubijeni u Narodnoj skupštini u Beogradu. Na sprovod, koji je bio 23. lipnja, bila je poslana delegacija u sastavu Mihalić, Prpić, Gavranić, Županić, Šimek i Tajmer. Najviše sjednica daruvarskog Hrvatskog sokola bilo je sazvano radi osnivanja nove sokolske župe sa sjedištem u Daruvaru koja bi okupila sva sokolska društva šireg daruvarskog područja. Po tom pitanju bio je 28. lipnja godine zazvan sastanak svih delegata okolnih sokolskih udruga što je vrijedan izvor za poznavanje cjelovite prošlosti rada hrvatskih sokola na ovim prostorima. Predloženo je da nova župa nosi jedno od tri predložena imena ličnosti hrvatske povijesti: Ivan Mažuranić, Janko Drašković i Matija Gubec. Odluku o imenu trebao je donijeti Hrvatski sokolski savez u Zagrebu nakon čega bi se održala konstituirajući skupština svih okolnih bratskih sokolskih društava. Nakon što su dobivene sve dozvole iz sokolske središnjice iz Zagreba, Daruvar je postao sjedište Hrvatske sokolske župe Stjepan Radić, što ukazuje da nije bilo prihvaćeno niti jedno ranije predloženo ime, nego je uzeto ime Stjepana Radića koji je preminuo od posljedica ranjavanja ljeti Upitno je da li su daruvarski sokolaši imali koristi što je Daruvar postao sjedište Hrvatske sokolske župe Stjepan Radić koje je imalo svoje rukovodstvo pa je daruvarski Hrvatski sokol bio samo jedna od članica župskog sokola. Zbog bogatog programa u ljetnim mjesecima 1929., nitko nije očekivao da će se još iste godine ugasiti rad daruvarskog Hrvatskog sokola. Odluka o svemu bila je donesena na izvanrednoj skupštini Hrvatskog sokolskog saveza u Zagrebu 15. prosinca na kojem je bio odbijen zahtjev da hrvatska sokolska društva stupe i jedinstven Sokol Kraljevine Jugoslavije. Nakon toga, 16. prosinca, Upravni odbor daruvarskog Hrvatskog sokola održao je svoju sjednicu i podržao donesene odluke izvanredne sjednice svoje središnjice. Usvojena je odluka da se zamoli općinsko poglavarstvo trgovišta Daruvar da pošalju svog delegata na izvanrednu skupštinu njihovog društva radi preuzimanje njihove imovine koju prema pravilima njihove udruge ostavljaju trgovišnoj općini Daruvar. Izvanredna glavna skupština daruvarskog Hrvatskog sokola bila je održana 22. prosinca. Vidljivo je da su svi ovi poslovi bili žurno obavljeni i to zato što je zakonom bilo naređeno da hrvatski sokoli, ako ne stupe u Sokol Kraljevine Jugoslavije do 27. prosinca 1929., biti likvidirani i zato je glavna skupština radije prihvatila zaključak da daruvarski Hrvatski sokol proglasi privremeni razlaz. Društvena zastava bila je poklonjena bratu zastavniku Heinzlu u znak priznanja za njegov rad u tom društvu jer je bilo zakonom zabranjeno nošenje i isticanje hrvatske zastave. Zadnje rečenice u zapisniku su: Brat podstarješina Boroš se zahvaljuje braći i zaključuje izvanrednu glavnu skupštinu. Nato se braća uz pjevanje hrvatske himne raziđoše. 69

70 Tomáš Masaryk i alkoholizam Apstinencijom do etikete na pivu ## Mato Pejić Mnoge su poznate ličnosti završile na etiketama piva. Iz ovih ili onih razloga. Neki zato što su (bili) pivopije, neki su zaslužni za stvari pjenušave tekućine, neki su dobili svoje pivo u kraju iz kojeg potječu. Pivo je dobio i na etiketu dospio i prvi čehoslovački predsjednik Tomáš Garrigue Masaryk, koji pivo uopće nije pio i bio je veliki zagovornik apstinencije. Zašto bi onda najpopularniji češki predsjednik dobio mjesto na pivskoj etiketi, i zašto vam Google odmah izbaci fotografiju gdje Tomáš Garrigue Masaryk s društvom čavrlja stojeći uz vrč piva? Pivo Masaryk s likom prvog čehoslovačkog predsjednika i s faksimilom njegova autograma skuhano je u pivovari První hovoranské iz mjesta Hovorany, koje se nalazi u južnoj Moravskoj, nedaleko Masarykova rodnog Hodonína, pa je razlog odabira očit. A što se tiče fotografije uz pivski vrč, ona je snimljena u Brnu na sajmu pivarstva i sladarstva, a uvijek je prati potpis u kojem jasno stoji da Masaryk nije kušao ponuđeno pivo, nego samo liznuo pjenu. A evo kako stoje stvari. Prvi čehoslovački predsjednik, koji je na tu funkciju izabran 1918., a nakon toga još tri puta, da bi godine podnio ostavku, počašćen je od strane parlamenta titulom predsjednik osloboditelj a čak sedamnaest puta predlagan je za Nobelovu nagradu za mir. Rođen je u Moravskoj, izrazitom vinarskom kraju, pa je još kao dječak pio vino, no to kod njega nije pobudilo sklonost ka kapljici. Masarykov odnos prema alkoholu (pa i pivu) istražila je Helena Pavlincová i objavila pod naslovom Trezvenost i umjerenost sub specie aeternitas. Tko ne zna glasovita vinarska mjesta oblasti Slovacko u Moravskoj Hodonín, gdje je Tomáš Garrigue Masaryk rođen, i Mutěnice, Čejkovice, Čejč, gdje je odrastao. U Masarykovom rodnom kraju pijenje vina bila je prirodna stvar, pa je i on kao dječak pio vino. Kasnije je priznao da nikad nije pio rakiju, a pivo je naučio piti tek u Brnu, gdje je pohađao gimnaziju. Premda je u valašskom kraju Godine predsjednik Masaryk posjetio je pivovarsko-sladarsku izložbu. Kad su se organizatori pohvalili nagrađenim uzorkom piva, iz ponuđenog vrča nije gucnuo, nego je samo liznuo prst umočen u pjenu i rekao: Brrr, što je gorko! i u Slovačkoj vidio kako poguban utjecaj može imati konzumacija alkohola, nije odmah shvatio kako duboke mogu biti socijalne posljedice No vrlo brzo u svom docentskom sociologijskom spisu Samoubojstvo (1881.) naveliko je pisao o štetnosti pijenja. U uživanju alkohola vidio je uzrok degeneracije i dekadencije, narušenog moralnog i fizičkog zdravlja i gubitka volje za životom i vjerovao je u nasljedni karakter te sklonosti. Argumentirao je to češćim obolijevanjem i većom smrtnošću alkoholičara, duševnom i tjelesnom inferiornošću djece začete u pijanstvu i djece pijanaca uopće. Masaryk, čuven po svom aforističnom izražavanju, ovako je opisao odnos alkohola i seksualnog promiskuiteta: Gdje Bakhus grije, Venera sjedi kod peći. I ne samo to prepoznao je i povezanost alkohola i samoubojstva. Petnaest godina kasnije tom se problemu vratio u člancima Moderni čovjek i vjera (Naše doba, 1896.). U njima analizom Garborgovih Umrtvljenih duša dolazi do zaključka da samoubilački delirij nastupa nakon pijanstva: ne pomažu ni Bakhus ni Venera, ne preostaje ništa osim revolvera ili morfija ili crkve i svećenika. Do temeljite promjene u Masarykovom stavu prema alkoholu došlo je na prijelomu stoljeća, kad se približavao pedesetoj. Shvatio je da je alkohol zlo i potpuno ga prestao piti. Jednom je to u pismu povjerio svom velikom prijatelju Hanušu Schwaigeru. On mu je navodno odgovorio na korespondencijskom listiću: Dobro si napravio Tomáše, što si prestao piti. Ni ja više ne pijem, zato što ne mogu. Godine Masaryk je u svom predavanju Sociološki značaj alkoholiz- 70

71 ma, održanom na bečkom VIII. međunarodnom kongresu protiv alkoholizma, priznao da se dugo nije mogao odlučiti je li bolja umjerenost ili apstinencija, ali da već skoro godinu dana ne pije, jer je pronašao dokaze da apstinencija garantira višu kvalitetu života, radosniji i čišći odnos prema stvarima i ljudima. Te je godine Masaryk započeo predavačku turneju u kojoj je upozoravao Etiketa piva Masaryk iz Hovorana na štetnost alkoholizma i prednosti apstinencije. U srpnju uveličao je godišnju skupštinu njemačke velike lože II. reda templara u Gdanjsku radom Etika i alkoholizam, a od rujna te godine vodio je veliku kampanju u Vsetínu i okolici; njegove riječi tu su očito padale kao proklijalo zrno na plodno tlo, jer su ga građani toga kraja nedugo zatim izabrali za zastupnika. O apstinenciji je najčešće govorio mladeži jer je bio svjestan da stare neće preobratiti. Ujesen opisivao je studentima opasnosti studentskog života i posebno upozoravao na gostionice. Kad se čovjek hrani u gostionici, nema u tome ništa neispravno. Ali gostionica hrani i duh i tijelo mladog čovjeka. To sjedenje u gostionici, to pijenje piva, to uništava... Zato razuman student postaje apstinent. Neće piti, uopće neće piti! To je danas jedino pravilo. (...) Kakva je radost tamo gdje čovjek uništava zdravlje i snagu. (...) Alkohol isto tako znači nižu razinu moralnu i društvenu. Na pivo se Masaryk nikad nije navikao, nije mu prijalo. Potvrđuje to i mala dogodovština zabilježena na fotografiji, koja se odigrala u Brnu. Godine predsjednik Masaryk posjetio je pivovarsko-sladarsku izložbu. Kad su se organizatori pohvalili nagrađenim uzorkom piva, iz ponuđenog vrča nije gucnuo, nego je samo liznuo prst umočen u pjenu i rekao: Brrr, što je gorko! U vrijeme predsjednikovanja liječnici su mu sugerirali da prije jela popije čašu vina; nije mu prijalo i zaključio je da to ide i bez vina, pa i još bolje. U početku je i svoje goste pokušao nagovoriti da jedu bez vina ili piva, ali u tome nije baš imao uspjeha. Pa ih je pustio da svaki radi kako mu je volja. Smatrao je to privatnom stvari svakog od njih, ali sam se držao svoga principa i tek tu i tamo bi ukazao na to kako je glupo piti prekomjerno. Kad je uvidio kako ljudi žude za alkoholom, kako štuju njegov kult, činilo mu se da u društvu ne prevladava kršćanstvo, nego neka sasvim druga religija s tri boga: jedan bog je vino, sunčeva voda, drugi pivo, kuhana voda i konačno špirit, duh, vatrena voda. Duh je glavni bog, a svi ti bogovi su nevidljivi, mogu se kupiti i mogu se uzimati. U prosvjetnim predavanjima Masaryk je obarao neke mitove o piću. Na primjer: 1. Nije istina da je alkohol hrana. Dopuštao je da pivo možda malo jest, ali sasvim malo. Uostalom za relativno iste novce, koji se daju za pivo, možete kupiti daleko više boljih namirnica. 2. Alkohol nije ni lijek: Statistika dokazuje da bolnice bez alkohola imaju bolje rezultate od onih koje pacijentima daju alkohol. Alkohol sam izaziva mnoge bolesti stradaju bubrezi, oštećuje se jetra. U Švedskoj su čak primijetili da su ljudi koji ne piju viši alkoholičar se skvrči jer mu se tijelo degenerira. Alkohol uzrokuje i duševne poremećaje, a alkoholičar je skloniji samoubojstvu. Alkohol je otrov, a pijenje je smrt malo po malo. 3. Rušio je i predrasudu da alkohol grije i da je naročito zimi potreban za utopljivanje. Navodio je primjere polarnog istraživača Fritjofa Nansena koji je na sebi i na svojoj posadi pokazao da je ekspedicija na pol najuspješnija ako ZANIMLJIVOSTI Prvi Čeh koji je osvojio olimpijsku medalju bio je František Janda-Suk koji je na Ljetnim olimpijskim igrama u Parizu osvojio srebro u bacanju diska. Prvu češku zlatnu olimpijsku medalju osvojio je u Parizu Bedřich Šupčík u atletskoj disciplini penjanje po užetu. Prvi Hrvat koji je nastupio na olimpijskim igrama i osvojio olimpijsku medalju bio je Milan Neralić koji je u Parizu osvojo broncu u mačevanju sabljom. Prvu hrvatsku zlatnu olimpijsku medalju osvojio je u Helsinkiju veslački četverac splitskog kluba Gusar u sastavu: Duje Bonačić, Velimir Valenta, Mate Trojanović i Petar Šegvić. 71

72 U vrijeme predsjednikovanja liječnici su mu sugerirali da prije jela popije čašu vina; nije mu prijalo i zaključio je da to ide i bez vina, pa i još bolje. U početku je i svoje goste pokušao nagovoriti da jedu bez vina ili piva, ali u tome nije baš imao uspjeha. Pa ih je pustio da svaki radi kako mu je volja. se temelji na antialkoholizmu. Da bi se članovi ekspedicije zagrijali nisu koristili alkohol (jer je na tim mjestima jako zima), nego razne voćne sokove i ekspedicija je imala veliki uspjeh. I suprotno, dokazano je da vojnici u toplim krajevima, ako piju žestoka pića slabe i padaju. 4. Apstinencija je protiv ljudske prirode. Čovjek se, kao, mora radovati životu. A Masarykov odgovor? Ljudi od pića slabe tijelom i duhom, uništavaju i sebe i svoju obitelj to su životne radosti? Kakva je to životna radost kad pojedinac, obitelj i narod degeneriraju? 5. Sljedeći mit piće navodno potiče kreativnost i maštu: Prema Masaryku pak iskustvo velikih ljudi potvrđuje da nikad ništa pošteno nisu smislili kad su se napili. Slavni njemački fizičar Hermann Ludwig Ferdinand von Helmholtz to za sebe izričito konstatira, a vrijedi to kako za znanstvenike i filozofe, tako za pjesnike i umjetnike. Kreativna djelatnost se pijenjem koči. 6. Također se kaže i to je posljednji Masaryk o jelu Kakav na piću, takav i na jelu. Masaryk je politiku umjerenosti primjenjivao u svemu, pa i u hrani. Ostalo je zabilježeno da je jeo triput dnevno za doručak najprije neko voće, pa mrvu maslaca i marmelade na tostu, tu i tamo komadić pržene slanine i nekih pola šalice nezaslađenoga čaja, ponekad je pojeo i meko kuhano jaje, ali nije to smatrao posebno zdravim jelom. Za ručak par žlica bijele juhe, mali komadić mesa, dosta povrća, komadić kolača, voće i crnu kavu. Za večeru je imao običaj uzeti tanjurić kaše ili komad buhte s mlijekom obojenim s kapljicom kave. Isto je servirao i gostima uz iznimku predjela, koje se obično sastojalo od ribe. Između triju obroka nije uzimao ništa. Smatrao je da se želudac mora odmarati i da mu gladovanje čini dobro, nasuprot tomu da je prejedanje kao nošenje bremena većeg nego što ga možemo nositi. Obrazovan čovjek mora obratiti pozornost, mora razmišljati o dijeti, to nije materijalizam materijalizam je kad ne razmišljate što jedete i pijete, kad u sebe trpate preko mjere i protiv razuma, govorio je Masaryk i navodio svoj dnevni jelovnik. Volio je obična, jednostavna jela, ali ukusno pripravljena, svježa i lijepo servirana. Posebno je volio kolače, a najviše knedle sa šljivama posute makom. Iako je jeo male količine mesa, zapravo je naginjao vegetarijanstvu. Ostala je o tome zapisana i jedna anegdota, koja kaže, kako je Masaryk u Brnu bio na nekom političkom savjetovanju, pa je tamo sreo znanca, hodonjinskoga učitelja dr. Emanuela Havelku i pozvao ga na večeru u vegetarijansku kuhinju. Znam da ste vi navikli na moravsku svinjetinu s knedlima, ali meni za ljubav jednom možete napraviti iznimku, rekao je Masaryk i naručio povrtnu juhu, povrtni odrezak i voćni sok. Nije to bilo loše, a ni jeftino, Havelka je jelo hvalio, ali je nakon večere svejedno otišao dopuniti želudac svinjetinom. mit, da ljudi idu u gostionicu jer trebaju društvo, prijateljstvo i prijatelje: U redu, reći će na to Masaryk. Bez prijateljstva nitko ne može živjeti, ali alkoholno prijateljstvo je loše prijateljstvo. I precizira da je prijateljstvo odnos dviju duša bez koprene i magle alkohola. Masaryk je računao na to da će inteligentni ljudi shvatiti neminovnost apstinencije i da će ostalima pružiti primjer. Kad bi liječnik, učitelj ili odgajatelj patio od alkoholizma ili preporučivao piće, činio bi zločin. Svatko valjda vidi kako alkoholizam priječi čovjeka u obavljanju njegovih dužnosti. Na primjer liječnik. Kako je to grozno, kad ga morate iz birtije odvesti bolesniku i kako ga onda nepažljivo pregledava. A isto je sa sucem, profesorom, učiteljem. Takav učitelj može studentima govoriti što hoće, duhovnik može, recimo, razlagati evanđelje, a što kad ga vide da pije ili pijanog? Ukratko: Alkoholizam proistječe iz žudnje za pozitivnom slašću, ali također i iz nezadovoljstva samim sobom i svojom okolicom. Otupljuje društvenu aktivnost čovjeka, njegov razum, osjećaj i volju. Smanjuje moć rasuđivanja, slabi usredotočenost. (...) Žrtve alkoholizma brojem daleko nadmašuju žrtve ratova; ali žrtve alkoholizma ne samo što umiru, nego se bijedno povlače svojim tegobnim životom i svoju propast ucjepljuju budućim naraštajima. Masaryk je dakle, u okviru svojih humanih ideala i sub specie aeternitatis preporučivao apstinenciju i umjerenost. Jednom je prorekao: Budućnost pripada trijeznima! A drugdje je naglasio: Gledat ću kako se ponašate. ZANIMLJIVOSTI Najdulji i najdublji špiljski sustav u Češkoj je Amatérská jeskyně u Moravskom krasu, duga 34,9 kilometara, a duboka oko 200 metara, kao i špilje Býčí skála i Rudické propadání. Najdulji špiljski sustav u Hrvatskoj je Kita Gaćešina na Velebitu duga 30,6 kilometara, najdulja u Dinaridima, a najdublja je Lukina jama, duboka 1392 metra (14. na svijetu). Nalazi se u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit. 72

73 73

74 Na pivu s češkim predsjednicima: Od Masaryka i Štolfe do Havela i Vujića Češka veza, domov můj Poslije predsjednika Masaryka i moga pradjeda pana Štolfe, odnosi između moje obitelji i čeških predsjednika nekako su se politički formalizirali. ## Antun Vujić U Pragu se predstavljala velika izložba Vlahe Bukovca, tog (mog) dubrovačkog, hrvatskog, a možda i češkog slikara, jer je njegov praški period trajao gotovo dvadeset godina. Izložba se održavala na reprezentativnom mjestu, u velikoj galeriji na Vaclavskim namjestima i nema tko nije došao, od praške akademske zajednice do valjda cijelog praškog diplomatskog kora, uz mnogobrojnu ostalu publiku. Prije izložbe bio sam u našem veleposlanstvu. Izuzetno agilni veleposlanik, Zoran Pičuljan, želio me upoznati s jednim izuzetnim čovjekom. Bio je to Dušan Karpatský, kroatist, slavist, pisac, prevoditelj, dobitnik nebrojenih nagrada u Hrvatskoj, a valjda i drugdje, ali i utjecajni praški intelektualac, pa i susjed i prijatelj predsjednika Havela; ovo potonje moram spomenuti jer će biti važno za ovu humoresku u kojoj određenu ulogu igraju baš češki predsjednici, zatim sam Dušan, a bogme i ja, to jest moja obitelj. Karpatský je poslije napisao i knjigu koju je nazvao Epistolar i u kojoj je prenio dio svoje goleme korespondencije, između ostalog i s najvećim imenima hrvatskog književnog života, počevši od Krleže pa na dalje. U knjizi sam se nezasluženo našao i ja. Dušan me podsjetio na jednu epizodu toga susreta u ambasadi. Naime, kad smo nakon razgovora trebali zajedno otići na konferenciju za medije, ja sam uzeo Dušanov kaput u namjeri da mu ga pri oblačenju pridržim. On se začudio toj gesti, pokušavši je i izbjeći kao ne može ministar nekome pridržavati kaput. Ja sam pak rekao: Ovom hrvatskom ministru čast je pridržati kaput jednom Karpatskom. Sad to više nije mogao izbjeći pa me časti osobinom galantnosti. Poslije sam mu rekao da je kod nas običaj da svi pridržavaju kapute svima, i stariji mlađima, barem u mom kućnom odgoju. Poslije smo se i mi dopisivali, postali i prijatelji. Ispričao sam Karpatskom jedan događaj iz linije moje četvrtine češkog podrijetla, za novo izdanje njegova Epistolara. Sada je prepričavam uz neke dodane vrijednosti, porez čitatelju koji autor teško može izbjeći. Pisao sam članak o Masaryku za jednu moju enciklopediju. Zamolio sam urednika struke da mi ga prepusti. Rekao sam da imam važnu obiteljsku obavezu. U mojoj obitelji ima jedna priča o Masaryku. Ne znam koliko je istinita, više nemam kod koga još jednom provjeravati. Masaryk je umro S njim je otišao i svijet kojega je stvarao. Nije doživio Minhenski sporazum (1938.), ali i govorilo se da Hitler neće napasti Čehoslovačku sve dok je Masaryk živ. Masaryk je vjerovao da je demokracija u samoj društvenoj prirodi čovjeka pa je politika zapravo filozofija demokracije. Što se odnosi na čovjeka, odnosi se i na narode; geslo je bilo Istina pobjeđuje. Čehoslovačka je Masaryka četiri puta birala za predsjednika; u Ciudad Mexicu najveća avenija nazvana je po njemu, kao i jedna simpatična ulica u Zagrebu, i u mnogim drugim gradovima... Slika s njegovog sprovoda našla se još na Album of the Year američkog Spomenik Tomáša Masaryka u Medlovicama Antun Vujić govori na proslavi 80. rođendana Dušana Karpatskog u Zagrebu u svibnju metal-rock sastava Faith No More, njihovom posljednjem albumu podvlačila je konac zlatnog doba, a i njih samih. Moja priča je iz tog zlatnog doba. Ne znam je li i Masaryk volio pivo. Vjerojatno ga je pio, sigurno ne mnogo. Puno je radio, za razliku od mog moravskog pradjeda, Masarykovog lancmana. Pan Štolfa, majčin djed, nije baš mnogo radio, ali pivo je volio. Tako je propio i prokartao obiteljski imetak u Brnu. Problem je riješio priženivši se bogato na selo. Tako su to dečki nekada radili dok je još bilo sela. Majka je spominjala dva sela, ili gradića, Ivanovice na Hané, ali i Medlovice, oba nedaleko Brna, okrug Vyškov, Moravska, tj. Češka. Odlučujem se za Medlovice. Tamo je podignut spomenik Masaryku, valjda kad je već po treći puta bio izabran za predsjednika. To bi možda odgovaralo događaju koji se pamti, Masarykovoj posjeti mjestu. Pan Štolfa, velegrađanin iz Brna, zasukanih brkova, s podvinutom švejkovskom lulom, bio je veliki lokalni uglednik, vjerojatno i načelnik. Nakon svečanosti otkrivanja spomenika, Masaryk i moj pradjed sjeli su na klupu ispred mjesne vijećnice. Ali... nije bilo piva. Netko je trebao otići preko puta, u gostionicu po pivo. Neka ide mlađi dogovorila su se dva starca. Masaryk je bio malo mlađi pa je on otišao u gostionicu i vratio se s dvije krigle uz aplauze mještana. Tako je slava rasla i jednome i drugome. Pa tko ne bi vjerovao da je ljudima demokracija urođena! Ili barem da je bila, tamo i tada, barem po Masaryku i panu Štolfi. Moj je djed bio Moravac, kao i Masaryk ali autonomist; u Kotoru, gdje se obreo, na kuću je za blagdane vješao 74

75 Usprkos velike razglašenosti pa i negodovanja ponekih Čeha na stereotip o češkom humoru, treba priznati da taj humor ipak postoji, ne samo još od Švejka, nego čak i kao živi predsjednički humor, što je prava rijetkost samo hrvatsku zastavu. Nije bio panslavist, mislio je da je to luksuz zanesenjaka. Ipak, uvijek je govorio: Masaryk? Ano, to da! Ali Beneš, hm, hm ; potonjeg baš i nije nešto volio. Nakon tako dubokih korijena mojih čeških veza i ja sam nastavio vezu s češkim predsjednicima, iako nisam baš s njima pio pivo, onako prijateljski, kao moj pradjed s velikim Masarykom. Negdje posjetio sam češkog predsjednika Klausa s našom saborskom delegacijom u Predsjedničkoj palači na Hradčanima. Na stolu su bili sokovi i slično; pivo se nije ni nudilo. Govorilo se o prijemu Hrvatske u EU. Klaus je rekao da nije u pitanju podrška Češke, nego Zašto vi to toliko želite? Zar vam se sviđa kad vam ti europski politički mediokriteti sole pamet pitao je. Ni prije toga, kod predsjednika Havela, opet u Hradčanima, toga puta čak i sam, ni tada nisam popio pivo s tim veleeuropskim češkim predsjednikom. Havel se tek oporavljao od teške operacije pluća. Prestao je i pušiti, a bio je linijski pušač. Rekao mi je da mogu zapaliti ako želim; nisam, već su me ranije zamolili da tako nešto odbijem. Pogledao je letimice sa zanimanjem moje rokerske končane narukvice koje su mi davno isplela i privezala djeca jednog mog prijatelja, rokerskog fana. Valjda se Havel i sam prisjećao svojih, jer nisam vidio da ih nosi. Nije ništa komentirao, pa ga ni ja nisam ništa pitao, ni o njegovom navodnom prijatelju Lou Reedu i drugima... Stonsi su mu svirali takoreći u izbornoj kampanji. Havela sam pozvao na Dubrovačke ljetne igre; tamo se ujedno trebao sresti s našim predsjednikom Mesićem, slovenskim Kučanom i crnogorskim Đukanovićem; Đukanović je tražio put kako da izađe iz poznatog bratskog zagrljaja, kako se govorilo dva oka u glavi. Dubrovnik je u takvim situacijama obično neka ekspertna pozicija. Kako bilo, u Dubrovniku je bila postavljena i prigodna izložba pod naslovom Prezident-disident, izložba o njemu, Havelu samom. Vodio sam ga kroz izložbu. To me malo podsjetilo na ono otkrivanje kipa Masaryku i na mog pradjedu; evo i mene s češkim predsjednikom i otvaram mu spomenik, iako samo zbirku fotografija. Ali, poslije otvaranja izložbe, na domjenku, pivo su donosili konobari, nisam ni mogao po pivo ići ja, a rado bih bio išao, ovoga puta kao mlađi. Usprkos velike razglašenosti pa i negodovanja ponekih Čeha na stereotip o češkom humoru, treba priznati da taj humor ipak postoji, ne samo još od Švejka, nego čak i kao živi predsjednički humor, što je prava rijetkost. Na tom domjenku, kad smo sjeli za postavljene stolove na dubrovačkoj tržnici, neki naš festivalski znatiželjnik pitao je Havela kako to da su se Česi i Slovaci, za razliku od nas ovdje, tako mirno razišli, bez rata. I mi bi bili ratovali, ali bojali smo se da se netko ne ozlijedi odgovorio je Havel. Dobro da je Havel brzo odgovorio jer bi inače i predsjednik Mesić sigurno nešto duhovito izjavio. Imali smo i mi vicmahera za predsjednika, dobro smo se poznavali, često zajedno i smijali, ponekad i kiselo. Cijeli taj događaj Karpatský je prevodio jer su naši domaći mislili, kad je tu već i Karpatský da ne treba tražiti službenog prevoditelja. Pomagao mu je i češki ambasador koji je dobro govorio hrvatski. Dubrovačka posla, očekuju da im sve o svemu brine država. Poslije predsjednika Masaryka i moga pradjeda pana Štolfe, dakle, odnosi između moje obitelji i čeških predsjednika nekako su se politički formalizirali. Moj ujak je jednom posjetio i Ivanovice i Medlovice. Ipak je on napola Čeh, ili Moravac, što li već, a ja tek četvrtinom. Ja tamo nisam bio. U Brnu sam doduše bio, još kao student i u vrlo posebnom gradiću Telču, dapače i u nekom selu, Trešticama, gdje na r dolazi kvačica što na kompjutoru ne znam naći. U Telču sam spavao u hotelu Černý orel. To je onaj isti gradić i hotel u kojemu je Jasný snimio film Až přijde kocour (Jednog dana jedan mačak). I oni su sad pod zaštitom Unesca. Gradić ima veliki trg, sav u arkadama skoro kao Bolonja. U pivnicama sam bio, i u vinarnama također, i na jednoj vatrogasnoj zabavi u tom selu gdje su seljani najprije mislili da smo Rusi, a poslije su dobrohotno prihvatili da smo možda Poljaci. Pivo im je odlično, vino dobro. Traperice i šuškavci dobro su se prodavali. Imali smo love, čak i za iznajmiti bicikle kojima smo se iz vatrogasnog doma smještenog između dva sela kasno noću vraćali u naše selo. Bicikli nisu imali svjetla, a bilo je mračno do crnila. Nismo ni gledali ispred sebe, nego smo vozili gledajući u nebo. Nebo je bilo nešto svjetlije od krošnji drveća, gore pa je označavalo moguće vijuganje šumskog 75 puta, dolje. Netko je razbio koljeno, netko glavu, ali ništa naročito. Sve se sretno završilo. Imao sam 20 godina. Zanimljivo, ne sjećam se niti jedne češke, slovačke ili moravske pjesme o pivu, ali znam pjevati jednu o vinu. Sa znanjem hrvatskog, malo i u kajkavskoj varijanti, može se razumjeti nije duga: Vínečko bílé, si od mé milé, budu ťa pít, co budu žít, vínečko bílé. Vínečko rudé, si od té druhé, budu ťa pít, co budu žít, vínečko rudé. Vínečka obě, frajárky moje, budu vás pít, co budu žít, vínečka obě. A evo i jedne moje polumoravske pjesme o pivu da se pivo ne uvrijedi. Posvećujem je mom prijatelju Dušanu, za uspomenu na mog pradjedu pan Štolfu i Masaryka. Nije baš za antologije slavenske uzajamnosti pa je Karpatsky neće vjerojatno nigdje uvrstiti, iako je napravio tolike antologije. I ta se pjesmica može razumjeti. Sve je dosta slično, samo oni za mačka kažu kocour. AŽ PRIJDE KOCOUR Naj i pivo budu piti se dok budu nekak žiti I moj ga je dedek pil s Masarykom kad je bil v Medlovicah gde je žil Pijmo pivo se do ur kad nam prijde kocour Pijmo pivo se do čas kad bu maček šel po nas Dušan inače odlično i kuha, i voli kuhati. Ima kući sve moguće dalmatinske začine, probire koje mu je maslinovo ulje bolje. Zadnji puta kad smo se vidjeli u Pragu, međutim, išli smo s društvom u neku pivnicu, dosta kasno, i tamo smo dobili sarmu; to je valjda bilo jedino što je ostalo. Iznenadio sam se da u sarmu stavljaju puno kimla. Pusti ih, lopovi turistički. Stavljaju kiml radi pojačavanja mirisa, da se manje primijeti da sarmu ne kuhaju sa suhim mesom objasnio je Karpatský. Tako je bilo u vezi sa sarmom. A i nove predsjednike nekako slabije poznamo...

76 Bajkoviti stanovnici čeških voda vodník i rusalke Strah i trepet za puk, inspiracija za umjetnike Bila su vremena kada je svaki pristojniji ribnjak imao svog vodníka odnosno hastrmana, biće doduše bajoslovno, no njegovo je postojanje ipak potvrdio čitav niz očitih svjedoka. Svaki vodník je u ona vremena imao svoj rajon koji se sastojao od jednog ili više ribnjaka. Tamo je vodník gospodario, uzgajao i čuvao ribe, presađivao trsku, vješao vrpce po grančicama vrba i učio pjevati žabe. Doduše, tu i tamo bi nekog nespretnjakovića i lošeg čovjeka utopio, ali inače je bio osoba od koristi koju je stanovništvo cijenilo i do koje je držalo. Poznati su slučajevi vodníkovih posjeta mlinovima, seoskim gospodarstvima i mjesnim gostionicama iz kojih vodníci nikad nisu odlazili praznih ruku. Naseliti vodníka u napušteni ili novi ribnjak nije bilo lako. Hastrmani su svoje rajone čuvali i nisu u njima podnosili prisutnost drugih vodenih čovječuljaka. Baš ste nevjerni Toma, učitelju, govorio je Hierhammer u zanosu. Kažem vam da se takva ženska bića nalaze u Úhlavi i pojavljuju se uvijek kad odvozimo sijeno. Kupaju se u rijeci kod vrbika, iza grmova i šikarja, najčešće za vrućih ljetnih poslijepodneva. Pri tome špricaju, prskaju i brčkaju se u vodi. Vrišteći i cičeći prave strašnu buku koja se nadnosi nad svim našim livadama. Kad se nauživaju brčkanja i ludovanja u vodi, izađu na obalu i po vrbama povješaju svoje lanene košuljice da se osuše. Kažem košuljice, učitelju, tako da znate da te vodene žene nisu veće od jednogodišnjeg djeteta. ## Snježana Herceg U nepreglednim prostranstvima između dna potoka, ribnjaka ili jezera i vrhova zapjenjenih valova ili mirne površine vode postoji prema vjerovanjima u narodu tajanstveni krajolik kojeg su si prisvojila i uredila ljupka dugokosa bića rusalke i njihovi neugledni muški prijatelji, stvoritelji ili partneri u zelenim kaputićima vodníci. Bića iz bajki koja žive u podvodnom svijetu nisu rijetkost u slavenskoj literaturi. U češkim bajkama, legendama i mnogobrojnim istinitim događajima i viđenjima među narodom, posebno se ističu vodník vodenjak (voden+jak), vodjan, astermant (u češkoj varijanti hastrman), vodboj, vodan, vodeni čovjek (u daljnjem tekstu ipak izvorno češki: vodník), te vodene vile rusalke i skřítkové kod nas poznati kao đavolčići, tintilini, hudi bjesovi ili maličci. U bajkama mnogih naroda, pogotovo kod Slavena, često se pojavljuju vile bića ženskog roda koja obitavaju šume, vode, planine i livade. Kod zapadnih Slavena to su najčešće pozitivni likovi, ako ih uvažavamo i ne činimo im ništa nažao i one su dobre i često pomažu ljudima najčešće dajući im darove za kojima najviše žude. Kod južnih i istočnih Slavena su pak bile često opasne i zloćudne, bilo je uputno sklanjati im se s puta i izbjegavati susrete s njima. Južni Slaveni su često vile poistovjećivali s dušama umrlih naročito s dušama djevojaka i žena koje su si oduzele život Rusalka i vodník u operi Rusalka Antonína Dvořáka Rusalke su obično blijede ljepotice sa svjetlećim očima i znaju biti opasne. Svojim pjevanjem mame mladiće u rijeke, ribnjake i jezera gdje se oni utapaju. Njihova moć skrivena je u njihovoj dugoj mokroj kosi koja se ne smije osušiti. Raščešljavanjem kose one uzrokuju poplave 76 Odlomci iz čeških priča i legendi o vodnícima i rusalkama utapanjem. Zapadnim Slavenima su s istoka došle rusalke. U češkom rusalke nazivaju i vodní panny ili vodní ženy, u slovačkom vodopanenky, kod Poljaka su to bogunky (boginjice). U češkom folkloru rusalke dakle imaju istu ulogu kao vile kod južnih Slavena. One žive u vodi, a povremeno izlaze na površinu ili na kopno. Tada na poljima i u šumama izvode svoje čarobne brze plesove. Plešu tako brzo da se čini kako jedva dodiruju tlo. No unatoč tome mjesto na kojem su rusalke plesale ostaje bez trave koja ovdje nikad više ne može rasti jer je zemlja na tom mjestu spržena. U simfonijskoj pjesmi Vltava Bedřicha Smetane na jednom mjestu glazba savršeno plastično i upečatljivo dočarava upravo takav ples rusalki. Rusalke su družice ili kćerke vodníka i žive najčešće u skupinama neparnog broja. One su obično blijede ljepotice sa svjetlećim očima i znaju biti opasne za razliku od vila one rado prouzrokuju štetu. Svojim pjevanjem mame mladiće u rijeke, ribnjake i jezera gdje se oni utapaju. Jer važan element moći rusalki je upravo njihova erotska privlačnost. Njihova moć skrivena je u njihovoj dugoj mokroj kosi koja se ne smije osušiti. Raščešljavanjem kose one uzrokuju poplave. Osim utapanja one znaju i do smrti nasmijavati ljude. Vole rušiti mostove i nasipe te potapati čamce. Rado (poput sfingi) postavljaju pitanja i onda se ponašaju ovisno o tome kako su zadovoljne odgovorom. No rusalke i vodník nisu privlačili ne samo prosti puk. I književnici, pjesnici

77 i skladatelji bili su njima impresionirani i neki od njih stvorili su besmrtna umjetnička djela u kojima su ta bića glavni likovi. Već je spomenut kompozitor Smetana i njegova simfonijska pjesma Vltava. Kompozitora Antonína Dvořáka ( ) i libretista Jaroslava Kvapila ( ) navodno je inspirirala Rusalka Vysocká. Zahvaljujući tome čovječanstvu je podarena opera Rusalka lirska bajka o Rusalkinoj ljubavi prema čovjeku Princu. I danas se pitamo što je nastalo prvo, je li se Dvořák prvi prepustio u žaru stvaralaštva moći vodene vile ili je to bio autor priče Jaroslav Kvapil. A bilo je to vjerojatno negdje o okolici Chudenica (između Plzenja i Klatova) gdje se stanovništvo dandanas ponosi time što imaju Rusalkino jezero. Zapravo se ono danas službeno zove Kvapilovo jezerce, a u njegovoj blizini je arboretum Američki vrt i vidikovac Bolfánek. Češće od rusalki u češkim se bajkama i pripovijestima pojavljuje lik vodníka često nazivanog i prema njemačkom hastrman, oca ili muža rusalki. Izvorno je to lik opasnog vodenog duha koji je utapao ljude i životinje, uzrokovao poplave i uništavao ljetinu, mlinove i nasipe. Kasnije je metamorfozirao u manje opasan lik. Iako je i dalje utapao ljude, rado je sjedio u gostionici ili pomagao mlinaru. Duše utopljenika spremao je u porculanske lončiće u svom podvodnom domu. Ponekad ima i ženu i djecu. Kod istočnih Slavena je ipak ostao veoma opasno biće. Kod južnih Slavena pojavljuje se samo još kod Hrvata i Slovenaca. Podsjetit ćemo da imena nekih Što je priča o vodníku starija, tim je vodník jeziviji i ljudi ga se više boje. A što se više približavamo našim vremenima vodník je mirniji, pitomiji i umiljatiji. U spisateljskoj produkciji 20. stoljeća vodník je već prava dobričina Razgovor rusalke i vodníka, crtež Josefa Lade naselja upućuju ovaj mitski lik: Vodice, Vodnić, Vodnjan. Vodník oživljava rijeke, močvare, potoke, ribnjake i mlinske ustave. Rado sjeda na brvnima ili starim vrbama nad vodom. Plaši konje, straši ljude i nastoji ih privabiti k vodi i utopiti kako bi mu njihove duše služile u njegovom podvodnom staklenom dvorcu. U vodenim dubinama drži zatvorene duše utopljenika. Često je pakostan, niskog je rasta, zelenkastih žabljih očiju i kvrgavih prstiju. Preferira odjeću žuto zelenih kombinacija. Najviše se je bojao posvećenih križeva, posvećene krede i zvona. Od vodníka je bilo moguće obraniti se ako ste imali kod sebe štap ili bilo kakav drveni predmet, uže od jute ili određeno čudotvorno bilje. Pred njegovom moći čovjek se je mogao spasiti jedenjem češnjaka ili dvaput u pećnici prepečenog kruha. Psi, konji i stoka upozoravali su na prisutnost vodníka lavežom, frktanjem i nervozom. Vodníci su se često i rado pretvarali u životinje, najčešće u bijele zečeve ili konje. Lik vodníka skoro uvijek se veže uz mjesečevu svjetlost pojavljuje se za punog mjeseca i u to vrijeme si šije odjeću. Vodník neizmjerno voli srebro koje je mjesečeva kovina. Pojava zrcaljenja je za vodníka i sav vodeni živalj neizmjerno važna. Sve što vodník donese iz podvodnog svijeta u našem se ljudskom svijetu obezvrijedi, što ima vrijednost pod vodom to je u našem okruženju bezvrijedno. Tako se primjerice ugljen promijeni u zlato i obrnuto, vodník plaća srebrom koje se onda promijeni u vrbovo pruće itd. Ovaj dualni pogled proizlazi iz pojma razgraničenja na vodenoj površini se sve zrcali i preslikava. Daljnja tipična karakteristika vodenog čovjeka u svim pričama je njegova stalna veza s vodom i kad je na suhom kroz lijevi skut njegova kaputića koji je uvijek mokar i iz kojeg kaplje voda. To što se veza održava pomoću lijeve strane označava princip svega skrivenog, prijetvornog, varljivog i lukavog. Vodník je također važan faktor pri trgovanju. Takoreći u svakoj priči nalazimo ga na tržnici ili sajmu i tamo gdje on kupi unosno je trgovati, s kim on na sajmu progovori taj će uspješno trgovati. Svaki trgovac u Češkoj je u davnim vremenima priželjkivao da se vodník pojavi i da time osigura trgovcu dobro poslovanje. Voli glazbu, ples i alkohol. Rado se pojavljuje u gostionicama gdje onda zavlada veselje. Biva sve veselije, a na kraju to veselje obično završava velikom tučnjavom, nekad i ubojstvom. Listajući knjigu Češke narodne priče o vodnícima dolazimo do zanimljivog zaključka što je priča o vodníku starija, tim je vodník jeziviji i ljudi ga se više boje. A što se više približavamo našim vremenima vodník je mirniji, pitomiji i umiljatiji. U spisateljskoj produkciji 20. stoljeća vodník je već prava dobričina. Ne samo u narodnoj predaji i narodnim bajkama već i u djelima poznatih pisaca, crtača, karikaturista i glazbenika pojavljuje se vodník ili hastrman. Karel Jaromir Erben ( ) bio je pisac, pjesnik, prevoditelj, povjesničar književnosti, sakupljač čeških narodnih pjesama i priča, predstavnik češkog romantizma. Jedina njegova zbirka pjesa- 77

78 ma je Kytice kitica od 13 balada koje proizlaze iz čeških narodnih mitova. Jedna od tih balada je Vodník o neshvaćanju dvaju različitih svjetova: zemaljskog i podvodnog. Slučajni susret Vodníka očaranog ljepotom djevojke i prekoračenje zadanih uzusa iznjedrit će veliku ljubav. No oboje, i djevojka i Vodník, platit će okrutni danak radi rušenja konvencija svoje sredine. Vodníka napušta za vrijeme velike oluje sve živo u jezeru i ostaje zauvijek usamljen. Zemaljska odluka sebične majke koja nema razumijevanja za kćerkinu ljubav prema biću iz drugačijeg svijeta natjerat će Vodníka na presudan čin okrutnu smrt djeteta koje je bilo plod te ljubavi. Poema Vodník iz Erbenove Kytice potakla je mnoge ilustratore, među njima Jana Konůpeka, Jana Zrzavog, Jiřija Trnku, Adolfa Borna i druge koji su crtali ilustracije za nju. U zbirci Devatero pohádek Karela Čapeka nalazimo priču Pohádka vodnická, a pisac Václav Čtvrtek donosi nam priču Vodník Čepeček a vodník Česílko. U Zastrašujućim bajkama (Strašidelné pohádky) Zdeněka Karla Slabog sa sjajnim ilustracijama Eugena Ivanova nalazimo priču Vodník Kropáček až z Prahy (Vodník Kropáček čak iz Praga). Vodníke i rusalke nisu zaboravili ni autori cjelovečernjih igranih filmova. Među najomiljenije svakako pripadaju bajke Princezna ze mlejna, Jezerní královna, Peklo s princeznou ili komedija za odrasle Jak utopit dr. Mráčka ili Konec vodníků v Čechách. U serialu češke televizije Neviditelní također nalazimo vodníke. Josef Lada ( ) je poznati češki crtač, ilustrator, slikar i pisac, otac pametnog mačka Mikeša. Bio je nemilosrdni karikaturist, a ilustrirao je mnoge bajke i priče kao i knjige za odrasle. Hašekov Dobrý voják Švejk nije mogao naći boljeg tumača ilustratora od Lade. Bio je poeta i istovremeno humorist, pjesnik krajolika i okolice svojih rodnih Hrusica kod Mnichovica. Ovaj romantični krajolik možda i danas obitavaju rusalke, vile i vodníci koje je tako rado crtao (ciklus Bubáci a hastrmani, Hastrman v zimě, Hastrmanův podzim ). Njegova prva publicirana ilustracija vodníka objavljena je u časopisu Besídka Mladých Bića iz podvodnog svijeta privukla su mnoge druge poznate i manje poznate slikare, grafičare i ilustratore pa spomenimo Josefa Mánesa, Mikuláša Aleša, Jaroslava Panušku, Josefa Váchala, Jaroslava Špilara, Hanuša Schweigera, Maximiliana Pirnera, Jindřicha Štýrskog, Zdeněka Ziglera i druge. Drago Štambuk: Praga caput regni kdoule sudjelitelju tajne Ljepota je praška iz tužnih predjela, ni cvijeta jednog na izgornom mjestu. Da l slova će crna zborni dati pomak, skupljaču slika radosnijeh zahrada. Jesenska nam djeva u oktobru mliječnom listopadsku krunu zbacuje u rijeku. Kamenčiće tamne postavljaju prsti na grobnu stelu poslijemisnog Löwija. Pozlata se muke svakodnevne truni A pada lišće s kestenja i lipa. Slavenske to duše vyšegradskom slogu svlače zasad smrti, vrlina i spomina. Moravska je ploča svih aveti puna, dok dvorepi lav stojećki se hvasta dvoglavome orlu i žezlu Habsburga. Paleta je mokra, pucketa u arkadama. Ti strpljivo lij modro u krvavo i bojom navlastitom osjeni angelusa. Hrvatski dom u krošnji klaustra, nebeski se plavim opire poljupcima. Okance srca zahuknu Anežka. Blažena i pitka med listjem doušnjaka uvježbava himnu Marta Kubišova. Ah, baby, baby, svidi madrigal krijepi smiraj vltavskog bȉla, ognjištu privodi zvijezde srebrne. Verboten u Mosteckoj, politicke u Celetnoj. Waldemar tuži van, no Vaclav sveđer traje. Još Horvatska ni propala, Anko Žagar, dok mi živimo. Praha, listopada Dr. Drago Štambuk, ugledni hrvatski liječnik, diplomat i pjesnik rodom je iz poznate bračke obitelji Štambuk koja potječe iz Praga. Ondje je rođen njen rodonačelnik Jan Antonín Standelpergher koji se oko naselio na Braču gdje je dobio nadimak Stambucco od kojeg je nastalo prezime Štambuk. Pjesmu posvećenu Pragu Drago Štambuk objavio je u svojoj zbirci Croatiam aeternam iz 1996., jednoj od svoje 33 knjige poezije, proze i antologija. Drago Štambuk utemeljitelj je i predsjedavajući festivala poezije Croatia rediviva koji se od održava u njegovim rodnim Selcima na Braču i njeguje ideju trojstvenosti hrvatskoga jezika i miješanja svih triju hrvatskih narječja kao izraza hrvatskog jezičnog zajedništva. Bio je prvi hrvatski diplomatski predstavnik u Velikoj Britaniji, a zatim veleposlanik u Indiji, Egiptu, Japanu i Brazilu. Na tim dužnostima mnogo je učinio za promicanje Hrvatske i njene kulture. Među ostalim, Japance je uspio naučiti da je arija U boj, u boj hrvatska, a ne češka pjesma, iako su ju u Japan donijeli češki legionari. 78

79 Izdanja Hrvatsko-češkog društva ili uz podršku Hrvatsko-češkog društva Dubravko Dosegović Češki mozaik Dubravko Dosegović: Češki mozaik Hrvatskom čitateljstvu je nedostajala upravo takva knjiga koja će na zanimljiv, duhovit i pristupačan način govoriti o Češkoj i Česima, s nepoznatim i nevjerojatnim podatcima koje, na našu sreću, Dubravko Dosegović ne samo pamti nego i na pravi način prenosi čitateljima. Marijan Lipovac, predsjednik Hrvatsko-češkog društva Jan Neruda: Malostranske pripovijesti Njegovo stvaralaštvo povezuje ono što je karakteristično ne samo za češku književnost nego i za češku umjetnost općenito: ugodan humor, zanimanje za običnoga čovjeka, njegove muke i radosti; sposobnost da se u malim sudbinama svojih antijunaka vide sukobi i paradoksi velikoga svijeta. Jiří Menzel o Nerudi za ovo izdanje Dubravko Dosegović: Češka kroz ključanicu...upravo je u tome najveći doprinos Dubravka Dosegovića: tko njegovu knjigu pročita, neće mu biti dovoljan pogled kroz ključanicu. Htjet će otvoriti cijela vrata. Iz predgovora češkog veleposlanika Karela Kühnla Ivana Brlić-Mažuranić: Čudnovate zgode šegrta Hlapića Čudnovate zgode šegrta Hlapića nakon sto godina oživljuju sada u izvornom tekstu i s, Ivani Brlić- Mažuranić, omiljenim, ilustracijama češkoga umjetnika Josefa Lade. Knjige možete naručiti u Novoj stvarnosti, Zagreb, Kaptol 21, nova.stvarnost@gmail.com

80