GLASILO HRVATSKO-ČEŠKOG DRUŠTVA

Transkript

1 GLASILO HRVATSKO-ČEŠKOG DRUŠTVA ZAGREB; siječanj 2011.; godina XIX, broj 28. Za Susrete govore: Tomáš Butta, husitski patrijarh Dušan Karpatský Dubravka Sesar Tomáš Kuchta Tko je bio sv. Ivan Pustinjak? Kako je nastala češka zastava? Upoznajte najveći srednjovjekovni rukopis Reportaža s Vyšehrada u Pragu Enigma i tragedija reemigracije hrvatskih Čeha Doznajte najnovije hrvatsko-češke zanimljivosti i vijesti 1 1

2 SADRŽAJ Uvodnik predsjednika HČD-a dr. Zvonimira Kotarca Ukratko o važnijim događajima od posljednjega broja Susreta Obilježena 130. godišnjica rođenja Václava Humla Vijesti Električna energija iz sunca Razgovor - Tomáš Kuchta, savjetnik za trgovinu u Veleposlanstvu Češke u Hrvatskoj Iz aktivnosti Češke besede Zagrebačke županije Prenosimo iz medija Iz češke kuhinje Razgovor - Tomáš Butta, patrijarh Čehoslovačke husitske crkve Poezija Reportaža - Vyšehradske postaje Kako je navodni hrvatski kraljević postao najstariji češki svetac Češka zastava proslavila 90. rođendan Češko-lihtenštajnsko pomirenje nakon više od 60 godina Codex gigas ili Đavolja Biblija - najveći srednjovjekovni rukopis Razgovor - Dušan Karpatský, češki kroatist i prevoditelj Razgovor - prof. dr. Dubravka Sesar, predstojnica Katedre za češki jezik i književnost Bohemisti oprez - homonimi! Za mnoge strane gradove Česi imaju vlastita imena Jan Masaryk u anegdotama Karma - spektakularan uspjeh dance grupe iz Umaga među Česima A je to - nespretni majstori ipak su pobijedili cenzuru Marija Radić - Čehinja koja je bila prva dama Hrvatske Sjećanje na Stjepana Radića mlađeg Enigma i tragedija reemigracije hrvatskih Čeha ( ) U spomen Broj 28, siječanj Izdavač: Hrvatsko-češko društvo Šubićeva Zagreb OIB: Uredništvo: Marijan Lipovac, Vlatka Banek, Dubravko Dosegović, Zvonimir Kotarac, Miroslav Křepela, Marijan Machala i Zvonimir Maštrović; grafika: Krešimir Pahernik; lektura i korektura: Ivona Mamić Tisak: Stega tisak Susreti su interno glasilo Hrvatsko-češkoga društva i članovima se dostavljaju besplatno Izlaženje Susreta novčano je pomoglo Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija Na naslovnici: kip svetog Ivana Pustinjaka na Karlovom mostu u Pragu Na poleđini: novogodišnja čestitka Václava Havela i supruge Dagmar članovima Hrvatsko-češkoga društva Nade polažemo u budućnost dr. Zvonimir Kotarac predsjednik Hrvatsko-češkoga društva HČD info Bilo je i bit će trenutaka koje nikada nećemo zaboraviti. Rađala se Hrvatska u zanosu i oduševljenju, a mi smo s mnogo entuzijazma i nade u bolju budućnost, nas nekolicina, osnovali prije gotovo 19 godina Hrvatsko-češko društvo, koje je već tada imalo jasnu viziju, vrijednosti, misiju i ciljeve. Ljudi su s vremenom počeli dolaziti na naše sastanke, slušali nas i oprezno nas slijedili, radujući se novim poznanstvima i prijateljstvima, prijateljima koji su imali mnogo osobnog i životnog iskustva u stvaranju prijateljstava između dva naroda, ali gotovo nikakvo znanje kako to prijateljstvo učiniti korisnim, učvrstiti ga i sačuvati za generacije koje tek dolaze. Mnogo svog slobodnog vremena ta nevelika skupina posvetila je traženju konkretnih, korisnih i plemenitih ciljeva te građenju puteva između ta dva prijateljska naroda. Naše glasilo, koje nosi iskren naslov - Susreti - samo je jedan mali dokaz učestalih susreta i rada i predstavlja skromni doprinos nas članova entuzijasta izgrađivanju sposobnosti, vještina i znanja, naučenih tijekom višegodišnjeg rada, kako biti od koristi u društvu koje se rađa još uvijek opterećenim napetostima, nesigurnostima i nepotrebnim strahovima. Nikada ništa veliko nije bilo stvoreno bez oduševljenja pa tako niti Hrvatsko-češko društvo. Oni koji su stvarali i vodili društvo prijatelja čovjeka i različitih kultura, jasno su priopćili u ovom broju Susreta tko su, što žele i u što vjeruju. Sve uspijeva i sve propada zbog vođenja svakog dragovoljnog društva, pa zato treba vjerovati u tezu da u svakom prijateljstvu, pa i ovom, postoji samo nekoliko pravila i mnogo odricanja i još više predanog i odgovornog rada. Ljudima se uvijek u našoj udruzi davala prilika da kažu što žele ako i kada postanu članovi i čemu se mogu nadati iskreno. I zbog čega društvo i postoji. Vjerujemo da će tako i ostati i da će društvo prijatelja opstati. Svi oni koji žele predano i iskreno raditi u Hrvatsko-češkom društvu lako mogu postići uspjeh. I sposobni su za nj. Moraju vjerovati u to, u uspjeh, ali moraju istovremeno učiniti sve ono što je potrebno da bi bili uspješni. Neka se nijedan mladi čovjek ne boji ishoda svog društvenog rada na građenju prijateljstva između dvaju naroda. Ako predano i iskreno radi na prijateljstvu, ne mora se brinuti za krajnji rezultat. Ako iskreno odluči postati prijatelj dvaju naroda, već je obavio pola posla. Odlučnost do uspjeha i ustrajnost je važnija od svega. Ako je svima nama dovoljno stalo do uspjeha Hrvatsko-češkoga društva, sigurno ćemo ga i postići. Punoljetni smo, o čemu govore i Susreti, a i stvarnost, zar ne? Svima onima koji su prije gotovo 19 godina osnivali Hrvatskočeško društvo i predano radili na ostvarivanju njegovih ciljeva pripada naša iskrena zahvalnost. Još uvijek nema novih pravaca, postoji samo jedan: od čovjeka prema čovjeku, a upravo ta realnost omogućava Hrvatsko-češkom društvu opstanak i razvoj. Sve naše nade polažemo u budućnost i vjerujemo da će sve biti usmjereno prema njoj. Hrvatsko-češko društvo je nevladina, nepolitička, neprofitna udruga kojoj je cilj davanje doprinosa razmjeni kulturnih, umjetničkih, znanstvenih, gospodarskih i drugih civilizacijskih dostignuća hrvatskog i češkog naroda, odnosno građana Hrvatske i Češke. Društvo je utemeljeno 22. veljače pod nazivom Društvo hrvatsko-češkoga i slovačkoga prijateljstva, a 21. veljače promijenilo je naziv u Hrvatsko-češko društvo. Od samog osnutka, HČD podupire i pokreće aktivnosti kojima je cilj jačanje hrvatsko-čeških veza i bolje upoznavanje dvaju naroda, pri čemu posebnu pozornost posvećuje češkoj manjini u Hrvatskoj i hrvatskoj manjini u Češkoj. Na čelu HČD-a nalazi se Upravni odbor, koji u mandatu od do čine: Zvonimir Kotarac (predsjednik HČD-a), Dubravko Dosegović (potpredsjednik), Marijan Lipovac (tajnik) te članovi Marijan Machala i Miroslav Křepela. Nadzorni odbor HČD-a čine: Morana Kovač, Alenka Štokić i Zdenka Taborski te Marijan Perić kao zamjenik člana. Sjedište HČD-a je u Zagrebu, u Šubićevoj 20, a HČD ima i svoju podružnicu u Omišu kojoj je predsjednik Tonći Stanić. Internetska stranica HČD-a je 2 3

3 Ukratko o važnijim događajima od posljednjega broja Susreta EVO NAS OPET, IDEMO DALJE! Srdačan pozdrav svim članovima i prijateljima Hrvatsko češkoga društva (HČD) u obnovljenim Susretima! Prošlo je gotovo 19 godina od osnivanja HČD-a i isto toliko od prvoga broja glasila Susreti. Od malenoga formata i biltena najvažnijih vijesti o aktivnostima Društva, s vremenom je naše glasilo preraslo, obogaćeno podliscima, autorskim člancima i raznovrsnim prilozima, u zanimljivo štivo prihvaćeno dobrodošlicom svoga članstva i prijatelja, što se ogledalo u nuđenju sve većeg broja suradnika i priloga, a uz pozitivne usmene i pisane kritike bilo je i zanimljivih osvrta u javnim glasilima poput onih u Vjesniku, Večernjem listu i Jednoti. Od prvoga pa do posljednjega broja (27), te jednog posebnog izdanja posvećenog tadašnjem predsjedniku Češke Republike i književniku Václavu Havelu (1996., u povodu njegovog 60. rođendana) Susrete sam uređivala u suradnji s pokojnim Božidarom Grubišićem, jednim od osnivača HČD-a, novinarom koji je svojedobno niz godina bio urednikom Jednote iz Daruvara te inicijatorom i urednikom Kronike Čeha i Slovaka na TV Zagreb osamdesetih godina sada već prošloga stoljeća. Stjecajem okolnosti, Susreti su utonuli u zimski san. Bilo je to nekako u ovo doba, nakon velike poplave koja je zadesila Češku (1997.). Koje li zanimljivosti, Susreti se bude, a rijeka Sava dostiže najvišu razinu od katastrofalne poplave Zagreba 1964., zaobilazi grad, ali ipak plavi njegovu okolicu. Teče voda, teče... To što nije bilo tiskanoga izdanja Susreta (jednostavno rečeno-nije bilo novaca) nije nas omelo u osmišljavanju alternativnog programa internetske stranice Društva. Tako smo svima onima koji se služe novim tehnologijama omogućili uvid u djelovanje HČD-a, ali su naši najvjerniji prijatelji, oni starije dobi, ostali zakinuti za tiskano izdanje, što sada napokon ispravljamo, zahvaljujući donaciji Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija. Zato i Vlatka Banek očekujemo odziv i odgovore na pitanje hoćemo li i možemo li zajednički nastaviti dalje, pa da nam Susreti požive! Što smo u međuvremenu postigli i što planiramo učiniti? Pored spomenute probne internetske stranice ( ) uspjeli smo otvoriti i našu službenu stranicu - www. hcdzg.hr. - koju upravo ovih dana osvježavamo. S više ili manje uspjeha, zauzimali smo se za obnovu tradicijskih i uspostavu novih hrvatsko-čeških veza, pa smo tako brinuli i o svakodnevici. Primjerice, inicirali smo pri Ministarstvu turizma, HAK-u i Hrvatskom radiju obavijesti na češkom za strane turiste, uspješno se usprotivili nakani za promjenu imena Masarykove ulice u Zagrebu, predložili imenovanje neimenovanih stuba u Zagrebu imenom prvog zagrebačkog biskupa Duha, podrijetlom Čeha, suorganizirali s Veleposlanstvom Češke i Češkom besedom Zagreb gospodarski forum, organizirali ili suorganizirali nekoliko izložaba (Poplave u Češkoj Zagreb, Daruvar, Bjelovar; Klementinum Zagreb; Egon Peschke Zagreb, Češka u filateliji Zagreb), te održali niz tribina na razne zanimljive teme. Zamisao za objavu knjige izabranih govora Václava Havela Sve je moguće nastala je u okrilju HČD-a, pa smo nakon osiguranih sredstava za otkup autorskih prava te u suradnji s Maticom hrvatskom doživjeli radost»naše prve knjige«. Dio nas, uz prevoditeljicu Manju Hribar, bio je počašćen i izravnim susretom s Havelom prigodom njegovog prvog službenog posjeta Hrvatskoj u srpnju Tom događaju pridružio se i autor predgovora knjizi, književnik i političar, ali i član HČD-a Vlado Gotovac, koji je svega par mjeseci kasnije preminuo. Havelu smo čestitkom i prigodnim poklonom čestitali 70. rođendan, a zahvalu smo dobili u obliku božićne čestitke, s potpisom Havela (uz srce kao dodatak) i supruge Dagmar (koja je uz potpis nacrtala usne). Veliki smo uspjeh postigli kada je, nakon našeg višekratnog kandidiranja, češki književni prevoditelj Dušan Karpatský posvema zasluženo dobio Godišnju nagradu Ine za Zahvaljujući tome, svjetlo dana su nakon toga ugledale dvije kapitalno vrijedne knjige: Zlatna knjiga češkoga pjesništva, objavljena u Zagrebu (2003.) i Koráb korálový Tisíc let charvátské poezie v díle stovky básníků, objavljena u Pragu (2007.), pri čemu je za potonju HČD osigurao i dio sredstava. Što se tiče izavačke djelatnosti, HČD se može pohvaliti još i knjigama: Biskup Duh, autora Marijana Lipovca objavljenu u suradnji s Vijećem češke nacionalne manjine Grada Zagreba (2006.), Jan Amos Komenský i Hrvati, autora Ante Vukasovića koja je ugledala svijetlo dana u suradnji s Društvom hrvatsko-slovačkoga prijateljstva (2007.) i Nakladom Bošković iz Splita, te Češka kroz ključanicu autora Dubravka Dosegovića (2009.), izdana zajedno s nakladničkom kućom Nova stvarnost koju vodi član HČD-a Zvonimir Maštrović. Od na čelu Društva su predsjednik Zvonimir Kotarac i tajnik Marijan Lipovac, koji agilno slijede put koji su započeli njihovi prethodnici -prvi predsjednik Zlatko Stahuljak ( ), pokojni Mate Relja ( ) i Zorislav Bobuš ( ). Nakon godina svojevrsne letargije, HČD se ponovno u punoj mjeri aktivirao i postao prepoznatljiv u hrvatskim, češkim i hrvatsko-češkim krugovima, kao i među društvima prijateljstva. Uz angažman samih članova HČD-a, tome je pridonijelo i povoljnije društveno i političko okružje za rad udruga zbog kojeg smo počeli lakše dolaziti do financijskih sredstava za naše aktivnosti, čak i nakon izbijanja gospodarske krize, zahvaljujući kvaliteti naših programa. U zadnjih pet godina HČD je u svoje redove primio 11 novih članova i trenutno ih u Zagrebu ima 26, što je, međutim, daleko od nekadašnje brojke od oko 400. Stoga nam je jedan od prioriteta povećanje članstva-privlačenjem novih, posebno mladih, i ponovnim aktiviranjem nekadašnjih članova. Ako još uvijek niste član HČD-a, ne brinite-rado ćemo vas primiti u svoje redove. Premda se, nažalost, u međuvremenu ugasila podružnica Društva u Daruvaru, što zbog objektivnih što iz subjektivnih razloga, pojavila se nova na drugoj strani Lijepe naše - u Omišu, pa se ondje i danas odvijaju aktivnosti zahvaljujući agilnom Tonćiju Staniću. Podružnica Omiš broji daljnjih 20 članova, tako da ih HČD ukupno ima 46. U proteklom razdoblju bilježimo i nastojanja Društva vezana za spomeničku kulturu (od inicijativa pa do konkretnih spomenika) među kojima su: inicijativa za spomen-ploču izumitelju Nikoli Tesli u Pragu koja je ostvarena u tamošnjoj Teslinoj ulici, aktualni poticaj za imenovanje jedne od praških ulica imenima Marije i Stjepana Radića, kao i za spomen-obilježje hrvatskom geofizičaru svjetskoga glasa Andriji Mohorovičiću koja bi trebala biti ostvarena već sljedeće godine u praškom Klementinumu. Inicirali smo i podizanje spomenika biskupu Duhu u Dubravi kod Vrbovca i nadamo se realizaciji te ideje u skorije vrijeme. No, Članovi HČD-a s češkim predsjednikom Václavom Havelom, suprugom Dagmar, veleposlanikom Jiříjem Kudělom i Dušanom Karpatskim u Zagrebu; srpanj, Članovi HČD-a u praškoj pivnici»u Fleku»; prosinac, Predsjednik HČD-a Zvonimir Kotarac i tajnik Marijan Lipovac na Bortulinovu grobu u Pragu; prosinac, Godišnja skupština HČD-a; travanj,

4 Biskup Josip Mrzljak otkriva ploču s imenom Stuba biskupa Duha; listopad, najveći je uspjeh poprsje nobelovca Vladimira Preloga, rad Ivana Antolčića, postavljeno na praškoj Visokoj kemijsko-tehnološkoj školi, što je ostvareno u organizaciji našega društva uz značajan medijski odjek. Ranije pokrenuti projekti, poput onoga o Hrvatima na Karlovom sveučilištu u Pragu ili o rasvjetljavanju praškoga razdoblja života etnografa i prevoditelja Andrije Ivana Bortulina, nisu se razvili na način kako smo to bili zamislili, jer su naše snage bile premale, ali su se zato dogodili njihovi zanimljivi odjeci. Tako je do sada objavljen niz radova povjesničara na temu hrvatskih Od travnja Hrvatsko-češko društvo ima svoju podružnicu u Omišu, gradu, koji već duže vrijeme ima posebno mjesto u hrvatsko-češkim odnosima. Zaštitnik grada je češki svetac, sveti Ivan Nepomuk, čije rodno mjesto Nepomuk je i omiški grad-prijatelj, a Omiš je omiljeno ljetno odredište čeških turista. Godišnje ih na omiškom području ljetuje oko , a već treću godinu društvo im pravi i dvoje čeških policajaca koji su svojim sunarodnjacima danonoćno na usluzi u slučaju potrebe. Dio čeških turista odlučio je trajno ostati u Omišu gdje danas ima oko 20 miješanih hrvatsko-čeških brakova. Dobri duh koji potiče razvoj veza Omiša i Češke je Tonći Stanić, koji je i inicirao osnutak podružnice HČD-a i u nju okupio oko 20 prijatelja Češke s omiškog Iz aktivnosti HČD-Podružnice Omiš Predsjednik HČD-Podružnice Omiš Tonći Stanić prima nagradu grada Havířova Poprsje Vladimira Preloga u Pragu studenata u Pragu, a HČD je pronašao i uspio sačuvati Bortulinov grob na praškom Vinohradskom groblju uplativši desetogodišnju grobnu pristojbu. Projekt Česi u Zagrebu, kojim smo započeli istraživati povijest češke nazočnosti u hrvatskoj metropoli poklopio se s godinu dana kasnijom sličnom inicijativom Vijeća češke nacionalne manjine Grada Zagreba, koje je u listopadu izdalo knjigu Česi Zagrebu Zagreb Česima (na hrvatskom i češkom), autora Marijana Lipovca i Franje Vondračeka. Na temelju knjige snimljen je i istoimeni dokumentarni film, redateljice Mire Wolf. Rezultat istraživanja povijesti zagrebačkih Čeha je i knjiga Biskup Josip Salač, autora Vjenceslava Herouta i Marijana Lipovca, objavljena u siječnju u izdanju Požeške biskupije. Veze sa srodnim društvima razvijale su se polako, ali sigurno. Primjerice, danas Društvo njeguje lijep suradnički odnos s Češkom besedom Zagreb, Društvom hrvatsko-slovačkog prijateljstva iz Zagreba, Društvom prijatelja južnih slavena iz Brna, ali i s Vijećem češke manjine Grada Zagreba, ustanovljenim i Češkom besedom Zagrebačke županije, osnovanom Ranije, dok smo imali bliske i česte suradničke veze s Češko-hrvatskim društvom u Pragu, činilo nam se da će ono biti poticaj aktivnostima na području gospodarstva, ali to se nije dogodilo, zapravo to se društvo jednostavno ugasilo. S društvom Čeha-reemigranata Ilova razmjenjivali smo glasila, a danas se prilozi naših članova o hrvatsko češkim vezama objavljuju na portalu Hrvata u Švicarskoj www. croatia.ch. Posebno nas veseli suradnja s folklornom skupinom Jeteliček pri Češkoj besedi Zagreb, kojoj smo 2009., unatoč krizi, osigurali sredstva za otkup jedne hrvatske koreografije, kako bi na svome programu uz češke plesove imala barem jedan hrvatski te na taj način propagirala svoju»novu domovinu» za svojih gostovanja u Češkoj. Eto, to je bilo i to je to! (Česi bi rekli: A je to!) Dalje idemo zajedno, zar ne?! područja. Rođen 1963., Stanić se od svoje šeste godine bavi turizmom i u mjestu Lokva Rogoznica na omiškoj rivijeri ima svoj autokamp i sobe za iznajmljivanje. Osim rada u turizmu, Stanić je neumoran u svim javnim akcijama i u Lokvi Rogoznici i u gradu Omišu. U Češkoj je stekao mnoge prijatelje i poznanike, što mu je olakšalo djelovanje na promicanju hrvatsko-čeških veza. Zahvaljujući Staniću, još od omiška policija surađuje s češkom policijom, a prijateljstvo je započelo kad je kapetan češke policije Zdeněk Juroš sa svojim kolegama ljetovao u Ruskamenu pored Omiša. Nažalost, Juroš je tragično preminuo prilikom ronjenja u Istri, a njemu u čast od u mjestu Třinecu u Šleskoj održava se memorijalni međunarodni malonogometni turnir na koji redovito odlaze i omiški policajci. Stanić je grad Omiš povezao i s Havířovom u Šleskoj, koji mu se u studenom odužio nagradom. Svojim vezama, Stanić je povezao i policije iz Ostrave i Splita i vatrogasce iz Solina i Frydeka Místeka. U planu je i sklapanje prijateljstva između Kopřivnice i nekog od mjesta na širem makarskom području. Četvorici svojih čeških prijatelja, među kojima je i gradonačelnik Havířova František Hobot, Stanić je dodijelio i počasno članstvo HČD-Podružnice Omiš. Jedna od aktivnosti Podružnice u bit će sudjelovanje u proslavi stote godišnjice HNK Hajduk, a jedna od ideja je i organiziranje»bile noći» u praškoj pivnici»u Fleku«gdje je Hajduk i osnovan. 6 7 Obilježena 130. godišnjica rođenja Vaclava Humla Nasljednici Humlove škole sviraju i danas Hrvatsko-češko društvo, zajedno s Češkom besedom Zagreb, obilježilo je u srijedu 20. listopada u Kulturno-gospodarskom centru Josef Václav Frič u Češkom narodnom domu 130. godišnjicu rođenja Václava Humla -tvorca Zagrebačke violinističke škole. O uglednom češkom violinistu i pedagogu, koji je početkom 20. stoljeća odlučio svoje znanje i umijeće podariti Zagrebu odgojivši tijekom prve polovice 20. stoljeća nekoliko generacija odličnih violinista, govorio je prof. Zlatko Stahuljak, utemeljitelj i organizacijski predsjednik Međunarodnoga violinističkog natjecanja Václav Huml, ujedno i prvi predsjednik Hrvatsko-češkoga društva ( ) i prvi hrvatski veleposlanik u Pragu (od do 1998.). U svom iscrpnom izlaganju, prof. Stahuljak je istaknuo da je Huml bio velika osobnost glazbenog i kulturnog, te umjetničkoga i pedagoškog violinističkog nasljeđa, budući da je u njegovom majstorskom razredu violine tijekom njegova pedesetogodišnjega radnog vijeka u Zagrebu, koji je trajao do smrti, 6. siječnja 1953., stasalo više od 200 đaka, ne samo iz Hrvatske već i iz Srbije, Mađarske, Bugarske, Slovenije pa čak i iz Londona. Mnogi od njih pronosili tu znanje diljem svijeta i na taj način predstavljali Zagrebačku violinističku školu na čelu s učiteljem Václavom Humlom, ali joj osigurali i nasljednike u drugoj, trećoj i četvrtoj generaciji koji aktivno sviraju i danas. Među prvim Humlovim đacima bili su Zlatko Baloković, Miroslav Šlik, Ljerko Spiller i Zlatko Topolski, a jedini još živi svjedoci iako u poznim godinama su zagrebački umjetnici Milan Tarbuk i Josip Klima, posljednji Humlov apsolvent. Privatno je poučavao i Doru Pejačević i Rudolfa Matza.»Václav Huml je našu sredinu upornim i predanim radom tijekom pola stoljeća silno zadužio. Odgojio je niz gudača, solista, pedagoga te komornih i orkestralnih glazbenika i stvorio tradicije unutar Zagrebačkog kvarteta, Zagrebačkih solista, niza komornih tijela i gudačkih sastava orkestara u Zagrebu, okolnim i susjednim gradovima, gdje se zrcale uspjesi široke lepeze majstorovih brojnih nasljednika«, rekao je prof. Stahuljak, koji je podsjetio i na riječi Ive Frangeša izrečene o Humlu 1971.:»Huml pripada među nebrojene istaknute stvaraoce koji su svoje ime i svoje djelovanje neraskidivo vezali uz Hrvatsku i njezinu kulturu, kojima je Hrvatska zahvalna domovina, iako nisu rođeni u njoj. Hrvatska kultura, u svome duboko ljudskom i nacionalnom značenju, obilježena je upravo tim svojstvom. Njezina je vrijednost i ljepota u tome što je toliko tobožnjih stranaca znala ne samo privući nego i nadahnuti. Humlovo djelo velik je tome dokaz.«obilježavanje Humlova rođendana zaključeno je uz snimke violinističkih izvedbi nekoliko njegovih učenika, a arhivar Češke besede Zagreb Viktor Husak na kraju je predavača iznenadio Humlovom posjetnicom pronađenom u Besedinom arhivu. Vaclav Huml, rodio se je u Berounu, 18. rujna Glazbene studije završio je u Pragu na Konzervatoriju kao odličan učenik violinskog pedagoga svjetskoga glasa Otakara Ševčíka. Još kao student Konzervatorija djeluje u Kvartetu Praškog konzervatorija, gdje je prva violina znameniti češki violinist Jan Kubelík. Nakon završenih studija i trogodišnje vojne obveze bio je godinu dana prvi koncertni majstor Lavovske filharmonije i voditelj Kvarteta istog orkestra, a zatim putem međunarodnog natječaja, od 11. studenog preuzima mjesto učitelja violine u Muzičkoj školi Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu. Od do bio je profesor violine na Muzičkoj akademiji. Predavao je i komornu glazbu te od do bio pročelnik gudačkog odjela. Usprkos primamljivim ponudama iz SAD-a, Huml je u Zagrebu trajno ostao i osnovao obitelj. Kao violinist nastupao je javno sve do 1926, kada sve svoje znanje i dotadašnje radno iskustvo posvećuje pedagoškom radu. Od Hrvatski glazbeni zavod dodjeljuje nagradu Václav Huml najboljim gudačima među diplomantima Muzičke akademije, a od u Zagrebu se održava svake četiri godine Međunarodno violinističko natjecanje Václav Huml. Predsjednik posljednjeg natjecanja, održanog 2009., bio je češki violinist Josef Suk, praunuk Antonína Dvořáka. Marijan Lipovac

5 VIJESTI Muška vlada na čelu Češke, oporbi većina u Senatu Češka je 10. kolovoza dobila novu vladu i novog premijera, Petra Nečasa, čelnika Građanske demokratske stranke (ODS). Uz ODS, vladu su sastavile još dvije stranke desnog centra, konzervativni TOP 09, na čelu s Karelom Schwarzenbergom i populistička stranka Javni poslovi koju vodi Radek John. Na izborima održanima krajem svibnja, najviše od ukupno 200 mjesta u zastupničkom domu parlamenta, njih 56, dobila je Češka socijaldemokratska stranka (ČSSD) bivšeg premijera Jiříja Topoláneka, no desni centar ipak je odnio pobjedu jer je ODS dobio 53 zastupnika, TOP 09 41, a Javni poslovi 24. Petr Nečas, kojeg su hrvatski mediji, prepisujući strane medije u početku nazivali»necas», rođen je 19. studenog u Uherskom Hradištu u Moravskoj i po struci je fizičar. Na čelo ODS-a došao je u travnju nakon ostavke kompromitiranog stranačkog šefa Mireka Topoláneka, čija vlada je pala u ožujku 2009., upravo u vrijeme češkog predsjedanja EU-om. Od svibnja Češku je vodila tehnička vlada s premijerom Janom Fischerom, ravnateljem statističkog zavoda. Iako je u trenutku Topolánekove ostavke rejting ODS-a bio na 13 posto, Nečas je stranci uspio podići popularnost i ponovno je dovesti na vlast u trenutku kad se činilo da su ČSSD i Paroubek favoriti. Nečasova vlada, koju čine isključivo muškarci, ima stabilnu većinu u parlamentu, a novi premijer obećao je odgovorno upravljanje financijama, borbu protiv korupcije te smanjenje proračunskog manjka s 5,9 posto Dominik Duka novi praški nadbiskup Dominik Duka novi je praški nadbiskup i češki primas, odlučio je 13. veljače papa Benedikt XVI., prihvativši ostavku, koju mu je nakon navršenih 75 godina života podnio dotadašnji nadbiskup, kardinal Miloslav Vlk. Novi poglavar katoličke crkve u Češkoj dužnost je preuzeo 10. travnja u katedrali svetog Vida, a 21. travnja izabran je i predsjednikom Češke biskupske konferencije. Nadbiskup Duka od bio je biskup Hradeca Králové, gdje je rođen 26. travnja kao Jaroslav Duka. U mladosti je izučio strojobravarski zanat, no nakon odsluženja vojnog roka izabrao je duhovno zvanje. Za svećenika je zaređen 1970., a stupio je u dominikanski red, koji je tada u Čehoslovačkoj bio zabranjen, te dobiva redovničko ime Dominik. Djelovao je kao župnik u Chlumu svaté Máří, Jáchymovu i Novoj Mitrovici, no komunističke vlasti su mu oduzele dozvolu za obavljanje svećeničke dužnosti, pa je sve do radio kao dizajner u Škodinoj tvornici u Plzenju (Miloslav Vlk u isto ČSA 80 godina leti za Zagreb Češka zračna kompanija ČSA, osnovana 1923., svoj je prvi međunarodni let ostvarila 1. srpnja i to od Praga do-zagreba. Taj povijesni let obavljen je avionom tipa Ford 5 AT-C, koji je primao 14 putnika i dosezao brzinu od 180 kilometara na sat, a osim u Zagreb slijetao je u Brno i Bratislavu. Na 80. godišnjicu tog događaja, 1. srpnja u Zračnoj luci Zagreb održana je prigodna svečanost, na kojoj je istaknuto da je iznimno malo aviokompanija u svijetu poput ČSA koje se mogu pohvaliti tako dugom tradicijom prometovanja. Prije 80 godina češki su zrakoplovi u Zagreb slijetali u zračnu luku na Borongaju, a tijekom tridesetih godina 20. stoljeća ČSA je u sezoni slijetao i u Sušak (današnju Rijeku) i Split. Nakon obustave letova za vrijeme Drugog svjetskog rata, u ljeto ČSA je obnovila letove za Zagreb, s nastavkom za Zadar. Dvije godine kasnije nakon prekida odnosa Jugoslavije sa zemljama sovjetskog bloka linija je opet otkazana, a ponovno je uspostavljena Danas ČSA nudi letove od Zagreba do Praga sedam dana u tjednu. U na toj je liniji putovalo gotovo putnika, a u prvoj polovici oko Tradicionalno su letovi za Zagreb najzanimljiviji tijekom turističke sezone, kad ČSA nudi i letove od Praga do Splita, a od i do Dubrovnika. M. L. na 3 posto BDP-a, što su bile i glavne teme u predizbornoj kampanji. U Topolánekovoj vladi od do Nečas je bio potpredsjednik i ministar rada i socijalne skrbi, a Topolánekove je kadrove u svojoj vladi postavio na ključna mjesta. Karel Schwarzenberg ponovno je postao potpredsjednik i ministar vanjskih poslova, Miroslav Kalousek ministar financija, a novi ministar obrane je Alexandr Vondra. Izazova novoj češkoj vladi ne manjka. Nakon što je u rujnu proračunom za rashode smanjila za deset posto i najavila smanjenje broja zaposlenih u javnom sektoru i manje plaće, uslijedili su prosvjedi, a koliko su Česi zadovoljni najavljenim rezanjima pokazali su rezultati listopadskih lokalnih izbora i izbora za trećinu senata. Od 27 senatora, ČSSD je dobio 12 i ubuduće će u senatu od 81 mjesta imati 41, što će usporiti najavljene reforme. Od 24 velika grada (statutární město), ČSSD je osvojio vlast u 13, dok je u Pragu sklopljena koalicija ODS-a i ČSSD-a, pa je novi praški gradonačelnik postao Bohuslav Svoboda iz ODS-a. M. L. je vrijeme radio kao perač prozora). Istodobno je u tajnosti radio na odgoju mladih dominikanaca, zbog čega je od do bio u zatvoru. Od do bio je provincijal Čehoslovačke dominikanske provincije, a od do i predsjednik Konferencije viših redovničkih predstavnika. Inicirao je češki prijevod Jeruzalemske Biblije i bio jedan od dvojice glavnih prevoditelja. Od do bio je profesor na teološkom fakultetu u Olomoucu. Kao biskup hradeckralovski, od do bio je i apostolski administrator biskupije u Litoměřicama. Geslo 36. praškog nadbiskupa je»in spiritu veritatis«(u duhu istine), što neodoljivo podsjeća na geslo čeških predsjednika»istina pobjeđuje«. Kao glavne ciljeve nadbiskup Duka je istaknuo sklapanje ugovora Češke sa Svetom stolicom i dogovor s državom oko imovinskih pitanja, što podrazumijeva i razrješenje pitanja vlasništva nad praškom katedralom, čiji vlasnik je država. M. L. Tjedan hrvatske znanosti i kulture u Brnu U Brnu je od 12. do 16. travnja u organizaciji udruge Hrvatski kulturnoobrazovni centar u suradnji s katedrom za slavistiku i južnoslavenske jezike Filozofskog fakulteta Masarykovog sveučilišta u Brnu i pod pokroviteljstvom hrvatskog veleposlanika u Češkoj Frane Krnića održana kulturno-znanstvena manifestacija Tjedan hrvatske znanosti i kulture. Tijekom pet dana hrvatska kultura i znanost u Brnu su se promovirale putem izložbi fotografija, koncerata, projekcija filmova, predstavljanja hrvatskih pisaca, predavanja, stručnih sastanaka kroatista, nagradnim kvizovima i drugim dogadanjima. M. L. Izložba djela Dimitrija Popovića inspiriranih Kafkom Od 22. travnja do 18. svibnja u galeriji Dea Orh Art u Pragu održana je izložba oko 30 djela Dimitrija Popovića iz ciklusa»kafka«, posvećenog i inspiriranog stvaralaštvom Franza Kafke. Izložbu je suorganizirala Moderna galerija iz Zagreba, te uz financijsku potporu hrvatskog Ministarstva kulture i u suradnji s hrvatskim veleposlanstvom u Pragu. Uz nazočnost više desetaka uzvanika iz praških kulturnih, političkih i diplomatskih krugova izložbu je otvorila ravnateljica Moderne galerije Biserka Rauter Plančić predstavivši publici i prisutnog umjetnika. Na izložbi je prikazano oko 30 djela inspiriranih pripovijetkom Preobražaj, kao i niz psihonadrealistickih portreta. Najstariji rad na izložbi je crtež»kafka«nastao nakon čitanja Preobražaja, koji je, kako je Popović više puta isticao, uz Lautreamontova Maldororova pjevanja i Rimbaudov Boravak u paklu imao važan utjecaj za formiranje njegovog likovnog izraza. U katalogu je objavljen i tekst Dimitrija Popovića o njegovom shvaćanju i viđenju piščeva kompleksnog lika koji se smatra jednim od najzagonetnijih stvaraoca modernog doba. Internacionalna TV kuća TV 7 napravila je i film o Dimitriju Popoviću na temu»kafka«, koji je premijerno prikazan na Češkoj televiziji za vrijeme trajanja izložbe. M. L. Rajko Grlić pobjednik u Karlovym Varyma Neka ostane među nama najnoviji film Rajka Grlića kroči putem međunarodnog uspjeha. Na 45. Filmskom festivalu u Karlovym Varyma održanom u srpnju 2010., Grlić je dvostruko nagrađen, i to: nagradom za najbolju režiju te nagradom europskih kino distributera (Europa Cinemas Label Award) koja bi trebala jamčiti ulazak ove urbane drame u kina diljem Europe. Film je dobio i nagradu Zlatna mimoza za najbolju režiju 24. Filmskog festivala Herceg, a na domaćem je tlu, na 57. Festivalu igranog filma u Puli održanom u kolovozu, film sakupio vrijednu zbirku nagrada, čak njih osam. Film je dobio i Priznanje žirija Federacije filmskih kritičara Europe i Mediterana (FEDEORA). Rajko Grlić, rođen u Zagrebu, režiju igranog filma diplomirao je na Filmskoj akademiji u Pragu (FAMU) u klasi profesora Elmara Klosa. U dosadašnjem se stvaralaštvu okušao kao režiser, scenarist i producent dugometražnih, kratkometražnih i dokumetarnih filmova. Radio je za televiziju, predavač je na Ohio Eminent Scholar in Film na Ohio University, umjetnički je direktor Motovun Film Festivala, a napisao je, režirao i producirao interaktivnu filmsku školu How to Make Your Movie -An Interactive Film School koja je proglašena najboljom svjetskom multimedijom Podsjetimo, Rajko Grlić potpisuje režiju niza rado gledanih domaćih filmova, među kojima su: Kud puklo da puklo (1974.), Bravo Maestro (1978.), Samo jednom se ljubi (1981.), U raljama života (1984.), Za sreću je potrebno troje (1986.), Čaruga (1991.) i Karaula (2006.). Tamara Banek 8 9 Moravski Hrvati okupili se po 19. put U organizaciji Udruge građana hrvatske narodnosti u Češkoj i pod pokroviteljstvom Veleposlanstva Hrvatske u Pragu, 5. rujna u Jevišovki je održan 19. Dan hrvatske kulture hrvatske manjine u Češkoj. Na proslavi se okupilo oko 200 pripadnika Moravskih Hrvata, hrvatske manjine koja živi raseljena po Češkoj i Austriji te njihovi gosti-gradišćanski Hrvati iz Austrije i pripadnici hrvatske manjine iz Slovačke i Mađarske. Svečanosti je prisustvovao i hrvatski veleposlanik Frane Krnić, a u ime češke vlade tajnik Vijeća za nacionalne manjine češke vlade Milan Pospišil i načelnik Odjela za regionalne i narodne kulture u Ministarstvu kulture Václav Appl. Svečanost je tradicionalno započela misom u crkvi sv. Kunigunde, održanom na hrvatskom, češkom i njemačkom jeziku. Misu je predvodio generalni vikar Brnjanske biskupije Jiří Mikulášek uz 90-godišnjeg isusovca Ferdinanda Takáča iz Slovačke, župnika Branka Kornfeinda iz Gradišća te župnika Jevišovke Jiříja Komáreka. Nakon mise povorka se uputila prema spomeniku doseljenju Hrvata na područja južne Moravske. Kod spomenika je limena glazba odsvirala hrvatsku himnu, a potom su predsjednik Udruge građana hrvatske narodnosti u ČR Jan Kopřiva i veleposlanik Krnić održali pozdravne govore. Zatim se povorka uputila prema obnovljenom hrvatskom spomeniku u obliku križa koji je blagoslovljen te prema spomeniku južnomoravskim Hrvatima poginulim u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Nakon toga povorka je krenula prema mjesnom groblju gdje je odsvirana hrvatska himna, a kod središnjeg spomenika nazočni su se zajedno pomolili za pokojne. U poslijepodnevnim satima proslava 19. Dana hrvatske kulture nastavila se nastupom folklornih skupina iz Češke, Austrije i Mađarske. Veleposlanik Krnić izrazio je veliko zadovoljstvo aktivnošću folklornih skupina u održanju i njegovanju hrvatskih običaja, pjesama i plesova te im poželio puno uspjeha u daljnjem njegovanju hrvatskog identiteta. Moravski Hrvati najsjeverniji su ogranak Gradišćanskih Hrvata, a u južnu Moravsku doselili su se u 16. stoljeću bježeći pred osmanlijskim osvajanjima. Do zadržali su se u selima Frielištof (Frélichov, današnja Jevišovka), Dobro polje (Dobré pole) i Nova Prerava (Nový Přerov). Zbog tobožnje suradnje s Nijemcima, nakon raseljeni su diljem Češke, uglavnom u sjevernu Moravsku te ih se dobar dio asimilirao. Nakon počinju se organizirati, tražiti svoja prava i održavati redovita godišnja okupljanja u Jevišovki, u kojoj je sredstvima hrvatske vlade otvoren Hrvatski dom. Odštetu za oduzetu imovinu Moravski Hrvati nisu ikad dobili, ali je češka vlada izrazila žaljenje zbog progona kojima su bili izloženi. M. L. VIJESTI

6 VIJESTI Moj Dubrovnik - naslov je dokumentarca, prvijenca toga žanra, proslavljenog češkog režisera Jiříja Menzela. Koscenaristica filma je, uz Menzela, Dagmar Ruljančić, snimatelj je Dragan Ruljančić, a producent filma Petar Krešimir Peras. Film u trajanju od 26 minuta nastao je za potrebe Dokumentarnog programa Hrvatske televizije. Menzela je Dubrovnik upoznao još kada je na Dubrovačkim ljetnim igrama režirao Hamleta. Kasnije, mnogi se sjećaju, u samostalnoj je Hrvatskoj postigao veliki uspjeh s Nemoćnikom u pameti, dubrovačkoj inačici Moliereova Umišljenoga bolesnika. Igrala se ta predstava i u Zagrebu, u Komediji. U toj je kazališnoj kući Menzel režirao i Bubu u uhu, te Budalu za večeru, a u studenom postavio je i crnu komediju Odlazak (Odcházeni) prema tekstu književnika i bivšeg češkog predsjednika Václava Havela. Ove je godine Jiříja Menzela u Dubrovniku dočekalo veliko priznanje - Nagrada za životno djelo ovogodišnjeg 6. Libertas film festivala. Jiří Menzel, rođeni Pražanin (1938.), filmski je i kazališni režiser, glumac i scenarist. Njegov prvi dugometražni igrani film Strogo kontrolirani vlakovi (Ostře sledované vlaky), nastao prema romanu poznatog češkog pisca Bohumila Hrabala, dobio je Oscara kao najbolji strani film, a u Hrvatskoj obljubljena crnohumorna komedija Selo moje malo (Vesničko má středisková) je nominirana za tu nagradu. T. B. Hrvatski slavistički kongres - peti po redu znanstveni skup, koji okuplja prvenstveno filologe, održan je u rujnu u Rijeci. O njemu je za Vijenac Matice hrvatske ( ) izvjestila Dubravka Sesar, čija je misao istaknuta u podnaslovu Hrvatski slavistički kongresi za našu su sredinu važni zato što hrvatski jezik, književnost i kulturu stavljaju u kontekst srodnih jezika, na kojima se lako uspoređuju drukčije književne tradicije i koji lako povezuju različite kulture. Različitost među najsličnijima najbolji je jamac vlastitoga identiteta. Prvi je kongres održan u Puli, drugi u Osijeku 1999., treći u Zadru a četvrti u Varaždinu. Ovogodišnji je kongres brojio 240 sudionika, a među izlagačima je bilo čak 60 stranih kroatista i slavista. To veseli, jer, kako je zapisala prof. Sesar, status kroatistike određuju ponajprije njoj srodne filologije u najpriznatijim slavističkim, a to znači slavenskim akademskim sredinama. Drugim riječima, stekne li kroatistika autonoman stručni i znanstveni status na praškom, varšavskom ili moskovskom sveučilištu, dobit će ga i na zapadnoeuropskim sveučilištima. Zato, neka se i nadalje kroatisti i slavisti druže, te razmjenjuju misli i iskustva. T. B. Lugarinka i Grdelin - zbirka je kraćih priča Predraga Jirsaka, objavljena u izdanju Frakture iz Zaprešića, a koju nakladnik sažeto reklamira riječima: petnaest priča o tajanstvu, nasilju, spolnosti i prijateljstvu, s prijeloma tisućljeća. Recenzent Zvonko Kovač, tako, među ostalim kaže:»birajući teme s ruba životnih neprilika na prošlom prijelomu tisućljeća, pripovjedač uporno ispisuje svoje narativne varijacije, za koje nikad nismo sigurni kamo će krenuti i gdje će završiti. Zato se i sam poigrava s mogućim ishodima, odnosno ostavlja svoj pripovjedni rasuti teret da ga čitatelji omjere sa svojim mjestima sjećanja, u našim manje-više podjednako napuštenim i promašenim likovima i sudbinama«. Profesoru Predragu Jirsaku, članu HČD-a, želimo puno uspjeha i ubuduće! T. B. Praški simfonijski orkestar u Zagrebu - najava je Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Pod dirigentskom palicom Jiřija Kouta 1. ožujka bit će predstavljena djela Bedřicha Smetane i Antonina Dvořáka. Praški simfonijski orkestar utemeljio je dirigent i glazbeni organizator Rudolf Pekárek. Polje rada ansambla opisao je riječima: film opera koncert, skraćeno FOK što je postalo i dijelom imena orkestra. Zahvaljujući snimkama glazbe za najznačajnije češke filmove tridesetih godina i live-nastupima u okviru programa Češkog radija, ovaj je orkestar jedan od nositelja glazbenog života svoje zemlje. T. B. 17. tjedan češkog filma - Zagreb ( ) smotra suvremene češke filmske produkcije iz i izazvala je velik interes zagrebačke publike. Za kupnju ulaznica u Kinu Europa čekalo se u redovima pa je starije gledatelje atmosfera podsjetila na zlatne dane zagrebačkih kinematografa. Prema ocjeni kritičara, dva filma zaslužuju posebnu pažnju film-noir Zaštitnik Mareka Najbrta te politička drama Kawasakijeva ruža Jana Hřebejka. Prvi je bez patetiziranja portretirao tragičan brak češkog radijskog voditelja i židovske glumice tijekom Drugog svjetskog rata u Pragu, pri čemu se Jana Plodková, utjelovivši snažnu, samouvjerenu i drsku Židovku Hanu, odmaknula od stereotipa žrtve nacističkog režima prisiljene na skrivanje. Hřebejk se pak obračunao s komunističkim naslijeđem Češke kroz priču o uglednom psihijatru Pavelu Joseku, disidentu s mračnom prošlošću. Zanimljiv je bio i film Bathory, kostimirana povijesna priča slovačkog redatelja Jurja Jakubiska, koji je o krvoločnoj mađarskoj grofici Erszebet Bathory snimio najskuplji film u povijesti Češke, ali ipak ne i svoje najbolje ostvarenje.na programu su još bili filmovi Žene na kušnji Jiříja Vejděleka, Lijepa naša domovino Irene Pavláskove i Očajnici Jitke Rudolfove. Nakon Zagreba, Tjedan češkog filma održan je od 12. do 17. listopada i u Rijeci, u Art-kinu Croatia. T. B. Vid Balog kao Švejk -oduševljavao je tijekom kazališnu publiku zagrebačkog kazališta Komedija u predstavi Dobri vojak Švejk. Tako se ta predstava našla i na 34. Danima satire održanima u lipnju u Zagrebu. Balogu je, upravo za ulogu Švejka, dodijeljena nagrada Mladen Crnobrnja Gumbek. Glumac, redatelj i autor Vid Balog (Koprivnica, 1972.) glumio je i u predstavi istoimenog kazališta Nemoćnik u pameti (redatelj Jiři Menzel), nastupao na radiju i TV kao i na filmu - Četverored (Sedlar) i Blagajnica hoće ići na more (Matanić). Dobitnik je: nagrade za najbolju minijaturu pri Kajkavskom recitalu sv. Ivan Zelina (1993.), Zlatni Histrion za ulogu Renea (»Zagreb kak Zagreb«, GD»Histrion«, 2002.) te Nagrade hrvatskoga glumišta za ulogu Josefa Švejka (Dobri vojak Švejk). Lidija Zozoli na službenim stranicama kazališta Komedija podsjeća na povijest popularnosti Švejka kod zagrebačke publike:»hašekovo djelo zagrebačka je publika upoznala davne i to ne putem prijevoda romana već upravo u kazalištu. Naime, te je godine predstava izvedena na tuškanačkoj pozornici Narodnog kazališta u režiji Aleksandra Biničkog, s tada trideset i sedmogodišnjim Augustom Cilićem u glavnoj ulozi. U to doba tek je poneki hrvatski časopis znao donijeti prijevode Hašekovih novela i humoreski, a među njima i one o dogodovštinama vojaka Švejka, ali je tek Begovićev prijevod njemačke dramatizacije romana Broda i Reimanana i iznimna popularnost predstave, osigurala Švejkovo mjesto u hrvatskoj kulturi.«predstava je na programu Komedije i u ovoj kazališnoj sezoni, pa oni koji su je propustili pogledati to još uvijek mogu učiniti. T. B. Vojta Braniš -Retrospektiva - izložba je Braniševih autorskih djela održana u Gliptoteci HAZU u Zagreb, u ožujku Braniš, rođen u Bzenecu u Moravskoj, doselio se u Hrvatsku Školovao se u svojoj novoj domovini te umjetnički aktivno poživio do Braniševa specijalnost bio je rad u drvetu, posebice drvorezbarstvo, premda su njegove nadaleko poznate jaslice pod naslovom Hrvatski božić (nastale 1916.) djelo od voska, a čuvaju se i izlažu u božićno vrijeme u zagrebačkoj crkvi sv.blaža. U katalogu izložbe, Vesna Mažuran Subotić, naglašava, vezano za Braniševe jaslice, da su njegovi likovi»individualizirani, pokrenuti, dinamični.» Braniš je ostavio dubok trag u hrvatskoj kulturi ne samo kao Porculanski sjaj socijalizma - velika je i uspjela izložba održana u prvoj polovini u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, svjedočila je o tvornici Jugokeramika kasnije Inker (Zaprešić) u razdoblju od do i njezinim dizajnericama prototipa: Jeleni Antolčić, Dragici Perhač, Marti Šribar i Anici Kuhta Severin. Jugokeramika je bila tvornica izgrađena iza Drugog svjetskog rata (na osnovu prijedloga tehnoloških procesa njemačke tvrtke Gebrüder Netzsch) koja je trebala pokazati snagu ondašnjeg režima, a mjerilo se to novim tvorničkim pogonima i brojnošću radničke klase, ali i ponudom domaćem i inozemnom tržištu proizvoda dostojnih zapadnih postignuća tipa Rosenthal. Ova je izložba, koju potpisuje voditeljica Zbirki dizajna u MUO Koraljka Vlajo, pružila uvid u djelo onodobno mladih i autor, već i kao pedagog. Čitav niz godina odgajao je sve nove i nove generacije, pa je tako predavao na Kraljevskoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu (1920.), Državnoj obrtnoj školi ( ) te bio i direktorom te škole ( ). Od bio je profesorom a onda i direktorom Državne škole za primijenjenu umjetnost u Beogradu, a po povratku u Zagreb postaje rukovoditeljem Zemaljskog zavoda za kućnu radinost (DOMRAD). Od je ponovno direktorom, sada novoosnovane Škole za primijenjenu umjetnost u Zagrebu na kojoj je radio do umirovljenja Među značajne uspjehe Vojte Braniša svakako treba ubrojiti Grand prix na Svjetskoj izložbi u Parizu 1925., a potom i nagradu iz za projekt u natječaju za jugoslavensku sobu na sveučilištu u Pittsburghu. Braniš je doživio brojna priznanja za svoj rad-šest domaćih odlikovanja i Orden Zlatnog runa ČSSR, T. B. Obilježili smo 200. Máchin rođendan školovanih dizajnerica Jugokeramike, koje su kreirale veoma moderne i uspjele linije proizvoda što i danas plijene pažnju. Izlagale su i bile nagrađivane u domovini i inozemstvu, ali suglasno vremenu i prostoru u kojem su živjele i djelovale ostale su gotovo nepoznate široj javnosti. Vrijedno je, također, bilo saznati kako smo pedesetih godina imali nadarenu generaciju dizajnera i kvalitetno obrazovanje u Školi primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, koje su vodile na odjelu keramike prof. Stella Skopal i prof. Blanka Dužanec. Nažalost, dizajnerski četverolist nije zajedno dočekao otvorenje izložbe. Naime, prva od njih, prva koja se zaposlila u Jugokeramici, Jelena Antolčić, prijateljica Hrvatsko-češkoga društva i supruga našeg člana i velikog prijatelja Ivice Antolčića, preminula je svega dva dana uoči izložbe. T. B. Zabrana objavljivanja Mein Kampfa - razumljiva je svima onima koji su osjetili, spoznali ili proučili ulogu, ideje i posljedice djelovanja Adolfa Hitlera u 20. stoljeću, odnosno, šire gledano u povijesti uopće. Poznavatelje češke povijesti i prilika, stoga ne čudi sudska odluka o kojoj je vijest iz Češke prenijela Hina. Zanimljiva je, međutim, pozadina te vijesti. Naime, tužbu pred praškim sudom protiv izdavača (KMa) podigla je Bavarska, čije ministarstvo financija raspolaže autorskim pravima do Stoga je češki sud naložio izdavaču da povuče i uništi češko izdanje knjige. T. B. Hrvatsko-češko društvo, zajedno s Češkom besedom Zagreb, 17. studenog obilježilo je 200. godišnjicu rođenja najvećeg češkog pjesnika, Karela Hyneka Máche ( ). Uz članove obje udruge, veliku dvoranu Češkog doma ispunili su i studenti bohemistike, a o Máchinu životu i stvaralaštvu govorile su Jarmila Kozak Marinković i Maja Burger, dok je prof. dr. Dubravka Sesar ispričala kako je napokon na hrvatski prevela najpoznatije Máchino djelo, poemu Maj. Dok se njen profesor Ljudevit Jonke žalio studentima da nema pjesničkog dara i da stoga ne može prevesti Maj, prof. Sesar je deset godina eksperimentirala s prijevodom, bez namjere da ga dovrši, ali ipak je uspjela.»kad je prof. Karpatský dobio prijevod, rekao je da je to kao da mu je pala zvijezda s neba. To mi je bio najveći kompliment u životu«, kazala je prof. Sesar. Među problemima na koje je nailazila spomenula je to da je u češkom lakše postići jampski ritam jer ima više kratkih riječi nego u hrvatskom (primjerice, Česi kažu pan i mech, a Hrvati gospodin i mahovina). Za Máchino djelo prof. Sesar je kazala da pripada vrhuncu europskog i svjetskog romantizma i da je stoga nevjerojatno da njegove pjesme nisu prevođene na hrvatski niti uvrštene u hrvatske čitanke ili antologije.»macha je neusporediv s drugim pjesnicima. Ostao je usamljen i u svojoj tragediji i u svojoj veličini«, rekla je prof. Sesar. Ulomke iz Maja na češkom su pročitali članovi Literarne sekcije Češke besede, a prof. Sesar ih je simultano pratila svojim prijevodom. M. L. VIJESTI

7 VIJESTI Hrvatsko-češka suradnja u proizvodnji teretnih vlakova utanačena je u Berlinu krajem rujna na tamošnjem Međunarodnom sajmu prometne tehnike InnoTrans. O tome su vijest donijeli gotovo svi hrvatski mediji, uglavnom ne iznoseći nikakve podatke o samim tvrtkama. Zapravo, o hrvatskoj Tvornici željezničkih vozila Gredelj još ponešto i znamo, ako ne i to da je utemeljena još davne 1894., ali o Legiosu ni priječi. Na web stranici history upoznajemo tvrtku, najvećeg poslodavca svoje regije, čija je većina radnika sindikalno organizirana (60 posto) i koju vodi Radek Rybáček. Povijest tvrtke seže u kada je u Lounyma utemeljena tvornica za proizvodnju i popravak parnih lokomotiva i vagona. Od devedesetih godina prošloga stoljeća tvrtka se okreće novim tehnologijama, pa tako slavi svoju 135. obljetnicu postojanja, 10. obljetnicu proizvodnje posve novih vagona, broj od 1000 zaposlenika i promet od 70 milijuna eura. Klijentela je također zanimljiva - iz Češke, Slovačke, Njemačke, Švicarske, Francuske i dr. U međuvremenu se, dakako, dogodila i privatizacija tvrtke, pa je ona od dioničko društvo. Ne bez razloga, ove blic informacije podsjećaju nas na to, da je itekako dobro što je sačuvan Gredelj, koji je opstao u težim uvjetima, pa bi uz ovakvu suradnju mogao zauzeti puno značajniju tržišnu poziciju ubuduće. T. B. Porezi u Češkoj niži od onih u Hrvatskoj - sukus je kratke informacije koju donosi časopis Financije i porezi u svom broju 10 iz Naime, u rubrici Financijske vijesti iz svijeta donosi podatke o porezima na ukupni prihod fizičkih osoba, porezu na dobit korporacija i stopama PDV-a u zemljama našega okruženja, među koje je svrstana i Češka. Tako saznajemo da je porez na prihod fizičkih osoba fiksnih 15 posto, porez na dobit korporacija 19 posto, a PDV 20 posto. Postoji i snižena stopa PDV-a od 10 posto na opskrbu vodom i grijanjem, te na hranu, lijekove, novine i knjige. Izbornik ovih obavijesti naglasio je činjenicu stalnog smanjenja stope poreza na dobit, koja je više nego prepolovljena u odnosu na kada je iznosila 45 posto. T. B. Češki mirovinski sustav u minusu - tema je koja potvrđuje da i u Češkoj, kao uostalom i u drugim europskim zemljama, pitanje mirovina dolazi u prvi plan. Hospodářské noviny su objavile da češkom mirovinskom sustavu nedostaje 1,66 milijardi dolara radi sve većeg broja ljudi koji odlaze u mirovinu. Dakako, kao i drugdje, predviđaju se izmjene mirovinskog sustava, pa nova koalicijska vlada, koja je stupila na vlast ovoga ljeta, razmatra razne prijedloge od povećanja dobne granice do uvođenja privatnih računa za mirovinsku štednju. T. B. Rast češkog BDP-a - možda nije bio očekivan slabijim poznavateljima prilika u Češkoj, dapače, usporedbom prilika u Češkoj i Mađarskoj, mogla se možda predmnijevati stagnacija, kao što je to slučaj s Mađarskom. No, češki je BDP u drugom kvartalu zabilježio rast od 2,4 posto na godišnjoj razini, što je najviše u posljednje dvije godine (prema podacima praškog statističkog ureda) o čemu piše Bankamagazin u svom internetskom izdanju od 8. rujna te navodi da je»pozadina ubrzavanja češkog BDP-a rast izvoza, prvenstveno automobila, na tržište eurozone.«dapače, iz tog izvora saznajemo da je češka središnja banka početkom kolovoza povećala svoju prognozu rasta u s ranijih 1,4 na 1,6 posto. T. B. Češki dug jeftiniji od talijanskog -naslov je napisa Biljane Starčić koji je objavio dnevnik Business.hr u svom tiskanom izdanju od 8. rujna Osvrt je to na izdanje dvije milijarde eura vrijednih euroobveznica s rokom dospjeća u travnju i prinosom od 105 baznih bodova iznad referentnog pokazatelja. Usporedbe radi, naveden je primjer Italije, čije obveznice sličnoga roka i dospjeća imaju nepovoljnije troškove posuđivanje (116). Autorica zaključuje, što je istaknuto i u podnaslovu članka:»pozitivni makroekonomski pokazatelji i obećanje o rezanju proračunskog deficita spustili su prinose na češke obveznice, dok prinosi u zemljama poput Hrvatske, Ukrajine i Srbije ususret novim stranim zaduženjima i dalje rastu.«vijesti Struja iz 9600 sunčanih elektrana Električna energija iz sunca - inspirativni primjer Češke Putujemo pitomim bregovitim krajolikom od Čáslava prema Táboru, regionalnim i lokalnim cestama, precizno vođeni GPS navigacijom. Izmjenjuju se uredna polja i pretežno crnogorične šume, uz čije rubove primjećujemo brojne automobile (kasnije saznajemo da je sezona gljiva u punom jeku). Nižu se živopisna mjesta i sela, svuda se primjećuju obnovljene fasade, uređene okućnice s cvijećem, nogostupi uredno i slikovito popločani betonskim elementima (à la Beton Lučko)... U prolazu krajičkom oka primjećujem veliku ploču prekrivenu fotonaponskim člancima. Usporavam, malo se okrećem da bolje vidim o čemu se radi i nastavljam. Nedugo zatim, na obronku okrenutom jugu primjećujem još jednu, ali veću sunčanu elektranu. Zaustavljam automobil, izlazim i snimam. Kasnije smo, u raznim krajevima Češke, vidjeli još barem desetak većih ili manjih sunčanih elektrana, montiranih zasebno ili na krovovima zgrada. Priznajem da sam u početku iznenađen viđenim. Očito su Česi ozbiljno shvatili plan EU-a da se do 2020 godine 30 posto električne energije proizvodi u obnovljivim, ekološki prihvatljivim izvorima.»kopajući«po povratku s puta po ovoj materiji, nailazim na sinopsis Europske komisije za energiju s interesantanim dijagramom koji prikazuje ukupnu instaliranu snagu sunčanih Poskupljenje struje u Češkoj - predviđa se zbog obnovljivih izvora energije. Naime, prema analizama velike češke energetske kompanije ČEZ, struja bi mogla poskupjeti za građanstvo 22 posto, a industrijskim potrošačima 27 posto, piše Vjesnik od 2. srpnja 2010.; a u rujnu prenosi stručni časopis za plinsko gospodarstvo i energetiku Plin. Radi se o tome, da poticaji za korištenje sunčeve i energije vjetra vode k poskupljenju, pa češka vlada razmišlja kako bi smanjila ta ulaganja, spriječila veću cijenu i moguću nestabilnost elektroenergetske mreže. Tako su do sada poticaji smanjeni za pet posto, a razmišlja se i o drugim mjerama. elektrana u zemljama članicama EUa. Naveden je i podatak da je u EU-u oko ljudi zaposleno u sektoru koji se bavi razvojem i proizvodnjom ovih sustava s tendencijom daljnjeg rasta te predstavlja motor otvaranja novih radnih mjesta (»job motor«). S obzirom na godinu izdanja (2009.), podaci za u dijagramu su prognoza rasta. Vidljivo je da Češka bilježi najveći relativni skok. Daljnja ugodna iznenađenja uslijedila su, kad sam u članku objavljenom u češkom listu Dnes od 17. kolovoza 2010, tjedan dana po povratku iz Češke, pronašao ne samo potvrdu ove prognoze, nego podatke koji ju premašuju. Kako piše Dnes,»bum«sunčanih elektrana u Češkoj nema premca u svijetu. Samo u srpnju ove godine instalirane su 684 nove sunčane elektrane, te se do 1. kolovoza ukupna instalirana snaga popela na 622 MW, što predstavlja oko trećinu instalirane snage češke nuklearke Temelín, odnosno, za bolje razmijevanje, gotovo punu instaliranu snagu nuklearke Krško u Sloveniji. Ukupno je početkom kolovoza u Češkoj u pogonu 9600 sunčanih elektrana (računaju se sve od onih na krovovima obiteljskih kuća, do velikih, slobodnostojećih sunčanih parkova). S obzirom na trenutno stanje projekata, do kraja godine bi se ukupna instalirana snaga u sunčanim elektranama mogla popeti do 1500 MW! Za usporedbu i pokazatelj rasta, početkom prošle godine instalirana snaga sunčanih elektrana u Češkoj iznosila je oko 66 MW, dakle oko 10 posto ljetošnje. No, to nije sve. Osvrnimo se po svijetu. Porast instalirane snage sunčanih elektrana (i drugih obnovljivih izvora) prisutan je praktički svuda. Njemačka i ostale zemlje Zapada ne iznenađuju, ali još god. poštanska uprava Namibije (da, dobro ste pročitali) izdala je blok poštanskih maraka na temu obnovljivih izvora uz naglasak na propagiranje korištenja sunčane energije za svakodnevne potrebe seoskog stanovništva! A gdje smo mi u svemu tome? Sunčanih dana imamo svakako manje od Namibije, ali više od Češke. Obnovljivi izvori i smanjenje štetnih emisija nastoje se popularizirati. Imamo i Tarifni sustav za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije i kogeneracije (NN 33/07) s definiranim stimulativnim otkupnim cijenama energije iz obnovljivih izvora, pri čemu je ona iz sunčanih elektrana najskuplja. Sve sukladno pravilima EU-a. Pa ipak, čak niti uz Jadran, gdje ima najviše sunca kad je potreba za energijom najveća, sunčane elektrane gotovo da i ne postoje. U čemu je problem? Očito u»papirologiji«kao što je nedavno u TV emisiji istaknuo čovjek (negdje u Međimurju, ne sjećam se imena mjesta) koji je na krov obiteljske kuće instalirao fotonaponske ploče (sunčanu elektranu) i zbog administrativno-tehničkih problema nikako da prikupi sve dokumente potrebne za priključak na mrežu i prodaju energije. Stručnjake i institucije koji bi izradili studije i projekte imamo. Gotovo sva oprema proizvodi se ili sklapa u domaćim tvornicama. Zainteresirani investitori sigurno postoje od onih koji bi ovakav sustav montirali na krov obiteljske kuće, do onih koji bi uložili u izgradnju sunčanih parkova većih snaga. Monteri su u»niskom startu«... Nije potrebno isticati vrijednost svakog instaliranog kw snage u obnovljive izvore i svake investicije, te svakog novog radnog mjesta koje donose ovakvi projekti. Pa ako mogu Česi i ostali, sigurno možemo i mi u sunčanoj Hrvatskoj. Što čekamo? Miroslav Křepela

8 RAZGOVOR Tomáš Kuchta, savjetnik za trgovinu u Veleposlanstvu Češke u Hrvatskoj Češki uvoz u Hrvatsku smanjen zbog pada prodaje Škodinih vozila Marijan Lipovac STomášom Kuchtom, savjetnikom za trgovinu u češkom veleposlanstvu u Hrvatskoj razgovarali smo o gospodarskim odnosima Češke i Hrvatske, utjecaju krize na trgovinsku razmjenu, češkim ulaganjima i mogućnostima za unaprjeđenje suradnje na gospodarskom polju. Kakva je bilanca trgovinske razmjene Hrvatske i Češke? Bilanca trgovinske razmjene je već tradicionalno izrazito neuravnotežena na štetu hrvatskog izvoza. Dok je češki izvoz u Hrvatsku dosegnuo vrijednost od 317 milijuna eura, hrvatski izvoz u Češku bio je samo 76 milijuna eura. No, ne radi se o nikakvoj tragediji, jer visok negativni saldo u trgovini robama Hrvatska djelomično kompenzira pozitivnim saldom u trgovini uslugama. Godišnje Hrvatsku posjećuje čeških turista, koji ovdje potroše oko 200 milijuna eura više nego hrvatski turisti u Češkoj. Time se platna bilanca izrazito izravnava. U kolikoj mjeri je na trgovinsku razmjenu utjecala kriza? Kriza se vrlo značajno odrazila na razini uzajmne trgovinske razmjene. Izraženo u eurima, obujam hrvatskog uvoza iz Češke je pao za 28,8 posto, a na to je uglavnom utjecao pad prodaje Škodinih osobnih vozila na hrvatskom tržištu. Hrvatski izvoz u Češku pao je za 16,4 posto. Ukupni obujam trgovinske razmjene tako je u usporedbi s pao za 26,7 posto, a pokrivenost hrvatskog uvoza izvozom bila je samo 24 posto. Kolika je vrijednost čeških investicija u Hrvatsku i koje su? Vrijednost je niska, oko 15 milijuna eura, ali u to nisu uračunate brojne investicije čeških građana i tvrtki u kupnju nekretnina na hrvatskoj obali koje je teško detektirati. Vjerojatno najveće češko ulaganje ostvarila je češka investicijska skupina Penta Investmensts, koja je kupila mrežu kladionica Favorit, koje danas djeluju pod nazivom Fortuna. Površina Češke iznosi četvornih kilometara, a prema popisu stanovništva iz ima 10, stanovnika, 130 po četvornom kilometru. Po površini je 114. u svijetu. Koliko čeških tvrtki djeluje u Hrvatskoj? Znamo za oko 30 tvrtki koje u Hrvatskoj aktivno djeluju. One nemaju nikakvu dužnost javiti se veleposlanstvu, ali vjerojatno je njihov ukupan broj veći od 50. Na što se najviše žale češki poduzetnici i ulagači, koje probleme imaju u Hrvatskoj? Smeta im nejasan proces izdavanja radnih i poslovnih dozvola. To se uglavnom tiče turističkih agencija koje ovdje trebaju zapošljavati svoje predstavnike U Češku odlazi tek 1,07 posto hrvatskog izvoza Od III. tajnika hrvatskog veleposlanstva u Češkoj Tomislava Vlahutina dobili smo podatke o gospodarskoj razmjeni između Hrvatske i Češke. Ukupna razmjena s Češkom u iznosila je svega 1,7 posto ukupne hrvatske robne razmjene. Izvoz roba iz Hrvatske u Češku iznosio je 112,3 milijuna dolara, što je 1,07 ukupnog hrvatskog izvoza, dok je iz Češke u Hrvatsku uvezeno roba u vrijednosti 424,1 milijuna dolara, što je dva posto sveukupnog hrvatskog uvoza. Zbog gospodarske krize, hrvatski izvoz u Češku u odnosu na smanjen je za 24,1 posto, a uvoz iz Češke za 32,8 posto. U Češkoj djeluje nekoliko većih hrvatskih tvrtki, a najvažnije su Končar, Pliva, Kraš, Podravka, Belupo, Jadranski naftovod, Croatia trade i Luka Rijeka. Mogućnosti za poboljšanje gospodarske suradnje dviju zemalja postoje u raznim industrijskim djelatnostima, poljoprivredi, energetici, ekologiji, turizmu, prometu i brodogradnji. M. L.?! i animatore, ali i voditelje ronilačkih baza. Objašnjenje nekih zakona i propisa se razlikuje, što je na jednom mjestu moguće na drugom nije. Ujednačavanje propisa i implementacija pravila svakako bi dobro došli, kao i kontinuirano školovanje kompetentnih službenika. Gdje je moguće gospodarsku razmjenu Češke i Hrvatske poboljšati? Uvjeren sam, da put vodi kroz prenošenje čeških iskustava iz pristupa EU-u. Kao zemlja koja ima vrlo svježe iskustvo s pripremom na ulazak u EU, sposobni smo biti vrlo korisni hrvatskim partnerima. Od suradnje na institucionalnoj razini samo je mali korak do suradnje na razini tvrtki. I potpuno je svejedno radi li se o izvozu i investicijama prema Češkoj ili prema Hrvatskoj. Svaka trgovinska i investicijska aktivnost na sebe veže daljnje korake, koji su uvijek obostrano korisni. Nedavno je npr. TŽV Gredelj s češkom tvrtkom Legios potpisao ugovor za dostavu 2500 okvira za šasije teretnih vagona u vrijednosti 10 milijuna eura. Iako se u ovom trenu radi o hrvatskom izvozu, vrlo je vjerojatno, da će to strateško partnerstvo pomoći i češkim tvrtkama da plasiraju svoje proizvode na hrvatskom tržištu. Površina Hrvatske iznosi četvorna kilometra, a prema popisu stanovništva iz ima 4, stanovnika, 78,5 po četvornom kilometru. Po površini je 123. u svijetu Iz aktivnosti Češke besede Zagrebačke županije, najmlađe Češke besede u Hrvatskoj U godini u kojoj je najstarija češka udruga u Hrvatskoj, Češka beseda Zagreb, svečano obilježavala 135. godišnjicu osnutka, osnovana je i najmlađa, Češka beseda Zagrebačke županije, čime su i Česi koji žive u okolici Zagreba dobili svoju kulturno-prosvjetnu udrugu. Osnovana je 7. lipnja u Dubravi kraj Vrbovca i jedina je Češka beseda koja u svom nazivu nema naziv sjedišta. Razlog je to što Česi u Zagrebačkoj županiji žive raštrkano, a niti u jednom mjestu nemaju svoju udrugu, te ih se osnutkom Češke besede na županijskoj razini htjelo po prvi put okupiti zajedno. Prema popisu stanovništva iz 2001., u Županiji se 238 njenih stanovnika izjasnilo Česima. Najviše ih živi u Velikoj Gorici, 67, gdje čine tek 0,11 posto stanovništva. Slijedi općina Dubrava gdje su se kao Česi izjasnila 62 stanovnika ili 1,13 posto stanovnika. No, češka komponenta u općini Dubrava, koja broji 5000 stanovnika, mnogo je jača jer čak 40 posto žitelja je češkog porijekla, točnije iz južne i istočne Moravske. Isto toliko su porijeklom Zagorci, a 20 posto ostali. To je bio glavni razlog zbog čega je upravo Dubrava odabrana za sjedište najmlađe Češke besede koja je u svojih nešto više od godinu dana postojanja razvila zavidnu djelatnost. Česi se u Dubravu doseljavaju od kraja pedesetih do početka osamdesetih godina 19. stoljeća, a s vremenom ih se najveći dio asimilirao i zaboravio jezik, ali ipak sačuvao svijest o porijeklu. Predsjednik Češke besede Zagrebačke županije je novinar i publicist Franjo Vondraček, koji od obavlja i dužnost predstavnika češke manjine u Zagrebačkoj županiji. Među stanovnicima Dubrave češkog porijekla djeluje poput Ljudevita Gaja i iliraca među Hrvatima u pretprošlom stoljeću jer je uspio ne samo probuditi njihovu češku svijest, već ih i potaknuti da je njeguju i dalje. Nakon osnutka Besede započeo je održavati tečaj češkog jezika koji traje već drugu godinu, a osim sekcije za učenje češkog, u Besedi djeluje još pet sekcijapjevačka, glazbena, likovna i povijesna. Dok do lipnja nisu imali nikakvu udrugu, danas Česi u Dubravi zahvaljujući vlastitoj upornosti i pomoći županijskih vlasti imaju svoj muški pjevački zbor i instrumentalni sastav, održavaju Česima se izjasnilo 90,4 posto stanovnika Češke, a 3,7 posto ih se izjasnio Moravljanima. Slovaka ima 1,9 posto, Poljaka 0,5 posto, a Nijemaca 0,4 posto. Masarykovi zemljaci u Zagrebačkoj županiji likovne kolonije, organizirano putuju u Češku te istražuju povijest češke manjine u Dubravi i cijeloj Zagrebačkoj županiji. Njeni korijeni sežu na kraj 11. stoljeća, u vrijeme osnutka Zagrebačke biskupije, kad je prvi zagrebački biskup, Čeh Duh, od kralja Ladislava dobio Dubravu kao biskupijski posjed. Zanimljivo je da Česi u Zagrebačkoj županiji jedini od hrvatskih Čeha žive na području koje je barem djelomično bilo dijelom češke države. Šezdesetih godina 13. stoljeća je naime zapadni dio Županije, oko Samobora i Zaprešića, bio pod vlašću češkog kralja Přemysla Otokara II. O povijesti češke manjine u Županiji Vondraček priprema knjigu Česi i Moravljani u Zagrebačkoj županiji koja bi trebala biti objavljena početkom 2011., a u njoj će biti i podaci o današnjim obiteljima češkog porijekla s mnogo slikovnog materijala. U Dubravu se Česi doseljavaju uglavnom iz moravskih mjesta Vyškova, Kyjova, Břeclava i Hodonίna, inače rodnog mjesta prvog čehoslovačkog predsjednika Tomáša Masaryka. Slučajnost ili ne, ali danas je jedan od 265 članova udruge koju uglavom čine potomci Masarykovih zemljaka i hrvatski predsjednik Ivo Josipović, koji to ponosno ističe u svojim kontaktima s predstavnicima češke manjine. Najmlađa Češka beseda u Hrvatskoj tako se jedina može pohvaliti da u svojim redovima ima šefa države. Josipović nema češko porijeklo, ali je očito želio izraziti svoje simpatije?! prema Česima. Jedan od podsjetnika na stari kraj dubravskih Čeha je kip Majke Božje koji se danas nalazi u crkvi svete Margarete u Dubravi i štuje pod nazivom Majka Božja Moravska. Prvobitno se nalazio u crkvi u moravskom mjestu Mistřίnu, a legenda kaže da je proplakao kad su se stanovnici počeli seliti u Hrvatsku. Stoga su ga ponijeli sa sobom i dopremili u Dubravu, gdje ga štuju i Hrvati i Česi. Ni zavičaj njihovih predaka nije zaboravio Čehe u Dubravi, pa je Beseda od Južnomoravske županije primila donaciju od 4000 eura za uređenje svojih prostorija. Udruga svoje aktivnosti trenutno obavlja u zgradi škole i općine u Dubravi, ali namjera joj je urediti prostor na zemljištu Dolarevo, o čemu se trenutno vode pregovori s općinom. Na dobrim temeljima koje su položili u prvoj godini postojanja, članovi Češke besede Zagrebačke županije nastavljaju dalje s novim planovima, u kojima surađuju s Hrvatsko-češkim društvom. Najvažniji zajednički projekt je podizanje spomenika biskupu Duhu u Dubravi, vjerojatno ispred župne crkve, no za realizaciju te ideje nužno je prikupiti novčana sredstva. Češka beseda i HČD dali su inicijativu da jedna ulica u Pragu dobije ime Marije i Stjepana Radića te da se spomen-pločom obilježi crkva u kojoj su se vjenčali. Riječ je o crkvi svetog Norberta u predjelu Střešovice, u kojem se, igrom slučaja, nalazi i hrvatsko veleposlanstvo. Marijan Lipovac Hrvatima se izjasnilo 89,63 posto stanovnika Hrvatske. Srba ima 4,54 posto, Bošnjaka 0,47 posto, Talijana 0,44 posto, Mađara 0,37 posto, Albanaca 0,34 posto Slovenaca 0,30 posto, Čeha 0,24 posto itd.

9 PRENOSIMO IZ MEDIJA Milijunaš - Skandalozno neznanje Za HTV tisuću mrtvih u bombardiranju nije veće razaranje Poznavatelji povijesti ostali su sinoć zaprepašteni»točnim«odgovorom na jedno pitanje u»milijunašu«. Pitanje je glasilo:»koji je velegrad u Drugom svjetskom ratu pošteden većih razaranja?«. Nakon što je iskoristila džoker»pola-pola«, natjecateljici su kao mogući točni odgovori ostali Budimpešta i Prag. Ona je odustala, a na pitanje što bi rekla da je igrala dalje, odgovorila je»budimpešta«, no voditelj je kao točan odgovor pročitao»prag«.a što se krije iza ovakvog»točnog odgovora«i nevjerojatne ignorancije sastavljača pitanja za ugledan HTV-ov kviz? Primjerice, 14. veljače 1945., u vrijeme nacističke okupacije središta Češko-moravskog protektorata, šezdeset američkih bombardera B-17 koji su krenuli iz engleskog Nuthampsteada bacilo je više od 150 tona bombi na najnaseljenije dijelove Praga. Tepisi bombi padali su na Radlice, Vyšehrad, Zlíchov, Karlov trg, Nusle, Vinohrade, Vršovice i Pankrác. Samo toga dana ubijen je 701 čovjek, dok je ranjeno 1184 ljudi. Teško su oštećeni i povijesni objekti (Emauski samostan, Faustov dom, Vinohradska sinagoga). No, Prag nije samo tada bombardiran. Dana 15. studenoga saveznički su zrakoplovi napali gradsku Uđite, Pemac Kukac! Radili ste i na Krležinim»Baladama«- kakvo je bilo to iskustvo? Eh, kada sam ulazio u njegov salon kako bismo se dogovorili oko»balada«, Krleža mi je rekao:»uđite, Pemac Kukac.«Pemac je pogrdno ime za Čeha, ali kukac mi nije bio jasan te sam ga priupitao zašto kukac. A on meni na to:»bedak, ne znate ni kaj vam prezime znači - vaše se prezime nekad pisalo Bourec, a to pak je naziv za kukca svilca.«iz razgovora Zrinke Zorčec sa slikarom Zlatkom Bourekom, Vjesnik, 6. svibnja 2010 Češka se sastoji od tri povijesne zemlje. To su Češka (Čechy, glavni grad Prag), Moravska (Morava, glavni grad Brno) i dio Šleske (Slezsko, glavni grad Opava). Službeno ime države je Česká republika (Češka Republika), a neslužbeni naziv je Česko. Taj se termin prvi put spominje kao sinonim za zemlju Češku, a u češkom riječniku iz prvi put se spominje kao naziv za češki dio tadašnje Čehoslovačke. Kao sinonim za Češku Republiku naziv Česko počeo se koristiti od njenog osamostaljenja i u početku je parao uši mnogim Česima, dok je danas ušao u široku uporabu. Latinski naziv za zemlju Češku, Bohemia, nastao je od imena keltskog plemena Boja i od tog naziva nastali su pojmovi bohemistika, bohemizam, kao i boem.?! elektranu u Holešovicama, a 25. ožujka u napadu na nekoliko strateških ciljeva ubijeno je 235 osoba, dok ih je 417 ranjeno. Špekuliralo se da je razlog napada izrada elemenata za njemačku atomsku bombu (cyklotron) koja se izradivala i u praškoj tvornici Marconi Radioslavia na Vysočanima. Tijekom praškog ustanka u svibnju Prag je, pak, bombardiralo njemačko zrakoplovstvo, osobito zgradu Češkog radija. Nema što, velika»pošteda Praga od bombardiranja«! Urednica emisije Maja Jurković sinoć nije htjela komentirati je li riječ o pogrešci. Pred sobom trenutačno nemam materijale iz te emisije i ne želim to komentirati dok ne vidim kako je pitanje točno glasilo. (žev, ic) Večernji list, Čeh zarobio Čeha Limenu glazbu u naše krajeve donijeli su uglavnom češki muzičari u službi Cara i Kralja Franje Josipa. Postoji anegdota iz Prvog balkanskog rata 1912, onog oko kojega se Krleža toliko uzrujavao. Tada je još bio na snazi viteški običaj da se svaki rod vojske predaje svojim fachkolegama sa suprotne strane, pa je srpska vojska negdje na dubokom jugu zarobila tursku limenu glazbu i dovela vlastitog kapelnika da primi predaju. Turski se kapelnik predstavio kao Muhamed Prohaska, a srbijanski kao Uroš Hutil. Miloš Vasić, tportal, Hrvatska se sastoji od povijesnih zemalja Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Istre, koje su kroz stoljeća mijenjale svoje granice i sjedišta, tako da je u srednjem vijeku cijelo područje sjeverno od Save bila Slavonija, dok je južno bila Hrvatska. Osmanlijskim osvajanjima, ime Hrvatske seli se na sjever u zapadni dio Slavonije, čije ime se zadržava u istočnom dijelu. Dalmacija se u rimsko doba prostirala od mora do Save, a kasnije taj pojam obuhvaća samo gradove na obali. Širenjem vlasti Venecije u unutrašnjost, Dalmacija dobiva približno današnje granice. Ime Hrvatska od početka 20. stoljeća uspješno pokriva cijeli današnji hrvatski teritorij pa Hrvati nemaju problema s nazivom države poput Čeha. Od imena Hrvat nastalo je latinsko ime za Hrvatsku-Croatia, a osim pojmova kroatistika i kroatizam, od toga je nastala i riječ kravata. Od lipnja hrvatski ljubitelji piva mogu uživati u češkom pivu Staropramen, čiju licenciranu proizvodnju i distribuciju je započela Zagrebačka pivovara. Staropramen se proizvodi u Pragu u predjelu Smichov od 1869., u pivovari koja ima istog vlasnika kao i Zagrebačka pivovara, kompaniju CVC Capital Partners.»Zagrebačka pivovara već je godinama inovator na hrvatskom pivskom tržištu, na kojemu uvijek osluškuje želje svojih potrošaca. Percepcija čeških piva izuzetno je kvalitetna u hrvatskih pivopija pa su prve reakcije potrošača na naš Staropramen jako pozitivne«, rekla je za Večernji list Anita Boltužić, direktorica marketinga Zagrebačke pivovare. Staropramen (na češkom stari izvor) u Hrvatskoj se reklamira kao vrhunsko češko pivo iz srca zlatnog Praga, grada s više od tisuću godina pivarske tradicije. Dostupan je u brojnim kafićima, a u prodavaonicama se može nabaviti u pakiranjima od 0,33 i 0,5 litara u povratnim bocama, te u limenkama od pola litre. Staropramen napokon na hrvatskom tržištu IZ ČEŠKE KUHINJE BRAMBORÁKY Bramboráky ili palačinke od krumpira odličan su dodatak češkom pivu, a lako se i pripremaju. Najprije ogulimo krumpir, a zatim ga sitno naribamo i prelijemo kipućim mlijekom. Tome dodamo slaninu narezanu na kockice, istučena jaja, brašno, protisnuti češnjak, mažuran, papar, malo soli i Vegetu. Smjesu dobro izmiješamo žlicom i stavljamo na vruće ulje, lagano je pristisnuvši da bismo dobili oblik odrezaka ili malih debljih palačinki. Bramboráke pečemo dok ne porumene s obje strane jer moraju biti hrskavi. U Češkoj postoji mnogo naziva za bramboráke, ovisno o pojedinom kraju: Báč, Bramborka, Kramflek, Křapáč, Křápanec, Prskanec, Smrazky, Kramflek Mrzák, Stryk, Škramplata, Toč, Vošouch, Hovátko i Pampuch. Češka Republika ima mali i veliki grb. Mali grb je povijesni grb zemlje Češke-uspravljeni bijeli lav sa zlatnom krunom i dvostrukim repom, na crvenoj podlozi. Veliki grb je štit podijeljen u četiri polja. U gornjoj lijevoj i donjoj desnoj četvrtini nalazi se grb Češke, a u ostalim poljima su grb Moravske (orlica prošarana crvenim i bijelim kvadratićima sa zlatnom krunom, na plavoj podlozi) i Šleske (crna orlica sa srebrnim polumjesecom i zlatnom krunom, na zlatnoj podlozi). Najstariji češki grb bila je crna orlica, a bijeli lav se počinje koristiti od 1158.?! Prema ocjeni portala Pivnica.net, Staropramen je spravljen u duhu češke pivarske tradicije i ističe se punim okusom, ugodnom pitkoćom i aromom hmelja, te zlatnom bojom i prirodnim sastojcima. Od čeških marki, pivovara Staropramen proizvodi i piva Velvet, Kelt, Branik, Měštan, Vratislav i Ostravar (kuha se u lokalnoj pivovari u Ostravi), a prema licenci proizvodi i/ili distribuira Stellu Artois, Leffe Blond, BelleVue Kriek i Hoegaarden. Po riječima direktora proizvodnje Staropramena Zdeněka Luxa, piva iz Staropramena drže više od 15 posto češkog tržišta, što znači da su drugi po veličini proizvođač piva u Češkoj. Isto tako, drugo mjesto drže i po izvozu, u koji ide samo glavna marka -Staropramen, koji se prodaje u više od 30 zemalja.»da bi se namirila sva ta tržišta, pivovara je prije nekoliko godina modernizirala proizvodni pogon, a trenutačni kapacitet joj je oko 8000 hektolira na dan, od čega 90 posto ide u bačve za distribuciju po češkim pivnicama i restoranima«, kaže Lux. 1 kg krumpira 2 dcl mlijeka 3 žlice brašna 3 jaja 50 g suhe slanine Sastojci za četiri osobe 3-4 češnja češnjaka mažuran papar sol 1 žlica Vegete Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb (štit podijeljen u 25 crvenih i bijelih kvadratičnih polja) s krunom sastavljenom od pet manjih grbova. To su najstariji poznati grb Hrvatske (polumjesec i zvijezda Danica na plavoj podlozi), grb Dubrovačke Republike (dvije crvene grede na plavom polju), Dalmacije (tri zlatne lavlje glave na plavoj podlozi), Istre (zlatna koza na plavoj podlozi) i Slavonije (plavo polje s dvije poprečne bijele grede koje obrubljuju crveno polje u kojem je kuna). Crveni i bijeli kvadratići kao hrvatski grb prvi put su službeno prikazani 1508., ali vjerojatno su korišteni i ranije

10 RAZGOVOR Starogradski trg u Pragu, uz Starogradsku vijećnicu sa znamenitim astronomskim satom, Tynski hram, crkvu svetog Nikole i druge višestoljetne zgrade krasi i monumentalni spomenik Jana Husa, ispred kojeg se turisti redovito fotografiraju. Rijetki od njih, međutim, znaju da je i crkva svetog Nikole, jedna od najpoznatijih i najljepših praških crkava, povezana s češkim reformatorom i mučenikom. To je, naime, glavna bogomolja Čehoslovačke husitske crkve, treće po brojnosti vjerske zajednice u Češkoj, koja se u svom djelovanju i učenju oslanja na tradiciju Jana Husa i srednjovjekovnih husita. Poglavar te autohtone češke kršćanske crkve je patrijarh Tomáš Butta, koji je rado pristao na razgovor za Susrete. Rođen je u Pragu 1958., a nakon studija teologije za svećenika je zaređen Djelovao je kao župnik u više mjesta, a od u Pragu. Iste godine je doktorirao teologiju. Za osmog patrijarha Čehoslovačke husitske crkve izabran je 23. veljače Oženjen je i otac trojice sinova, a osim stručnih radova pisao je i pjesme i igrokaze s biblijskom tematikom.»brat patrijarh», kako ga oslovljavaju njegovi vjernici, za Susrete je iznio osnovne podatke o husitskoj crkvi u prošlosti i sadašnjosti, istaknuo je važnost učenja Jana Husa (kojeg, kao i mnogi Česi, naziva Mistr-Učitelj), a govorio je i o tome je li među Česima doista sve manje vjernika te o odnosima s drugim crkvama i ekumenizmu u Češkoj. Možete li nam kratko predstaviti vašu crkvu-kad je osnovana, koliko ima članova, kakva je njena organizacija...? Tomáš Butta, patrijarh Čehoslovačke husitske crkve Križ i kalež pripadaju jedno drugome Marijan Lipovac Po popisu stanovništva iz 2001, čak 59 posto stanovnika Češke izjašnjava se kao ateisti, a 8,8 posto stanovnika nije se izjasnilo o vjerskoj pripadnosti. Deklariranih vjernika stoga ima 32,1 posto, od toga katolici čine 83,4 posto, ali to je tek 26,8 posto ukupnog stanovništva Češke. Češkobratskoj evangeličkoj crkvi pripada 1,15 posto stanovnika, Čehoslovačkoj husitskoj crkvi 0,97 posto, a 0,2 posto Pravoslavnoj crkvi u češkim zemljama U naša crkva obilježila je 90 godina od svog nastanka, do kojeg je došlo 8. siječnja 1920, a u rujnu iste godine priznala ju je država. Povijesno, naša je crkva nastala iz pokreta katoličkog modernizma, na čijem čelu je bio radikalni svećenik i profesor vjeronauka dr. Karel Farský. Duhovno se nastavlja na djelo Učitelja Jana Husa i češke reformacije, odnosno srednjovjekovnog husitizma. Najveći broj članova crkva je dosegnula nakon Drugog svjetskog rata, kad je imala gotovo milijun članova. Naša crkva u međuratnom je razdoblju izgradila velik broj crkava, mnoge?! od njih po nacrtu istaknutih arhitekata u stilu konstruktivizma i modernizma. U doba političkog i ideološkog totalitarizma nakon dolazi do značajnog opadanja članstva. Prema posljednjem popisu stanovništva u Češkoj, našoj crkvi pripada gotovo građana. Osnovna jedinica je vjerska općina (náboženská obec), na čijem čelu je župnik i izabrano Vijeće starijih (Rada starších). Trenutno imamo 296 općina. Naša crkva je podijeljena na šest biskupija-tri u Češkoj, dvije u Moravskoj i jedna u Slovačkoj, kojima upravljaju biskupijska vijeća i biskupi. Službu svećenika i đakona ne obavljaju samo muškarci, nego od i žene, a od jedna žena obavlja i biskupsku službu. Je li Čehoslovačka husitska crkva, obzirom na svoju tradiciju i teologiju protestantska ili ne? Znamo, naime, da je Jan Hus djelovao stoljeće prije Martina Luthera, no vaša crkva je ipak osnovana u 20. stoljeću. Iako je nastala osamostaljenjem od katoličke crkve u 20. stoljeću, naša crkva ima svoje teološke i duhovne korijene u husitizmu. Srednjovjekovni husitizam bio je crkveni reformacijski pokret, koji je od početka 15. stoljeća trajao oko 200 godina. Životna priča Učitelja Jana Husa, koji je zbog svojih reformacijskih uvjerenja skončao na lomači u Konstanzu i počeci husitske reformacije odigrali su se sto godina prije Martina Luthera i svjetske reformacije. Husitizam je bio specifičan reformacijski pokret, nije još bio potpuno protestantski. Tako i Čehoslovačka husitska crkva, nadovezujući se na tu tradiciju, nije u punom smislu riječi protestantska, iako ju uvrštavaju u protestantizam. Nauk je, doduše, nešto U Hrvatskoj, po popisu stanovništva iz ,97 posto stanovnika čine katolici, od čega je 0,14 posto grkokatolika. Pravoslavaca ima 4,42 posto, muslimana 1,28 posto, agnostika 2,99 posto, ateista 2,22 posto, a nepoznata je vjerska pripadnost 0,58 posto stanovnika. Deklariranih vjernika stoga u Hrvatskoj ima 94,21 posto. bliži protestantskom-primjerice u pristupu Pismu i poimanju crkve. Istovremeno, naša je crkva zadržala liturgijski oblik pobožnosti i sedam sakramenata iz pravoslavlja i rimokatolicizma. Što Jan Hus i njegovo djelo danas znači za husite i Čehe uopće? Učitelj Jan Hus je osoba ne samo nacionalnog, nego i europskog značaja i premašuje jednu konfesiju. Još od svog početka, Čehoslovačka husitska crkva bila je u našoj domovini nositeljica Husove vjerske baštine. Od nastanka nove kršćanske crkve, nakon 1920., u češkim gradovima i selima bili su izgrađeni deseci novih zborova (sbor, naziv za husitsku crkvu, op. a.), odnosno adaptiranih povijesnih zgrada, koji su označeni imenom tog češkog reformatora kao Husov zbor ili Husov dom. U našim zborovima nalazimo brojne slike ili kipove Učitelja Jana Husa, a naša crkva od početka obilježava i slavi njegov blagdan 6. srpnja, u Češkoj, Moravskoj i Slovačkoj. Time se nadovezala na spontani narodni pokret koji mu je izražavao počast. Spomen Učitelja Jana Husa uveden je još u prvoj liturgijskoj knjizi, Češkom misalu iz 1920., koji je stvorio dr. Karel Farský. Time su se svećenici modernisti nadovezali na češke srednjovjekovne utrakviste koji su Husa uvrštavali među češke svece. Naša crkva Učitelju Janu Husu i srednjovjekovnoj utrakvističkoj crkvi pripada ne samo formalno, nego i iznutra, po vjeri i učenju. Zajedničko nam je učenje o crkvi, bogoslužje, naglasak na propovijedanje Božje riječi i štovanje sakramenta Večere Gospodnje, koja se daje pod obje prilike, značaj sakramentalnog svećenstva kao biblijski shvaćene službe, pozitivan odnos prema tradiciji, koja je u skladu s Pismom. Husiti primaju pričest pod obje prilike, s kruhom i vinom, od tuda i naziv utrakvisti (utraque-obje) i kalež kao simbol. Koja je simbolika i važnost takve pričesti? U središtu interesa srednjovjekovnih husita bio je sakrament Večere Gospodnje. Prvu pričest pod obje prilike za laike uveo je suradnik Učitelja Jana Husa, Učitelj Jakoubek iz Stříbra u crkvi svetog Martina u zidu u Pragu, što je prije smrti prihvatio i Učitelj Jan Hus. Pričest pod obje prilike bilo je jedno od takozvana Četiri praška Iako među crkvama postoje razlike u učenju, tradiciji i pobožnosti, zajedničke zadaće i osobni prijateljski odnosi mogu te razlike često premostiti. Ekumenizam kao usmjerenje prema jedinstvu je dug i težak put kojim se često ide samo malim koracima. Taj put zahtijeva znatnu strpljivost, učenje tolerancije i sposobnost slušati druge artikula, koje je na koncilu, u Baselu obranio Učitelj Jan Rokycana. Simbol kaleža u značajnoj mjeri izražava vjerski i društveni program husitizma. Kalež-znak husita, nije bio neko prazno geslo, jer srednjovjekovni čovjek razumio je govor simbola. Kalež s vinom, koje predstavlja Kristovu krv, bio je prije svega simbol vječnog spasenja, a istodobno je postao simbol bratstva, jer Krist je umro za sve, pred njim su svi jednaki. Pričest pod obje prilike vidljivo je izražavala da nema razlike između svećenika i laika. Jedan je Božji narod, Kristova crkva, gdje svi ljudi moraju jedni drugima biti braća i sestre. Pričest iz kaleža laicima je bila izraz težnje za povratkom prvobitne crkve i poslušnosti vrhovnom autoritetu Krista, a protiv autoriteta tadašnje moćne srednjovjekovne crkve. Danas taj znamen srednjovjekovnih husita poziva da osvijestimo značaj sakramenta Večere Gospodnje kao takve i ponovno otkrivamo važnost bogoslužja i kršćanskih vjerskih obreda. Osim kaleža, koristite li ipak i križ kao simbol? Opće uvjerenje je da je križ simbol katoličke crkve, a kalež simbol reformacije. U povijesti kršćanstva stajao je križ protiv kaleža i kalež protiv križa. Na našim zborovima, liturgijskoj odjeći ili zastavama u velikoj se mjeri nalazi simbol kaleža. Danas se u našoj crkvi iskazuje primjereno poštovanje križu kao središnjem kršćanskom simbolu. Prema našem bogoslužnom redu, križ mora biti u centru bogoslužnog prostora. Većinom se u sredini interijera naših zborova, za stolom Gospodnjim, nalazi jednostavan drveni križ, ali u nekim crkvama i molitvenim prostorima možemo vidjeti i umjetničke prikaze Krista na križu. Autori tih umjetničkih djela su primjerice František Bílek ili Josef Václav Myslbek. Specifično za našu crkvu je da u grbu imamo križ s kaležom. Po tumačenju prvog patrijarha dr. Karela Farskog, Kristov kalež uključuje njegovo spasonosno trpljenje, njegov križ. Zato križ i kalež pripadaju jedno drugome. Štuje li husitska crkva svece, posebno češke, poput svetog Václava, Ćirila i Metoda...? Svećenici modernisti, koji su stvorili našu crkvu, potjecali su iz tradicije rimokatoličke crkve, u kojoj je štovanje svetaca u pobožnosti i učenju uvijek bilo čvrsto. Tu tradiciju oni su na poseban način mijenjali povezujući je s češkom reformacijom, pa je među svete bio uvršten Učitelj Jan Hus, Učitelj Jeronim Praški, ili iz domovine prognani biskup Češke braće Jan Amos Komenský i druge osobe koje nisu mogle biti u katoličkom kalendaru. Naša crkva ne koristi u svom rječniku previše izraz»svet»,»svetac», nego radije»svjedok Kristov». Naše shvaćanje je da se ne radi o kultu čovjeka, nego o uzoru svjedoka vjere zbog njegovog osobitog odnosa prema Isusu Kristu. Kršćanski svjedoci nas vode Isusu Kristu, njihov spomen slavimo u smislu biblijskog poziva:»spominjite se svojih glavara koji su vam navješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljeđujte njihovu vjeru«(poslanica Hebrejima, 13, 7-8). Kao i svi kršćani, štujemo mučenike i svjedoke Gospodnje. Njihov spomen važan je za našu vlastitu živu tradiciju i danas ima i važan ekumenski domet. To vrijedi za slavenske misionare Ćirila i Metoda, kneza Václava i druge. To su istaknute osobe kršćanske vjere, kojih se treba sjećati i njihovo djelo aktualno promišljati. Solunska braća Ćiril i Metod postavili su temelje naše kršćanske vjere i nacionalne kulture. Knez Václav također spada među važne osobe naše nacionalne prošlosti. I srednjovjekovni husiti su ga štovali i prikazivali na svojim oltarima i štitovima. Kao poglavar husitske crkve nosite titulu patrijarha, a oslovljava vas se s»brate«. Koje su dužnosti patrijarha? Koliko traje vaša služba? U našoj crkvi se od početka koristi titula patrijarha. On je biskup cijele crkve i stoji na čelu duhovne uprave. Patrijarh Husitizam je bio specifičan reformacijski pokret, nije još bio potpuno protestantski. Tako i Čehoslovačka husitska crkva, nadovezujući se na tu tradiciju, nije u punom smislu riječi protestantska, iako ju uvrštavaju u protestantizam. Nauk je, doduše, nešto bliži protestantskom-primjerice u pristupu Pismu i poimanju crkve. Istovremeno, naša je crkva zadržala liturgijski oblik pobožnosti i sedam sakramenata iz pravoslavlja i rimokatolicizma RAZGOVOR 18 19

11 RAZGOVOR u Čehoslovačkoj husitskoj crkvi nije najviši predstavnik hijerarhije u smislu istočnog ili zapadnog prava. Naša crkva, naime, nema samo episkopalni karakter, nego i prezbiterski. Aktivno Kao i svi kršćani, štujemo mučenike i svjedoke Gospodnje. Njihov spomen važan je za našu vlastitu živu tradiciju i danas ima i važan ekumenski domet. To vrijedi za slavenske misionare Ćirila i Metoda, kneza Václava i druge. To su istaknute osobe kršćanske vjere, kojih se treba sjećati i njihovo djelo aktualno promišljati. o crkvenim pitanjima suodlučuju i laici koji su demokratski izabrani za zastupnike općina i biskupija. Pretpostavka da čovjek postane patrijarh je izbor na saboru, biskupsko ređenje od najmanje trojice biskupa, zajedno s laicima, i uvođenje u funkciju (instalacija). Patrijarh je vjerski službenik koja obavlja liturgijsku, učiteljsku i pastoralnu službu za cijelu crkvu. U početku je ta funkcija bila doživotna, a sad je ograničena kao i biskupska, na sedam godina. Kandidat za biskupa i patrijarha mora imati iza sebe deset godina svećeničke službe i u godini izbora ne može imati više od 65 godina. Oslovljavanje»brat patrijarh«jednako je kao i»brat biskup«ili»brat župnik«. Oslovljavanjem»brate«podcrtano je da crkva nije hijerarhija, nego zajednica. Najviše Čeha izjašnjava se ateistima. Po Vašem mišljenju, što je razlog toga? Nedavno sam sudjelovao na konferenciji pod nazivom»duhovni život u slobodnom društvu - 20 godina vjerske slobode kod nas«. Sudjelovali su predstavnici crkava, pripadnici vjerskih udruženja, teolozi i religiolozi i mogao se dobiti cjelovit pogled na vjersku scenu u našoj republici kakva se stvorila u zadnjih 20 godina. Od velikog mnoštva informacija osobno sam došao do važnih spoznaja. Jasno je da sloboda nakon omogućava veliko šarenilo na vjerskoj sceni u našoj zemlji i taj duhovni pluralizam je realnost. Druga konstatacija je da tzv. velike kršćanske crkve gube članove, dok male rastu, ali njihov rast nije tako izrazit obzirom na ukupan broj stanovnika. Neki stručnjaci za vjersku problematiku upozoravaju da je došlo do promjene paradigmi. Nevjernički humanizam zamijenila je globalna duhovna revolucija. Broj kršćana u tradicionalnim narodnim crkvama se snižava, ali to ne znači da vjera uzmiče iz češkog društva. Ima ljudi koji za sebe kažu da su vjernici, ali ne poistovjećuju se ni s jednom organiziranom crkvom. Nepovjerenje prema crkvi u češkoj sredini potječe još s kraja 19. stoljeća. Do novog potresa vjere došlo je u Prvom svjetskom ratu, što je bilo ojačano ateističkom ideologijom totalitarne države prije Nakon radikalne političke promjene kršćanske crkve nastoje u današnjem društvu zadobiti povjerenje i prestiž. Kakvi su odnosi vaše crkve s drugim crkvama? Je li ekumenizam dovoljno razvijen? Mogu reći da je naša crkva ekumenski otvorena. Članovi smo Svjetskog vijeća crkava, Konferencije europskih crkava, a na domaćem nivou članica smo Ekumenskog vijeća crkava u Češkoj Republici. Značajnim ekumenskim činom i svojevrsnim međašem bio je Sporazum o krštenju, odnosno uzajamno priznavanje sakramenta krštenja između Rimokatoličke, Češkobratske evangeličke i Čehoslovačke husitske crkve iz Imamo prijateljske i bliske odnose s Češkobratskom evangeličkom crkvom i drugim crkvama koje pripadaju reformaciji. Imam mogućnost sudjelovati u nizu ekumenskih aktivnosti. Iako među crkvama postoje razlike u učenju, tradiciji i pobožnosti, zajedničke zadaće i osobni prijateljski odnosi mogu te razlike često premostiti. Ekumenizam kao usmjerenje prema jedinstvu je dug i težak put kojim se često ide samo malim koracima. Taj put zahtijeva znatnu strpljivost, učenje tolerancije i sposobnost slušati druge. Ima li pripadnika Vaše crkve u Hrvatskoj? Jeste li ikad posjetili Hrvatsku? Koliko znam, izravno u Hrvatskoj nema članova naše crkve, osim ako se tamo ne zateknu kao turisti. Sam sam imao mogućnost više puta posjetiti Hrvatsku. Bio sam tamo uglavnom na godišnjem odmoru, ali i sa skupinom čeških legionara. Posjetili smo neka groblja gdje su i grobovi palih čeških legionara. Stanovali smo u starom slikovitom gradu Lovranu odakle smo odlazili na putovanja u okolicu. Hrvatska je slikovita zemlja s krasnom prirodom i bogatom kulturom, koju je u značajnoj mjeri formiralo i kršćanstvo. Brzo nakon nastanka češke himne Kde domov můj nastao je i njen hrvatski prepjev u hrvatsku domoljubnu pjesmu pod nazivom Gdje je stanak moj, koji se u doba Hrvatskog narodnog preporoda proširio Hrvatskom, a ponekad se i danas pjeva. Gdje je stanak moj Gdje je stanak moj? Sava teče po ravninah, Kupa šumi po pećinah, Z gora zvira grozda med, zemaljski raj na pogled; a to je ta krasna zemlja, Hrvatska je stanak moj! Gdje je stanak moj? Znaš u miru Bogu milom duše nježne s tijela silom, miso krepku svaki čas, dušmaninu na užas : to Hrvatah slavno pleme, med Hrvati stanak moj! Češki kroatist Dušan Karpatský zajedno s Janom Štroblovom prepjevao je na češki pjesmu Horvatska domovina Antuna Mihanovića. Ovdje donosimo stihove koji se pjevaju kao hrvatska himna. Charvátská domovina Otčino a dědovino, Naše krásná vlasti milá, Dny tvé slávy nepominou, Dbalá cti jsi vždycky byla. Stvorená s jak pro nás zrovna, ty jsi naše, my jsme tvoji, milá jsi, kde ležíš rovná, milá, i kde hory stojí. Teč a huč, ty řeko Sávo, Dunaji, též nebuď němý, Oběhni svět s dobrou zprávou: Charvát miluje svou zemi, Dokud mu zní v dubech vítr, slunce zahřívá mu nivy, dokud jeho mrtví spí tu, dokud on sám bude živý. Najznačajniji pjesnik Moravskih Hrvata u 20. stoljeću bio je Milo Vašak ( ), koji je nakon protjerivanja iz rodnog kraja živio u Kanadi. Ondje je na narječju Moravskih Hrvata objavio zbirku pjesama Va Frielištofi iz koje donosimo dvije pjesme. Tuga Ej, ti moje selo, Kako si li lipo bilo, Dokle si ti Hrvatski govorilo Sad se čuje Neg bulgarski a česki, Nimi su tvoji Glasi nebeski. Današnji Turki Sikli su glave, Život ti zieli Hrvatsko selo Morave. Za tebe, rič moja, Ur nigduor ne mari,... je tiho kot na cimitieri, Veseli tvoji grobari. Glavni svetac zaštitnik Češke je sveti Václav, češki knez svetac zaštitnik Hrvatske je sveti Josip, iz desetog stoljeća i mučenik. Hrvatski oblik njegova muž Blažene Djevice Marije i Isusov poočim. imena je Većeslav ili Vjenceslav (nema veze s vijencima Hrvatski sabor ga je izabrao zaštitnikom već se radi o izvedenici od latinskog Venceslaus). Hrvatskog kraljevstva, a tu su odluku Rođen je oko 907., a ubijen 28. rujna 935. (prema potvrdili hrvatski biskupi kad su ga izabrali starijim podacima 929.) te se brzo počeo štovati kao glavnim zaštitnikom Hrvatske. Svetom Josipu Češka himna je Kde domov můj? u Hrvatskoj su posvećene mnoge crkve, a?!glavni?! svetac. Grob mu se nalazi u kapelici u praškoj katedrali (Gdje je moj zavičaj?), nastala svetog Vida, a glavna relikvija svetog Václava je njegova njegovo nacionalno svetište nalazi se od Autor teksta je Josef Kajetán lubanja koja se čuva u katedralnoj riznici. Na mjestu u Karlovcu. Od hrvatskih narodnih vladara Tyl, a glazbe František Škroup. mučeničke smrti svetog Václava u Staroj Boleslavi od 11. nijedan nije proglašen svetim, a kako je Pjesma je sastavni dio Tylove stoljeća nalazi se romanička bazilika koju je 28. rujna primijetio Živko Kustić, nije bilo potrebe da drame Fidlovačka i brzo je stekla posjetio i papa Benedikt XVI. pape time kupuju vjernost Hrvata. popularnost među Česima. Na Frielištofskom cimitieri Mojem djedu Šani Jurtiću a svim Hrvatom, ki su na Frielištofi na cimitieri pokopani a tamo počivaju. Za stuo liet, Kad na mojem grobi Trava bude rasla, A divlje ruože cviet Mi kamek nad glavom ozdobi A v nogah se koza bude pasla, A ti putnjiče, Ako v naše selo duojdeš, Na cimitieri se ti staviš A brže neg pruojdeš, Mrvu moj vrtljac popraviš Zajač ti meni jačku Zajač ti meni hrvatsku, Ja ću se v grobi genut, Ja ću te čut. Za stuo liet. Hrvatska himna je Lijepa naša domovino, koju je 1835., pod nazivom Horvatska domovina napisao Antun Mihanović, a uglazbio Josip Runjanin. Kao himna pjevaju se prve dvije i zadnje dvije od ukupno 14 kitica Mihanovićeve pjesme. Kao hrvatska himna prihvaćena je 1891, no službeno je ozakonjena tek kad je uvrštena u ustav tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske. POEZIJA 20 21

12 Vyšehradske postaje Dubravko Dosegović Dok panoramom sjevernog dijela Praga dominira Hrad, kompleks palača s crkvom sv. Vida, u južnom dijelu, na desnoj obali Vltave ističe se Vyšehrad na strmoj stijeni, koja se gotovo okomito spušta sve do same rijeke. Nažalost, brojnim posjetiocima koji u Prag dolaze na tri ili četiri dana ovaj dio ostaje nepoznat, jer se nalazi malo izvan ruke, podalje od uobičajenih odredišta kao što su Starogradski trg s astronomskim satom -Orlojem, Karlov most, palače, katedrala, Zlatá ulička i ostale zanimljivosti. A Vyšehrad, s obzirom na svoju prošlost, ne zaslužuje da ga tako zanemaruju.. Krenemo li od Trga Palackog i istoimenog mosta prema jugu, ugledat ćemo već izdaleka uzvisinu s dva prepoznat- Libušino ljubavno gnijezdo danas je groblje s pet zvjezdica Najduža rijeka u Češkoj je Vltava, duga 433 kilometra, koja cijelom dužinom protječe Češkom. Ulijeva se u Labu kod grada Mělníka. Laba je duga 1154 kilometra, ali od toga kroz Češku teče u dužini od 358,3 kilometra, a zatim teče kroz Njemačku, gdje je zovu Elba. ljiva crna gotička tornja crkve sv. Petra i Pavla. Malo dalje na putu će nam se ispriječiti golema litica, ispod koje se sav promet, tramvajski, automobilistički i pješački, zgušnjava u uski tunel koji nas dalje vodi u gradsku četvrt Podolí. Taj je tunel probijen 1905., a do tada je vyšehradska stijena predstavljala nepremostivu zapreku, pa se promet odvijao isključivo brodovima na Vltavi. Čuo sam da se tom vrstom prijevoza mnogi Pražani koriste i danas za vrijeme prometnih gužvi. Na sam Vyšehrad možemo doći pješice od željezničkog mosta, stubama iz Libušine ulice, ili za one koji nemaju tako sportskih sklonosti, podzemnom željeznicom. Već na samoj stanici putnicima se pruža veličanstven pogled na grad, a stanica se nalazi neposredno ispred modernog kongresnog centra i hotela. Do povijesne jezgre Vyšehrada treba još malo pješačiti. Jedan od mogućih ulaza u područje Vyšehradske utvrde su Leopoldova vrata iz 17. stoljeća, jedan od najbolje uščuvanih baroknih portala na cijelom području Praga. Nedaleko od ulaza nalazi se romanička rotunda sv. Martina iz 11. stoljeća, skromna ali veoma dojmljiva građevina duge i burne prošlosti. Za husitskih ratova bila je oštećena i opljačkana, stradala je u požaru, a za Tridesetogodišnjeg rata prenamijenjena je u barutanu. Početkom 18. stoljeća popravljena je, a za vrijeme pruske opsade Praga ponovo je oštećena, i kao uspomena na to u njenim se zidovima još i danas nalazi nekoliko topovskih kugli. Današnji izgled rezultat je popravaka izvršenih koncem 19. stoljeća. Putem prema crkvi sv. Petra i Pavla ugledat ćemo na S vyšehradskih zidina pruža se veličanstven pogled na Prag. Navodno je Libuša, stojeći na stijeni imala neobičnu viziju: na praznom prostoru između Vyšehrada i Hrada vidjela je veliki grad, veći i ljepši od svih do tada poznatih, i prorekla mu slavu koja će doticati nebesa, a njen suprug Přemysl i njegovi nasljednici potrudili su se da se to proročanstvo ostvari. Danas, gledajući panoramu Praga, čovjek se i nehotice pita je li sve baš onako kako je to Libuša zamišljala? travnjaku tri ulomka kamenog stupa, koji naslonjeni jedan na drugi oblikuju stožac to je čuveni Vražji stup. Porijeklo mu nije sasvim jasno, a po legendi ovamo ga je dopremio sam vrag pakleni. Okladio s mjesnim župnikom da će na Vyšehrad donijeti stup iz bazilike sv. Petra u Rimu prije nego župnik odsluži misu, i bio bi i uspio da ga u tome nije ometao (prilično nesportski, ako smijem primijetiti!) sam sv. Petar. Uvidjevši da je izgubio okladu, vrag je ljutito tresnuo stup o zemlju, tako da se prelomio na tri dijela. Crkvu sv. Petra i Pavla utemeljio je u 11. stoljeću knez Vratislav II., koji je sam donio 12 tovara kamenja za crkvene temelje. U crkvenoj kripti, uz Vratislava i njegovu treću ženu Svatavu pokopani su još neki vladari přemyslovskog roda, uključujući i posljednju, princezu Elišku, majku Karla IV. Tijekom stoljeća crkva je doživjela brojne preinake, a današnji neogotički izgled poprimila je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Pokraj crkve nalazi se poznato Vyšehradsko groblje. Tu ćemo naći u najbližem susjedstvu pokopane poznate pisce, umjetnike, glazbenike, glumce, znanstvenike i druge slavne osobe. Već na prvi pogled postaje jasno da je to groblje s pet zvjezdica, na kojem se pokapaju slavne i zaslužne osobe. Hodajući između spomenika i čitajući imena kao Jan Neruda, Bedřich Smetana, Božena Nĕmcová, Antonín Dvořák, Vlasta Burian, Mikuláš Aleš, Karel Čapek osjećam se kao da listam neku enciklopediju. Tu je i posljednje počivalište osnivača zagrebačke Češke besede Josefa Václava Friča. Centralno mjesto na groblju zauzima tzv. Slavín, zajednička grobnica najistaknutijih predstavnika češkog kulturnog života među ostalima, tu su pokopani pjesnik Jaroslav Vrchlický, operna pjevačica Emma Destinová, povjesničar i rektor Karlovog sveučilišta Václav Vladivoj Tomek, kipar Josef Václav Myslbek, da spomenemo samo neke. U parku pokraj crkve nalazi se skulptura Libuše i Přemysla, rad J. V. Myslbeka; prvobitno je, uz još tri druge, ukrašavala Most Palackog. Za Drugoga svjetskog rata oštećena je u bombardiranju 14. ožujka 1945., a nakon rekonstrukcije mosta skulpture su premještene u vyšehradski park. Skulptura koja danas stoji u parku zapravo je kopija, izrađena sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U svijesti Čeha legenda o Libuši usko je vezana uz Vyšehrad,?!?! Najduža hrvatska rijeka koja u cijelosti teče kroz Hrvatsku je Kupa, duga 296 kilometara. Najduži tok u Hrvatskoj, 562 kilometra, međutim ima Sava, duga ukupno 945 kilometara. Od rijeka koje teku Hrvatskom najduža je Dunav, 2860 kilometara, ali od toga kroz Hrvatsku teče 188 kilometara. Spomenik Libuše i Přemysla Prvi glavni grad Češke bio je Levý Hradec nedaleko Praga, koji je u zadnjih desetljećima devetog stoljeća bio prijestolnica kneza Bořivoja, a ondje je sagrađena i prva poznata crkva u Češkoj, posvećena svetom Klementu. Od početka desetog stoljeća sve do danas glavni grad Češke je Prag premda nema materijalnih dokaza da je tada tu nekad bilo neko staroslavensko naselje. Najstariji arheološki nalazi potječu tek iz 10. stoljeća, a Libuša je navodno živjela dobra tri stoljeća ranije. No to nikoga ne smeta da i dalje vjeruje u legendu. Jedan dio vyšehradske utvrde naziva se Libušine láznĕ (Libušine kupke) radi se zapravo o ostacima stražarske kule, iz koje se nadzirao promet na Vltavi. Po jednoj legendi, otuda je Libuša nakon zajednički provedene noći bacala svoje ljubavnike u Vltavu, iz čega se može zaključiti da je bila prilično nestašna prije nego se udala za Přemysla. S vyšehradskih zidina pruža se veličanstven pogled na Prag. Navodno je Libuša, stojeći na stijeni imala neobičnu viziju: na praznom prostoru između Vyšehrada i Hrada vidjela je veliki grad, veći i ljepši od svih do tada poznatih, i prorekla mu slavu koja će doticati nebesa, a njen suprug Přemysl i njegovi nasljednici potrudili su se da se to proročanstvo ostvari. Danas, gledajući panoramu Praga, čovjek se i nehotice pita je li sve baš onako kako je to Libuša zamišljala? Silazeći s Vyšehrada prema jugu, na podolsku stranu, proći ćemo pokraj sanatorija smještenog neposredno u podnožju brijega. Tu se nalazi rodilište u kojem su ugledale svijet bezbrojne generacije Pražana; na taj način simbolički zatvaramo krug koji povezuje daleku prošlost grada s njegovom budućnošću. Rotunda sv. Martina na Vyšehradu Prvi glavni grad Hrvatske, od devetog stoljeća, bio je Nin, a hrvatski narodni vladari stolovali su i u Biogradu, Kninu, Klisu, Solinu, Biaćima i Šibeniku. Zagreb je od 13. stoljeća bio glavni grad Slavonije, a kao glavni grad Hrvatske spominje se od To je ostao sve do danas, osim kraćeg perioda od do kad je glavni grad bio Varaždin.

13 Kako je navodni hrvatski kraljević postao najstariji češki svetac Sveti Ivan za Čehe je i dalje Hrvat Marijan Lipovac Kad je u kolovozu 1968.»bratskom» intervencijom sovjetske vojske i njenih saveznika iz Varšavskog ugovora (osim Rumunjske) ugušeno Praško proljeće, Česi i Slovaci pružali su pasivan otpor, a budući da su među okupatorima prevladavali Rusi, u protestnim parolama i pjesmama često se koristilo ime Ivan. Po zidovima su se pisali grafiti»ivan, go home«, a jedna od pjesama zvala se Běž domů Ivane (Bježi kući, Ivane, sljedeći stih glasi: Čeká tě Nataša). Kako su se pritom osjećali budući teniski prvak Ivan Lendl, disidentski književnici Ivan Vyskočil, Ivan Wernisch i Ivan Klíma, glumac i oskarovac Ivan Jandl, informatičar i brat budućeg predsjednika Ivan Havel možemo samo zamisliti, no vjerojatno im nije bilo drago da je upravo njihovo ime postalo sinonim za okupatore. S velikom sigurnošću se, međutim, može pretpostaviti da zbog imena nisu imali problema jer Ivan je i češko ime i za Čehe nema isto značenje kao za Ruse i Hrvate. Nama je to oblik najpopularnijeg kršćanskog imena, izvedenog od hebrejskog Johanan, što znači»bog je milostiv«, koje su nosili dvije iznimno važne osobe u Slika sv. Ivana u Svatom Janu pod Skalou O životu svetog Ivana govori nekoliko legendi, no sve se uglavnom slažu u osnovnim podacima-bio je sin hrvatskog kralja Gestimula i kraljice Elizabete, a nakon očeve smrti odbio je stupiti na prijestolje i izabrao pustinjački život povijesti kršćanstva, Ivan Krstitelj i Ivan Evanđelist. Češki oblik tog imena je Jan, a svi Česi koje nose ime Ivan imenjaci su najstarijeg češkog sveca, svetog Ivana Pustinjaka, koji je živio krajem devetog stoljeća. Njega Česi ne nazivaju svatý Jan, nego svatý Ivan, a zanimljivo je da se radi o svecu koji je prema predaji bio hrvatskog porijekla i čiji je blagdan 25. lipnja, kad Hrvatska slavi Dan državnosti i godišnjicu proglašenja samostalnosti. O životu svetog Ivana govori nekoliko legendi, no sve se uglavnom slažu u osnovnim podacima-bio je sin hrvatskog kralja Gestimula i kraljice Elizabete, a nakon očeve smrti odbio je stupiti na prijestolje i izabrao pustinjački život. U doba češkog kneza Neklana (koji nije povijesno potvrđen već ga spominju samo legende) naselio se u dolini rijeke Berounke u blizini tvrđave Tetín, gdje je širio kršćanstvo. Živio je u šumi, a njegov svetac zaštitnik, sveti Ivan Krstitelj, dao mu je križ pomoću kojeg je tjerao đavla koji ga je napastovao, i košutu koja ga je hranila svojim mlijekom. Jednog dana, češki knez Bořivoj košutu je ranio u lovu, a ranjena životinja dovela ga je do Ivanove pećine. Bořivoj se vrlo preplašio pustinjaka duge kose i brade, koji mu je na pitanje tko je odgovorio:»ja sam Ivan hrvatski, živim u ovoj pustinji za Boga 42 godine. Nitko me nije vidio do ovog dana, osim tebe.«knez je Ivana Sveti Ivan -»kraljević hrvatski i prvi pustinjak češki«, u kapelici sv. Ivana u Sedlecu pozvao u svoj dvor, gdje je prisustvovao misi, pričestio se, vratio u svoju pećinu i ubrzo umro, a prije smrti ostavio je zapis da je sin hrvatskog kralja Gestimula. Kao godine Ivanove smrti ponegdje se spominju 904. i 910., no to se ne slaže s povijesnim činjenicama jer je knez Bořivoj umro oko 889. Bořivoj je Ivana dao časno pokopati i na mjestu njegove pećine dao sagraditi kapelicu svetog Ivana Krstitelja, koja je pripala benediktincima. Oni su ondje sagradili samostan Svatý Jan pod Skalou koji i danas postoji. Ivana su brzo nakon smrti počeli štovati kao sveca zbog čuda koja su se događala na njegovom grobu, no njegov kult naročito se počeo širiti nakon što su nađeni njegovi posmrtni ostaci, a posebno u 17. stoljeću u doba protureformacije, kad je sagrađen novi barokni samostanski kompleks koji postaje hodočasničko odredište. U 18. stoljeću nastalo je i pustinjačko bratstvo koje se nazivalo Ivanitima. Sveti Ivan ovjekovječen je i na jednoj od skulpturnih kompozicija na praškom Karlovom mostu, zajedno sa svetim Ivanom de Matha i svetim Feliksom, a prikazan je kao starac duge kose i brade, s križem u rukama, kojem je pod nogama kraljevska kruna. Pored njega prikazana je i mrtva košuta sa strelicom u srcu. Iako grupe turista često zastanu upravo pred spomenutom kompozicijom, nitko do sada posjetiteljima iz Hrvatske nije skrenuo pozornost da upravo stoje pred kipom sveca koji bi im mogao biti sunarodnjak. Nakon ukinuća samostana Svatý Jan pod Skalou 1785., kult svetog Ivana je oslabio, ali je opet oživio u doba narodnog preporoda, kad mu je pjesmu posvetio i najveći pjesnik češkog romantizma Karel Hynek Mácha. Sve do danas ostalo je nepoznato kako je jedan hrvatski kraljević u devetom stoljeću dospio u daleku Češku, no sve je manje sigurno da je Ivan doista bio iz Hrvatske. Vladar imenom Gestimul ili Gostumil u Hrvatskoj nije poznat pa je izglednije da se radilo o Bijelim Hrvatima u južnoj Poljskoj ili o češkom plemenu Hrvata, premda jedna od legendi o svetom Ivanu govori o njegovom porijeklu iz Ugarske, što bi upućivalo na južne, a ne na sjeverne Hrvate. No, postoji i teza da je Ivan bio pripadnik Slika svetog Ivana u Gorici kraj Lepoglave, rad Ivana Rangera Sveti Ivan s ranjenom košutom slavenskog plemena Obodrita. Povijesni izvori naime spominju obodritskog kneza Gestimula (ili Gostomisla) koji je poginuo 844., no odakle onda Ivanovo hrvatsko porijeklo? Zagonetku je riješio književni povjesničar Josef Vašica koji je u popisima redovnika samostana Corvey u Saskoj pronašao izvjesnog Unvana, koji bi mogao biti istovjetan svetom Ivanu. Prema Vašici, pridjev»korvejský«je bio iskrivljen u»korvatský«, a zatim u»chorvatský«, tj.»hrvatski«. U svakom slučaju, pridjev uz Ivanovo ime nije oznaka njegova porijekla nego samostana kojem je pripadao, što je u njegovo vrijeme bio običaj, pa se i sveti Prokop, osnivač samostava u Sázavi nazivao Prokop Sázavski. Vašica smatra da je»ivan Korvejski«nakon nekog vremena napustio Corvey i došao u tada još pogansku Češku, a budući da je samostan bio Sveti Ivan Pustinjak prikazan na Karlovom mostu u Pragu, prvi zdesna posvećen svetom Vidu, upravo bi Ivan mogao biti zaslužan za širenje njegovog kulta u Češkoj. Teorija Josefa Vašice hrvatsko porijeklo svetog Ivana, dakle, smatra posljedicom greške, no u svakom slučaju, u 17. stoljeću kult svetog Ivana iz Češke se proširio i u Hrvatsku, vjerojatno posredstvom hrvatskih vojnika koji su se u Češkoj borili u Tridesetogodišnjem ratu, te su ga počeli štovati kao domaćeg hrvatskog sveca. U crkvi u Gorici kraj Lepoglave, posvećenoj svetom Ivanu Krstitelju, slikar Ivan Ranger naslikao je još 15 svetaca istog imena, među njima i svetog Ivana Pustinjaka. Prikazan je kako kleči u šumi u molitvi, a od drugih se svetaca razlikuje po dugim i tankim brkovima. Ispod slike je natpis:»s. Joannes seu Ivan Croat. et Dalm. Regis Filius Eremita (»Sv. Joannes ili Ivan, sin kralja Hrvatske i Dalmacije, pustinjak«). Ivanov lik nalazimo i na jednom zagrebačkom rukopisnom misalu iz gdje je Ivan predstavljen»ivanus Gostumili, Croata Eremita«(»Ivan Gostumilov, Hrvat pustinjak«). Danas je kult svetog Ivana Pustinjaka u Hrvatskoj zamro, a u Češkoj ga se štuje i dalje, ne samo u katoličkoj, nego i u pravoslavnoj crkvi, a posebno u samostanu Svatý Jan pod Skalou. Prije nekoliko godina obavljena je i analiza posmrtnih ostataka svetog Ivana koja je utvrdila da oni pripadaju osobi iz devetog stoljeća koja je dugo vremena živjela u vlažnom prostoru i hranila se uglavnom skromnom biljnom hranom. Za autentičnost Ivanovih ostataka to je bilo dovoljno. U okolici Sv. Jana pod Skalou, u selu Sedlecu, je izgrađena mala kapelica u čast svetog Ivana, a koliko je tradicija o njegovom hrvatskom porijeklu još uvijek jaka govori natpis s lijeve i desne strane vitraja s njegovim likom:»sv. Ivan, kraljević hrvatski i prvi pustinjak češki», napisan na češkom»sv. Ivan králevic chorvatský a první pouštěvník český«, i latinski-»s. Ivanus princeps croatice et primus eremita bohemice.«sasvim je, dakle, dovoljno razloga da i Svatý Jan pod Skalou i njegova okolica postanu zanimljivo odredište hrvatskim turistima.

14 Češka zastava proslavila 90. rođendan Kako je gora Říp zauzela poziciju Slovačke Marijan Lipovac Kad su se Česi i Slovaci odlučili rastati u miru, dogovor je bio da nijedna novonastala država neće koristiti simbole dotadašnje Čehoslovačke. Česi se, međutim, dogovorenog nisu držali, već su prisvojili čehoslovačku zastavu kao svoju i tako je ona postala zastavom samostalne Češke. Što god Slovaci mislili o tome, činjenica je da su učinili dobar marketinški potez, jer čehoslovačka zastava, bijelo-crvena, s plavim trokutom, na lijevoj strani, po svom je izgledu bila jedna od najpoznatijih europskih i svjetskih zastava. Razlog tome je upravo plavi trokut kakav ne nalazimo ni na jednoj zastavi iz Europe (osim na zastavi BiH, gdje je trokut žut i na sredini zastave) dok na drugim kontinentima trokut na zastavama imaju tek rijetke države, primjerice Filipini bijeli trokut, Palestina crveni, Kuba crveni s bijelom zvijezdom i Porto Rico plavi s bijelom zvijezdom. Većina europskih i svjetskih zastava su trobojnice, a izbor boja nije toliko velik da bi svaka od tih država mogla biti suviše originalna pri izboru svog glavnog simbola (dovoljno je pogledati zastave Rusije, Slovenije i Slovačke koje su istih boja, bijelo-plavo-crvene). Česi nakon osamostaljenja nisu imali mnogo izbora kad su odlučivali o zastavi, jer su mogli ili izabrati povijesnu češku zastavu, koja je međutim identična poljskoj (bijelo-crvena), ili za zastavu uzeti češku bijelo-crveno-plavu trobojnicu koja se koristi kao češki simbol primjerice kao traka na odlikovanjima ili vijencima. No, ona ima nesretnu povijest, jer je bila zastava Protektorata Češke i Moravske od do 1945., a i previše je slična zastavama ranije navedenih slavenskih država. Bilo je prijedloga da se na plavi trokut dodaju tri bijele zvijezde, kao simboli Češke, Moravske i Šleske, ili da se plavi trokut produži i unutar njega doda manji, prošaran crveno-bijelom šahovnicom koja je element moravskog grba. Ti prijedlozi međutim nisu usvojeni, a Hrvati mogu biti sretni što nije prihvaćen ovaj drugi prijedlog, jer bi tada teško mogli u svijetu promovirati svoje crveno-bijele»kockice«kao ekskluzivni hrvatski simbol. Iako je češka zastava poznata i prepoznatljiva, njenog autora sjećaju se tek rijetki. Bio je to Jaroslav Kursa ( ), koji je dao nacrt za zastavu nove čehoslovačke države. Put do toga bio je prilično dug jer trebalo je osmisliti zastavu koja će pokriti pet zemalja (Češku, Moravsku, Šlesku, Slovačku i Potkarpatsku Rus), a istodobno se oslanjati i na tradiciju i povijest. Favorit za zastavu Čehoslovačke bilo je rješenje koje je predložio ministar obrane Milan Rastislav Štefánik, a koje su koristili češki i slovački iseljenici u SAD-u. Ta zastava imala je u gornjem dijelu crveno i bijelo polje, u donjem bijelo i crveno, a u sredini plavo, dvostruko šire od ostalih polja, s četiri bijele zvjezdice u sredini. Štefánik je predložio i bijelo-crvenu zastavu na plavoj podlozi sa zlatnim slovima Č i S u sredini, a bilo je i prijedloga s crnim trokutom u kojem se nalazi kalež (simbol husitizma). Naposljetku je osnovana posebna komisija za odabir čehoslovačkih državnih simbola. Vodio ju je povjesničar Gustav Friedrich, koji je izradu zastave prepustio Jaroslavu Kursi. On je radio kao arhivar u Ministarstvu unutarnjih poslova, ali imao je slikarski talent i razumio se u heraldiku i sfragistiku. Komisija mu je dala zadatak da osmisli novu zastavu koja se morala sastojati od tri»slavenske boje»-crvene, bijele i plave. Kursa je napravio više od 30 prijedloga, pri- Prijedlog za čehoslovačku zastavu s kaležom kao simbolom husitizma mjerice bijelo-crvenu zastavu s okomitim plavim poljem na lijevoj strani, s plavim križem u sredini, ili s plavim križem u obliku iksa te naposljetku bijelo-crvenu zastavu s plavim trokutom. Jedan od zahtjeva komisije bio je da zastava uočljiva i kod smanjene vidljivosti pa je napravljen pokus u kojem su predložene zastave izložene na pozornici Narodnog kazališta i na brodovima na Vltavi. Zaključeno je da sve uvjete zadovoljava zastava s trokutom, no u studenom prijedlog je bio kritiziran u parlamentu kod konzervativnih zastupnika koji su trokut na češkoj bijelo-crvenoj zastavi smatrali protivnim tradiciji. Otpori su ipak uklonjeni i Kursin prijedlog je službeno ozakonjen 30. ožujka uz malu izmjenu-trokut koji se u izvornom prijedlogu protezao do trećine zastave na koncu je produžen do polovice. Iako nije nastala spontano nego odabirom i sugestijama stručnjaka, bivša čehoslovačka zastava zaživjela je među narodom, posebno među Česima, što im je bio jedan od argumenata da je 1992.»prisvoje«. Slovaci nisu oduševljeni što su Česi preuzeli bivšu zajedničku zastavu, jer se, uz ostalo, time šalje poruka kao da su se Slovaci jednostrano odcijepili, a ne dogovorno razišli od Čeha. Iako plavi trokut u zastavi simbolizira Slovačku (čiji se grb, uz dvostruki križ, sastoji od tri planinska vrha), službeno obrazloženje je glasilo da se radi i o jednom od najstarijih čeških heraldičkih elemenata. Danas se u Češkoj može čuti tumačenje po kojem trokut simbolizira goru Říp, mjesto na kojem se prema legendi naselio praotac Čeh i gdje je začeta današnja Češka. Zanimljivo je da se čehoslovačka zastava kao ekskluzivno češki simbol službeno počela koristiti upravo u Hrvatskoj i tadašnjoj bivšoj Jugoslaviji, u kojoj je svaka od nacionalnih manjina (tada se koristio termin narodnosti) kao zastavu koristila zastavu svoje matične države, na koju je bila dodana crvena petokraka zvijezda. Zastava češke manjine u Jugoslaviji tako je bila zastava Čehoslovačke, uz malu crvenu zvijezdu u bijelom Prijedlozi Milana R. Štefánika iz polju, a to je izvorno bila zastava Čehoslovačke brigade Jan Žižka z Trocnova koja je djelovala na daruvarskom području od do No, slovačka manjina je kao svoju zastavu koristila slovačku bijelo-plavo-crvenu trobojnicu sa zvijezdom u plavom polju, što je inače bilo identično zastavi SR Slovenije. Dvije međusobno slične manjine, koje su imale i zajedničku krovnu organizaciju, tako su se na području bivše Jugoslavije mirno razišle prije nego njihove matične države, barem kad su simboli bili u pitanju. Mnogi su se uvjerili da je svaku zastavu uvijek lakše prepoznati na slici nego nacrtati, jer nekad nije lako popamtiti raspored boja i druge elemente (britansku zastavu svi prepoznaju, no pokušajte ju nacrtati bez greške). I dok s trokutom na lijevoj strani zastave nemaju problema, Česima je nekad teško zapamtiti gdje stoji bijelo, a gdje crveno polje. No, smislili su originalan»šalabahter«poistovjetivši zastavu s pivom. Jer svaki Čeh zna da pjena (bijelo) ide gore, a pivo (crveno) dolje! Iako nije nastala spontano, nego odabirom i sugestijama stručnjaka, bivša čehoslovačka zastava zaživjela je među narodom, posebno među Česima, što im je bio jedan od argumenata da je 1992.»prisvoje«Spomen-ploča u čast Jaroslava Kurse na njegovoj rodnoj kući Neki od prijedloga za čehoslovačku zastavu 26 27

15 Marijan Lipovac Češko-lihtenštajnsko pomirenje nakon više od 60 godina Završen hladni rat Češke i Lihtenštajna Od 5. svibnja do 10. listopada u Pragu je u Valdštejnskoj palači održana izložba Klasicizam i bidermajer iz kneževskih lihtenštajnskih zbirki, na kojoj je bilo izloženo oko 300 slika, crteža, grafika, kipova, namještaja, porculana i drugih eksponata iz privatne zbirke lihtenštajnskog kneza Hansa Adama II. iz njegova dvorca u Vaduzu te iz Muzeja Liechtenstein iz Beča. Knez je osobno nazočio otvorenju izložbe, a zatim se u Praškom dvorcu sastao s češkim predsjednikom Václavom Klausom. Ova vijest ne bi izazivala veću pozornost da se ne radi o simboličnom okretanju novog poglavlja u odnosima Češke i Lihtenštajna, koji sve do ljeta nisu imali diplomatske odnose. Kad je 13. srpnja odjeknula vijest da je Lihtenštajn priznao samostalnost Češke, bila je to svojevrsna senzacija jer malo tko je izvan Češke znao da su s malom alpskom kneževinom između Švicarske i Austrije Česi bili u svojevrsnom hladnom ratu još od kraja Drugog svjetskog rata, zbog čega Lihtenštajn nije slijedio ostatak svijeta i nije priznao samostalnu češku, kao ni slovačku državu. Razlog sukoba bili su Benešovi dekreti temeljem kojih su Nijemci prognani iz tadašnje Čehoslovačke te im je oduzeta imovina, a ista sudbina zadesila je i kneževsku obitelj Razlog sukoba bili su Benešovi dekreti temeljem kojih su Nijemci prognani iz tadašnje Čehoslovačkoj te im je oduzeta imovina, a ista sudbina zadesila je i kneževsku obitelj Liechtenstein koja je imala velike posjede u južnoj Moravskoj Knez Hans Adam II. s predsjednikom Václavom Klausom Liechtenstein koja je imala velike posjede u južnoj Moravskoj, među njima i dvorce u Valticama i Lednicama koji su pod zaštitom UNESCO-a. U međudržavnom sporazumu potpisanom 8. rujna nije bilo riječi o povratku te imovine, koja se procjenjuje na oko 100 milijuna eura, već je dogovoreno da će se osnovati zajednička komisija povjesničara koja će najprije istražiti sva sporna pitanja te da će se zatim tražiti rješenje. Već 25. rujna Hans Adam II. posjetio je južnu Moravsku i nekadašnja imanja svoje obitelji te poručio da bi volio da im se vrati konfiscirana imovina, ali da u tom smislu neće poduzimati aktivne korake.»kad bi nam imovina bila vraćena, spremni smo odmah početi ulagati u nju«, kazao je knez, čija obitelj je u Moravskoj prve posjede stekla od češkog kralja Přemysla Otokara II. Riječ je o vlastelinstvu Mikulov na kojem će se od 16. stoljeća naseljavati današnji Moravski Hrvati. Kasnije, a posebno u 17. stoljeću, obitelj je stekla oko hektara zemlje, a na svojim je moravskim posjedima boravila radije nego na onima u Alpama koji su, premda deset puta manji, postali zasebna kneževina, samostalna od Nakon uspostave diplomatskih odnosa češka je vlada podsjetila na zajedničke povijesne veze Češke i Lihtenštajna, a lihtenštajnska vlada istakla je da dvije zemlje povezuje zajednička europska baština i povijest kneževske vladarske obitelji. No, iza tih kurtoaznih riječi kriju se ne baš svjetli događaji iz novije povijesti. Kad je uspostavom Čehoslovačke provedena agrarna reforma, obitelj Liechtenstein izgubila je 57 posto imovine, ne samo zemljišta nego i tvornice, te za njih dobila malu odštetu. Svoja prava pokušala je izboriti na sudu, što je izazvalo trajnu napetost između Čehoslovačke i Lihtenštajna, no dvije su države ipak uspostavile diplomatske odnose u proljeće 1938., a pravo zastupanja Lihtenštajna pripalo je Švicarskoj. Iduće godine propala je Čehoslovačka, pa su prestali i diplomatski odnosi sa Švicarskom, a kad su opet obnovljeni nigdje se nije spominjao Lihtenštajn, pa je čehoslovačka strana tumačila da Švicarska više nema pravo zastupati svoju malu susjedu. Budući da su se pri popisu stanovništva u Čehoslovačkoj Liechtensteini izjasnili kao Nijemci, obitelj Liechtenstein je nakon proglašena njemačkom, te joj je oduzeta imovina. Uzaludno su bila tumačenja s lihtenštajnske strane da njihova kneževska obitelj ima lihtenštajnsku Dvorac Valtice nacionalnost jer je Lihtenštajn samostalna država, kao i podsjećanja da je kneževina od neutralna, što je zadržala i u oba svjetska rata. Štoviše, obitelj Liechtenstein svoj je otpor nacistima pokazala time što se iz Beča, gdje je stoljećima živjela, trajno preselila u Vaduz, u Kneževini Lihtenštajn. Pedesetih godina u rješavanje problema povratka ili odštete imovine lihtenštajnskih kneževa uključila se Švicarska, koja je s Čehoslovačkom sklopila sporazum o odšteti švicarskih državljanima za oduzetu imovinu, ali sporazum se nije odnosio i na obitelj Liechtenstein. Cijelo to vrijeme Lihtenštajn je priznavao Čehoslovačku i smatrao da odnosi uspostavljeni vrijede i dalje, no čehoslovačko tumačenje bilo je drugačije i diplomatski odnosi nisu nikad obnovljeni. Stanje se djelomično promijenilo nakon pada komunizma u Čehoslovačkoj kad je došlo do prvih kontakata ministara vanjskih poslova dviju zemalja. Lihtenštajn se uzaludno pokušao izboriti da se primjena Benešovih dekreta na kneževsku obitelj proglasi nevažećom i rješavanje imovinskih pitanja postavio kao uvjet za priznavanje i Češke, ali i Slovačke, gdje su posjedi kneževske obitelji bili mnogo manji. Da bi Češku natjerao na popuštanje, Lihtenštajn je pokušao spriječiti njen ulazak u Ujedinjene narode, Vijeće Europe, Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju i Europski gospodarski prostor, no bez uspjeha. Kontakti između dviju država ipak su postojali pa je Vaduz posjetio tadašnji češki premijer Václav Klaus, lihtenštajnska vlada dala je novčanu pomoć češkim kulturnim institucijama stradalima u poplavama, a južnu Moravsku posjetio je lihtenštajnski prijestolonasljednik princ Alois. Sve to topilo je led u međusobnim odnosima, no s češke strane uspostala diplomatskih odnosa odugovlačila se zbog unutarnjepolitičkih razloga, pa je taj posao konačno obavila tehnička vlada Jana Fischera i time veliko otvoreno pitanje skinula s dnevnog reda. Iste godine, 9. prosinca, Lihtenštajn je diplomatske odnose uspostavio i sa Slovačkom. Češka novčana jedinica je češka kruna (česká koruna), a njen stoti dio je filir (haléř). Krunama Česi plaćaju još od kad je kruna postala valuta Austro- Ugarske umjesto dotadašnje forinte. Kruna je bila novčana jedinica i u vrijeme prve i druge Čehoslovačke te u doba Češko-moravskog protektorata. Nakon osnutka Čehoslovačke, prijedlozi za naziv valute nove države bili su franak (frank), denar (denár), stotina, groš, lav (lev), sokol, repa (řepa) i škanjac (káně), no Česima je, unatoč njihovom humoru, očito bilo previše da plaćaju repama i škanjcima pa je zadržana kruna. Hrvatska novčana jedinica je kuna, a njen stoti dio je lipa. Kuna je uvedena 30. svibnja 1994., a do tada je kao privremena valuta od prosinca u opticaju bio hrvatski dinar. Novac s imenom kuna postojao je i u doba NDH ( ), ali?! trebao je biti uveden još u doba Banovine Hrvatske ( ). Naziv kuna odabran je stoga što je u srednjem vijeku kunino krzno bilo sredstvo plaćanja na hrvatskom području, a lik kune u 13. i 14. stoljeću nalazio se na banovcu-novcu koji se kovao u Slavoniji. Danas je pao u zaborav podatak da se i novac Republike Hrvatske trebao zvati kruna, koja bi se dijelila na sto banica, te je o tome u studenom donesen i zakon. No, u srpnju naziv je promijenjen u kuna, a njen stoti dio postala je lipa. Češko nacionalno drvo je lipa, a lipovim grančicama ukrašena je i zastava češkog predsjednika. Lipa je ostala popularna među Česima od slavenskog kongresa u Pragu kad je izabrana sveslavenskim simbolom kao protuteža hrastu koji se smatrao simbolom germanstva.?! Lipa u Hrvatskoj nema status nacionalnog drva, ali je također popularna kao sveslavenski simbol. To je jedan od razloga zašto je stoti dio kune nazvan lipa. Ljubitelji prirode u zadnje vrijeme kao simbol Hrvatske promoviraju endemski cvijet kockavicu, čije latice, prošarane svjetlijim i tamnijim nijansama crvene boje u obliku kvadratića, podsjećaju na hrvatski grb

16 Codex gigas ili Đavolja Biblija - najveći srednjovjekovni rukopis Otuđeno češko kulturno blago Dubravko Dosegović U Chrudimskom okrugu u istočnoj Češkoj, nedaleko od gradića Chrasta, nalazi se selo Podlažice. Središnja točka u selu je barokna crkva sv. Markéte (Margarete), sagrađena na mjestu na kojem se nekad nalazio benediktinski samostan, razoren za husitskih ratova. Upravo tu započinje naša priča. U benediktinskom samostanu u Podlažicama nastao je najveći do danas sačuvan srednjovjekovni rukopis, poznat pod latinskim imenom Codex gigas, što znači jednostavno»divovska knjiga«. A da je zaista divovska, potvrdit će nam i sljedeći podaci: knjiga je 92 cm visoka, 50 cm široka, a debljina joj iznosi 22 cm. Sastoji se od 310 listova od pergamenta, izrađenog od teleće ili magareće kože, korice su joj od drveta presvučene kožom, s metalnim ukrasima, a težina joj dosiže gotovo 75 kg, tako da su za eventualno prenošenje potrebna dva čovjeka. Prvobitno je knjiga imala 320 listova, od kojih je nekoliko istrgnuto ne zna se kada ni iz kojeg razloga. Kodeks sadrži kompletnu latinsku Vulgata verziju Biblije Stari i Novi zavjet, Djela apostolska i Otkrivenje, a uz to i enciklopedijski spis Etymologiae Izidora Seviljskog, Povijest Židova od Josipa Flavija, Kosmasovu Češku kroniku, razne traktate iz područja povijesti, etimologije i fiziologije, kalendar s nekrologom, popis redovnika u podlažickom samostanu, magične formule i razne zapise o lokalnim zbivanjima. Cijeli spis napisan je na latinskom. Knjiga je bogato ukrašena crtežima crvenom, plavom, žutom, zelenom i zlatnom bojom, posebno početna slova inicijali koja se ponekad protežu preko cijele stranice. Posebnu pažnju privlači ilustracija na 577. stranici, koja prikazuje đavla, po ko- Za stvaranje djela takvog opsega bilo bi potrebno najmanje 25 do 30 godina intenzivnog rada, a ujednačeni stil kaligrafije i slova ukazuje na to da ga je pisala ista ruka, te da je zaista djelo jednog jedinog čovjeka. Zanimljivo je, da u cijeloj knjizi nema ni traga znakovima autorovog umora, starenja, bolesti, ili povremenog lošeg raspoloženja. Možda je upravo u tome korijen vjerovanju da je knjiga napisana za jednu jedinu noć Codex gigas u rujnu razgledao je i tadašnji češki premijer Mirek Topolánek ni Sveta inkvizicija nije imala ništa protiv nje i nije ju zabranjivala. No pustimo legendu i vratimo se stvarnosti. Osim teologa, knjigu su proučavali znanstvenici-povjesničari, forenzičari, lingvisti, grafolozi i stručnjaci za srednjovjekovne rukopise. Istraživanja je sponzorirao časopis National Geographic. Izračunali su, da je za stvaranje djela takvog opsega bilo potrebno najmanje 25 do 30 godina intenzivnog rada, a ujednačeni stil kaligrafije i slova ukazuje na to da ga je pisala ista ruka te da je zaista djelo jednog jedinog čovjeka. Također, kemijske analize pokazale su da je cijeli rukopis pisan istom vrstom tinte. Zanimljivo je, da u cijeloj knjizi nema ni traga znakovima autorovoga umora, starenja, bolesti ili povremenog lojoj je cijela knjiga stekla nadimak Đavolja Biblija. Vjerojatno je nekad djelovao zastrašujuće, no u današnje vrijeme, nakon svega što smo imali prilike vidjeti u horor-filmovima u kinu i na televiziji, izgleda prilično smiješno i patetično, kao kakva baba-roga iz dječjih priča. Rukopis je nastao u samostanu u Podlažicama početkom 13. stoljeća, što se može zaključiti po tome što zadnji zapis u njemu datira iz godine. Kao autor navodi se redovnik Herman Samotnjak. Prema legendi, on se teško ogriješio o stroga pravila benediktinskog reda i prijetila mu je drastična kazna da bude živ zazidan u svojoj ćeliji. Da bi izbjegao kazni, zavjetovao se da će za pokoru napisati rukopis koji će proslaviti samostan i benediktinski red, i koji će sadržavati sveukupno svjetsko znanje a sve to učinit će za jednu jedinu noć (!?). Predstojnik samostana složio se i griješni se redovnik prihvatio posla, no oko ponoći shvatio je da je obećao nemoguće, pa je pozvao u pomoć đavla i za uzvrat mu obećao svoju dušu. Đavao je pošteno odradio svoj dio posla, i do jutra je rukopis bio gotov. No redovnik je, kaže legenda, izigrao svog paklenog pomoćnika; ostatak života proveo je u molitvi i pokajanju pa je, zagovorom Djevice Marije neposredno pred smrt dobio oprost. Unatoč tako sumnjivoj reputaciji, knjiga je bila na velikoj cijeni i proučavale su je brojne generacije teologa, a valja napomenuti da čak šeg raspoloženja. Možda je upravo u tome korijen vjerovanju da je knjiga napisana za jednu jedinu noć. U proteklih osam stoljeća rukopis se nekoliko puta selio i mijenjao vlasnike. Najprije su ga benediktinci iz Podlažica prodali cistercitskom samostanu u Sedlecu, od kojeg ga je zatim otkupio benediktinski samostan u Břevnovu. Zatim se gotovo punih 120 godina nalazio u knjižnici samostana u Broumovu, odakle je godine prenesen u Prag, u kolekciju cara Rudolfa II. Pred kraj Tridesetogodišnjeg rata pao je u ruke Šveđanima, koji su i inače u svojim pljačkaškim pohodima pokazivali neke izrazito bibliofilske sklonosti - osim Codexa gigas opljačkali su i bogatu knjižnicu obitelji Rožemberk od naslova, kao i knjižnicu kardinala Dietrichsteina u Mikulovu, gdje im je kao ambalaža za transport knjiga poslužilo 48 vinskih bačvi. Uz to odnijeli su i brojne druge umjetnine, i ne pada im na pamet da ih vrate. Danas se Đavoljom Biblijom diči švedska Kraljevska knjižnica u Stockholmu. No ipak se rukopis vratio u domovinu, makar samo na kratko, nakon 359 godina izbivanja: švedska ga je vlada u rujnu velikodušno posudila Češkoj Republici do siječnja gdje je bio izložen u praškom Klementinumu, i tako su Česi imali priliku vidjeti nešto što su nekada imali, a sada nemaju. Također, televizijski kanal National Geographic emitirao je veoma zanimljiv prikaz Codexa i njegove neobične povijesti. Češka ima četiri nacionalna parka. To su: Šumava, Krkonošský národní park, České Švýcarsko i Podyjí. Hrvatska ima osam nacionalnih parkova. To su Plitvička jezera, Krka, Kornati, Mljet, Brijuni, Paklenica, Sjeverni Velebit i Risnjak. Codex gigas s prikazom đavla 30 31

17 RAZGOVOR Dušan Karpatský, češki kroatist i prevoditelj Bez prevoditelja i sponzora nema interesa za stranu književnost Marijan Lipovac Kako mogu odabrati najdraže mjesto između Zagreba gdje sam proveo dvije i pol godine svoga lektorata, Dubrovnika koji se ne može ne voljeti, Pule kamo odlazim već deset godina na Sa(n)jam knjige u Istri i gdje sam već postao»pulski Čeh«? No, možda bih mogao glasati za Mirogoj, jer tu se nalazi najveći broj mojih prijatelja, uključujući i moje najdraže pisce: Miroslava Krležu, Marijana Matkovića, Zagorku voda na češki, onda je 115. U toj bih gomili ipak istakao neke veće cjeline kojima se ponosim, jer sam ih, doduše, preveo samo djelomično, ali sam bio njihov sastavljač, kao što je npr. devet svezaka izabranih djela Miroslava Krleže, šest svezaka djela Ive Andrića, antologija hrvatske poezije Koráb korálový i Zlatna knjiga češkoga pjesništva. No u mojoj bibliografiji postoji i par knjiga čiji sam autor, npr. Labyrint literatury, jedna manja enciklopedija češke i svjetske književnosti za mladež koja je doživjela već četvrto izdanje i izišla je u ukupnoj tiraži od primjeraka. U Hrvatskoj osim vas gotovo da nisu poznati drugi češki kroatisti i prevoditelji s hrvatskog. Možete li nabrojiti neke? Imate li nasljednike među mladim kroatistima? U katalogu izložbe Pet stoljeća hrvatske knjige u Češkoj (NSK, Zagreb 2000.) objavio sam mali leksikončić Znameniti i zaslužni prevoditelji hrvatske književnosti na češki jezik. Tamo spominjem tridesetak imena, od kojih bih ovom prigodom istakao (abecednim redom) barem Miladu Černu (1930), prevoditeljicu Andrića, Kaleba, Kušana i Marinkovića, Františeka Fahouna ( ), koji je brojne prijevode svojih hrvatskih vršnjaka, kasnih romatičara i prvih realista, tiskao ne samo u knjigama, nego i po novinama (u nastavcima), Jiříja Fiedlera (1935.), prevoditelja Andrića, Kaleba, Raosa i Banketa u Blitvi Miroslava Krleže, Jana Hudeca ( ), prevoditelja Šenoe, Gjalskoga, Kosora i dr. i oduševljenoga propagatora djela Ive Vojnovića, Josefa Hiršala ( ), koji je u suradnji s Irenom Wenigovom prepjevao Krležine Balade Petrice Kerempuha i zajedno s Miladom Nedvědovom ( ) izbor iz hrvatskoga pjesništva renesanse, Luděka Kubištu (1927.), koji je zajedno s Irenom Wenigovom prepjevao niz pjesama hrvatskoga srednjeg vijeka, baroka, no i Jamu I. Gorana Kovačića, stihove Maka Dizdara i drugo. Irena Wenigová (1931.) zaslužna ne samo kao prevoditeljica niza drama i radiodrama (Krleža, Matković, Prica, Novak, Bajsić, Begović) i suradnica pjesnika u prevođenju hrvatske poezije, nego i kao dugogodišnja urednica južnoslavenskih književnosti u nakladnom zavodu Odeon u Pragu. Podmlatka (zasad?) nema mnogo. Kakav je trenutno interes za hrvatsku književnost u Češkoj? Imaju li uspjeha na češkom tržištu mlađi hrvatski pisci? Interes za (ne samo) hrvatsku književnost moraju inicirati prevoditelji, poznavatelji te književnosti. I moraju nalaziti sponzore za ostvarenje svojih ideja, jer bez toga ne ide. Od mlađih hrvatskih pisaca prevođen je Miro Gavran. Ante Tomić, Igor Štiks, a izašla je i antologija suvremene mlade hrvatske pripovijetke. Opazili smo da za Hrvatsku ne koristite češki naziv Chorvatsko nego stariji oblik Charvátsko, kao Dušana Karpatskog, najpoznatijeg češkog kroatista, prevoditelja, urednika i književnog povjesničara ne treba posebno predstavljati, jer je dobro poznat hrvatskoj javnosti, a već gotovo dva desetljeća uspješno surađuje i s Hrvatsko-češkim društvom. Zbog neumornog rada na prevođenju i populariziranju brojnih hrvatskih književnika, Karpatskog se smatra svojevrsnim veleposlanikom hrvatske kulture u Češkoj i vodećim promotorom češko-hrvatskih veza. Hrvatska mu se odužila uglednim priznanjima, a HAZU ga je izabrao svojim dopisnim članom. U prosincu je Karpatský u Puli i Zagrebu predstavio svoju najnoviju knjigu, Epistolar, a u razgovoru za Susrete govori o svom radu, ali i o tome koliko dobro poznaje hrvatski i što najviše voli u Hrvatskoj. U 2010., točnije 28. veljače, proslavili ste 75. rođendan. Jeste li imali neku»službenu«proslavu u Pragu, u krugu svojih suradnika, kroatista...? Na jedan lijepi»službeni«ručak pozvao me je veleposlanik Republike Hrvatske u Češkoj Frane Krnić i tom mi je prigodom uručio čestitku predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića. Kao prevoditelj hrvatske književnosti na češki, u Hrvatskoj ste stekli kultni status, barem među bohemistima i prijateljima Češke. Kolika je zapravo bilanca vašeg prevodilačkog rada? Ako bi se zbrojale sve zasebne knjige u kojima sam na neki način sudjelovao, izašlo bi da se ukupan broj približava dvjema stotinama. Ovih dana bi se trebala pojaviti zadnja, sedma knjiga drugog izdanja mog prijevoda Zagorkine Gričke vještice; ona će u tom redoslijedu nositi broj 198. Ako računam samo knjige prijei pridjev charvátský umjesto chorvatský. Koji je razlog? Većina kroatista moje generacije koristila je oduvijek oblik Charvátsko i Charvát i pod stare dane nemamo razloga mijenjati»ćud«. Oba su oblika takoreći»službena«, barem po rječnicima i pravilima pravopisa. A u praškom telefonskom imeniku ima oko 300 Charváta, a nijedan Chorvat. Poznati ste i po tome da savršeno govorite hrvatski, pa su čak jednom prigodom vaši slušatelji rekli da ga govorite bolje od Lj. Jonkea. Jeste li u početku imali problema s učenjem hrvatskog? Što vam je bilo najteže? Jeste li inače talent za jezike? Naravno da sam imao probleme a imam ih još i danas. Stalno griješim u interpunkciji, u redoslijedu riječi. I moje poznavanje dijalekata je vrlo oskudno. Jesam li talent za jezike-ne znam, jer osim hrvatskoga (i češkoga) ni jedan drugi jezik nisam naučio. Za kraj, što najviše volite u Hrvatskoj? Koje vam je najdraže mjesto, najdraži pisac, najdraži hrvatski prijatelj, najdraža pjesma, najdraže jelo...? A koji je Vama vrag da me ovako pitate? Kako mogu odabrati najdraže mjesto između Zagreba gdje sam proveo dvije i pol godine svoga lektorata, Dubrovnika koji se ne može ne voljeti, Pule kamo odlazim već deset godina na Sa(n)jam knjige u Istri i gdje sam već postao»pulski Čeh«? Da ne nabrajam dalje. No, možda bih mogao glasati za Mirogoj, jer tu se nalazi najveći broj mojih prijatelja, uključujući i moje najdraže pisce: Miroslava Krležu, Marijana Matkovića, Zagorku. A o prijateljima i prijateljicama neću govoriti uopće; njih, hvala Bogu, imam još uvijek više od jednoga, a po čemu bi ih trebalo razvrstavati po nekoj ljestvici? Meni najdraže hrvatske pjesme svrstao sam u Koráb korálový; i neću izdvajati ni jednu. I meni najdraža hrvatska jela nalaze se u mojoj Nostalgičnoj kuharici. Koje god kuham, ono mi, ako uspije, u tom trenutku postaje najdraže, bilo da se radi o štruklima, čobancu, bakalaru na bijelo, pašticadi, po receptu Marije Katušić ili grdobini na brudet. Da ne zaboravim istarsku supu. Ako bi se zbrojale sve zasebne knjige u kojima sam na neki način sudjelovao, izašlo bi da se ukupan broj približava dvjema stotinama. Ovih dana bi se trebala pojaviti zadnja, sedma knjiga drugog izdanja mog prijevoda Zagorkine Gričke vještice; ona će u tom redoslijedu nositi broj 198. Ako računam samo knjige prijevoda na češki, onda je 115 Najviši vrh Češke je Sněžka, visoka 1602 metra. Nalazi se u planinskom lancu Krkonoše, na granici s Poljskom. Najviši vrh Hrvatske je Dinara ili Sinjal, visok 1831 metar. Nalazi se na planini Dinari, iznad Knina, na granici s BiH. Najveće češko jezero je Černé jezero u zapadnoj Češkoj, u Nacionalnom parku Šumava, površine 0,18 četvornih kilometara i prosječne dubine 15 metara. Najveće jezero u Hrvatskoj je Vransko jezero kod Biograda, površine 30 četvornih kilometara

18 RAZGOVOR Prof. dr. Dubravka Sesar, predstojnica Katedre za češki jezik i književnost na Odsjeku za zapadnu slavistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu Bohemistika je i dalje najpopularniji slavistički studij Marijan Lipovac O studiju bohemistike, uspjehu i problemima studenata i promjenama koje je donio Bolonjski proces, za Susrete govori prof. dr. Dubravka Sesar, predstojnica Katedre za češki jezik i književnost na Odsjeku za zapadnu slavistiku Filozofskog fakulteta u Zagreb. Koliko studenata trenutno studira češki? Bolonjska reforma nametnula je strože standarde u organizaciji nastave, pa više nema probijanja upisnih kvota kao nekad. Na bohemistiku se upisuje 30 studenata godišnje, svi se grčevito bore za opstanak i odustajanja je malo. Ove smo godine ispratili prvu bolonjsku generaciju, onu s petogodišnjim studijem. Bilo ih je 18. Dakle, ostaje ih oko 20, što znači da imamo ukupno oko 100 studenata bohemistike. Kako je završnost moguća i nakon treće godine (bakalaureat ili preddiplomski studij), mislili smo da će ih više odustati od upisa na magistarski ili diplomski studij, ali ne odustaju. Iznimke su tako rijetke da ih ne treba ni spominjati. Koji su glavni razlozi što neko upisuje studij češkog? Razlozi su poznati. Naši su studiji na Filozofskom fakultetu uglavnom dvopredmetni. Studentima smo uglavnom rezervni predmet i ne treba se zanositi mišlju da su za bohemistiku posebno motivirani. Zanimljivo je (i za nas možda utješno) da smo među slavističkim studijima uvijek na prvom mjestu. Teško je reći zašto. Nekad sam pomišljala da je to i zbog maturalaca u Pragu. Možda nam je Češka ipak najbliža slavenska zemlja i zemljopisno i zbog nekih starih kulturnih veza, a možda i zbog tradicionalne naklonosti Čeha prema našem moru i njihove turističke vezanosti uz Jadran. Možda su nam, ipak, Iako mi entuzijazma u radu sa studentima ne manjka, priznajem, nisam oduševljena bolonjom. Fakultet se pretvorio u svojevrsnu školu, pa naši maturanti nemaju nekih problema s prilagodbom. Nikad neće pasti u kušnje u koje smo mi padali, ali nikad neće steći iskustva kakva smo mi stekli. Nekad sam svim svojim studentima znala imena, a sada se ni oni međusobno ne poznaju. Nekad sam znala što ih zanima i što im stvara probleme, a danas se ni oni ne druže dovoljno i među njima nema one solidarnosti koja je nas držala na okupu poznatiji od drugih Slavena, čak i od nekih u bivšoj državi. Dakako, uvijek ima i studenata koji su ciljano upisali bohemistiku, uglavnom iz nekih osobnih razloga (obiteljskih, prijateljskih...). Koliko među studentima otprilike ima pripadnika češke manjine? Malo. U nekim generacijama nitko, u nekim po četvero-petero. Steknu li studenti nakon studija dovoljno znanje češkog da mogu raditi u struci? Ako redovito i marljivo rade, steknu. Mnogi, više nego prijašnjih godina, dobivaju priliku za boravak na češkim sveučilištima, jer danas je jednostavnije dobiti razne stipendije. Načelo mobilnosti ipak je donijelo dosta prednosti. Takvi naši studenti postaju izvrsni stručnjaci. Ako su slabije zainteresirani ili ih drugi studij okupira više od bohemistike, uspjeh će biti slabiji. To nije ništa neobično. Koji predmeti studentima predstavljaju najveći problem? U početku možda jezične vježbe, jer se ubrzanim tempom mora steći određena razina znanja i vladanja jezikom. Neki su studenti skloniji književnosti, neki jeziku, ali vježbe obvezuju i jedne i druge, pa tu ne može biti»predaha«. Ne znam koji bi im predmeti mogli biti veći problem. Možda je najveći problem nesnalaženje (pogotovo u početku) u bolonj- Najzapadniji grad u Češkoj ujedno ima i najkraće ime Najzapadnije mjesto u Hrvatskoj je i zove se Aš. Naziv dolazi od njemačkog naziva za Savudrija, najistočnije Ilok, najsjevernije ribu lipljan (Asch). Među Česima Aš je postao gotovo Mursko Središće, najjužnije Vitaljina mitsko mjesto u kojem»počinje» njihova domovina kod poluotoka Prevlake, a najjužnija pa se često koristi fraza»od Aša do...«. Za prvu?! točka hrvatskog teritorija je otočić Čehoslovačku republiku govorilo se da se proteže Galijula kod Palagruže. U zadnjih»od Aša do Jasinje«, za drugu»od Aša do Snine«, desetak godina govori se da se Hrvatska a komunistima je bila draga i parola»od Aša do proteže od Prevlake do Dunava, dok Vladivostoka«. Danas je najistočnije mjesto u Češkoj se bivša Jugoslavija prostirala od Bukovec pa se za Češku može reći da se proteže od Vardara do Triglava. Mjesta s najdužim Aša do Bukovca. Najsjevernije mjesto je Šluknov, a imenom od jedne riječi u Hrvatskoj su najjužnije Vyšší Brod. Osim Aša, dva slova u nazivu Vukosavljevica i Ferdinandovac, a jedini još ima i Eš u istočnoj Češkoj (od njemačkog Eschejasen), toponim s dva slova je otok Iž. Mjesta a od čeških mjesta najduže ime od jedne riječi s tri slova ima više (Nin, Krk, Pag, Vis, imaju Prostředkovice kod Jihlave u Moravskoj. Bol, Srb, Hum...) skim okvirima, borba s ISVU sustavom, upisivanje izbornih predmeta i»lov«na bodove. Zbog velikoga broja studijskih kombinacija nemoguće je izbjeći kolizije u nastavi pa se kolegij ponekad»bira«po rasporedu sati (da se izbjegnu kolizije). Kakva je suradnja s fakultetima u Češkoj? Tradicionalno manjkava. Unatoč našim naporima. Ta je suradnja najčešće nekako posredovana i samim time ograničena. Osobna je suradnja daleko bolja, ali ona nema i dovoljnu potporu akademskih i državnih institucija. Naši bohemisti imaju najbolje kontakte s Filozofskim fakultetom u Brnu, gdje su uvijek i najbolje primljeni naši studenti Kakve je promjene u studij češkoga donio Bolonjski proces? Mnoge promjene! Kad biste pitali moje mlađe kolege, vjerojatno bi vam rekli da su to promjene na bolje. Neke i jesu spominjala sam vam mobilnost i mogućnosti usavršavanja na češkim sveučilištima. Jesu li promjene u sustavu studija donijele boljitak? Iskreno, sumnjam. Nastavni je proces razbijen na semestre, nastava je obvezna i mora se pohađati redovito, uvjetni ispiti podsjećaju na srednjoškolsko ispitivanje na kraju polugodišta, studenti imaju gotovo dvostruko više ispita koje ne mogu kvalitetno položiti, nema odgađanja obveza... Sustav vas tjera da studij završite u roku. To je dobro (nema više vječnih studenata), ali je zato kvaliteta studija pala. Tom padu kvalitete dodajte početnu (ne)motiviranost za»rezervne«studije, pa sami zaključite kako je na bohemistici. Danas je više nego ikad potrebno uložiti ogroman trud i entuzijazam u motivaciju naših studenata. Iako mi entuzijazma u radu sa studentima ne manjka, priznajem, nisam oduševljena bolonjom. Fakultet se pretvorio u svojevrsnu školu pa naši maturanti nemaju nekih problema s prilagodbom. Nikad neće pasti u kušnje u koje smo mi padali (neće izostajati s nastave i»dangubiti«po Naši su studiji na Filozofskom fakultetu uglavnom dvopredmetni. Studentima smo uglavnom rezervni predmet i ne treba se zanositi mišlju da su za bohemistiku posebno motivirani. Zanimljivo je (i za nas možda utješno) da smo među slavističkim studijima uvijek na prvom mjestu. Teško je reći zašto kavanama, kazalištima, izložbama, koncertima, tribinama...), ali nikad neće steći iskustva kakva smo mi stekli. Nekad sam svim svojim studentima znala imena, a sada se ni oni međusobno ne poznaju. Nekad sam znala što ih zanima i što im stvara probleme, a danas se ni oni ne druže dovoljno i među njima nema one solidarnosti koja je nas držala na okupu. Mi smo izvrsno poznavali sve svoje profesore, a oni vjerojatno većinu zaborave čim polože ispit. Za nastavnike koji s radošću održavaju nastavu i vole svoje studente to je posve nova situacija, najblaže rečeno otužna. Vjerojatno i za studente, koji žive i rade od semestra do semestra i ne doživljavaju studij kao svoj osobni, slobodni životni izbor. Ne razumiju akademske relacije i ne vide širine akademskoga svijeta. Ne znam jesu li toga svjesni. Ne bih htjela zvučati patetično, samo se bojim da su nam perspektive prilično skučene. Čini mi se da je stari sustav napušten prije nego što je novi domišljen, a takav prijelaz nije prirodan i ne može donijeti kvalitetne promjene. Preveli ste, napisali i uredili mnoge knjige, radite li trenutno na nečem novom? Stalno nešto radim, a nikad nemam dovoljno vremena za ono što zbilja volim raditi i za svoju dušu i za neku širu dobrobit. Spremam jedan novi zbornik radova o slavenskim jezicima različitih autora, uglavnom s naše slavistike. Čekam objavljivanje svoga prijevoda zbirke pjesama vrhunskoga ukrajinskoga pjesnika Igora Bogdana Antonyča. Čekam (naučila sam čekati) i neke bolje dane za neke druge knjige

19 Da su Hrvati i Česi bliski i slični narodi nije potrebno suviše dokazivati, a ta je bliskost najočitija u jeziku koji najbolje spaja dva naroda. Koliko god su hrvatski narod i nacija nastali stapanjem i neslavenskih etničkih elemenata, od iranskih do ilirskih, činjenica je da su i hrvatski i češki slavenski jezici i da će se svaki Hrvat mnogo lakše sporazumjeti u Pragu nego u Teheranu ili Tirani. Jezična srodnost omogućava pripadnicima oba naroda osnovnu komunikaciju, čak i u slučaju kad svatko govori svojim jezikom, a ujedno olakšava muku onim Hrvatima koji žele naučiti češki i Česima koji uče hrvatski. Osim sličnog rječnika, oba jezika imaju sedam padeža i tri roda, svršene, nesvršene i povratne glagole, povratno-posvojnu zamjenicu svoj, enklitike i proklitike te glasove č, ž i š. Česi doduše imaju i ř, ali i njega će prije naučiti izgovoriti Hrvat nego Nijemac, kao i razliku između glasova h i ch, koja je bolna točka Talijanima, u čijem jeziku glas h uopće ne postoji. Za razliku od hrvatskog, u češkom su najmanji problem naglasci jer su uvijek na prvom slogu. No, taman kad Hrvati pomisle da su ovladali češkim, susreću se sa zamkama, a najveća među njima su homonimi. Mnogo je, naime, riječi koje su iste ili slične u oba jezika, ali imaju različito značenje pa su neizbježni nesporazumi ili neugodne situacije. Primjerice, kod Čeha kupci ne kupuju nego prodaju, jer to su trgovci (jednina kupec). Ako vas Čeh pozove u posjet 1. listopada, iznenadit će se kad vas ugleda, jer vas je zapravo očekivao 1. studenog, budući da je u češkom listopad 11. mjesec. Zabunu izaziva i srpen koji je osmi mjesec, te řijen koji sliči našem rujnu, ali je zapravo listopad. Hrvatima su, kad dođu u Prag, već tradicionalno smiješni natpisi hračky (igračke) i nápoj (piće), a vodiči vole upozoriti na tri slatke češke riječi-ko- Bohemisti oprez - homonimi! Piju li Česi napoj, što im rade kupci, što uče iz početnice, čemu im služi župan i drže li se mrava? Marijan Lipovac lodvor (nádraží), trg (náměstí) i ne smeta (nevadí). Bilo je više slučajeva kad bi neki Hrvat Česima, zbog njihove miroljubivosti, rekao da su pitom narod i time ih smrtno uvrijedio jer pitomý na češkom znači glup, dok su pitomci glupani. Jedan naš, sad već bivši političar prije nekoliko godina je u Pragu dio govora pročitao na češkom i kad se pojavila riječ»jak», podignuo je stisnutu šaku kako bi demonstrirao svoju jakost, međutim, potpuno bez razloga jer jak znači kao. Kad Čeh kaže da ima nápad, ne bojte se, jer to znači da ima ideju, a ako je neka knjiga stručná, to znači da je kratka. Čeha nećete dojmiti ako mu se pohvalite da imate stan jer to na češkom znači šator. Kad vam Čeh kaže da ste úžasný, ili úžasná, ne trebate se ljutiti jer to znači da ste divni i sjajni, a ne stravični. Strava pak na češkom znači hrana, dok su hrana pogrebna zvona. No, ako vam kažu da ste divný, imate razloga za zabrinutost, jer to znači da ste čudni. Čovjek koji je pokojný zapravo je živ, ali miran, ako je mirný, znači da je umjeren, a ako je vážný, znači da je ozbiljan. Žena koja je podobná zapravo je slična nekoj drugoj ženi, ali ako je sličná, to znači da je atraktivna. Problem je i s vremenskim terminima jer hodina nije godina nego sat, dok se godina kaže rok. Hrad je na češkom grad, ali u smislu tvrđave ili dvorca, dok se grad kaže město, a mjesto je místo. Čeh Iz Kluba studenata zapadne slavistike Filozofskog fakulteta Izašao treći broj časopisa Listy Listy su prvi časopis studenata zapadne slavistike Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Članovi uredništva su: Marina Ivandić (slovakistika, kroatistika), Darko Tomšić (bohemistika, hungarologija) i Hrvoje Sarkotić (polonistika, bohemistika). Svatko od njih zadužen je za jedan od zapadnoslavenskih jezika i dio časopisa vezan uz taj jezik. Prvi planovi o pokretanju časopisa pojavili su se početkom akademske godine 2009./2010. Prvi broj objavljen je u elektronskom obliku 23. prosinca 2009., sljedeći nekoliko mjeseci kasnije, 2. travnja 2010., a treći početkom akademske godine 2010/2011., 7. listopada Ideja za časopis potekla je od kolegice Ivandić. Uz pomoć prof. Sesar okupila je kolege koji su sudjelovali u pokretanju časopisa te i danas rade u njegovom uredništvu. Časopis se sastoji od niza prijevoda proze i poezije čeških, poljskih i slovačkih kanonskih autora (Čapek, Hašek, Seifert, Dąbrowska, Nałkowska), kao i suvremenih (Satinský, Mitana, Šikula, Landsmann, Rozenbergová, Tokarczuk, Kuczok, Pilch, Huelle), te od rubrika koje čitatelje upoznaju s književnim i kulturnim događanjima iz Češke, Poljske i Slovačke. U trećem broju blago je promijenjena koncepcija i kao tema broja obrađen je suvremeni češki književnik i umjetnik Marián Palla. Budući da je časopis orijentiran na prevođenje književnih tekstova koji dosad nisu prevedeni na hrvatski jezik, u njemu nema autorskih radova suradnika. Važno je naglasiti da časopis ima živu suradnju sa studentima hrvatskog jezika iz već spomenutih zemlja, koji vrijedno doprinose nastanku svakog broja časopisa Listy. Tako su na zapadnoslavenske jezike u prvim brojevima časopisa prevedeni tekstovi Mire Gavrana, Vedrane Rudan, Miroslava Mićanovića, Julijane Matanović, Senka Karuze i Damira Karakaša, a u planu su i prijevodi ostalih suvremenih hrvatskih autora. Na samom početku postojale su određene poteškoće kod uključivanja studenata u rad časopisa, ali s vremenom se baza suradnika sve više širi, a povratne reakcije i profesora i studenata su iznimno pozitivne. Hrvoje Sarkotić Dva rječnika homonima Trenutno postoje dva rječnika hrvatsko-čeških homonima-prvi je u Zagrebu u vlastitoj nakladi izdao Andreja Stojković, izdavač koji već godinama živi u Pragu, a nazvao ga je Závodnice ili riječi koje zavode. Već u naslovu upotrijebio je jedan od homonima jer závodnice na češkom nisu žene koja zavode nego natjecateljica, dok závod znači poduzeće, ali i utrka. Autor drugog rječnika je pokojni prof. dr. Zdenko Križan. Za života ga nije uspio izdati, ali je dostupan na internetskim stranicama Češke besede Rijeka ( Čovjek koji je pokojný zapravo je živ, ali miran, ako je mirný, znači da je umjeren, a ako je vážný, znači da je ozbiljan Bilo je više slučajeva kad bi neki Hrvat Česima, zbog njihove miroljubivosti, rekao da su pitom narod i time ih smrtno uvrijedio jer pitomý na češkom znači glup, dok su pitomci glupani koji voli vlast zapravo voli domovinu, a riječ volit inače znači glasati. Úrok nije nikome drag, ali pogotovo Česima jer to znači kamata. Mnogi su zalutali na češkim cestama kad su im rekli da trebaju ići pravo jer to ne znači ravno nego desno, dok pravda znači istina. Kod upoznavanja Česi kažu těšim se, što znači da im je drago, a ne da ste im donijeli utjehu. Úžitek nije užitak nego korist, dok kořist znači plijen, a dobytek stoka. Slovo je kod Čeha riječ, řeč znači govor, a hovor razgovor. Kad u češkom kněz káže, to znači da svećenik propovijeda. Početní nije početni, nego brojni, jer počet znači broj, a iz početnice Česi uče računati, jer to je kod njih udžbenik iz matematike, a ne iz češkog. Riječ zbroj nema veze s računanjem, ali može poslužiti za obračun, jer to je oružje, dok zbrojit znači naoružati (zato se i češka tvornica oružja zove Zbrojovka). Kopat znači udarati nogom, od čega je nastala i riječ kopačka. Snímat znači skidati, dok se snimiti kaže natočit, rušit znači smetati ili ukinuti, plivat pljuvati, a radit savjetovati. Zanimljive su i češke riječi koje su za nas toponimi: krk je vrat, brčko je slamka, šibeník huligan, velebit znači veličati, a dělnice je radnica. Radnice pak znači vijećnica. Hrvatsko-čeških homonima ima na tisuće, zbog čega ih se i prikuplja u rječnike (pozor: řečnik znači govornik), stoga da kratko nabrojimo još neke: nemoc znači bolest, a bolest žalost. Myslivec nije mislioc nego lovac, baňský znači rudarski i nema veze s banovima, opis se kaže popis, dok opis znači prijepis, a úpis je mjenica. Lepší nije ljepši nego bolji, mrak znači oblak, mračno je oblačno, horko je vruće, strast je patnja, starost je briga, nákaza zaraza, zrak je pogled, ráno je jutro, pračka je perilica, vítěz je pobjednik, kat je krvnik, sok je suparnik, dělo je top, četník je žandar, snaha je težnja, únos je otmica, popravit znači pogubiti, hledat tražiti, tvář je lice, chodník je pločnik, žito je raž, skála je stijena, bunda je jakna, pramen izvor, svod iskušenje, a mrav moral. Gdje je došlo do najvećeg pomaka u značenju teško je reći, no u užoj konkurenciji je svakako riječ župan koja kod Čeha znači tek kućni ogrtač.

20 Glavni grad Danske je Kodaň, prijestolnica Karla Velikog bili su Cáchy, Kristofor Kolumbo rodio se u Janovu, francuski kraljevi krunili su se u Remešu, Oktoberfest se održava u Mnichovu, a Jadranskim morem stoljećima su vladali Benátky. Sve gore navedene tvrdnje su točne jer, koliko god na prvi pogled izgledalo čudnim, radi se o češkim nazivima za Kopenhagen, Aachen, Genovu, Reims, München i Veneciju. Česi za dobar dio europskih i neke izvaneuropske gradove imaju svoja vlastita imena koja se u mnogome razlikuju od izvornih naziva ili su tek prilagođena češkom jeziku i izgovoru. Mnogi nazivi više se ne koristi (kao što niti Hrvati Veneciju više ne nazivaju Mleci), no puno je čeških egzonima (naziva za strane zemljopisne pojmove) u upotrebi i danas. Budući da su Česi još od srednjeg vijeka bili poznati kao putnici, ne čudi da su iskovali vlastita imena i za gradove u udaljenijim zemljama, ali najviše vlastitih naziva dali su gradovima u susjednim njemačkim zemljama. Tako je Dresden postao Drážďany, Leipzig Lipsko, Linz Linec, Mainz Mohuč, Nürnberg Norimberk, Podsdam Postupim, Passau Pasov, Regensburg Řezno, Graz Štýrský Hradec, a Köln Kolín nad Rýnem. Nijemci im nisu ostali dužni pa su smislili svoje nazive za gotovo sva češka mjesta- Brünn za Brno, Budweis za Češké Budějovice, Karlsbad za Karlove vary, Königgrätz za Hradec Králové, Olmütz za Olomouc, Pilsen za Plzeň, Reichenberg za Liberec, a germanizam je i naš naziv Prag. Česi su svom jeziku prilagodili i velik broj imena poljskih gradova pa je Szczecin postao Štětín, dok je češko ime Vratislav zapravo izvorno ime za Wrocław. Beč, za koji mnogi europski narodi imaju vlastiti naziv, Česi zovu Vídeň, dok su općeslavenskom nazivu za Vječni grad samo dodali kvačicu na prvo slovo i tako je nastalo ime Řím. Lako je ustanoviti koji se gradovi skrivaju iza čeških naziva Atény, Antverpy, Bělehrad, Betlém, Brusel, Za mnoge strane gradove Česi imaju vlastita imena Kroz»Lublaň«preko»Rakouska«do»Mnichova«Marijan Lipovac Budući da su Česi još od srednjeg vijeka bili poznati kao putnici, ne čudi da su iskovali vlastita imena i za gradove u udaljenijim zemljama, ali najviše vlastitih naziva dali su gradovima u susjednim njemačkim zemljama Kopenhagen Česi zovu Kodaň Budapešť, Bukurešť, Cařihrad, Damašek, Londýn, Lublaň, Milán, Neapol, Terst, Paříž, Petrohrad, Záhřeb, Štrasburk, Helsinky i Curych. Berlin je u češkom dobio dužinu na zadnjem slogu i poslao Berlín, kao što je i naš Dubrovnik postao Dubrovník (čita se»dubrovnjiik«). U nazivu Basilej teško je otprve otkriti Basel, a još teže odgonetnuti da je Lutych zapravo Liege, a Pětikostelí Pećuh. U nazivima Florencie, Káhira, Kapské Město i Turín već je lakše pronaći Firencu, Kairo, Capetown i Torino. Neki češki egzonimi identični su hrvatskima, poput Drača, Lisabona, Varšave i Ženeve. Među češkim imenima država svakako najneobičniji je naziv za susjednu Austriju- Rakousko, koji potječe od naziva za grad Raabs- Rakous. No, kad su nazivi država u pitanju, tu po svojim originalnim imenima mnogi nadmašuju Čehe, poput Mađara koji Poljsku zovu Lengyelország, a Italiju Olaszország, Poljaka kojima je Italija Włochy, Litvanaca za koje je Poljska Lenkija, a Njemačka Vokietija, ili pak Finaca kojima je Njemačka Saksa, Švedska Ruotsi, a Rusija Venäjä. Sin prvog čehoslovačkog predsjednika T.G. Masaryka, Jan Masaryk, koji je obavljao mnogobrojne visoke dužnosti u vladi u vrijeme prije rata, za rata kao član vlade u egzilu, i nakon rata, bio je na glasu kao ugodan sugovornik, a osim toga i kao vrlo duhovita osoba, uvijek spremna na šalu. Ostale su zabilježene brojne anegdote, nastale u raznim situacijama. Poznato je, da je za boravka u Londonu za vrijeme rata bio čest gost u Buckinghamskoj palači, a u takvim prilikama britanski kralj George VI. često bi mimo svakog protokola pozivao Masaryka da sjedne do njega, kako bi mogao uživati u anegdotama koje je ovaj sipao kao iz rukava. To je išlo do te mjere da je kraljica počela kralju zamjerati da zanemaruje ostale goste. S druge strane, Masaryk se ne * Jednom prilikom, kao poslanik u Londonu Masaryk je bio gost na nekoj proslavi tamošnje češke zajednice. Kako ni jedna češka proslava ne može proći bez piva, ni ova prilika nije bila izuzetak jedina nevolja bila je da pivo nije bilo ni sluga pravom češkom domaćem pivu. Bilo je mutno, toplo i prilično bezukusno. Masaryk je podigao čašu, i kad su svi utihnuli očekujući zdravicu, zagledao se u čašu i izustio:»čini mi se, da je ovo pivo netko već jednom popio!«* Prva žena na ministarskoj funkciji u povijesti Čehoslovačke bila je Ludmila Jankovcová. Dotada je vlada bila isključivo muška domena, i u toj atmosferi nitko nije mnogo pazio na svoj rječnik, no nazočnost ženske osobe nametnula je druga pravila ponašanja. * Jednom, predsjedavajući sjednicom vlade, Masaryk je pogledao na sat i proglasio stanku riječima:»u ovo vrijeme ja bih obično rekao dečki, hajdmo pišat a što da kažem sad kad je tu Jankovcová?«* U vrijeme kad se u vladi raspravljalo o nacionalizaciji, za vrijeme jedne takve stanke, u muškom WC-u sreli su se Masaryk i Václav Kopecký, zadužen za nacionalizaciju. Čim ga je ugledao, Masaryk se demonstrativno okrenuo i prešao na drugu stranu WC-a. Kopecky se čudio:»zašto se skrivaš?pred tobom moram«, odgovorio je Masaryk, Priznanje Mihaeli Banek Zorica JAN MASARYK U ANEGDOTAMA»ti čim vidiš nešto veliko, odmah to nacionaliziraš!«* Jednom, za sjednice vlade, Masaryk se odjednom uznemirio. Počeo je prevrtati po džepovima, zavirivao u aktovku, čak je potiho otišao do garderobe i vratio se još nemirniji. Kolege ministri upitali su ga što mu je, a on je mrzovoljno progunđao:»netko mi je nacionalizirao naočale!» Nastala je sveopća potraga za naočalama, i tada se digla ministrica Jankovcová, ispričavajući se:»oprosti, ja sam sjedila na njima.» Svi su olakšano odahnuli, a Masaryk je, odobrovoljen, rekao Jankovcovoj:»Ne uzbuđuj se, vidjele su te naočale i gorih stvari!«docentica na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nekadašnja suradnica Susreta i članica Hrvatsko-češkoga društva doc. dr. Mihaela Banek Zorica u listopadu dobila je nagradu Međunarodnog društva školskog knjižničarstva (IASL) zbog svog rada na promociji školskog knjižničarstva u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Rumunjskoj i kao priznanje za rad na treningu školskih knjižničara i savjetovanja onih koji već rade na tom polju. Objavljujući ime dobitnice, predsjednik IASL-a Diljit Singh kazao je da je Mihaela mlada profesionalka s inovativnim idejama koje prakticira u radu sa studentima, prezentacijama i pisanim radovima. Mihaela je objavila mnoge radove o informatičkoj pismenosti i školskom knjižničarstvu i izlagala na konferencijama i radionicama diljem Europe, Azije i Sjeverne Amerike.»Ona je talentirana i entuzijastična jednom potužio, ako ne napravi kakav vic, da ga nitko ne shvaća ozbiljno. U tim svojim šalama nije se libio uporabiti i pokoju»nepristojnu» riječ, a te su anegdote njegovi slušaoci eufemistički nazivali»gargantuovskima», no Masaryk, poznat kao kulturna i uglađena osoba, mogao si je to dopustiti. U njegovom humoru uvijek je bila prisutna neka nestašna, reklo bi se dječačka crta, koja bi prodirala i do svijesti onih najkrućih i vječno ozbiljnih. Njegov humor došao je do izražaja i u redovitim emisijama BBC-a za vrijeme rata. Hitlera je uporno nazivao Schickelgruber, aludirajući na njegovo izvanbračno porijeklo, a nije štedio ni ostale nacističke glavešine. U nastavku navodimo nekoliko anegdota nastalih u različitim situacijama. * Za vrijeme rata, vlasnik jedne izletničke restauracije u okolici Praga srijedom bi uvijek ranije zatvarao. Razlog je bio što je srijedom redovitu emisiju na Radio Londonu imao Masaryk. Slušanje stranih stanica u vrijeme nacističke okupacije bilo je kažnjivo djelo, i trebalo je poduzeti sve mjere opreza dobro zatvoriti sve prozore, staviti radio pod perinu itd. Taman kad je to sve obavio i počeo slušati, začuo je lupanje na vratima. Pred vratima stajao je njemački policajac, očigledno neki sudetski Nijemac, koji je ljutito šaptao:»kad si već slušate tog vašeg Masaryka, barem isključite zvučnik u vrtu čuje se čak na trgu!«* U Ministarstvu vanjskih poslova ČSR na dnevnom redu bilo je potpisivanje nekog trgovinskog ugovora s Kinom. Potpisnik za ČSR bio je Masaryk. Odmah nakon potpisivanja kineski je predstavnik počeo je nešto žustro govoriti, uz prijateljski osmijeh. Prevodilac je objasnio, da je u Kini u takvim prigodama običaj da potpisnici međusobno razmijene nalivpera. Masaryk je postupio sukladno običaju, a zatim se u susjednoj prostoriji požalio svom tajniku:»ne znam, koliko će ovaj ugovor za nas biti povoljan. Naime, upravo sam zamijenio svoj zlatni američki Parker za neku pisaljku od pet kruna!«priredio Dubravko Dosegović mlada istraživačica u bibliotekarstvu i informatologiji i ja cijenim način na koji potiče i angažira studente. Ona inspirira kolege i školske knjižničare i može biti dobar primjer novim generacijama školskih knjižničara«, kazala je Luisa Marquardt. Mihaela Banek Zorica u srpnju je, zajedno s doc. dr. Sonjom Špiranec s kojom vodi kolegij Digitalne obrazovne knjižnice dobila i Nagradu za uporabu društvenog softvera u e- kolegiju Sveučilišta u Zagrebu

21 Spektakularan uspjeh dance grupe iz Umaga među Česima Karma osvojila Češku A je to - nespretni majstori ipak su pobijedili cenzuru Jesu li Pat Ivona Mamić Dok je na hrvatskoj estradi najčešće u drugom planu, pjevačka grupa Karma iz Umaga sa svojim dance hitovima, već sedam godina uspješno žari i pali Češkom. Iako uglavnom pjevaju na hrvatskom, s lakoćom popunjavaju dvorane i stadione, njihovi albumi prodaju se u stotinama tisuća primjeraka te su prodavaniji od Rolling Stonesa i Madonne. Sve je počelo kad je grupa Karma, koju čine pjevačica Tara (Majda Šušelj), Pipi (Josip Miani) i Neno DJ (Nenad Cirjak) uspjela u Češku plasirati svoj prvi album Sedam dana. Ekipa Universala, jedne od najuglednijih diskografskih kuća, napravila je dugoročnu kampanju kako bi Karmu predstavila češkoj publici pa su se četiri mjeseca prije njihovog prvog dolaska pjesme Sedam dana i Da sam ja tvoja jedina, neprestano vrtjele u češkom eteru i diskoklubovima i osvajale vrhove glazbenih ljestvica. Zatim su uslijedile koncertne turneje po Češkoj, a albumi Sedam dana i Zavrti život zabilježili su platinastu tiražu, odnosno oba su prodana u više od primjeraka. Dvije godine kasnije, 2005., Karmin hit Malo pomalo postao je službena himna svjetskog prvenstva u hokeju na ledu koje se održavalo u Češkoj, a tada su imali priliku susresti se i s češkim predsjednikom Václavom Klausom. No, bili su već stari znanci, jer su Klausa upoznali još Uslijedili su uspjesi i u drugim zemljama - Karma je dvije godine zaredom osvojila nagradu međunarodnog tinejdžerskog časopisa Bravo za Jedinica regionalne samouprave u Češkoj zove se kraj i ima ih 14. To su: Glavni grad Prag, Středočeský kraj (sjedište Prag), Jihočeský kraj (České Budějovice), Plzeňský kraj (Plzeň), Karlovarský kraj (Karlovy Vary), Ústecký kraj (Ústí nad Labem), Liberecký kraj (Liberec), Královéhradecký kraj (Hradec Králové), Pardubický kraj (Pardubice), Kraj Vysočina (Jihlava), Jihomoravský kraj (Brno), Olomoucký kraj (Olomouc), Zlínský kraj (Zlín) i Moravskoslezský kraj (Ostrava). Češka je podijeljena i na 77 okruga (okres) i 6245 općina (obec) te na 24 statutarna grada (statutární město). Karmin hit Malo pomalo postao je službena himna svjetskog prvenstva u hokeju na ledu koje se održavalo u Češkoj najpopularniju dance grupu istočne Europe, a njene pjesme objavljene su na više od 250 glazbenih kompilacija u brojnim zemaljama Europe, Azije te u Americi. Kao predgrupe na Karminim koncertima nerijetko nastupaju zvijezde MTV-a. Tara kaže da je recept za uspjeh malo sreće, puno rada i dobre pjesme koje su uvijek bile u trendu i time olakšale put do međunarodnog uspjeha. Prva ljubav se ipak ne zaboravlja da je Karma trajno ostala vjerna češkoj publici. Kako bi joj se odužili, Tara, Pipi i Neno DJ snimili su i obrade dva češka hita - Sladké mámení (Slatko opijeni) Helene Vondráčkove, koji u Češkoj uživa status pjesme stoljeća i Decibely lásky (Decibeli ljubavi) Michala Davida koje su postale mega-hitovi. Češki obožavatelji Karme imaju i svoju internetsku stranicu, a mnogi od njih zbog svoje omiljene grupe dolazili su preko ljeta u Istru, u nadi da će Taru, Pipija i Nenu DJ-a sresti na nekoj od plaža, ili su počeli učiti hrvatski. Hrvatska je podijeljena na 20 županija i Grad Zagreb. Županije su: Zagrebačka (Zagreb), Krapinskozagorska (Krapina), Sisačko-moslavačka (Sisak), Karlovačka (Karlovac), Varaždinska (Varaždin), Koprivničko-križevačka (Koprivnica), Bjelovarskobilogorska (Bjelovar), Primorsko-goranska (Rijeka), Ličko-senjska (Gospić), Virovitičko-podravska?!(Virovitica), Požeško-slavonska (Požega), Brodskoposavska (Slavonski Brod), Zadarska (Zadar), Osječko-baranjska (Osijek), Šibensko-kninska (Šibenik), Vukovarsko-srijemska (Vukovar), Splitsko-dalmatinska (Split), Istarska (Pazin), Dubrovačko-neretvanska (Dubrovnik)i Međimurska (Čakovec). Hrvatska ima i 126 gradova i 429 općina. i Mat Rus i Kinez? Među animiranim filmovima na kojima su u Hrvatskoj odrastale generacije svakako se originalnošću izdvaja češka animirana serija pod nazivom A je to, u kojoj su jedina dva lika dvojica susjeda-majstora koja svakojake probleme, uglavnom tehničke naravi, pokušavaju riješiti na najneobičnije načine i svaki put bez uspjeha. Naziv A je to u prijevodu znači»i to je to«, a u posljednje je vrijeme serija poznata i pod nazivom Pat i Mat, što su imena dvojice junaka koja se prvi put spominju Serija je nastala 1976., a njeni tvorci su Lubomír Beneš i Vladimír Jiránek, no ne smije se zaboraviti niti autora popularne glazbe koja prati radnju, čiji autor je Petr Skoumal. Pilot epizoda nosila je naziv Kuťáci (Šeprtlje), no za autore su odmah nastupili problemi s tadašnjom komunističkom vlašću. Autorima je predbačen nedostatak socijalističke svijesti (doista, iz nespretnog ponašanja likova, lako bi se moglo iščitati ismijavanje s radničkom klasom), a sporno je čak bilo i to što likovi nose crvenu i žutu majicu, što je protumačeno kao aluzija na SSSR (crveno) i Kinu (žuto). Serija nije mogla biti proizvedena u Češkoj, pa je produkciju preuzela Čehoslovačka televizija iz Bratislave i to je razlog zbog čega su najavna i odjavna špica pisane na slovačkom. Neki stoga smatraju da je A je to slovački crtić, no najpoštenije ga je nazvati češko-slovačkim. Od Beneš je seriju proizvodio u svojoj vlastitoj tvrtki AIF Studio u Pragu i Zürichu i do smrti proizveo još 14 epizoda, koje je, kao i ranije proizvedenih 35, distribuirao na inozemna tržišta. U proizvedeno je još 78 epizoda, a jedan od autora bio je i Lubomírov sin Marek Beneš. Osim na internetu, sve epizode dostupne su i na DVD-u. Češka ima 12 državnih blagdana. To su 1. siječnja-nova godina i Dan obnove samostalne češke države (1993.), Uskrsni ponedjeljak (pomični blagdan), 1. svibnja- Praznik rada, 8. svibnja-dan oslobođenja (1945.), 5. srpnja-dan slavenskih misionara Ćirila i Metoda, 6. srpnja-dan spaljivanja Jana Husa (1415.), 28. rujna-dan češke državnosti (blagdan svetog Václava), 28. listopada- Dan nastanka samostalne čehoslovačke države (1918.), 17. studenoga - Dan borbe za slobodu i demokraciju (sjećanje na studentske demonstracije i početak?! Baršunaste revolucije 1989.), 24. prosinca (Badnjak), 25. prosinca (Božić) i 26. prosinca (Sveti Stjepan). Naziv A je to u prijevodu znači»i to je to«, a u posljednje je vrijeme serija poznata i pod nazivom Pat i Mat Lubomír Beneš Petr Skoumal Hrvatska ima 14 državnih blagdana. To su 1. siječnja-nova godina, 6. siječnja-sveta tri kralja, Uskrs i Uskrsni ponedjeljak (pomični blagdani), 1. svibnja-praznik rada, Tijelovo (pomični blagdan), 22. lipnja-dan antifašističke borbe, 25. lipnja-dan državnosti, 5. kolovoza-dan pobjede i domovinske zahvalnosti, 15. kolovoza-velika Gospa, 8. listopada- Dan neovisnosti, 1. studenoga-svi sveti, 25. prosinca-božić i 26. prosinca-sveti Stjepan

22 Suzana Leček Nekadašnja»prva dama«hrvatske, danas je poznata razmjerno malobrojnima, a i njima samo kao supruga Stjepana Radića, karizmatičnog osnivača i predsjednika Hrvatske seljačke stranke, stranke koja je između dva svjetska rata uživala plebiscitarnu podršku hrvatskog naroda i pokrenula širok i raznorodan»hrvatski seljački pokret«. Međutim, ova obrazovana, odlučna i sposobna žena bila je daleko više. Rođena je u Pragu 27. kolovoza 1874., u obitelji Dvořak (bila je dalja rođakinja znamenitog kompozitora), ondje je završila učiteljsku školu i stekla jedno od najviših zvanja koja su tada bila dopuštena ženama. Udajom za Stjepana Radića u rujnu izabrala je napustiti sigurnost uređene zemlje i krenuti sa suprugom u avanturu mijenjanja njegove domovine, dijeleći ista shvaćanja Masarykove»škole«, koja su nadahnjivala tadašnje generacije na uporan, svakodnevan rad na prosvjećivanju naroda. U danima kad je Stjepan radio na osnivanju i ustrojavanju nove seljačke stranke (tada Hrvatske pučke seljačke stranke, osnovane potkraj 1904.), obrazovana i samosvjesna Marija objavljuje prve tekstove o ženama i ženskom pokretu. U njima je pokazala -u ono doba bez sumnje jedinstveno -dobro poznavanje sufražetskih ideja i pokreta u Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Švedskoj, a teze o ženskoj ravnopravnosti podupirala je citatima najpoznatijeg engleskog liberalnog mislioca i zagovornika prava žena u 19. stoljeću Johna Stuarta Milla. Zanimljivo je da je te rane tekstove potpisivala kao»marija Radićeva- Dvořáková«, no taj»radikalan«potez korištenja dvaju prezimena posljednji Marija Radić - Čehinja koja je bila prva dama Hrvatske Supruga, majka, političarka i borac za ženska prava Marija i Stjepan Radić s kćerkom Milicom u Pragu je puta učinila Nakon što je u novoj državi, Kraljevini SHS uvedeno opće pravo glasa za muškarce, seljaštvo je ušlo u političku arenu, a HSS je u svega nekoliko godina postao masovna stranka, koja je zastupala većinu hrvatskih birača. Nastupi Marije Radić prilagodili su se novim okolnostima u kojima više nije pisala za malobrojnu obrazovanu elitu, nego za široke slojeve. Objavljivala je članke o politici, ali nije zaboravila žene. Stavljanje nacionalnih interesa u prvi plan (»žene kasnije«) i stalno spominjanje njihove majčinske uloge ne trebaju nas zavarati. Bio je to samo rječnik koji je trebao pomoći da radikalni zahtjevi za punom ženskom ravnopravnošću postanu prihvatljivi svima. Osim toga, kako je sama zapisala, propagirati žensko pravo glasa bilo je teško u državi u kojoj nije bilo»elementarnih ljudskih i narodnih prava«, a u politici nije vladao zakon nego»gruba sila«. Njena obiteljska stvarnost zasigurno je pomogla učvršćenju uvjerenja kako je nužno da je žena ravnopravan partner svome suprugu. Ona sama bila je glavna potpora Stjepanu Radiću u borbi koju je vodio, a slabovidnom je suprugu bila i tajnica. Danju je radila u dućanu, a noću pisala što bi joj diktirao (na pet jezika), pri čem je po svojem računu rukom pa strojem napisala»45 omašnih knjiga«. Osim toga, svojim je radom u obiteljskoj knjižari uzdržavala obitelj, a naposljetku je i sama djelovala javno (i to politički, a ne u kulturnim ili karitativnim organizacijama, kako je bilo uobičajeno za žene toga vremena). O njenoj je obiteljskoj situaciji zasigurno s najviše razumijevanja pisala Marija Jurić Zagorka. I sama iskusivši što znači biti žena u muškom svijetu, mogla je bolje sagledati kako je doista živjela žena oporbenog političara. Nije to nipošto bio sređen građanski brak i miran Bila je glavna potpora Stjepanu Radiću u borbi koju je vodio, a slabovidnom je suprugu bila i tajnica. Danju je radila u dućanu, a noću pisala što bi joj diktirao (na pet jezika), pri čemu je po svom računu rukom pa strojem napisala»45 omašnih knjiga«marija i Stjepan Radić u Pragu 1928., nedugo prije Radićeve smrti život, upravo suprotno. Marija je bila hranitelj i oslonac obitelji, jer je Stjepan Radić uvijek bio daleko. Ako nije bio u zatvoru, onda je bio na putu obilazeći stotine sela i držeći nebrojeno mnoštvo sastanaka i razgovora, jer je to bio i jedini način da se dopre do seljaštva u vrijeme kada su novine bile jedini mediji, a i one su većini bile preskupe, a onima nepismenima i nekorisne. Osim toga, ona i obitelj osjetili su dobro mržnju neprijatelja, prijetnje, a napokon i gubitak supruga i oca. I sama je bila zatvorena, u izbjeglištvu, a neprijatelji su»marženku«po novinama optuživali za nezdravu ambiciju i»odlučan utjecaj na politiku HSS-a«. Kako je napisala Zagorka, bio je to»bračni život pod okriljem redarstva«i»kalvarija, na koju je ona pratila svog muža«. Spomenuto je da se Marija Radić aktivno uključila i u politiku. HSS je u svom programu tražio punu ravnopravnost žena, uključujući i važno političko pravo glasovanja. Marija Radić postala je predvodnicom»ženskog«dijela unutar širokog pokreta HSS-a (koji se bavio još i gospodarskim, kulturno-prosvjetnim, radničkim i drugim pitanjima). Od osnivanja na čelu je»ženskih organizacija HSS-a«, koje su prestale s radom u vrijeme diktature. Nakon obnove političkog života, Marija Radić opet predsjedava sličnoj, novoosnovanoj ženskoj organizaciji nazvanoj Hrvatsko srce (od veljače 1936.). Ove su organizacije trebale djelovati kao svojevrsni ženski odjeljci političke stranke. No, kako žene nisu imale politička prava, rad je poprimio druge oblike. Prvenstveno se radilo na osvješćivanju samih žena, a onda i cijelog društva, te se na sastancima i preko medija promicala ideja o nenadomjestivoj ulozi žene, zatim o njenom pravu na obrazovanje, na rad i na punu ravnopravnost, koja nije značila samo pravo da se izađe s muškarcima na izbore, nego da ju se u svemu gleda i poštuje kao ravnopravnu. Iako već u godinama, uporno je poticala žene na borbu za bolji život, jer kako je jednom zapisala»ženi donaša život sam po sebi samo dužnosti, a svoja si prava mora istom izvojštiti.«u jednom je razgovoru s banom Ivanom Šubašićem rekla da je njen život pripadao hrvatskom narodu. Doista, ova izuzetna žena živjela je punim životom supruge, majke, zaposlene žene i žene angažirane u javnim poslovima. Poput supruga Stjepana Radića, živjela je ono o čemu je pisala i govorila da uloga supruge i majke ne isključuje prisutnost žene u široj zajednici, nego naprotiv, traži od nje da se i na tom području bori za svoje, obiteljsko i opće dobro. Marija i Stjepan Radić s kćerkom Mirom i unucima na Rabu,

23 Marijan Lipovac U nedjelju 21. ožujka Hrvatska je po drugi put ostala bez Stjepana Radića. Gotovo 82 godine nakon smrti svog velikog djeda i imenjaka, sa životne scene sišao je Stjepan Radić mlađi, pijanist, glazbeni pedagog i političar, počasni predsjednik HSS-a, bivši zastupnik i potpredsjednik Sabora. U 81 godinu života časno i ponosno nosio je ime svog djeda kojeg nije upoznao jer je rođen tri mjeseca nakon njegove tragične smrti, 9. studenog No, odrastajući uz njegovu suprugu, svoju baku Mariju (Mařenku), od malih je nogu bio svjestan čije ime nosi i koliko je važan bio njegov djed. Sjepan Radić nije dočekao da za života izađe knjiga njegovih sjećanja, no iz rukopisa doznajemo da je bio čovjek iznimno zanimljivog života i uz to dobrog pamćenja zahvaljujući kojem je s lakoćom mogao prepričavati zgode i iz najranije mladosti. Preko svoje bake Mařenke rođene Dvořákove, bio je u rodbinskim vezama s dvoje najvećih čeških skladatelja, Antonínom Dvořákom i Bedřichom Smetanom. Kao dječak svirao je klavir pred Robertom Schumanom, utemeljiteljem današnje Europske unije i urezao mu se u pamćenje toliko da je Schuman 20 godina kasnije pitao:»svira li još onaj mali Radić?«. Uz baku, odrastao je i s bratićem Milutinom Vandekarom i sestričnom Mirom Dupelj, kasnije autorima pjesme Tata, kupi mi auto. Sestra Marija Radić je skladateljica pjesme Malena. Iako je bio miran i dobroćudan čovjek, Stjepan Radić mlađi imao se priliku svađati s Miroslavom Krležom i Franjom Tuđmanom. Kao dječak, susreo je Antu Pavelića, a upoznao je i čovjeka koji je pogubio Punišu Račića, ubojicu njegova djeda. Proganjan od komunista, boravio je u čak deset zatvora, u kojima su istodobno s njim bili i nadbiskup Alojzije Stepinac i češka glumica Lida Baarová. U mladosti se suprotstavljao ustaškim i komunističkim ideolozima, a u starosti je od gašenja branio Radio Sjećanje na Stjepana Radića mlađeg»přišel můj miláček!«101. Posebno toplo i zahvalno Stjepan Radić govorio je o svojoj baki Mařenki.»Kad kažem moja obitelj, ja prvenstveno mislim na baku koja me naučila čitati i pisati. Svaki dan mi je iz novina izrezivala velika slova koja sam uredno krasopisom ispisivao u pisanku. Još i sad se sjećam kako mi je govorila: Nahoru, dolu, oblouček, tečka dok me učila pisati slovo i. Baka me naučila prve note, jer je kao učiteljica znala svirati klavir. Danas kao star čovjek neizmjerno se divim tome da je baka slobodnom voljom izabrala Marija Radić s unukom Stjepanom Radićem mlađim drugu nacionalnost. Ostala je Čehinja, ali se borila za prava Hrvatske kao da je rođena Hrvatica. Izvanredno je govorila hrvatski jer si je dala u zadaću da govori hrvatski pravilno. Ali, naučila je dvije generacije češki. Mi unuci taj smo češki maksimalno bagatelizirali kao mali jezik. No, iz meni nepoznatog razloga sa 16 godina baki, koja mi je govorila češki, počeo sam i odgovarati češki i s 18 godina sam stvarno govorio češki tako da su mi se svi čudili da nisam iz Češke, jer to nisu mogli prepoznati iz naglaska ili izgovora«, kazao je Radić u svojim Sjepan Radić nije dočekao da za života izađe knjiga njegovih sjećanja, no iz rukopisa doznajemo da je bio čovjek iznimno zanimljivog života i uz to dobrog pamćenja zahvaljujući kojem je s lakoćom mogao prepričavati zgode i iz najranije mladosti Stjepan Radić mlađi sjećanjima koja će, nadamo se, jednom u cijelosti ugledati svjetlo dana. Dugo je mogao pričati o odnosima svoje bake i djeda ili o bakinoj hrabrosti koju je pokazivala nakon djedove smrti, kad je odbila mirovinu koju joj je ponudio kralj Aleksandar s obrazloženjem da ne prima mirovinu od ubojice svog muža. Baka je svoj otpor pokazivala i prema ustaškom i komunističkom režimu, koji su se bojali karizme i utjecaja koji je Radićeva udovica imala u javnosti.»jednog jutra, u siječnju 1946, na ogradi preko puta naše kuće osvanuo je napis na češkom Rozmysli si, Mařenko, rozmysli, i to korektno napisan, s y i ř. To je bila jedina duhovitost koju sam doživio od komunista. Poruka je naime bila dobro pogođena jer baka je bila Čehinja i zvala se Mařenka, a radi se zapravo o stihu iz Smetanine Prodane nevjeste«, govorio je Radić, koji se prisjećao i autoriteta koji je baka imala nad svojim unucima:»jednom sam, bez nekih razloga, jače zalupio vrata. Dok se ona digla iz fotelje, ja sam bio već na drugom katu, no ona je izašla van i nije podigla glas, već je samo rekla: Stipa, zavři dveře. Ja sam se vratio s drugog kata i s vanjske strane zatvorio vrata.«stjepan Radić svoje se babičke ipak prije svega sjećao kao nježne osobe koja ga je iznimno voljela:»kad sam joj kasnije dolazio u posjet, prišao bih joj i rekao: Ruku líbám, babičko! A ona bi odgovorila: Přišel můj miláček! I kad bi to rekla, s toliko ljubavi i topline, kao da se je soba rasvjetlila. To mi je i danas jako teško riječima dopisati.«stjepan Radić mlađi najdramatičniji dio života proveo je upravo u domovini svoje bake. Budući da je kao politički nepodoban krajem izbačen iz gimnazije, emigrirao je u Čehoslovačku zajedno s češkim reemigrantima, ali s lažnim imenom. Po dolasku u Prag predao je molbu za azil i namjeravao je studirati na konzervatoriju, dok je baka poslala pismo predsjedniku Edvardu Benešu i zamolila ga da se zauzme za njenog unuka.»i Beneš je pozvao svog šefa kabineta koji se zvao Smutný i naredio mu da to uredi. A baka je u svom pismu spomenula i svog nećaka Prokopa Vavřineka, s kojim je Smutný prije rata radio u ambasadi u Varšavi i Smutný je, u dobroj namjeri, slučaj prepustio njemu. No, Česi su narod koji ne voli ništa raditi mimo zakona, i on je, umjesto da se pobrine da se moj slučaj što prije riješi, odlučio da sve ide redovnim putem«, prisjećao se Radić, koji na koncu nije uspio dobiti azil već je bio uhapšen zajedno s ostalim emigrantima iz Jugoslavije uoči posjeta Josipa Broza Tita. Kako ne bi bio optužen da je špijun, Radić je odao svoj pravi identitet, no tek su tada započele njegove muke, jer su jugoslavenske vlasti zatražile izručenje, te je s više politički sumnjivih emigranata vlakom prevezen u Jugoslaviju, gdje je bio osuđen na godinu dana zatvora. Unatoč problemima zbog imena i političke nepodobnosti, Stjepan Radić postao je jedan od vodećih hrvatskih pijanista i profesor na Muzičkoj akademiji. Njegova baka umrla je 1954., a dvije godine prije dočekala je da njen omiljeni unuk dobije sina Berislava, danas uglednog kardiologa.»prije njegova rođenja došao sam baki i rekao da ja, ako se rodi sin, ne bih da se zove Stjepan. I baka je odgovorila: Pa zaboga miloga, mi nismo dinastija, nazovi sina kako ti hoćeš«, sjećao se kasnije Radić. Iako nije bio član Hrvatsko-češkoga društva, sudjelovao je u nekoliko naših aktivnosti. Povodom stote godišnjice odlaska njegova djeda na studij u Prag, HČD je u siječnju organizirao prigodno predavanje, a Radić je kao pijanist nastupio u glazbenom dijelu, zajedno sa sestrom Marijom Radić i Vicom Vukovom. Stjepan Radić je prisustvovao promociji knjige o biskupu Duhu, a u studenom rado se odazvao na spomen-večer u Češkom domu u povodu 80. godišnjice smrti svog djeda kada je dirljivo govorio o svojoj baki i nakon dugo vremena imao priliku javno progovoriti češki. Sjećanja na svoju baku iznio je i u filmu Česi Zagrebu - Zagreb Česima. Vjerujemo da je odlaskom u vječnost Stjepan Radić ponovno sreo svoje najdraže, suprugu Branku, roditelje i naravno, baku Mařenku. Iz naše zemaljske perspektive možemo slutiti da je tada ponovno čuo tople bakine riječi:»přišel můj miláček!«

24 Enigma i tragedija reemigracije hrvatskih Čeha ( ) Žrtve političkih igara i vlastitog domoljublja Vjenceslav Herout Česi su se doseljavali na područja današnje Hrvatske tijekom 19. stoljeća u vrijeme kada su ona bila u sastavu Habsburške Monarhije (Austro Ugarske ). U njenom sklopu bili su tada i prostori današnje Češke i Slovačke, pa su se ovakve migracije odvijale u granicama tadašnje zajedničke države. U prvom razdoblju doseljavalo se pretežno seljačko stanovništvo, a bilo je uzrokovano prenapučenošću i nedostatkom obradivih površina u Češkoj i Moravskoj. U isto vrijeme bečki dvor je raznim mjerama poticao da se hrvatski prostori, koji su ranije velikim dijelom bili pol pod turskom vlašću, ponovo kultiviraju i pretvore u obradive površine. Na području Slavonije to je iziskivalo mnogo nove radne snage, jer se obradiva površina često dobivala prethodnim krčenjem šuma, a to nije bio nimalo lak posao. U kolonizaciji Čeha u drugoj polovini 19. stoljeća sudjelovali su i češki obrtnici i inteligencija. Oni su se uglavnom useljavali u hrvatske gradove. U Zagreb su doselili brojni češki profesori, liječnici, inženjeri razne struke, glazbenici koji su svojim radom dali doprinos kulturnom i gospodarskom napretku ovog grada. Raspadom Austro-Ugarske na njenom su prostoru nastale nove država, ali one nisu uspjele okupiti sve svoje sunarodnjake unutar nacionalnih granica, pa su mnogi ostali živjeti u drugim novostvorenim državama i postali tamo nacionalna manjina. Takvu su sudbinu doživjeli pripadnici svih srednjoeuropskih naroda. Mnogi Česi iz hrvatskih gradova vratili su se u Čehoslovačku. Vratile bi se i neke seljačke obitelji, ali taj povratak nije bio moguć zbog toga što nije bilo slobodnih obradivih površina. Umjesto toga, čehoslovačka vlada preuzela je brigu za svoje sunarodnjake u susjednim zemljama obećavši im pomoć, posebno u kulturnom životu. Briga za sunarodnjake sastojala se u slanju kulturnih djelatnika i čeških učitelja koji su otvarali češke škole, osnivali češka društva (besede), propagirali češke novine i knjige, otvarali čitaonice i pokrenuli Reemigracija hrvatskih bila je u konačnici tragična epizoda u njihovoj prošlosti. Izuzme li se jedan manji broj onih koji su osjetno poboljšali svoj standard života, mnogo više bilo je onih koji su doživjeli brojne traume. Za njih se reemigracija pretvorila u tragičan događaj. Tragičan je i zato što je nakon onemogućena svaka komunikacija između članova obitelji onih koji su reemigrirali i onih koji su ostali, jer to nisu smjeli ili nisu mogli. A trajalo je to godinama Česi-reemigranti s predsjednikom Čehoslovačke Edvardom Benešom, izlazak i vlastitih čeških novina. O svemu tome je brinula krovna organizacija Čehoslovački savez, osnovan godine koji je brinuo za sve Čehe i Slovake na području Kraljevine SHS. Neosporno je da su kulturni djelatnici iz Češke imali nemjerljiv doprinos u kulturnom napretku ovdašnjih Čeha jer su zaslužni i za postupnu pojavu domaće inteligencije iz redova hrvatskih Čeha. Kadrovi iz Češke su ovdašnjim mladim naraštajima usađivali ljubav prema domovini svojih predaka, zagovarali čehoslovačko-jugoslavensko prijateljstvo i poučavali mlade ljude na selu vođenju naprednog i dobrog gospodarenja. Rezultat takvog rada bio je kulturni i gospodarski napredak svih sela u kojima su živjeli pripadnici češke nacionalne manjine. Nakon tragičnog sloma Čehoslovačke 1939., prestala je stizati ispomoć za kulturni rad ovdašnjih Čeha, ali su kulturna društva već toliko ojačala da su nastavili rad oslanjajući se na vlastite izvore i kadrove. Najteže je bilo pridošlim čehoslovačkim kadrovima koji se nisu htjeli vratiti u okupiranu domovinu, pa su se morali privići na život u promijenjenim okolnostima. Tragedija Čehoslovačke duboko se dojmila ovdašnjih Čeha jer su svi naraštaji u međuratnom razdoblju slušali ili čitali učenja Jana Husa ili Masaryka, mladež je dobila bajkovitu sliku o domovini svojih predaka, pa su njen slom teže proživljavali nego mnogi njihovi vršnjaci u okupiranoj državi. Nakon izbijanja rata godine i stvaranja NDH, hrvatski Česi su došli u jedan nezavidan položaj jer je bio zabranjen rad njihovih kulturnih društava i škola, izlaženje njihovih novina, oduzeti su im kulturni domovi koje su izgradili u međuratnom razdoblju. Zbog takvog promijenjenog položaja, pa i nesretne sudbine Čehoslovačke, većina hrvatskih Čeha je stala tijekom rata na stranu antifašizma. Bilo je i Čeha koji su dijelili sudbine ostalih građana Hrvatske jer su se mnogi od njih našli u postrojbama domobranske vojske i bili uključeni u tadašnji javni život u svojim sredinama. Mnogo toga iz života Čeha u vrijeme NDH nije još istraženo. Česima se nakon rata zamjerilo što su neki pristupili Kulturbundu zbog čega su pojedinci platili životom. No, zaboravilo se da su mnogi ovdašnji Česi još imali čehoslovačko državljanstvo, pa su bili pod ovlašću Protektorata Češke i Moravske. Pristup u Kulturbund nije značila i podršku njemačkoj politici, već pokušaj da se dobije njihova zaštita, jer im nova vlast NDH u košmaru rata takvu zaštitu nije pružila. Takvi su jedno vrijeme uživali i»povlašteni položaj«jer nisu morali vršiti ni vojnu službu. No, kada su godine savezničke snage krenule u protuofenzivu, Njemačkoj je trebalo novih vojnika, pa su ih jednim dijelom regrutirali i među članovima Kulturbunda, te su mnogi završili u postrojbama njemačke vojske ratujući na istočnom ili zapadnom bojištu. Nekima je uspjelo izbjeći ovu službu bijegom i pristupom nekoj partizanskoj postrojbi. Do danas još nije utvrđen ukupan broj poginulih hrvatskih Čeha u Drugom svjetskom ratu, nije poznat ni broj onih koji u bili ubijeni u poraću i na križnom putu. Ovi podaci nisu poznati, jer se nakon rata pisalo uglavnom o ratnom putu i poginulim borcima Čehoslovačke brigade Jan Žižka z Trocnova, ali nema brojčanih podataka o ostalim žrtvama pripadnika češke nacionalne manjine, kako civilnih tako i onih koji su poginuli u nekim drugim vojnim postrojbama. Brojke sigurno nisu male, taj dio treba još istražiti jer danas više nema prepreka za pisanje jedne takve studije u kojoj bi se bez pristranosti napisala cijela istina o stradanjima Čeha u ratu i poraću. Nakon završetka rata Česima su, pošto su u velikom broju sudjelovali u antifašističkoj borbi, vraćena sva prava oduzeta u NDH, čak su i proširena jer je država preuzela brigu o financiranju čeških škola i kulturni rad njihovih obnovljenih kulturnih udruga. Tretman prema Česima koji nisu bili na strani antifašizma, bio jednak kao prema ostalim takvim građanima tadašnje države Čehoslovačku je moralo napustiti više od tri milijuna Nijemaca, čime su njihova domaćinstva ostala prazna, pa ih je trebalo nastaniti novim stanovništvom. Izlaz je nađen u pozivu da se svi Česi koji su živjeli u susjednim državama vrate na ognjišta svojih predaka, da postanu»pouzdani čuvari«čeških granica prema Njemačkoj u slučaju da ona ponovo krene u osvajački pohod Nakon završetka rata iskrsnula je nenadano mogućnost da se mnogim ovdašnjim Česima ostvari nekadašnji san o povratku u domovinu svojih predaka. Oni tada nisu znali da to nije bila toliko želja čehoslovačke vlade, već splet okolnosti kao posljedice Drugog svjetskog rata. Tadašnje migracije pokrenula je odluka trojice predsjednika pobjedničkih sila u Potsdamu da se Nijemci iz istočne Europe presele unutar njemačkih granica. Tada je započelo nasilno preseljavanje njemačkih obitelji iz istočnoeuropskih država, često samo sa zavežljajima, u okupiranu Njemačku. Tada je Čehoslovačku moralo napustiti više od tri milijuna Nijemaca, čime su njihova domaćinstva ostala prazna pa ih je trebalo nastaniti novim stanovništvom. Izlaz je nađen u pozivu da se svi Česi koji su živjeli u susjednim državama vrate na ognjišta svojih predaka, da postanu»pouzdani čuvari«čeških granica prema Njemačkoj u slučaju da ona ponovo krene u osvajački pohod. Prva knjiga o reemigraciji Vjenceslav (Václav) Herout, povjesničar iz Daruvara, predsjednik Povijesnog savjeta Saveza Čeha i član Hrvatsko-češkoga društva, o problemu reemigracije napisao je knjigu Reemigrace Čechů z Chorvatska Knjiga je objavljena na češkom sredinom u izdanju Novinsko-izdavačke kuće Jednota iz Daruvara, gdje se može i nabaviti. Pitanje reemigracije hrvatskih Čeha spada u tragične događaje iz njihove prošlosti, iako ona nije bila vršena pod prinudom, već je bila dragovoljna. Poziv na povratak u prvi mah su inozemni Česi doživjeli kao brigu čehoslovačke vlade o svojim sunarodnjacima. Hrvatski Česi su u tome vidjeli i neku dodatnu nagradu za doprinos u pobjedi nad fašizmom. Poziv je prihvaćen i zbog ranijih emotivnih veza za domovinu predaka i dobivene ponude da svojim dolaskom ojačaju granice tek oslobođene države. Uz emotivnu stranu poziv su mnogi prihvatili i iz socijalnih ili političkih razloga. Poslijeratna politika prema selu također je utjecala da su mnogi seljaci počeli razmišljati o povratku. Nemila iskustva u ratu, nemilost prema»kulacima«nakon rata, agrarna reforma i nacionalizacija, jačale su želju za povratkom, poglavito što je Čehoslovačka do godine bila demokratska i višestranačka država. Bilo je i prepreka za povratak. Prva je bila potvrda o vladanju u vrijeme rata koju je izdavao Savez Čeha (Čehoslovački savez) sa sjedištem u Daruvaru. Rukovodstvo tog tijela činili su ratni kadrovi, ljudi koji su radili po preporukama tadašnje politike. Takvu je potvrdu tražila i čehoslovačka vlada koja je htjeli samo»pouzdane«čehe koji će braniti granice, a pouzdani su bili samo oni koji su u ratu bili na strani antifašizma. Među takvima nije bilo imućnih seljaka ili onih koji su posjedovali neke manje proizvodne pogone. Reemigracija je bila složen proces u kojem su glavnu riječ vodile jugoslavenska i čehoslovačka vlada. Nijedna strana nije se protivila reemigraciji, problem je bio model po kojem se trebalo riješiti pitanje pokretne i nepokretne imovine. Zanimljivo je da se najlakše riješilo pitanje odlaska Čeha koji nisu imali imovine. Jugoslavenska strana takvih je imala dovoljno među tadašnjim svojim građanima, pa se laka srca odrekla takvog sloja pripadnika češke nacionalne manjine. Za čehoslovačku stranu oni su pak bili poželjni kao najamni radnici u građevinskoj i tvorničkoj djelatnosti. Reemigraciju su započeli ovdašnji češki partizani koje su bili nakon rasformiranja Čehoslovačke brigade raspoređeni i zadržani u raznim jedinicama jugoslavenske vojske i nakon završet-

25 Nakon završetka rata iskrsnula je nenadano mogućnost da se mnogim ovdašnjim Česima ostvari nekadašnji san o povratku u domovinu svojih predaka. Oni tada nisu znali da to nije bila toliko želja čehoslovačke vlade, već splet okolnosti kao posljedice Drugog svjetskog rata. ka rata. Mnogima od njih je reemigracija bila jedna od mogućnosti da se riješe vojne službe i uključe u partizansku postrojbu jugoslavenskih Čeha koja je trebala otići u posjet Čehoslovačkoj. U rujnu toj je postrojbi u Pragu organizirana velika dobrodošlica, slavljeni su kao borci koji su doprinijeli pobjedi nad fašizmom. Tom je prilikom mnoge od njih osobno odlikovao general Svoboda, a nešto kasnije im je ponuđen trajni boravak u nekim graničnim selima u Moravskoj. Dobili su u nekim selima njemačka domaćinstva, a zatim su pozvali tamo i članove svojih obitelji i započeli novi život. Od početka počeli su odlaziti brojni»vlakovi bez voznog reda«u pravcu Čehoslovačke. Prednost su imali obitelji partizana koji su ostali u Čehoslovačkoj, zatim repatrijanti i oni koji su zadržali čehoslovačko državljanstvo, a tek kasnije započela je mukotrpna procedura oko pitanja kome će se omogućiti reemigracija. U ČSR je na izborima godine pobijedila lista Narodne fronte nakon koje je formirana koalicijska vlada, ali su na sva ključna ministarstva došli komunistički kadrovi, jer je njihova stranka dobila najveći broj glasova. Upravo takva je vlada smišljeno vodila računa koji sloj stanovništva se useljava u Čehoslovačku. Bili su skloni radnicima i siromašnijem sloju stanovništva, jer su znali da će u njima naći glasače na sljedećim izborima. U reemigraciji su najgore prošli srednji i bogatiji slojevi Čeha. Manji poduzetnici bili su kažnjeni već u Jugoslaviji, jer su svoje pogone morali dati u»najam» državi i tek tada su mogli tražiti potvrdu o svom vladanju u ratu i dozvolu za reemigraciju. Za takve nisu imali interes ni u Čehoslovačkoj. Pitanje imovine imućnijih čeških seljaka nije nikada riješeno iz čistog pragmatizma jugoslavenske vlade, koja se bojala da bi se odlaskom velikog broja ratarskog stanovništva dodatno pogoršala ionako teška gospodarska situacija, a s druge Ukrcavanje reemigranata u vlak u Velikim Zdencima, strane nije imala dovoljno novčanih sredstava kojima bi obeštetila tako velik broj ratarskih obitelji. Obje se države nisu se mogle usuglasiti ni oko pitanja prijevoza pokretne imovine. U početnoj fazi jugoslavenska je strana, uz nadzor, dozvoljavala prijevoz dijela pokretne imovine. Jedno vrijeme je poštivan i međudržavni ugovor prema kojem je svaki reemigrant mogao novac, nakon prodaje nepokretne imovine, pohraniti u Jugoslavenskoj banci, koja je zatim na račun Čehoslovačke banke prebacivala taj novac, koji bi reemigrant podigao nakon dolaska u domovinu svojih predaka. Nažalost, u mnogo slučajeva to se nije ostvarilo i takve su bile obitelji sretne ako su dobili neko preostalo devastirano imanje kojeg su godinama zatim otplaćivali. Reemigracija hrvatskih Čeha ( ) bila je u konačnici tragična epizoda u njihovoj prošlosti. Izuzme li se jedan manji broj onih koji su osjetno poboljšali svoj standard života, mnogo više bilo je onih koji su doživjeli brojne traume. Za njih se reemigracija pretvorila u tragičan događaj. Tragičan je i za njemačke obitelji koje su morale napustiti svoja ognjišta da bi ih nastanilo novo»povjerljivo«stanovništvo. Tra- gičan je i zato što su u tom razdoblju raseljeni i Hrvati iz nekih dijelova Moravske prema unutrašnjosti kao»nepovjerljivi«, da bi i na njihova ognjišna nastanili»povjerljive«. Za ove Hrvate bilo bi još tragičnije da su prihvatili scenarij da se vrate u Hrvatsku, jer upitno kako bi se prosuđivalo njihovo vladanje tijekom rata. Tragičan je i zbog toga što su godine, nakon rezolucije Informbiroa, mnogi»povjerljivi«postali»nepovjerljivi«, tretirani kao»titovi špijuni«. Nekad slavljeni»titovi partizani«u ČSR morali su se pritajiti. Tragičan je i zato što je nakon onemogućena svaka komunikacija između članova obitelji onih koji su reemigrirali i onih koji su ostali, jer to nisu smjeli ili nisu mogli. A trajalo je to godinama! A sve je skrivila jedna visoka politika u kojoj su se političari ponijeli kao igrači u šahovskoj igri žrtvujući obične ljude da bi ostvarili svoje planove. No, ljudi ipak nisu šahovske figure koje se pomiču po šahovskoj ploči, već živa bića koja dobro znaju razlučiti što je, a što nije dobro. Za sve što su propatili nisu tražili osvetu, ali zaslužili su da se o tom događaju progovori, a ne da to ostane ispod tepiha. Foto Jednota Božidar Grubišić ( ) Jedan od glavnih inicijatora osnutka Hrvatsko-češkoga društva i pokretač glasila Susreti, novinar Božidar Grubišić, umro je u Šibeniku 12. listopada Rodio se 25. listopada u Zagrebu, gdje je proveo djetinjstvo sve do odlaska u partizane. Od živio je u Daruvaru gdje počinje surađivati u tek osnovanom češkom tjedniku Jednota, kojem je od do bio glavni i odgovorni urednik. Potaknuo je razvoj izdavaštva češke manjine pa je 1953., s Frantom Burianom ponovno pokrenuo časopis Detský koutek, a iste godine i Český lidový kalendář. Inicirao je i izdavanje udžbenika za češke škole, pokrenuo Studniceknjiževni prilog Jednote, te kulturni zbornik Přehled. Vodio je Aktiv novinara Slavonije, Moslavine i Podravine, radio u Udruženju lokalnih sredstava informiranja i bio nekoliko godina glavni urednik daruvarskog Vjesnika komune. Od Grubišić ponovno živi u Zagrebu, gdje do radi na Radio Zagrebu kao urednik informativnih emisija i redakcije za unutarnju politiku i privredu. Nakon toga, od do 1982., bio je glavni urednik latiničkog izdanja Borbe, zatim je do bio predsjednik Skupštine općine Trešnjevka, a do umirovljenja bio je urednik Kronike Čeha i Slovaka na Televiziji Zagreb. U prvim godinama Hrvatsko-češkoga društva, Grubišić je bio član Predsjedništva i tajnik te voditelj Sekcije za informiranje, tako da je uz Vlatku Banek bio urednik prvih 27 brojeva Susreta. Društvo mu je dodijelilo Priznanje za višegodišnje ustrajno i plodonosno zalaganje i djelovanje na ostvarivanju programa i zadaća HČD-a. Josip Matušek ( ) Najistaknutiji povjesničar češke manjine u Hrvatskoj, Josip Matušek, umro je u Daruvaru 5. kolovoza Rodio se 1. veljače u Končanici, gimnaziju je završio u Novoj Gradiški, a učiteljsku školu u Osijeku. Nakon Drugog svjetskog rata u Zagrebu je završio Višu pedagošku školu i studij jugoslavistike. Usavršavao se na poslijediplomskom studiju u Pragu. Radio je kao učitelj u više seoskih škola i u gimnaziji u Daruvaru, a od do predavao je češki i književnost jugoslavenskih naroda na Pedagoškoj akademiji u Pakracu. Od do bio je direktor izdavačke kuće Jednota u Daruvaru i glavni urednik istoimenog tjednika. Iako po profesiji nije bio povjesničar, Matušek je bio svestrani kulturni djelatnik i istraživač povijesti Čeha u Hrvatskoj. Njegovi radovi, a naročito knjige Češi v Chorvatsku (češki, 1994.) i Česi u Hrvatskoj (hrvatski, 1996.) te Dvjesta godina zajedno / Dvě stě let pospolu (1991.), sve do danas su nezaobilazan izvor za sve koji se bave prošlošću češke manjine u Hrvatskoj. Za povijest Čeha u Zagrebu značajna je i njegova studija Češi v Záhřebu, objavljena kao feljton u Jednoti Iza Matušeka ostalo je mnogo neobjavljenih rukopisa i nezavršenih projekata, među ostalim pripremao je rječnik istaknutih manjinskih djelatnika i najavljivao monografiju o Franti Burianu, a pisao je i roman s manjinskom temom. Tijekom ravnanja Jednotom bio je i urednik Češkog narodnog kalendara (Český lidový kalendář), književnog podliska Studnice, zbornika Přehled, biblioteke manjinskog stvaralaštva, biblioteke Jaro, te školskih udžbenika i raznih drugih publikacija. Priredio je niz čitanki za manjinske škole podižući razinu učenja češkog jezika. U redakciji Jednote i oko nje okupljao je manjinsku inteligenciju, odgojio cijeli niz novinara i pisaca. Zbog svojih zasluga izabran je počasnim članom Saveza Čeha i Češke besede Daruvar, a dobitnik je i prestižne nagrade češkog ministarstva vanjskih poslova Gratias Agit Jana Masaryka. Bio je i član Hrvatsko-češkoga društva. U SPOMEN 48 49

26 U SPOMEN Miroslav Jilek ( ) Sociolog dr. Miroslav Jilek umro je u Zagrebu 27. prosinca Rođen je 7. svibnja u Gornjem Daruvaru, a osnovnu školu i gimnaziju završio je u Daruvaru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je diplomirao sociologiju i filozofiju, a iste je godine na Arhitektonskom fakultetu upisao poslijediplomski interdisciplinarni studij iz područja urbanih i prostornih znanosti. Magistarski rad na temu Mogućnosti i perspektive urbanih funkcija Karlovca obranio je 1974., a doktorski rad iz područja sociologije na temu Problemi empirijskih istraživanja stilova života, obranio je na Filozofskom fakultetu. Od pa sve do smrti Jilek je bio zaposlen na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu na Katedri za metodologiju znanstveno -istraživačkoga rada. Na Ekonomskom fakultetu predavao je sociologiju turizma. Od do boravio je na studijskoj specijalizaciji u Leicesteru u Velikoj Britaniji, u Centru za istraživanje masovnih komunikacija, a kasnije je sudjelovao u brojnim domaćim i međunarodnim projektima. Jilek je samostalno i u koautorstvu objavio brojne eseje, znanstveno-istraživačke i stručne članke te znanstvenoistraživačka izvješća. Radovi su usmjereni na područje sociologije grada i prostora, sociologije kulture, sociologije mladeži, sociologije masovnih komunikacija, sociologije slobodnog vremena i turizma, sociologije životnih stilova, sociologije religije i metodologije znanstveno-istraživačkoga rada u području društvenih znanosti. Iznenadna i prerana smrt prekinula ga je u realizaciji mnogih projekata koje je već konceptualizirao i u kojima je trebao sudjelovati. Kao voditelj Sekcije za društvene tijekove, Jilek je bio jedan od najistaknutijih članova Hrvatsko-češkoga društva, a bio je i član Češke besede Zagreb i Vijeća češke nacionalne manjine Grada Zagreba. Mate Relja ( ) Istaknuti filmski redatelj i bivši predsjednik Hrvatsko-češkoga društva Mate Relja umro je u Zagrebu 31. kolovoza Rođen je 29. kolovoza u Šibeniku, gdje je završio gimnaziju i zatim radio u očevoj trgovini željeznom robom, sve dok nije otišao u partizane. Ondje se kao glumac pridružuje kazališnoj družini, a nakon rata glumi u šibenskom kazalištu. U Zagrebu je na Filozofskom fakultetu završio studij književnosti kao stipendist Jadran filma, u kojem počinje raditi od 1948, kao asistent, a zatim i pomoćnik redatelja. Idućih godina surađivao je sa Fedorom Hanžekovićem i još šesnaest redatelja na dvadesetak filmova. Sakupivši bogato iskustvo, je snimio prvi vlastiti dokumentarni film, Stop. Zatim je snimio prvi igrani film, Kota 905, a lirsku priču Opasni put, o djeci koja iz logora u Šleskoj, na granici Njemačke i Poljske, tijekom Drugoga svjetskog rata bježe kući u Sloveniju. Film je nagrađen Zlatnim lavom za dječji film na festivalu u Veneciji. U to vrijeme Relja je snimio i dokumentarne filmove Sve o nafti (1961), Rijeka, luka Srednje Europe (1963), te dva filma posvećena rodnom kraju, Stare slave djedovina (1966) te Kroz šibenske tisne kale (1968). Zatim nastupa dulja stanka tijekom koje je, među ostalim, godinu dana radio kao učitelj za djecu iseljenika u Ludwigsburgu u Njemačkoj. Svoj najpoznatiji igrani film, Vlak u snijegu, prema romanu Mate Lovraka, režirao je i postigao golem uspjeh među publikom, što dokazuje i nagrada Jelen, osvojena na Pulskom festivalu. Nakon toga dobio je i godišnju nagradu Vladimir Nazor. Sedamdesetih i osamdesetih prošloga stoljeća Relja je djelovao kao direktor proizvodnje u nizu projekata, pa dramaturg i redatelj tridesetak element-filmova zagrebačke Filmoteke 16. Radio je i na televiziji, u dječjem i omladinskom programu, a opet je dobio nagradu Vladimir Nazor, no ovaj put za životno djelo. Među zapaženim filmovima iz toga stvaralačkog razdoblja su dokumentarci Bez alata nema zanata (1980), U podne (1987) i Let (1990.). Mate Relja smatrao je da je najviše traga ostavio svojim društvenim radom, budući da je dvaput bio predsjednik i tajnik Društva filmskih radnika. Bio je jedan od utemeljitelja Društva hrvatsko-češkoga i slovačkog prijateljstva, a kad udruga mijenja ime u Hrvatsko-češko društvo, do obnaša dužnost predsjednika. Knjiga koju treba pročitati svaki ljubitelj Češke! ČEŠKA KROZ KLJUČANICU, AUTORA DUBRAVKA DOSEGOVIĆA, U IZDANJU HRVATSKO-ČEŠKOGA DRUŠTVA I NOVE STVARNOSTI Pristupačan, zanimljiv i duhovit pogled na Prag, njegove najvažnije građevine, mostove i pivnice, praške legende, češku povijest, humor, mentalitet i svakodnevni život, na češke dvorce i ostale prirodne i kulturne znamenitosti»ne zanosim se mišlju da sam čitateljima otkrio vidike kroz širom otvorena vrata sve zajedno to više nalikuje na pogled kroz ključanicu. Na taj način vidno je polje suženo i usredotočeno na pojedine detalje, ali se kroz ključanicu katkad može vidjeti i nešto što se inače ne pokazuje.«iz uvoda D. Dosegovića»...upravo je u tome najveći doprinos Dubravka Dosegovića: tko njegovu knjigu pročita, neće mu biti dovoljan pogled kroz ključanicu. Htjet će otvoriti cijela vrata.«iz predgovora češkog veleposlanika Karela Kühnla»U paketu s vodičem kroz Češku, ne samo zemljopisnim, već i povijesnim, dobili smo i dubinsko otkrivanje češkoga duha«martina Kalle Vjesnik, NOVA STVARNOST čitatelje Susreta daruje popustom od 50% za knjigu Češka kroz ključanicu, dakle ne za 120,00 kn, nego za 60,00 kn. Također čitatelji Susreta u Novoj stvarnosti mogu nabaviti bilo koju knjigu iz Hrvatske uz najmanje 20% popusta. NOVA STVARNOST, Zagreb, Kaptol 21, tel./faks 01 / , nova.stvarnost@gmail.com 50 51