Knjiga 34 www.fibra.hr www.stripovi.com

Knjiga 34 Scenarij & crtež David B. * Originalno izdanje 1. L ascension du Haut Mal 1 (1996) 2. L ascension du Haut Mal 2 (1997) 3. L ascension du Haut Mal 3 (1998) 4. L ascension du Haut Mal 4 (1999) 5. L ascension du Haut Mal 5 (2000) 6. L ascension du Haut Mal 6 (2003) Izdavač Naklada Fibra d.o.o. * Glavni urednik Marko Šunjić Prijevod Jelena Bulić Lektura Josip Sršen Prijelom i priprema za tisak Marko Šunjić Dizajn Melina Mikulić, Plavi dabar d.o.o. Tisak Stega tisak d.o.o. Naklada 400 primjeraka ISBN 978-953-321-216-6 * Copyright 2011, David B. and L Association. All rights reserved. * Objavljivanje ovog stripa potpomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Gradski ured za kulturu Grada Zagreba. * Zagreb, listopad 2015.

Zamolio si mene, svoju sestricu, da napišem ovaj predgovor. Polaskana i dirnuta, pristala sam bez oklijevanja. I zato što istinski volim ono što radiš. Kadrovima ovog albuma prenio si sjene našeg djetinjstva. Moja sjećanja nisu tako ni detaljna ni točna kao tvoja. Moje sjećanje nalik je zbijenoj i tamnoj jezgri koja sadrži jedina saznanja koja su mi vidljiva. Moja je jedina sigurnost bolest Jean-Christophea: epilepsija, to veliko zlo koje ga obuzima. Smiješno je da sam je uvijek zamišljala kao moćnu košticu koja se uglavila u zavijutcima njegova mozga. Ti si se uvijek brinuo da svi detalji budu točni, a prikaz vjeran. Sjećam se svih povijesnih dokumenta koje si nagomilao u svojoj sobi i koji su ti poslužili da prikažeš u svojim crtežima vojničku uniformu, srednjovjekovnu konjičku opremu... Kada si bio mali, želio si biti učitelj pripovijesti. To si postigao. Ponekad me netko pita: Kako je tvoj brat? Dobro je... nakon čega slijedi izvješće o tvojim trenutnim poslovima, projektima, ljubavima. U tom se trenu moja duša udvostručuje. Sama sebi odgovaram na to pitanje koje se moglo odnositi na mog DRUGOG brata. Ali nitko ne zna za moja dva brata, a moj se drugi glas zaguši između srca i grla. Željela bih pričati o nama. O nas troje. Evo jedinog sjećanja koje mi je drago. Sjećaš li se kada smo bili kod bake i djeda u Bourgesu? Spavali smo svi zajedno u istoj sobi. Jean-Christophe blizu vrata, ti njemu slijeva, a ja u malom krevetu blizu ormara. Tito, Fafou i Sicoton. Čim se svjetlo ugasilo, zajedno smo sletjeli na Mars i jedno drugom opisivali što smo vidjeli: neobična stvorenja, čudovišta koja smo lovili... Kakvi li smo samo bili lovci! Naša su glasna bratska i dječja srca bila puna zanosa. Za kraj smo imali gigantsku gozbu s batcima pečenih dinosaura i golemim lubenicama prije nego što smo pomalo opijeni pali u san koji je razbio to kratkotrajno i blistavo zajedništvo. Eto! Godinama nakon naših epskih pothvata, postala sam lik iz stripa i školska učiteljica. Ponekad susrećem djecu koja me podsjećaju na nas. Ljubi te, voli te, tvoja, Florence

1994. U kupaonici sam kod roditelja u Olivetu.? To je moje... Na tren nisam prepoznao tipa koji je netom ušao. To je moj brat. Prvi put ga vidim takvog bez dnevne maske. Nisam znao da više nemaš zubiju. Nosim napravu... Ne želim ti... smetati... Po cijelom tijelu ima ožiljke, njegove obrve isprekidane su krastama. Zbog stalnih padova na stražnjem dijelu glave više nema kose. Zbog lijekova i nedostatka vježbe postao je ogroman. Oprati zube... Oprati... zube... zube... Hajde ti, ja sam gotov. U redu... Laku noć, onda... 7

Godine 1964. živim u Orléansu s roditeljima, bratom i sestrom. Alžirski rat okončao se prije deset godina, ali ja još ne znam ni da se zbio. Znam da je de Gaulle predsjednik republike. Pierre-François, 5 godina. Jean-Christophe, 7 godina. Florence, 4 godine. Kovanice od 50 centima u sredini imaju rupu, u školi pišem perom, kod kuće čitam Vaillant le journal de Pif i zovem se Pierre-François. Svaku nedjelju otac nas vodi na misu. Smrtno se dosađujem, znam napamet sve vitraje. Kada nema roditelja sa sestrom i bratom igram se Ivane Orleanske. Dolaziš li, Fafou? Očito je da oni baš ne razumiju naše povijesne brige. Tada se igram sa svojim bratom. A njemu ispada nekoliko mliječnih zubi. Ja sam Ivana Orleanska. 8

Za podnevnim ručkom otac nam pripovijeda priče iz Biblije. Posebno volim one u kojima ima tučnjave. Moja majka nam pripovijeda kako je Hernán Cortés osvojio Meksiko. Te su priče još bolje jer sadrže samo tuču. Navečer, prije spavanja čita nam ulomak iz romana Michel Strogoff Julesa Vernea. Najbolje u tom romanu su Tatari. Uvijek su na konju, naoružani do zuba i ubijaju sve pred sobom. 9

Noću me odnose tajfuni. Zaspim, da bi me usred noći uhvatili u vrtlog. Odjednom sam u nekom dijelu sobe koji se proširio za vrijeme moga sna. Hodam kilometrima hvatajući se za zid, a ne nailazim ni na što znano. Zovem Florence koja spava u susjednoj sobi. Otvara vrata, znam gdje sam i pronalazim svoj krevet. Više sam puta bio žrtva noćnih tajfuna, no onda je to stalo. Noćas me odnio tajfun. I mene! Iza kuće ima jedna uličica. Nekoliko stotina metara asfalta. Skoro uvijek bez auta. I nekoliko dječaka iz škvadre. Pascal, naš susjed, i dvojica braće, Richard i Vincent. Hej! Neki je robot u skladištu! 10

Znam da to nije istina. Bio sam u skladištu. Dođi, igrat ćemo se u skladištu. Ali ne smijemo! Vlasnikov sin mi je dopustio. Jesi li siguran? Ulazimo. To mi se uopće ne sviđa. Započinjemo se igrati na hrpi pijeska ispred skladišta. Zapravo se uopće ne zabavljamo. Stalno smo na oprezu i nelagodno nam je, a moj brat kao da nešto iščekuje. Došao je nadglednik. ŠTO VAS DVOJICA RADITE OVDJE!?? 11

Dolazi ovamo! HAJ DE! Počisti to! 12

Sakrivam se u kutu i pitam se kako mogu izaći, a da me ne vidi. Ugledam nadglednika kako se vraća sa Chantal, koja radi za moje roditelje.? Gdje je nestao? Plačući se bacam u Chantalino naručje. Vraćamo se doma. Lijeva ruka obilno mi krvari. Sutra se igram u dvorištu kuće. Kako ti se to dogodilo? Razbio sam... prozor... Ostani ovdje, Fafou, netko te je došao vidjeti!? 13

Odjednom je tu! Ogroman! To je on! Došao sam se ispričati za ono što se jučer dogodilo. Hm... Odmah je nestao. Brat me namamio u zamku, roditelji su pustili čudovište u kuću. To je najgore od svega! Nešto kasnije došli su radnici i srušili skladište. Jean-Christophe je shrvan, a mene boli briga. Radovi napreduju. Igramo se na motoru Chantalina dečka.... Vrum vrum vrum Pusti i mene gore!? 14

Hej, Tito! Glumiš mrtvaca? Brzo, Florence, idi po tatu! Težak je, čini mi se da ga pridržavam cijelu vječnost. hnnng hnnggg Što je Titu? Pozlilo mu je... Zapravo, znao sam što mu se dogodilo. Odnio ga je tajfun, mora da je to! Ali to je čudno, mislio sam da tajfuna nema danju! Trebam biti iznimno oprezan! 15

Zavrtjelo se kolo liječnika za moje roditelje i brata. Posjećuju obiteljskog liječnika, koji ih šalje svojem profesoru koji više ne prakticira medicinu. On ih svejedno prima i otkriva da se radi o epileptičkom napadaju. Preporučuje im neuropsihijatra u Parizu. Njegova dijagnoza na razini je njegova honorara. Gospođo, vaš sin je zločest. 16

Ali mi nismo zločesti. Sa škvadrom bacamo kamenčiće na skitnice na kraju ulice. Dolaze se žaliti kući. Razbili su nam bocu vina! To nije istina! Također gnjavimo zaljubljene koji se ljube u autima. Puno crtamo jer su naši roditelji učitelji crtanja i imamo sve što želimo kao što su papir i bojice. S bratom radim na svojoj prvoj knjizi. Zove se Muke po Florence. Moja sestra na svakoj je stranici žrtva mučenja. 17

U uličici se sve brzo mijenja. Zgrada i parking izgrađeni su na ruševinama skladišta, a dio stare zgrade je sačuvan. Svakog dana jedan radnik jede sam i sjedi na zidiću parkinga. Među nama dečkima, moj brat je prvi i jedini koji mu se obraća. Daš mi komad kruha? Kako se zoveš? Lud si Jean-Christophe! Otrovao je kruh! On je balalajka! Ma ne, balija! Balalajka je instrument.? Ja neću jesti njegov kruh! Ne želim krepati. Muhamed 18

Hoćeš malo, Pierre-François? Nemoj to jesti! To je pivo? Ne, sok od jabuke. Ja ne pijem alkohol. Želiš? Pazi se, Jean-Christophe. Oni ubijaju ljude noževima. Moj otac bio je tamo i ispričao mi je... Riječ balija nikad nisam čuo u kući. Moj otac nije bio u Alžirskom ratu, ali sam čuo za njega. Alžir je pustinja s mnogo tvrđava ispunjenih legionarima. Jedan dan Beduinima je prekipjelo, zajahali su svoje konje i deve i napali su tvrđave. 19

Polako su zauzeli sve tvrđave. Legionari su utekli u grad Alžir. Beduini su napali Alžir, legionari su se ukrcali na brod i vratili se u Francusku. Alžirski rat se završio. Po noći ulazimo u razrušenu zgradu koja je i dalje napuštena. Hej, Richard ima svjetiljku. Pogledajte! Mrlja od krvi! Jesi li siguran? To je Muhamed! Tu je zaklao nekog tipa! Vidi, dvostruka vrata, jedna iza drugih! Ha! Tip uđe, misli da je slijepa ulica, okrene se...... dok se Muhamed skriva iza drugih vrata i zabije tipu nož u leđa. 20

Ne razumijem njihovu mržnju prema Muhamedu. Izgledali su kao da znaju puno toga što ja nisam znao o balijama. Nitko me tome nije podučio. Osim toga, tome me nikad neće podučiti. Kući moji roditelji smatraju aferu Muhamed završenom. Ali obitelj B. kaže da je Muhamed u zatvoru zato što je ubio ljude! Dosta s time! Muhamed nikad nije ubio nikoga! Otišao je raditi na drugo gradilište. Odrasli nas ne uče mnogo toga, a kada to čine, to su obično gluposti. Moramo sve sami naučiti. Naprimjer, samo se popnem na zid zadnje kuće u ulici i otkrijem kuću u kojoj živi vrag. Pazite djeco, to je vražja kuća! Ma baš! Vrag ne postoji, gospođo! Mi se ne bojimo! Nešto kasnije, prolazio sam ispred kuće. Vrata su bila otvorena i vidio sam zid s mnoštvom obješenih životinjskih glava. 21

Ne bojim se. Nakon što sam sanjao jedan san, više se ne bojim. Spavao sam kod djeda i bake. Sanjao sam Anubisa, boga mrtvih. Dolazio mi je sve bliže, bio sam uplašen. Probudio sam se. Anubis je bio tamo, i dalje mi se približavao. Odjednom je sve stalo. To je bila tek sjena ormara koji je maglovito projicirao obrise šakala. Nakon toga, mogu se bojati ljudi, života, budućnosti. Ali ne bojim se duhova, vragova, vještica, vampira. 22

Svaki četvrtak u uličici ratujemo protiv grupe koja živi na drugom kraju. VIDIO SAM BALA- LAJKE S NOŽEVIMA! Nisu balalajke (Pascal posvuda vidi balalajke). To su djeca vojnih lica. Nikad se ne tučemo, uvijek se borimo iz daljine bacajući kamenje. I to kakvo li samo kamenje! Izradili smo mnogo oružja, ali se njime ne koristimo. Osim za pobjedničke povorke poslije bitke. 23

Moj otac ne voli rat. Jesi li vidio ovu lijepu bitku? Da... Uvijek ima puno mrtvih. Jean-Christophea i mene samo to zanima. Provodimo vrijeme crtajući bitke.... to su Mongoli koji napadaju veliki Kineski zid i opkoljuju ga poput valova. Moja najdraža povijesna ličnost je Džingis-kan. Otkrio sam ga dok sam čitao knjige o Marku Polu. Njegova priča nalik je Michelu Strogoffu, samo je gora. To je moj komad povijesti. Slobodan sam i mogu odigrati svoje ratničke fantazije. Beskrajno jahanje, bitke bez milosti, hrpa lubanja, sve me to baca u strahovit zanos. 24

Nisam konkretna osoba, ja sam skupina, vojska. U sebi nosim dovoljno bijesa za sto tisuća ratnika. Napadaje svog brata vežem uz taj isti bijes. Koji ga to konj odnosi? Mongoli se pojavljuju i u mojoj drugoj knjizi koju sam napisao i nacrtao u starom kalendaru. Pierre François Beauchard 10 godina, razred CM2 Roman se odvija 1281. godine u kojoj je Kublaj-kan pokušao zauzeti Japan. Napala su ga tri Mongola. Roman ima 37 stranica. Kako bih do kraja iskoristio rokovnik stvorio sam lik Kikifa Marsijanca. MARSIJANAC KIKIF. Kako postati samuraj? Izmišljeni roman. Likovi i car su izmišljeni i ne postoje. Knjiga pripovijeda o malom dječaku o japanskom momku koji je želio postati samuraj. Predstavio se na carskom dvoru, a car ga je ismijao. Ali mladi momak koji se zvao Ču-li pokazao je kralju da on može postati samuraj. Želite li saznati njegove avanture čitajte: Nakon što sam završio knjigu, nastavio sam ispunjavati čitave stranice ogromnim bitkama. To je neka vrsta moje epilepsije. Jednog je ubio sabljom, drugog je pogodila strijela, a treći je bio zapovjednik tvrđave; ubrzo su ga okružila dva ratnika, a Ču-li je rekao. Dobar dan! To sam ja, Kikif. Koristim se bijesom koji nosim u sebi. Jean-Christophe ima isti bijes, ali ga drukčije izražavamo. 25

Njega opsjeda Hitler. Odjednom, u svojoj slabosti počne silno žudjeti za moći i dominacijom. Ja sam anonimna hrpa Mongola, a on je vrhovni šef. Njegov je san beskrajna povorka vojske koja ga štuje. Crta nacističku zastavu i stavlja je na zid sobe. Suočen s neslaganjem mene i momaka iz škvadre skida je. Ipak, ta nacistička sanjarija ni u kojem pogledu nije antisemitska. Ni jedan ni drugi ne znamo što su to Židovi. Hitler nije moja furka. 26

Ponovo otkrivam rat dok boravim kod djeda i bajke s mamine strane u Châteaumeillantu. Imaju veliku zbirku mjesečnika Larousse od 1907. do 1922. Za vrijeme praznika gutam ratne fotografije iz 1914. Moj djed je bio u tom ratu. Djede, hoćeš li mi ispričati kako si se borio u ratu? Ispripovijeda mi nekoliko dosadnih anegdota, a ja želim čuti o borbama s bajunetama.... jednom su u susjednom rovu bili hinduisti. Smrdjeli su... Ne bi ga trebao o tome ispitivati. Tvoj djed je patio, da znaš! Oh... Njegovu mi priču pripovijeda moja majka u srpnju 1996. Vratio se iz vojne službe da bi ponovo bio unovačen nekoliko mjeseci nakon početka rata. Tvoj djed je nevjerojatan, sve je proživio bez ranjavanja... 27

Počeli su koračati prema fronti. Onda su se našli u rovovima. Na početku su rovovi bili plitki, a meci u glavu česti. Rovovi su postali sve dublji, a pristigli su i blato i štakori. Moj djed je osjećao glad, hladnoću i strah. Nije volio ni borbu ni odvojenost od kuće. Rovovski život čine bombardiranja i napadi. Moj djed nikad nije spavao u zaklonu, uvijek u prolazu, bez obzira na vrijeme. 28

Jednog je dana sklonište u kojemu su bili njegovi suborci razoreno haubicom. Čuo je krikove svojih drugova koji su dozivali u pomoć. Zakleo se da unutra više nikad neće kročiti. Za vrijeme napada, divio se poručnicima i kapetanima koji su prvi izlazili iz rovova i koji su često prvi padali. Nisu svi dijelili njegovo mišljenje. Kapetan njegove jedinice, kojega su svi njegovi ljudi prezirali, pogođen je u leđa na početku napada. Sumnjiva priroda rane u bolnici je privukla pozornost glavnog liječnika te je pokrenuta istraga. Nakon što su ih žandari uhitili, vojnici su strijeljani. Na početku rata, moj djed je bio s ljudima iz svojeg sela i okolnih sela. Ubrzo je ostao jedini preživjeli. 29

Neprestano su dolazili novi na mjesta mrtvih. Nije bilo vrijedno truda pamtiti im imena, prebrzo su umirali. Kako je bio dobar kuhar, povukli su ga s fronte da se brine o višim časnicima. Pripremao im je jela i posluživao ih. Nakon toga bi se vraćao u svoj rov srca punog gorčine. Ali on nije bio pobunjenik, ništa nije govorio. Dok se njegova jedinica kretala prema prvoj liniji fronte on je bio na sigurnom, u napuštenim kućama. Jednu noć spavao je u krevetu s plahtama. Ujutro su kuću opljačkali vojnici. Moj djed ostao je zaprepašten. Nigdje nije bilo mira. 30

Njegovi prijatelji najviše su se zabavljali kada bi se posrali u knjigu i naglo je zatvorili. Onda su plahtama brisali guzice. Grabili su sve oko sebe i odlazili nakrcani kao mazge. A smiješan plijen nestajao je s njima u rovovima. Jednom su mu naredili da odnese poruku. Čim je izašao iz rova započelo je snažno bombardiranje na sektor u kojemu se nalazio. Išao je od rova do rova, nošen eksplozijama. Ostao je tri dana pod bombardiranjem kružeći ničijom zemljom iz koje nije mogao izaći. Konačno je stigao na sigurno samo da bi se odmah vratio u rov čim je predao poruku. 31

Jednom njegovom rođaku koji je s njime bio u jedinici bomba je raznijela donji dio tijela. Cijelu je noć bio u agoniji, a moj je djed bdio nad njim. S njime je bila ekipa grubijana koji su cijelo vrijeme tražili kavgu. Nije želio ići s njima. Bio je okružen s dovoljno nasilja i smrti da nije morao tražiti još. Jednom su ga odvukli s njima. Tražili su hranu. Provukli su se skroz do njemačkog rova i sve su zaklali. Ne znam kako, ali moj djed nije sudjelovao u pokolju. Ostalo mu je stravično sjećanje na tu epizodu. Kad je rat završio rekao je da nikad nije ubio Nijemca. 32

Dok su pljačkali leševe prvo su tražili hranu. Ponekad su vojnici organizirali primirja s Nijemcima kako bi razmijenili hranu. Primirja bi trajala nekoliko sati, a uvijek bi ih odobrili časnici. Pri kraju rata dogovorili su dvodnevno primirje bez znanja časnika. Svima je bilo dosta. Čak je i moj djed rekao da ne bi mogao podnijeti da rat još potraje. Vratio se u svoje selo da se brine za svoje vinograde. Dobio je samo jedan dopust za trajanja čitava rata. Meni je preostala udubljena kaciga, medalja i razglednica. Ta je razglednica ona koja se pojavljuje u snu Smrtna postelja u Blijedome konju. Predstavlja njemačke rovove u Carencyju. Sigurno je poslana mojem pradjedu i prabaki. 21. studenog, Dragi rođaci, zasad sam dobrog zdravlja. Nadam se da je Gabriel isto dobro. Nisam ga vidio 15 dana. Henri Lacaisse koji je ostao, čini mi se na pravcu Chatelet, ubijen je 28 metara od mene metkom 18. studenog, to jest prekjučer... Gabriel, to je moj djed. Henri je možda rođak koji je umirao u njegovim rukama nakon što ga je pogodio metak.... Tužno je kako nas je malo ostalo iz Chateaumeillanta. I ja ću brzo doći na red. To je tako žalosno, moja draga rodice... Muka mi je od ovog rata. Od srca, Henri 33

Rat je također zahvatio Bourges, gdje su se smjestili baka i djed s očeve strane. Oni imaju četiri debele knjige o Drugom svjetskom ratu na koje se bacam kad god sam kod njih. U tom je ratu sudjelovao djed André. Čuvao je mostove u Mehunu. Jedan je dan njihov poručnik otišao bez riječi. Nikad ga više nisu vidjeli. Moj djed, koji je bio narednik, preuzeo je zapovijedanje. Čekali su Nijemce. Svaki dan su im govorili da su sve bliže. Jedan dan zaustavilo se vozilo s časnikom. Kojeg vraga radite ovdje? Rekli su nam da spriječimo prolaz Švaba! Ali oni su već odavno s druge strane mosta! Odmah se povucite! Kada su se povukli, rat je završio. Razvojačen je i vratio se kući. 34

Oko mene, međutim, nema knjiga o ratu u Alžiru. U tom su ratu ratovali neki prijatelji mojih roditelja. Strašno je to što nam je ispričao Jean-Louis o svojem služenju u Alžiru. Ja prisluškujem razgovore koji izništavaju lijepe slike Épinala koje sam nacrtao. Nije mogao spavati zbog krikova momaka koje su mučili. A to nije radila stalna vojska, nego unovačeni koji su željeli biti pravi ratnici. Mučili su kako bi se izvježbali, zabavili, a ne da dobiju priznanje. O tome sam ratu čuo puno priča od ljudi te generacije. Jednom mi je Jacques Lob ispričao o svome odlasku u Alžir. Pozvali su me. Bio sam u vojarni, a vlak je došao po nas. Pruga se nalazila unutar vojarne. Vlasti nisu željele nikave izgrede, razumiješ. Da smo kretali s kolodvora bilo bi sigurno prosvjeda. 35

Vlak je išao prema Marseilleu. Prolazio je kroz predgrađe Pariza, mogli smo vidjeti natpise koji su visjeli s prozora zgrada. Na pola puta vlak se zaustavio usred ničega. Sišao sam da protegnem noge. Napravio sam nekoliko koraka po platformi. U gustišu su se nalazili policajci. Zaustavljanje je bilo predviđeno. Kako bi zaustavili bježanja vojnika, vlak su okružili policajcima. U Marseilleu se, kao i u Parizu, vlak zaustavio odmah pored broda. Sišli smo s jednog prijevoznog sredstva da bismo se odmah ukrcali na drugo. Ispred mosta za ukrcaj stajale su djevojke iz Crvenog križa koje su dijelile sendviče za put. Sjećam se da su plakale. 36

To nas je nasmrt preplašilo, pitali smo se kamo nas šalju. Trebalo je biti neko strašno mjesto da netko tako plače. I onda se dogodio rat. To je sve što mi je ispričao. Nisam to tada znao, ali to je bio posljednji put da sam ga vidio. Nešto kasnije umrijet će od raka. Nekoliko godina poslije, isto se dogodilo s prijateljem moga oca. Bili smo u uličnoj ophodnji. Tip do mene dobio je metak u glavu. To je posljednji put da sam ga vidio. I on će umrijeti od raka. Ogromna mrlja krvi na zidu. Skliznuo je na zemlju. Nikad to neću zaboraviti... Urezano je ovdje... 1914. 1918. 1939. 1945. 1954. 1962. Iako ih nisam proživio, te su godine dio mog života. Zaboravili smo Indokineski rat. Ne... o njemu ćemo kasnije govoriti. 37

Neko vrijeme Jean-Christophe više nema napadaje. Liječnik mu je dao novi lijek, Tegretol. Malo pomalo napadaji se vraćaju. Znamo kad će ih imati. U tom trenutku prestane govoriti i micati se. Postane sav crven i na licu mu se pojavi idiotski osmijeh, a njegove nas oči traže kao se želi za nas uhvatiti. Tada stenjajući pada na bok. hnnngg Udovi mu se ukoče, oči preokrenu i počne sliniti. Ponekad napadaj tu stane, ponekad malo povrati svijest i opusti se, ali pogled mu je i dalje nejasan. Izgleda kao da je na razmeđi dvaju svijetova. Potom ponovno padne. Kada napadaj završi, gleda nas u čudu! Bilo ti je loše, dragi. Nije istina! hnn hnnnngg 38

U napuštenoj kući našli smo stari registar. Pogledaj, prazan je! Imam ideju! Pretvorit ću ga u nešto odlično! Mukotrpno sam zapisao našu epopeju o bitkama sa škvadrom s kraja ulice. Dobra ideja! Ali sve si krivo napravio! Pusti mene! Eto! Prekrižit ću tvoje stranice i sve ću ispočetka! Hm? On je stariji, vjerujem mu. On piše, a ja crtam pokolje. BUM! Topovski meci kidaju husare na komadiće... Ali sam preneražen rezultatom. ALI... samo si prepisao ono što sam ja napisao! Ali tvoje nije bilo dobro! Ali ti si prepisao istu stvar! Onda sam shvatio da nemam više starijeg brata i da to neću niti postati. Sada je svatko za sebe. Nakon što je Jean-Christophe sve prepisao, više se nije vraćao registru. Jednu večer palimo ga s dječacima iz škvadre. To je veća fora. Da, ali to nije isto... 39

Jean- -Christophe je lud. Zašto? Nasilan je. Kad ima napadaj, onda želi ubiti sve u blizini. I ruke mu stoje ovako, kao da nekoga želi zadaviti. Pokušava nas uhvatiti za grkljan. Ma ne, on vidi da će pasti i pokušava se za nekoga uhvatiti! To ti kažeš, ali ništa ne znaš. To je istina! Ima napadaje kući, a nikad nas nije pokušao ubiti. Ali mi mu ne vjerujemo! Muhamed je brzo zamijenjen. Budale, baš su budale! 40

1968. imam devet godina, moj brat 11. Događaje iz svibnja niti ne primjećujemo. Moja majka štrajka. Otac ne. U svibnju 68 nešto je u zraku, ali se u Orléansu ništa ne naslućuje. Moj otac stoji na prozoru s puškom u slučaju da buntovnici žele opljačkati njegovu pekarnicu. Gledam fotografije u časopisu Paris Match. Ja ih tumačim na svoj način. Je li to u Parizu rat, mama? Ma ne, Fafou, to su studenti koji prosvjeduju. Rađa se antipsihijatrija, čiji su začetnici u Francuskoj ljudi kao što su Gilles Deleuze, Félix Guattari, Roger Gentis. U Orléansu se osniva psiho-pedagoški institut. Jean-Christophe je među prvim pacijentima. To su ljudi kakve bi Jean-Christophe trebao vidjeti. Misliš? Njegova sestra je još premala, ali trebao bih vidjeti njegova brata... 41

Dolazim i radim neke vježbe za opuštanje i koordinaciju pod vodstvom jako ljubaznog gospodina. Često sam jedini koji ustraje u vježbama. Drugi se brzo obeshrabre. Jedna gospođa me također ispituje. Uzmi ove papire i olovke, crtaj što želiš.... dobro se opusti, potpuno se prepusti. Mislim da me testira. Nacrtam nešto glupo, nešto što nikada ne radim: obitelj na odmoru. Ali skidam masku s drugim crtežom i crtam golemi pokolj. Pfff... kako itko može crtati tako dosadne stvari!... komandosi dižu u zrak mitraljeska gnijezda s granatama. Rafali mitraljeza... tatata... Crtež bitke je zainteresira. Objasni mi, što je ovo... Ovo su granate koje eksplodiraju, a ovo je haubica! Piše po crtežu! Luda je! Onda... granate... haubica... Pisati po crtežu?! Za psihologinju i ne zna baš psihu. 42

Pažljivo promatram bratove napadaje i jedan dan započnem groznu igru. Lako je izazvati tvoje napadaje. Shvatio sam da imaš napadaje kad se uznemiriš!? Istina je. Kad je ljut ili kad mu je neugodno, uvijek uspije. He, he, he! Imat ćeš napadaj! Prekini! Lud si! Pogledaj! Već si crven! He, he, he! Odjednom me plaši ono što u tom trenu radim. Svjestan sam da imam strašnu moć nad bratom. Nikad više ne započinjem tu igru. Osjećam da sam odrastao. Tito? 43

Moj otac čita časopis Louisa Pauwelsa i Jacquesa Bergiera Planète od prvog broja. Volim gledati slike. Puno je fotografija, crteža i groznih slika. Svi ti crteži zrače poezijom i ilustriraju članke koje nikad ne razumijem i od kojih čitam samo naslove. Ja, koji sam dotad živio samo za ratove i bitke, otkrivam novi svijet. Fantastičan svijet koji se otvara prema budućnosti, prošlosti, religijama. Prva uporaba vremenskog stroja Tko je ubio Adama? Eskimi ljudi budućnosti Nepoznati fantastični slikar Lovecraft genij s drugog svijeta Suvremeni katar Izvanzemaljska inteligencija Još nemam ključeve. Prilagođavam ga stoga svom trenutnom svijetu. Počinjem crtati spektakularne bitke u kojima mjesto Mongola Džingis-kana zauzimaju regimente duhova, robota i vragova. 44

Neko vrijeme Jean-Christophe nema skoro nijedan epileptički napadaj. Ali tada se vrate još jači. Sada ih ima tri na dan. Moji roditelji se obraćaju MGEN-u* u Parizu. Šalju ih kod profesora T. u bolnicu Sainte-Anne. Pazi! Jean, uhvati ga! 1969. prima Jean-Christophea, koji ima 13 godina, na liječenje. Profesor T. je neurokrirug, specijaliziran za bolesti mozga. Njegove operacije su, čini se, čuda preciznosti. Smještaju ga u sobu s dječakom kojega je operirao profesor T. To je njegova treća operacija. Ima groznicu od 40 stupnjeva i paraliziranu desnu stranu. *Mutuelle générale de l Éducation nationale - Javno zdravstveno osiguranje 45

Profesor T. je rekao da je paraliza privremena. Ali već je tako 15 dana. Jean-Christophe započinje preglede. Rade mu plinske encefalograme. Ubrizgavaju plin u njegov mozak kako bi ga napuhnuli da ga mogu slikati i vidjeti tragove lezija ili tumora. Kad mi moji roditelji o tome pričaju, zamišljam svog brata u rukama ludog znanstvenika. Liječnici misle da su našli moždanu vijugu koja je uzrok bratovih napadaja. Je li ga boljelo dok ste mu radili encefalograme? Profesor T. nikad ne odgovara. Uvijek jedan osoran doktor govori u njegovo ime. Ubrizgavamo plin u mozak! Naravno da je boljelo! 46

Idem vidjeti Jean-Christophea u bolnicu s roditeljima. Jezovito je. U hodnicima se vuku duhovi, koji su došli zbog ne znam koje bolesti. Zdravo! Smiješan si s obrijanom glavom... Testiraju me... Stojimo jedan naspram drugog i sve nam je glupo. Ne znamo što reći. Udaljili smo se jedan od drugog, svaki je u svojem svijetu. Taj bolnički hodnik, moj prvi u životu, ostavlja mi prljav dojam. Dođi, Pierre-François, idemo... Profesor T. prima moje roditelje u uredu. Odlučio je operirati Jean-Christophea. 47

Na dijapozitivima nam pokazuje kako će otvoriti lubanju i izrezati dio koji po njemu uzrokuje epileptičke napadaje. Započinje veliki medicinski spektakl. Objašnjava da je to jako osjetljiva operacija te da će moj brat ostati slijep pomakne li se njegov skalpel samo za milimetar. Nabraja sve moguće rizike koji se mogu dogoditi ako njegov rez sklizne. Ako zareže tu moj brat gubi upotrebu svih udova, tu svoje desne ruke, tu noge, a tu sluha... Moja majka pada u nesvijest. Profesor T. je umiruje: ništa se od toga neće desiti jer on je izvanredno vješt. Oštećenja će biti minimalna. Izgubit će samo periferni vid. Znači neće više moći vidjeti sa strane? I bit će paraliziran dva dana nakon operacije. Ako želi vidjeti sa strane morat će samo okrenuti glavu! 48

Moji su roditelji potreseni zbog rizika koje donosi operacija. Slede se pred doktorovom nadmenošću. Jean-Christophe je tek slučaj koji će omogućiti profesoru T. da upiše u svoju bilježnicu uspjeha briljantnu operaciju. Što su važni rezultati ako se liječnik elegantno i precizno koristi skalpelom, a asistentni ga zadivljeno gledaju. U 16. broju časopisa Nouveau Planète moj brat čita članak o Georgesu Oshawi, osnivaču zen makrobiotike. U članku, nailazi na tablicu: 7 stadija bolesti. STADIJI: 7 STADIJA BOLESTI SIMPTOMI I SINDROMI: MAKROBIOTIČKO LIJEČENJE: Želio bih ovo probati prije operacije. Nedisciplinirani, kukavički, nezahvalni život. Loša prosudba, senzualnost, gurmanstvo. Neorganizirana i nesretna obitelj. Slijepa mehanička prosudba. Prehlada, slabost, manjak apetita, idiotizam, imbecilitet, guba, epilepsija, paranoja. Liječenje Biološka, psihološka i logička revolucija. Makrobiotička kulinarska umjetnost. Lako izliječivo. Višak jina ili janga. Krvna bolest, anemija, leukemija, hemofilija, alergija, impotencija, upala slijepog crijeva. Lako izliječivo u nekoliko tjedana. Georges Oshawa rođen je u Kyotu 1893. Pati od tuberkuloze te ga je zapadanjačka medicina koja je zamijenila tradicionalnu japansku medicinu osudila na smrt. Proučava tradicionalnu medicinu kojom se koristi u vlastitom izlječenju. Odluči posvetiti svoj život širenju doktrine koju je osmislio na temelju istočnjačke medicine. 1930. dolazi studirati u Pariz. Sluša predavanja iz filozofije, povijesti, biologije, fiziologije, kemije, biokemije. Izdaje svoju prvu knjigu Jedinstveno načelo prije povratka u Japan. 49

1941. je uhićen jer je osnovao pokret koji je bio protiv vojske. Muče ga i zatvaraju. Jednom na slobodi, uzalud pokušava nagovoriti vlasti da sklope mir. 1944. osuđuju ga na smrt. Ljudi na visokim položajima ga oslobađaju. Od kraja rata do smrti 1966. putuje svijetom, osnivajući posvuda makrobiotičke skupine. Moja majka upućuje se na adresu iz Planètea. Tamo je šalju kod jednog Japanca koji liječi po makrobiotičkim načelima. Zovu ga učitelj N.. Moji roditelji uspijevaju izvući Jean-Christophea iz bolnice da se susretne s njime. Korijen njegova života slabi. Kad ga gledam, podsjeća me na velikog mačka. Mogu ga liječiti, ali ga trebam redovito viđati. Ne smiju ga operirati. Moji se roditelji vraćaju u bolnicu Saint-Anne da kažu profesoru T. i njegovoj pratnji da će odbiti operaciju. 50

Nisu sretni što vide da im bježi njihov pokusni kunić. Operacija Jean-Christophea postaje operacija profesora T. Kako? Odbijate operaciju profesora T.? Gubite se! Ovdje više nemate što tražiti! Vaš je sin osuđen na smrt! Zločin je odbiti operaciju! Samo liječnik koji je zadužen za encefalografiju plinom odobrava odluku mojih roditelja, ali s mnogo predostrožnosti. I odjednom se naš život promijeni. Cijela obitelj je pod skrbi učitelja N. koji hoda po nama. Naposljetku, mislim da do neke mjere možda i niste u krivu što odbijate da vam sina operiraju. Jako dobra masaža. Vuče nam ruke i noge, vrti nas u svim smjerovima. Ali ja sam snažan i nikad ne želim reći da me boli. Onda me prekrije iglama za akupunkturu. Samo reci boli li te. 51

Jean-Christophe je podvrgnut istoj gimnastici. Prema mojoj majci, seanse učitelja N. mu čine dobro. Ima manje napadaja, bolje mu je. U svakom slučaju bolje nego kad je bio u bolnici. Čita ponovo članak o doktrini Georgesa Oshawe. Napisan je u naivno entuzijastičnom tonu.... i tako sjedaju za stol. Gladni su i sretni su. Pjevaju! Žvačimo, žvačimo. Eto našeg tijela u dobrom zdravlju... Makrobiotika je predstavljena kao lijek koji liječi sve. I mislim stvarno sve. Ovaj američki homoseksualac kojemu je G. Oshawa snažno savjetovao da se odrekne šećera u svim oblicima i koji mu je šest mjeseci kasnije došao sretan predstaviti ženu s kojom će se oženiti. CJELOVITA ŽA CJELOVITA CJELOVITA RIŽA CJELOVITA RIŽA CJELOV TA RIŽA Ho CJELOVITA RIŽA Na slici 7 stadija bolesti nalaze se klasične bolesti i neke neočekivane. Idiotizam Pre-kopernikanstvo Skepticizam nije na popisu. Spašen sam! Rat Dualizam 52

Primordijalni život Evo slike svijeta prema G. Oshawi. On se kreće uzduž spirale. Sedmo nebo Neograničeni svemir, neograničeno širenje Čitava ta doktrina počiva na ravnoteži jina i janga. To su komplementarna, ali suprotna načela. Anorganska materijalizacija života Šesto nebo Peto nebo Četvrto nebo Polarizacija jina i janga Energija Elektroni, protoni Prema legendi, stvorio ih je Fo-hi, veliki organizator, jedna od tri uzvišene osobe iz mitske povijesti Kine. Treće nebo Atomi, planeti Organski život Drugo nebo Prvo nebo Biljke Životinje Navodno je i izumio pismo, osam trigrama i kuhanje namirnica. Što je jako zgodno ako pripremate cjelovitu rižu. Prema povijesničarima, stvaranje jina i janga datira iz četvrtog stoljeća pr. Kr., za vrijeme vladavine dinastije Zhou. 53

Zaigrajmo igru. Čitatelju, možeš li prepoznati na slici elemente jina i elemente janga? Primjena načela jin i jang je dug život : macro bio. Cilj je makrobiotike da preko prehrambenih režima svakome povrati ravnotežu jina i janga. Ima sedam stadija razvoja bolesti. I sedam režima da se bolest liječi. Što je bolest teža, to je režim stroži. Režim broj sedam sastoji se samo u jedenju žitarica. Sedam je načina da se bude u dobrom zdravlju, a treći je način san bez snova. A ipak, snovi su neophodni za ravnotežu čovjeka. 54

Prema izvedenim pokusima, osoba ili životinja kojoj se zabranjuje san gubi razum i umire. Snovi su sol spavanja... Oshawa smatra da makrobiotička prehrana uravnotežuje duh i razvija razum. Valja prijeći sedam stadija razuma kako bi se postigao vrhovni razum koji omogućava osobni mir. Kada svaki stanovnik zemlje nađe svoj mir, zavladat će univerzalni mir. Sada za stolom jedemo makrobiotičku hranu. Ja to ne znam, ali sam na putu za postizanje vrhovnog razuma. Uvijek sam bio jako izbirljiv kada je riječ o prehrani. Sakupio sam mnogo neprijatelja. 55

Ratujem protiv telećih medaljona, protiv govedine s mrkvama, protiv sirovog odreska, protiv kobasica i hrenovki. Ne izlazim često kao pobjednik iz tih sukoba. Fafou, ne možeš napustiti stol dok sve ne pojedeš. Trenutno sam sretan. Obožavam rižu, to mi je baš dobro došlo. Imam puno prijatelja: cjelovitu rižu, bulgur, miso, gomashio, tamari, kuzu, čaj mu, trogodišnji čaj, hijiki, umeboshi. Promjena prehrane mi je pritekla u pomoć. Već sam se počeo mrštiti protiv hrane. Ona je mene jela. Nisam našao unutarnji mir, ali sam našao mir u tanjuru. 56

Jean-Christophe je jako motiviran, savjesno prati režim koji mu je zadao učitelj N. To je jako fleksibilan režim. Jede rižu, povrće ili sir. Učitelj N. se ne slaže s Oshawinom doktrinom, koju smatra previše rigidnom. Nastavljaju susrete u Parizu. Moj ga brat obožava. Našao je vođu, gurua, učitelja. Nekoga kome može prenijeti svoju nesreću i tko zna što s njome učiniti. Ja ti samo mogu pomoći. A ti ćeš, želiš li to, ozdraviti. Nakon više mjeseci, više nije na lijekovima i više nema napadaja. Izliječen je. 57