UVODNA RIJEČ IVANA BEKAVAC-BASIĆ, UREDNICA, 3.A. IMPRESUM Nakladnik: X. gimnazija Ivan Supek Zagreb. Stiže i novi broj Cenera! I to jubilarni 20-ti!

Transkript

1 1

2 SADRŽAJ OTVORENI DAN ŠKOLE...2 VOLONTERI...3 DANI IVANA SUPEKA...6 DEBATNI KLUB...8 FLASH MOB...9 DRŽAVNA NATJECANJA...10 DRAMSKA SKUPINA NAŠI UČENICI KREATIVNOST U NASTAVI STRUČNO USAVRŠAVANJE KNJIŽEVNOST & GLAZBA...27 KULTURA TEMA BROJA FESTIVALI UMIROVLJENI PROFESORI...66 LIKOVNA UMJETNOST IN MEMORIAM...72 PUTOVANJA...74 ADVENT SPORT...80 ZABAVNA STRANICA...84 IMPRESUM Nakladnik: X. gimnazija Ivan Supek Zagreb Za nakladnika: Željka Frković, ravnateljica Lektorica: Ružica Filipović, prof. Urednica: Ivana Bekavac Basić, 3.A Suradnici: Neli Mindoljević, prof., Željka Frković, prof., Tajana Matasović, prof., Alma Zubović, prof., Jelena Crnek, prof., Marija Roth, prof.,renata Wilhelm, prof., Martina Dorotek, prof., dr. Srećko Listeš, Boris Škifić, prof., Jadranka Brčić, Marcela Velfl, Filip Mayer Voditeljica novinarske družine: Ružica Filipović, prof. Novinarska družina: Ivana Bekavac - Basić, Mateja Radoš, Paula Brečak, Petra Đurđević, Antonio Britvar, Marta Kubala, Rok Mozbah, Fran Mihelin, Franka Gašparac, Nika Draženović, Božica Horvatić, Nina Čušić, Ana Hajduk, Luka Lučić, Lucija Janječić, Lara Jakšić, Marinela Mandić, Josipa Trgovčević, Ante Jurić, Antonio Knez, Alma Dervišević, Karla Lemaić, Mia Karolyi, Zvonimir Zorić, Dolores Domazet, Ines Bezuh, Nika Draženović, Lucija Ripa, Marina Duler, Jan Pospihalj, Klara Cvetković ILUSTRACIJE: Ivana Štuka STRIP: Jere Rinčić UVODNA RIJEČ IVANA BEKAVAC-BASIĆ, UREDNICA, 3.A Stiže i novi broj Cenera! I to jubilarni 20-ti! Bila je ovo burna godina. Naši su se novinari i reporteri našli na svim važnim događajima koji su obilježili ne samo život i rad naše škole nego i kulturna događanja u gradu, pa i u Hrvatskoj. Popratili smo uspjehe naših učenika, ali i njihove životne odluke poput one Matije Sliškovića koji je nakon srednje škole odlučio upisati teologiju i postati svećenik. Zabilježili smo i događanja s Dana otvorenih vrata kao i s manifestacije Dani Ivana Supeka koja je ove godine bila osobito svečana jer smo obilježavali 100-godišnjicu rođenja Ivana Supeka. Pripremili smo i tekstove o novim akcijama Volonterskog kluba, a bili smo i na nastupu naših učenika u Vynil baru. U gradu smo se našli na premijeri lutkarske predstave Carevo novo ruho i tim povodom razgovarali s redateljem Vinkom Brešanom, scenaristom Matom Matišićem i lutkarom predstave Simonom Bogojevićem Narathom. Na Pula Film Festivalu pogledali smo premijeru filma Zvizdan koja je bila posjećena poput rock koncerta (u pulsku arenu se natiskalo oko 7000 ljudi). Tim smo povodom razgovarali s redateljem Daliborom Matanićem i glavnim glumcem Goranom Markovićem. Napustio nas je znameniti profesor Krunoslav Pranjić koji je svoj radni vijek proveo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predavao je stilistiku mnogim studentima (skoro svim profesorima Hrvatskog jezika zaposlenima u našoj školi, ali i u Hrvatskoj). Za temu broja ove smo godine odlučili istražiti glazbene stilove srednjoškolaca. Osobitu pozornost privukao nam je fenomen cajki koji je već dugo prisutan među mladima (i ne samo među njima). Proveli smo ankete s učenicima Prve, Druge i Treće gimnazije o prisutnosti cajki u njihovom okruženju. Zamolili smo novinare Cenera da napišu komentar zašto (ne)vole cajke, i kako to da skoro svaki izlazak petkom ili subotom navečer završi na cajkama. 2 3

3 OTVORENI DAN ŠKOLE VOLONTERI otvoreni dan škole TEKST I FOTO: MARTA KUBALA, 4.L INTERVJU S ANOM RADUNIĆ I NEMANJOM KANTAR - UDRUGA KRIJESNICA Kako pobijediti bolest? Upoznajte dvoje mladih koji su prošli kroz teško iskustvo oboljenja i izlječenja od maligne bolesti pročitajte kako su pobijedili bolest i kako svoja iskustva sada prenose drugima Ove godine volonterski klub je odlučio pomoći u učenju štićenicima dječjeg doma Ivan Goran Kovačić u Nazorovoj ulici. Srećom, bilo je više učenika koji su bili zainteresirani za pomaganje nego štićenika kojima je pomoć bila potrebna. U našoj školi započeli smo s programom vršnjačko pomaganje u učenju Kako biti dobar Volonterski klub je otvoren za sve koji su zainteresirani, bilo učenici ili profesori. Pridružite nam se, jer i Vi možete pomoći nekome, ali neka vas ne bude strah da i sami zatražite pomoć. NOVA DUŠA Kao što ste imali priliku primijetiti, u našoj školi su uređeni razni prostori dnevni boravak na IV. katu, uz njega u prostor za učenje pretvorena učionica na III. katu, a uz nju nešto ležernija učionica s kaučem, tabureima, računalom i inim stvarima. Prostore su uređivali učenici 2.F i 2.I razreda koji su stare stolove i stolice pilili, bojali i tako im udahnuli novu dušu. Ove prostore sada koriste učenici koji jedni drugima pomažu u učenju. Jedan od projekata volonterskog kluba također je sudjelovanje u pomaganju udruge Krijesnica. Udruga pomaže djeci suočenoj s malignim bolestima i njihovim obiteljima na psihološki, financijski te mnoge druge načine. 22. svibnja je obilježen dan Hrvatska volontira, a naša škola je sudjelovala u tome tako da je organizirala sajam na kojem su se prodavale stvari koje su učenici (ili možda profesori) sami izradili ili hrana koju su sami napravili. Imali smo priliku kušati njemačke poslastice, Shakespeareovu kuhinju i jela starih Učenice 3.A povodom dana Hrvatska volontira prodaju stvari koje su profesori i učenici izradili Rimljana. Sajam je trajao dva dana i svi sakupljeni prihodi donirani su udruzi Krijesnica. ZNATIŽELJNE OČI 23. svibnja organiziran je Dan otvorenih vrata naše škole za sve osnovnoškolce i njihove roditelje, koji su bili zainteresiraniji od svoje djece, budućih učenika. Održana je prezentacija o mogućnostima koje se u školi pružaju budućim učenicima, o nastavnim programima i dvojezičnom programu. Roditelji su imali priliku kupiti ponešto ili nešto pojesti na sajmu i saznati više o udruzi Krijesnica. Uslijedilo je oduševljeno obilaženje škole i prostorija jer su sve učionice i kabineti bili otvoreni (što nekako i jest bit Dana otvorenih vrata). Profesori su si dali truda da što bolje prezentiraju svoje nastavne predmete i budući učenici su mogli razgledati opremu i stvari koje se koriste u nastavi fizike, kemije i slično. Većina ljudi je bila ugodno iznenađena činjenicom da se prostiremo na čak 3 kata zgrade te da nam je dvorana za tjelesni u potkrovlju. Mnogo znatiželjnih očiju je promatralo profesore i ravnateljicu te nijedno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno. Nadamo se da smo uspjeli zainteresirati što veći broj osnovnoškolaca za upis u našu gimnaziju. TEKST i FOTO: Antonia Ravlija, 4.E Ana i Nemanja su mladi članovi udruge Krijesnica koji na svoj način pridonose radu udruge. Ana i Nemanja listaju prošlogodišnji Cener Kako funkcionira vaša udruga? NEMANJA: Udruga postoji već 15 godina. Imamo aktivnosti za roditelje koji su psihološka podrška djetetu, individualna i grupna savjetovanja te nutricionističke radionice. Zapravo najveća stvar koju udruga Krijesnica radi su upravo savjeti i podrška roditeljima, koji također prolaze kroz kalvariju maligne bolesti u obitelji i svakodnevno su u bolnici. Usmjeravamo ih gdje još mogu dobiti pomoć, npr. od države u vidu invalidnine, također pomažemo i na osobnoj razini, razgovorom da lakše prođu cijeli taj put. Mentori u bolnici Imate li kakvih dodatnih programa? NEMANJA: Jedna od dodatnih aktivnosti su mladi Krijesnice, kao što smo Ana i ja. Mi smo mlade osobe koje su se izliječile od maligne bolesti i nas Krijesnica često šalje na razne seminare van države. Ja sam npr. bio prošle godine u Torontu, Ana je bila u Valenciji. Ove godine su dvoje mladih bili u Malmöu, u Švedskoj. Putujemo, idemo na međunarodne konferencije, upoznajemo se s drugim ljudima koji su općenito povezani s liječenjem malignih bolesti u dječjoj dobi. Razvijamo svoje projekte, učimo od njih, oni uče o našim projektima. Austrijanci nam daju svoj model programa mentoriranja u bolnicama. Program mentoriranja se sastoji od toga da mi mladi koji smo se izliječili idemo u bolnice i pomažemo i družimo se sa djecom koja su na liječenju jer nitko ne razumije njihove probleme bolje nego mi. Kako ste se vi suočili s malignim oboljenjem i izliječili se? ANA: Ja sam se suočila s bolesti kada sam imala 7 godina, liječenje je trajalo godinu dana. Imala sam tumor na jajniku. Nakon operacije prošla sam 10 ciklusa kemoterapije i vratila se u školu. Upravo taj povratak u školu je jedan od najzahtjevnijih izazova nakon cijele te situacije. Srećom, veliku mi je podršku i pomoć pružila okolina koja je bila uključena i pripremljena za moj povratak, ali su sve to organizirali moji roditelji. Danas je to omogućeno i od strane Krijesnice, projektom Mladih Krijesnice Malo svjetlo nade. Ulazimo u škole i pripremamo učenike, roditelje i profesore na povratak djeteta u razred. Mislav i Marta u humanitarnoj akciji Volonteri prodaju hranu koju su učenici i profesori pripremili Ana i Nemanja pored plakata udruge Krijesnica 4 5

4 VOLONTERI VOLONTERI Strašna dijagnoza Profesorice Kranjčec i Roth i volonteri Desete gimnazije Kako ste se uključili u Mladi Krijesnice? ANA: Mladi Krijesnice su krenuli kada smo imali prvi sastanak. Sada smo već otprilike 2 godine aktivni. Prije toga smo bili uključeni kao korisnici usluga u vidu rehabilitacije, rehabilitacijskih kampova i ostalih usluga koje su bile dostupne. Iz korisnika smo prešli u aktivne članove koji dalje svojim iskustvom pomažu drugima koji su trenutno u toj situaciji. NEMANJA: Sa 17 godina mi je dijagnosticiran tumor testisa, imao sam 4 operacije i 7 ciklusa kemoterapije. Imao sam čak i metastaze na plućima i to je sve sretno završilo za mene. Nakon toga sam se vratio doma i zapravo nisam bio uopće aktivan član udruge zbog nekog mog unutarnjeg nemira. Godinama su me kontaktirali iz Krijesnice i pozivali da dođem na rehabilitacijski kamp za djecu koja su se izliječila, ali ja sam to odbijao. Nakon što sam prihvatio poziv, prvi put kad sam tamo došao, odmah sam se zaljubio i evo ostao sam u Krijesnici, već skoro 2 godine volontiram. Ispunjava me i osjećam se vrlo dobro zbog toga. Što za vas predstavlja biti član udruge? ANA: Mogu reći da je to čak i jedan od poziva, to što sam zbog svog iskustva u situaciji da direktno mogu nekome pomoći. U Krijesnici mogu svaki dan nekome biti podrška, ako ništa drugo saslušati ga i dati mu savjet. U takvim situacijama pomoć koja nije u vidu materijalnog može biti značajnija i veća nego u nekom materijalnom obliku. NEMANJA: Kao što se neki ljudi tj. svećenici osjećaju pozvani od Boga, tako se i ja osjećam pozvan od strane Krijesnice da pomažem djeci koja se trenutno liječe. Smatram da se nisam bez veze izliječio, mora postojati neki razlog, kao i sve u životu, tako je moje izlječenje i moje zaduženje. Preispitivanje života Jeli vam vjera pomogla da prebrodite sve te teške situacije? NEMANJA: Ja nisam vjernik u vidu neke religije, nego sam vjernik u vidu vjere. Smatram da je vjera ono u što vjeruješ da će se ostvariti, samo trebaš dovoljno vjerovati u to. Ja sam vjerovao da sam ja zdrav i doktorici sam govorio da sam zdrav nakon što je ona govorila da ću morati ići na još operacija i na još terapija. I na kraju mi je doktorica rekla da sam zdrav. Je li vas to iskustvo odvelo do doživljaja vaše egzistencije u nekom drugom svjetlu? ANA: Ja sam imala samo 7 godina, bila sam još dijete pa nisam baš razmišljala u tom smjeru, ali sam jako dobro razumjela onu emocionalnu stranu. Ako se djetetu ne kaže ništa, zašto i od čega boluje, ono to i dalje razumije, to može čitati iz lica roditelja i osoba koje ga okružuju. Ne treba se reći nijedna riječ, dijete to zamijeti. Više sam preispitivala taj dio svog života u adolescenciji. Zanimljiva situacija se desila nakon što su tkivo, odnosno taj tumor poslali na analizu. Unutra su našli nokte, koštanu srž i kosu blizanca koji se nije razvio. Mojoj mami su na prvom ultrazvuku rekli da ce biti blizanci, ali mislili su da je to pogreška. U toj sam fazi razmišljala kako bi bilo živjeti s bratom ili sestrom blizancem i što bi bilo da se sve to dogodilo. Imam osjećaj da bi to bio brat jer primijetim da imam nekakve elemente muškog mozga, snalazim se dobro u prostoru, super vozim unatrag... Možda je dio tog tkiva ostao u meni i sad ja taj dio prenosim dalje. Možda mi je taj dio koji mi je ostao u tkivu davao više snage i sačuvao me u teškim trenutcima. Nikad ne gubiti vjeru Što biste htjeli poručiti osobama koje su se našle u sličnoj situaciji kao i vi i bore se s bolesti? NEMANJA: Prvo i osnovno, poručio bih da nikada ne gube vjeru i nadu, te da razmišljaju pozitivno. A drugo da roditelji te djece, koja su bolesna, više uzmu kontrolu u svoje ruke i da ne prepuštaju sve drugima. ANA: Prirodno je imati uspone i padove. Tijekom liječenja se to normalno događa, ali ne treba se obeshrabriti. Jer i kad duh klone, tijelo se ne prestaje boriti ni u kojem trenutku. Ono se bori iako mi možda nismo svjesni toga i možda smo spremni u tom trenutku odustati, ali se tijelo svojim prirodnim instinktima i dalje bori i neće odustati. Snaga će se vratiti, samo treba malo vremena i strpljenja, upornosti, vjere, nade i sve će doći na svoje. Ana, Nemanja i volonterke naše gimnazije Projekt Školski volonteri Tekst i foto: Marcela Velfl, Školska volonterka U školskoj godini 2014./2015. X. gimnazija Ivan Supek uključila se u provedbu projekta Školski volonteri u organizaciji Foruma za slobodu odgoja uz potporu Europskog socijalnog fonda i Ureda Vlade Republike Hrvatske za udruge Nakon trodnevne edukacije, pet je volonterki odabralo upravo X. gimnaziju kao mjesto na kojem će volontirati i uključiti se u svakodnevno djelovanje škole kako bi stekle vrijedno radno iskustvo u radu s učenicima. Uz podršku ravnateljice Željke Frković, psihologinje Marije Roth, profesorice Smiljane Kranjčec i voditeljice dvojezičnog programa profesorice Silve Crnić, volonterke Sunčica Hunjet, Pamela Pavlin, Katarina Vučić, Anja Jordanić i Marcela Velfl imale su prilike uključiti se u razne aktivnosti tokom cijele školske godine i organizirati volonterske akcije s ciljem podizanja svijesti o važnosti volontiranja i njegovim vrijednostima za svakog pojedinca. S ciljem pripreme za međunarodno natjecanje English in Action, volonterke Sunčica i Marcela, pripremale su učenike u četiri različite kategorije Spelling Bee, Persuasive Speaking, Drama i Film. Svi su uživali u procesu pripreme, ali i u samoj ležernosti cijele organizacije i drugačijeg koncepta natjecanja u kojem je kreativnost učenika zaista nadišla sva očekivanja što su pokazali i konačni rezultati natjecanja. Volonterka Sunčica je također pokrenula projekt pisanja pisama s talijansko-hrvatsko-slovenskom školom u Trstu koji se nastavlja i u novoj školskoj godini, a volonterka Marcela je s učenicima radila na pisanju motivacijskih pisama i životopisa te informiranju o mogućnostima koje mladi u današnje vrijeme imaju na raspolaganju. Volonterka Pamela je s učenicima trećih razreda provodila radionice pod nazivom Govorim i dobro se osjećam kako savladati prezentacijske vještine i ostvariti kreativnost. Cilj radionica je bio učenike upoznati s pravilima javnog nastupa i dobre prezentacije kako bi kroz interaktivne vježbe bili osnaženi da u različitim situacijama prevladaju strah i izlože svoje misli, stavove ili neki sadržaj. Volonterke Katarina i Anja uključile su se u organizaciju raznih volonterskih aktivnosti, organizaciju Dana Ivana Supeka te djelovanje udruge Dignitas. Uz stručnu pomoć psihologinje Marije Roth, volonterke su sudjelovale u pripremi i izvedbi radionica o različitim temama. Sam projekt i njegovi rezultati predstavljeni su na završnoj konferenciji Volontiranje u školi: učenje odgovornosti, kreativnosti i inicijative 22. rujna godine. Deseta gimnazija Ivan Supek dobila je priznanje kao škola koja je sudjelovala u provedbi projekta i primila volonterke koje su iskazale svoje oduševljenje iskustvom rada s učenicima te cijelim školskim kolektivom. Za sve je cijeli proces bio iznimno koristan i produktivan te su iz njega proizašla snažna prijateljstva i profesionalna poznanstva, ali i zadovoljstvo volonterki vlastitim postignućima i razvijenim vještinama koje su stekle kroz volontiranje i obogatile svoj život za jedno divno iskustvo koje će uvelike utjecati na njihov osobni i profesionalni razvoj. Suradnja naše škole s Forumom za slobodu odgoja, kroz projekt Školski volonteri, rezultirala je i priručnikom Volonterska kuharica priručnik za pokretanje volonterskih programa u školama čiji su autori psihologinja naše škole Marija Roth te stručnjaci FSO-a Višnja Pavlović i Domagoj Morić. Priručnik je namijenjen koordinatorima volontera u školama, osobama koje se bave provebom volonterskih programa, a ujedno i osobama koje volontiraju ili imaju namjeru volontirati u srednjim školama te su u njemu prikupljena iskustva uvođenja volontera u škole i organiziranja volonterskih aktivnosti za učenike. Autori su pokušali na kreativan način približiti proces volontiranja u školskom okruženju, ponuditi korisne informacije, zanimljive primjere i ideje kao inspiraciju za vlastite školske programe, a u tome su im pomogli, s mnogo ilustracija, članovi Printlaba. Kao malo iznađenje, a u skladu s naslovom priručnika, uz savijete i primjere dobre prakse mogu se pronaći i recepti za provjerena ukusna jela. Dobar tek! 6 7

5 DANI IVANA SUPEKA DANI IVANA SUPEKA Dani Ivana Supeka travnja Supekov Supertalent Show TEKST: PAULA BREČAK, 4.G FOTO: ANTONIO BRITVAR, 4. G Jubilarno smo obilježili godišnjicu rođenja Ivana Supeka, tri dana cijela škola bila je na iglama, učenici su skakali, plesali, pjevali, znojili se, plakali i prezentirali. Pokazali su svoje talente i ostavili dobre (ili barem nekakve) dojmove na sve koji su ih gledali. Ivan Supek bi bio ponosan na sve učenike, profesore i djelatnike naše škole Tko je bio Ivan Supek i zašto nam je važan Ivan Supek zaista je bio super, školovao se u inozemstvu, diljem Europe, te bismo se možda u tome, kao pravi desetogimnazijalci, mogli ugledati u njega. Bio je on pametan čovjek. Tokom vremena provedenog u nacističkoj Njemačkoj uhitio ga je Gestapo zbog svoje antifašističke politike. No nakon nekoliko mjeseci iz zatvora ga je izvukao nobelovac Heisenberg koji mu je prije cijele te političke drame bio i mentor. Natrag u Hrvatsku Tada se Supek, možda, rekli bismo, naivno, vraća u Hrvatsku i utemeljuje institut Ruđer Bošković te ujedno postaje i njegovim prvim ravnateljem. Kažem naivno zato što Supek uskoro biva izbačen s instituta zbog svojeg protivljenja izradi nuklearne bombe. Otprilike slična priča kao i sa Steveom Jobsom, samo što smo mi do te sapunice došli puno prije nego Amerikanci. (Barem nešto što nam ide bolje nego njima: politička drama.) Supek se buntovno odriče prirodnih znanosti i posvećuje društvenima, točnije filozofiji i književnosti. Tako nastavlja filozofirati i provocirati Tita koji ga je istjerao s instituta koji je Supek osobno osnovao pa osniva organizaciju Svijet bez bombe te Institut za filozofiju znanosti i mira koji uskoro postaje jugoslavensko sjedište Svjetske organizacije protiv nuklearnog naoružanja Pugwash. Vrlo hrabro, zar ne? No ne staje na tome, u vrijeme Hrvatskog proljeća staje na stranu svojih studenata te ih aktivno brani, čime je zaradio isključenje iz javnog života i zabranu javnog nastupanja koja je trajala punih osamnaest godina. Heroj za nas U svojoj osamnaestogodišnjoj političkoj šutnji dočekao je i slobodnu Hrvatsku te dozvolu govora kroz koju, u svojim zadnjim godinama, kritizira kapitalizam i bori se za socijalnu jednakost. Ovo je vrlo kratki presjek svega što je on u životu postigao. Supek je uvijek ostao pri svom stajalištu i nije se bojao izreći ga, čak i kada je znao da će zbog toga dobiti po prstima. Ne želim ga nazvati herojem jer je to klišej, no možda bih ipak trebala. Čovjek koji progovara protiv nepravedne politike i ne da se ušutkati! Nije li to heroj koji je Hrvatskoj i danas neizmjerno potreban? Prof. Alma Zubović dirigira zborom koji Hrvatskom himnom otvara Dane Ivana Supeka Neka mi se javi osoba koja je odgledala sva TRI dana od početka do kraja plus razno razne probe - i plaćam mu piće u Mrzloj! (Iako su se te probe u jednom trenutku pretvorile u High School Musical karaoke, mislim da je ljudima koji su mene slušali i to bio jako veliki pritisak). Kroz prva dva dana vidjeli smo nebrojeno mnogo nastupa, a onda smo neke vidjeli opet. Teško je izabrati najbolje i najgore (bilo je i takvih, ali neću prozivati), ali definitivno ima onih koje je publika gledala zadržavajući dah i onih koji, dobri ili loši, jednostavno plijene pozornost. ZAPANJUJUĆA HARFA Jeste li ikada poželjeli donijeti nešto veliko i teško u školu, na primjer roštilj, ormar ili harfu? Kako biste tako nešto dopremili do trećeg kata? Znam da vam nije jasno otkuda sam izvukla ovo pitanje, ali upravo mi se ono motalo po glavi kada je učenica Andrea Mikulić otvorila prvi dan Ivana Supeka svojim nastupom na harfi. Andrea je nastupom definitivno sve zapanjila. Kada ste zadnji put vidjeli nekoga da svira harfu, a da to nije bila završna scena pretjerano klišejastog američkog romantičnog filma koja prikazuje vjenčanje glavnih likova dok neka teta u bijeloj haljini svira harfu i okolo leti sto bijelih golubica? Jako ne mainstream i za svaku pohvalu, upravo to je primjer talenta koji je vrijedan pokazivanja. IBSEN NA NAŠ NAČIN Isti dan prikazana je i predstava Lutkice dramske družine naše škole koju vodi profesorica Andrea Kosović. Predstava je postigla ono što bismo nazvali standing ovations na općinskoj te županijskoj smotri Lidrana. Navodno, da se pitalo publiku, mogli su se pokazati i na državnoj smotri, no ova nekonvencionalna predstava očito nije tako dobro sjela žiriju. S polazištem u Ibsenovoj Nori nekolicina učenika sama je napisala i režirala predstavu koja govori o manipulaciji i nasilju u vezama. Zvuči kao drama i ajme ne još jedna predstava o tome kako je loše tući žene, pa to već svi znaju, ali nije. Ovo što svi znaju, ali nitko to zapravo ne priznaje, puno je dublji problem od fizičkog nasilja nad ženama, to je suptilno nasilje u vezama kojem su žrtve i žene i muškarci. Duhovito, ali s gorčinom u humoru, ovi mladi glumci predstavili su nam kako nasilje i manipulacija izgledaju u tri različite, a opet slične veze. Predstava je lako razumljiva u naglašavanju i ismijavanju stereotipa, no postavlja i složenija pitanja: Koliko dugo bismo trebali nekome opraštati i podilaziti dok napokon ne shvatimo da smo manipulirani i odlučimo otići? A TU SU I NAŠE NOVINE Ono što nikako ne smijem propustiti spomenuti jest da je i Cener bio predstavljen na Danima Ivana Supeka, i to iz dva različita kuta. Petra Đurđević, urednica koja pod mentorstvom profesorice Ružice Filipović uređuje Cener, predstavila je prošli broj te objasnila da naše novine nastaju od jedne početne ideje koja se tijekom uređivanja lista zna razgranati više nego što je itko od članova redakcije očekivao. Jedna od novinarka Cenera, Katarina Širanović, predstavila je intervju Sjaj i bijeda pisanja (razgovor s piscem Zoranom Ferićem, koji je prošle godine dospio i na državnu smotru Lidrana kao samostalni novinarski rad). PA JOŠ PJEVANJA Našoj školi umjetnika definitivno ne nedostaje, što god poželite imate. Dvije mlade glumice izvele su monologe s kojima su se plasirale na županijsku smotru Lidrana, njima svaka čast, no ja i dalje smatram kako su najbolji glumci naše škole profesori kada kažu: Ovo neće biti na testu, ne morate brinuti. Osim glumiti i pisati, učenici jako vole i pjevati. Možda je to onaj hrvatski mentalitet o kojemu u jednoj pjesmi pjeva bend Elemental: Svaki do 4 milijuna voli stati pred mikrofon. Kolko teško mora biti pogoditi ton? U svakom slučaju, puno ljudi je stalo pred mikrofon, neki od njih kao već dobro znana imena u našoj školi koja soliraju i u zboru profesorice Alme Zubović, prisutnom i na ovoj svečanosti. Neki od njih su Luka Novokmet, Mara Bushill, Mirna Bralić i Fran Mihelin dok je Dora Novak sve iznenadila svojom autorskom pjesmom Stepout. Filip Mayer svojim je glumačkim glasom recitirao pjesmu Ines Arsena Dedića, a sve djevojke u publici treperile su misleći kako se Filip obraća baš njima. ZELENA VATRA Kako je naša škola svestrana, a Ivan Supek nije bio samo društvenjak već i veliki zaljubljenik u prirodne znanosti, i one su temeljito pokrile ovu obljetnicu. Učenici 2.G i 2.H u inovativnom su skeču izveli nekoliko pokusa kojima su prouzročili zelenu vatru, te razne druge kemijske reakcije i, nažalost, nisu zapalili školu. Nekolicina drugih učenika imala je zanimljive prezentacije kojima su nam predstavili i objasnili svoje interese, od stvaranja kompjuterskih igrica i kozmičkog kalendara pa sve do prezentacije viktorijanske Engleske. Da budem iskrena, Dani Ivana Supeka malo mi liče na show Supertalent, svi se pravdaju kako su ih prijatelji prijavili, uvijek će biti onih koji će vas neizmjerno iznenaditi svojim čudnim talentom i oni koji će vas dobro nasmijati činjenicom da je taj talent koji pokazuju zapravo nepostojeći, i na kraju najbolji dobiju nagradu. 8 9

6 DEBATNI KLUB FLASH MOB debatni klub Punina pričanja PUP tekst i FOTO: Petra Đurđević, 4.B Više od desetljeća naša škola kao izvannastavnu aktivnost nudi sudjelovanje u debatnom klubu, a danas u debatnom svijetu poznatom kao PUP iliti Priča u prazno FLASH MOB NA TRGU U utorak, 26. svibnja, u 10,30 sati, na Trgu bana Josipa Jelačića, otvoren je 14. festival jednakih mogućnosti. U sklopu festivala održan je flash mob u sati na glavnom zagrebačkom trgu Tekst: Božica Horvatić i Nika Draženović. 2.c U plesu koji je osmislila i vodila plesna skupina Atomic Dance Factory sudjelovali su učenici iz 6 zagrebačkih škola. Među njima našli su se učenice 1A, 1B, 1C i 3E razreda naše škole. Na taj način podržali smo projekt udruge Praktikum protiv nasilja među vršnjacima, dobili lijepe majice, a pritom se i dobro zabavili. Djevojke iz 1B razreda Darija, Ivona, Paula, Karla, Jelena, Lana, Sara i Lucija, 1.B Djevojke iz 1A Kristina, Tamara, Petra, Sara, Nika, Iva, Tena, Antonija, Doris i Lana ponavljale su koreografiju prije početka, 1.A Prezentacijska debata Nažalost, godinama se o debati u našoj školi nije mnogo čulo osim ako niste bili u užem krugu onih koji su u njoj sudjelovali iako su svake godine postizani odlični rezultati. Ove godine to želimo promijeniti i zato ću vam u nastavku pokušati prikazati što sve jedan učenik ima od uključivanja u naš debatni klub. ŠKOLA GOVORNIKA Ne preuveličavam kada kažem da su u PUP-u odgojeni jedni od najboljih govornika na razini županije, a nerijetko i na razini države - postoje rezultati mnogobrojnih natjecanja koji to mogu potvrditi. Svake godine naše ekipe postižu odlične rezultate što u bodovanju individualnih govora što u samom zbroju pobjeda na turnirima. PUPovci su jedni od najčešće viđenih debatanata na raznim natjecanjima na nacionalnoj i međunarodnoj razini, a svake godine (bez iznimke) barem jedna ekipa završi u finalu ili čak na prvom mjestu državnog natjecanja. Sve to zvuči dosta zahtjevno i naporno, ali ljepota debate u našoj školi je što svi debatanti do ovih rezultata dolaze ležernim radom na sastancima. Ne postoji nikakva presija ili stres jer nas naše divno trojstvo voditeljice: Ivona, Mihaela i Dora smireno vode kroz format debate i svaku novu tezu za turnire (od vojne intervencije u Siriji, preko cenzure radikalnih umjetnika, do uvođenja građanskog odgoja u škole). Osim sudjelovanja na natjecanjima, svako ljeto imamo priliku otići na debatni kamp na more gdje tjedan dana intenzivno radimo na našim govorničkim i debatnim vještinama dok večeri provodimo družeći se na plaži. PUP logo Božica Horvatić, Karla Lemaić i Marina Duler su koreografiju usavršile ranije. Koreografiji su ih naučile tri jako dobre plesačice Božica Horvatić, Nika Draženović i Lucija Genc koje su dio školske plesne ekipe Cener Atomic Dance Factory plesači plesali su na glavnoj pozornici... 3.E s profesoricom VanesomJurić dok je ostatak ekipe plesao oko pozornice. Iako su sve djevojke naučile koreografiju, toliko su im se svidjeli plesači Atomica da su se radi toga malo zbunile u koracima, ali su se ipak snašle i dobro otplesale koreografiju Finalisti na državnom I SKLAPANJE PRIJATELJSTAVA I PROŠIRENJE VIDIKA Smatram da svatko može pronaći nešto što mu odgovara u debati. Bila to ljubav prema raspravi, želja za proširenjem vlastitih vidika ili jednostavno volja za druženjem i sklapanjem novih prijateljstava. Iz osobnog iskustva govoreći: isplati se probati. U zadnjih godinu dana koliko sam i sama članica debate naučila sam mnoštvo pojedinosti o velikom spektru tema, poboljšala sam vlastite vještine govorenja što mi je pomoglo ne samo u debati, već u životu općenito te sam, ovo smatram najvažnijim profitom, sklopila prijateljstva s mnogim divnim i pametnim ljudima, a takvi prijatelji nas obogaćuju. Vjerojatno ih je profesoričina prisutnost probudila iz sna. Svi zajedno završili smo u prilogu večernjih vijesti, a sutradan se o tome pričalo po školskim hodnicima Zajednička fotka nakon plesa :) 10 11

7 DRŽAVNA NATJECANJA ISELJAVANJE MLADIH Znoj i jednadžbe 8. svibnja bili smo u puli na 10. festivalu matematike na kojem je ove godine u kategoriji giga sudjelovalo 68 srednjoškolskih ekipa. Konačni plasman bio je razvrstan i po kategorijama opće, prirodoslovno-matematičke gimnazija te strukovne škole TEKST: Martina Dorotek, prof. i Renata Wilhlem, prof. Natjecanje iz znanja Engleski naš svagdašnji Ante Lozo, učenik 3.H (tada 2.H) razreda plasirao se na 21. državno natjecanje iz engleskog jezika, nakon što je na Županijskom natjecanju osvojio 1. mjesto Prave ili lažne obećane zemlje Tekst i foto: Mateja Radoš, 3.c Mladi sve više odlaze iz Hrvatske u potrazi za boljim životom. Ponajviše odlaze oni visokoobrazovani, ali i oni sa srednjom školom kako bi pronašli pristojnu egzistenciju i ovdje ostvarila ono što želim, ali čini mi se da su mi veće mogućnosti u Njemačkoj, govori Helena. Često ponavljane rečenice kao : Imam dva fakulteta, a na burzi sam gotovo dvije godine, i bezveze sam učio ono što volim, kako bih do kraja života radio ono što me ne usrećuje mladima odzvanjaju u glavi. Čini im se da im europske zemlje nude nadu u nešto bolje, nešto za što su sigurni da ovdje ne mogu pronaći. Možda sve ipak nije tako crno, možda moramo krenuti od samih sebe, jer ako nismo zadovoljni s onim što jesmo, nigdje nećemo biti zadovoljni. Iako se učenje ponekad čini uzaludnim, uvijek je ljepše znati više. Mladi trebaju poticaj kako bi bili zadovoljni s onime što jesu, kada to usavrše, onda im je lijepo gdje god da jesu. Naše boje i ove su godine branile dvije ekipe iz prirodoslovno-matematičkih razreda. Pod rednim brojem 29, imena DRAGO GERVAIS, bili su: Marija Grgurić, 2.I, Nikolina Knezović, 2.H, Martin Martinić, 4I, Antun Mesar, 4.K. Pod rednim brojem 17, imena TERAN, bili su: Marija Duilo, 2.H, Valerija Banić, 4.I, Josip Čuić, 3.L i Nikola Pavlinić, 4.J. Nakon devet radnih srijeda na kojima su zajednički brusili matematička znanja i vještine (u čemu su naročito pomogli iskusni igrači iz prethodnih Pula :)) otputovali smo popodne autobusom punim učenika drugih zagrebačkih srednjih škola. Ugodna vožnja po još ugodnijem vremenu brzo je i dobro prošla, a u Puli na Verudeli dočekalo nas je još puno školaraca... Istog dana održavalo se i natjecanje osnovaca. Festival je otvoren u h, a Ekipe su svoj dvosatni rad započele u 11 h u zagrijanoj prostoriji bez klime... Znoj je frcao što zbog zadataka sa crvenog lista (koji su nosili +18 ili -6 bodova) što zbog topline. Za poneke zadatke, priznaju, odlučili su povući diplomatski potez i ne zaokružiti sumnjivo rješenje... bolje nula nego minus bodovi!!! Sedmogodišnje iskustvo sudjelovanja govori da su ovogodišnji zadaci bili hm hm hm... teški. Svoj plasman na sredini liste zaslužili su i jedni i drugi točnim rješavanjem zadataka sa žutog (+12 ili -4 boda) i zelenog lista (+6 ili-2 boda). Nakon natjecanja, analize zadataka, njihovih rješenja i ručka na terasi hotela s pogledom na Brijune... uslijedilo je opuštanje (neki s nogama u moru zagrijanom tek na +16C!!) u očekivanju službenih rezultata. Tu i tamo pojavilo se i pokoje poznato lice iz Zagreba... s treninga, s neke od društvenih mreža... i svi su se oni u Puli dobro osjećali!! A dan je brzo izmicao... Pogled na rezultate... tja mogli smo biti bolji... ili slijedeće godine ćemo raditi drugačije... i treba pojt (kako vele Istriani) Pobjednici su dobili simbolične nagrade, pokale, zahvalnice ali i dodatne volje da se ponovo okušaju na ovom natjecanju! Nove službene školske majice odlično su se koloritom uklapale u okolinu??!!! Državno natjecanje iz engleskog jezika, održano je u Šibeniku od 21. do 23. travnja Škola domaćin bila je Osnovna škola Vidici koja je osim provođenja samog natjecanja, lijepo ugostila sudionike i njihove mentore, te im priredila veselu i razigranu priredbu koja je oduševila sve prisutne i također organizirala razgledavanje grada u pratnji stručnih vodiča. Sudionici natjecanja bili su smješteni u Hotelu Jure u prekrasnom Hotelskom naselju Solaris. Ante Lozo natjecao se u kategoriji 2A za učenike drugog razreda gimnazije u kojoj je bilo 15 sudionika. Na natjecanju se osjećao donekle kao kod kuće jer je već sudjelovao na Državnom natjecanju iz engleskog jezika u 8. razredu osnovne škole i osvojio 4. mjesto. Ugodno ga je iznenadilo kada je sreo svoju mentoricu iz osnovne škole Zdenku Puhin, koja je opet pratila svog učenika na natjecanju. Nakon zahtjevnih pisanih i usmenih ispita, sudionici su se približavali ploči na kojoj su bili izvješeni rezultati. Ante je u šali rekao: Samo da ne budem opet četvrti. Ali, kako se život često našali s nama, Ante je opet osvojio izvrsno 4. mjesto. Osmijeh na licu i veliko zadovoljstvo jer biti 4. u državi i pokazati tu razinu kompetencije i poznavanja nijansi jezika, veliko je postignuće. Ante se pripremao za natjecanje u Zagrebu sa svojom mentoricom Tanjom Jovanović, ali zapravo je njegovo učenje počelo već u ranom djetinjstvu, kada su važnu ulogu odigrali crtići na engleskom jeziku. Kaže da nikada nije mimo škole učio engleski jezik, što znači da ima onaj rijetki dar da pokupi jezik onako lako, u hodu. U Šibeniku su natjecatelji imali slobodno vrijeme koje su mogli iskoristiti za dodatnu pripremu za natjecanje, ali su mnogi odlučili to vrijeme iskoristiti za druženje i šetnju, jer su se složili da se jezik uči kroz dugo vremensko razdoblje i da je nemoguće u zadnji čas nešto naučiti. Još jednom čestitke Anti! Zabavni park u Stuttgartu Kao najveći razlog odlaska navodi se nedostatak odgovarajućeg posla u struci, traženje boljeg života kako financijski, tako u ostvarenju samostalnosti i bolje perspektive. Slabije mogućnosti zaposlenja i zarade, nemogućnost daljnjeg razvijanja i napredovanja, ali i sveukupna društvena i politička klima sve više plaši mlade koji odlaze trbuhom za kruhom. Ponajviše odlaze u Njemačku i druge zemlje Europske unije, ali i u Kanadu, Austaliju i SAD govoreći: Bolje da tamo crnčim za novce koje će mi i isplatiti, nego da ovdje radim zabadava. Obećane zemlje Učenica X. gimnazije, Helena Široki, ove godine odselila se u Njemačku zbog poslovne prilike koju je dobio njen otac. Kako kažu, nisu se premišljali ni sekunde, smatrajući da je to prilika za bolji život. Teško mi je otići od prijatelja i početi stvarati nove navike u drugoj zemlji, ali radujem se tome jer znam da ću tako ostvariti bolji pogled na svijet, a i bolje naučiti njemački. Treba li nas to zabrinuti? Jesu li obećane zemlje doista tako obećavajuće? Mnogi mladi koji su odselili govore da im se, iako puno rade, otvorio prozor u nove mogućnosti. Kako kažu: Teško je otići iz Hrvatske, ali kada jednom odeš, možeš otići bilo kamo. Želju za povratkom u Hrvatsku ponekad osjećaju zbog obitelji, prijatelja i njenih prirodnih ljepota, ali sve ostalo ne privlači ih natrag. Selidbe iz Lijepe Naše više nisu strani pojam, razni su razlozi iseljenja, ponekad razlog i nije potraga za boljim životom, nego i želja za upoznavanjem svijeta. Veće mogućnosti Možda je ljepota inozemstva samo krinka koja pokriva sve ono što ima i Hrvatska. Politička i gospodarska labilnost vlada gotovo svugdje, ali mladi to doživljavaju iz drugačije perspektive. Hrvatska gubi učene ljude i one s velikim potencijalom. Događa se veliki odljev mozgova, ali ima i mnogo onh koji su i u Lijepoj našoj ostvarili svoje ciljeve. Možda bih RAZGOVOR S HELENOM ŠIROKI BIVŠA UČENICA 3. C RAZREDA KOJA JE OVE GODINE S OBITELJI ODSELILA U NJEMAČKU RAZGOVARALA: MATEJA RADOŠ, 3.C Kad si odselila u Stuttgart i zašto? U Stuttgart sam s obitelji odselila ljetos jer je tata dobio poslovni angažman. Dobila sam priliku prihvatiti šansu koja mi omogućuje bolju budućnost, pa zašto ne? Kako ti se svidio grad? Grad je po veličini dosta sličan Zagrebu i prekrasan je, ima sve što ima i Zagreb pa i više, od kafića do dućana koji u Hrvatskoj ni ne postoje. Jesi li se snašla u novoj okolini? Jesi li stekla prijatelje? Neočekivano sam se brzo snašla, i to jako dobro. Upoznala sam ljude iz Egipta, Velike Britanije, Maroka, Pakistana, Turske, Albanije, ali naravno i iz Hrvatske. Svi su jako susretljivi i drago mi je da imam priliku upoznati ljude iz gotovo cijelog svijeta. Snalaziš li se dobro u školi, imaš li već neku ocjenu? Za sad imam samo jedinice, tj. hrvatske petice, tako da sam se snašla odlično! U koju školu ideš i kakav je princip njihovog školovanja? Idem u Real schule kako bi što bolje savladala jezik i prikupila što bolje ocjene, nakon toga upisujem gimnaziju pa, naravno, i fakultet. Princip njihovog školovanja je skroz drugačiji nego u Hrvatskoj. Njiih već u četvrtom razredu osnovne škole opredjeljuju u Haubt Schule, Real Schule nakon čega biraju neko zanimanje za što se školuju najmanje tri godine, ili mogu odabrati gimnaziju, koja je kao i kod nas. Kako se snalaziš govoreći njemački? Snašla sam se bolje nego što sam očekivala i znam puno više nego što sam mislila da znam. Osnovne stvari sam naučila još u osnovnoj školi, ali nikada nisam upotrebljavala njemački izvan škole pa nisam znala koliko sam toga uopće savladala. Kakvi su ti planovi za daljni život? Definitivan plan mi je upisati i završiti fakultet, samo još ne znam što me točno zanima. Nakon toga samo želim da sve ide svojim tokom. Nedostaje li ti Hrvatska? Ako da, što ti u njoj nedostaje? Naravno da mi Hrvatska nedostaje, ipak je to zemlja u kojoj sam odrasla, ali najviše mi nedostaju prijatelji i pas kojeg smo morali pokloniti susjedima. Tješi me to što znam da i prijatelje i svojeg psa još uvijek mogu viđati, ali ni približno često kao nekada. U Hrvatskoj još uvijek imam svoju kuću i kad god budemo mogli, dolazit ćemo

8 DRAMSKA SKUPINA NAŠI UČENICI Nadnaslov: Dramska Skupina X. gimnazije TRK NA DRAMSKU TEKST I FOTO: LARA JAKŠIĆ, 4. g Malo je reći da je Dramska skupina dodatna aktivnost u školi. Ići na dramsku je postalo sinonimom za dobru zabavu, kolegijalnost i timski rad među profesorima i učenicima naše škole no ni oduševljena lica nisu nedostajala na Lidranu Tamo smo se plasirali na županijsku razinu koja je bila održana u satiričkom kazalištu Vidra, no put na Državno nam je ove godine izmakao za dlaku. Nismo bili tužni, mi smo, kako kaže naša profesorica Kosović: bili super! I to nam je dovoljno! I dalje ćemo raditi marljivo kako bismo učinili školu ponosnom. Ne samo predstava nego i monolozi Ne smijemo izostaviti još neke članove dramske skupine. NAŠE MONOLOGAŠE. Tako je, naša dramska nije imala samo predstavu već i solističke izvedbe monologa. Paula Brečak - slang poezija, Ian Tomljenović (3.H) - slang monolog, Lara Jakšić - Norin monolog, Dora Novak - monolog iz Gogoljeve Ženidbe i Lelja Vitezica (3.G) ove godine okušali su se na sceni na Lidranu, prvo na općinskom sa kojeg su se na županijsko plasirali Ian Tomljenović, Lara Jakšić i Dora Novak. No, tu je njihovo putovanje Lidranom završilo, ali nema suza, idemo dalje, samo hrabro. Nastavili smo izvoditi predstavu za naše učenike i profesore, a veliko finale i zadnja izvedba bila je Na Supekovim danima gdje smo izveli i predstavu i naše monologe. Veliki pljesak samo nam je bio poticaj da budemo iduće godine još bolji. Što ćemo i biti! A ti dragi čitatelju, trk na dramsku i pridruži nam se. Očekujemo te! GDJE SU, ŠtO RADE Glumac ili svećenik pitanje je sad? Tekst i foto: Filip Mayer Zamolili smo našeg višegodišnjeg suradnika Cenera Filipa Mayera, mladog glumca kojeg publika prepoznaje po ulogama iz filmova snimljenih po Kušanovim romanima o Koku, da nam ispriča kako je bilo upisati Akademiju dramskih umjetnosti, čiji je student od jeseni, smjer gluma, mladim ljudima najzanimljiviji Evo Filipove priče. Nakon dramske, ostaju lijepe uspomene i nova prijateljstva, pritom se odlično odradi posao i svaki član daje 110% kako bi predstava uspjela. Da smo bili dobri i ove godine kao i prethodnih dokazuju priznanja i pozitivni komentari učenika i profesora naše škole kao i ostalih gledatelja koji su imali priliku vidjeti dramsku skupinu X.gimnazije na djelu, odnosno na sceni. Već dvije godine imamo stalni postav uz nešto novih lica koji se pridružuju. Anja Bogdunović (3.I), Ana Bogović (3.G), Lara Jakšić ( 3.G) i Mislav Tomić (3.G) su veterani naše dramske. Tu su i novi članovi od kojih su se neki po prvi puta okušali na daskama, Dominik Stunja (3.G), Maks Maestar (3.I), Luka Novokmet (3.I) i Lelja Vitezica (2.). Nikako ne smijemo zaboraviti naše majstorice zvuka i rasvjete: Karlu Golest (3.G) - rasvjeta i Dora Novak (4.G)-zvuk. Tu je i naša desna ruka, profesorica Karmen Farac iz likovne umjetnosti koja uvijek uskoči u pomoć s rekvizitima. Cijela naša dramska ne bi imala smisla bez naše mentorice i voditeljice kao i profesorice Hrvatskoga jezika u našoj školi, profesorice Andree Kosović. Ove smo godine na repertoaru imali predstavu Lutke inspiriranu dramom Henrika Ibesna, Nora u kojoj se govori o igranju ljudskim osjećajima i sudbinama, odnosno o tome kako konstantno jedna strana ili osoba nameće drugoj da poštuje njena pravila. Predstava prikazuje tri para, naoko različita, pomoću kojih smo zapravo htjeli prikazati najčešće probleme današnjih parova. Predstava se pokazala kao apsolutni hit Dramska Desete nakon nastupa na općinskoj razini Lidrana Filip Mayer, scena iz filma Ljubav ili smrt Moram priznati da je upis na Akademiju bio stresan. Naime, od ukupno 122 ljudi koliko se prijavilo za prijamni ispit, biralo se njih 12. Točnije 6 mladića i 6 djevojaka. Tijekom godine pripremao sam se s profesionalnim glumcima, ali nisam bio siguran jesam li dobro pripremljen. U prvom krugu svaki prijavljeni kandidat ulazi na pozornicu dok u publici sjedi komisija sastavljena od profesora s Akademije. Za taj, širi krug, potrebno je bilo pripremiti po vlastitoj želji dva monologa i tri pjesme. Sve mora biti na hrvatskom jeziku. Nikad se ne zna što će vas točno komisija pitati, tako da svih pet djela koje ste pripremili moraju biti dobro izvježbani i naučeni. NERVOZNI KANDIDATI Kako na pozornicu ulaze jedan po jedan, nervozni kandidati muvaju se po cijeloj Akademiji. Svatko on njih želi pronaći svoje malo mjesto gdje se može smiriti i usredotočiti prije samog izlaska na pozornicu. To vrijeme čekanja da dođem na red, bilo mi je najgore. Puno je tamo ljudi uspaničeno i nervozno šetalo, pa se lako ta negativna energija prenosila i na mene, koji sam također bio sav preznojen i pod stresom. Od monologa sam spremio Leonea Glembaya i govor Marka Antonija iz Shakespearove drame Julije Cezar. Od poezije sam se odlučio za Jacques Prevertovu Barbaru, Matoševu Djevojčici umjesto igračke i Dedićevu Nema više Don Quijotea. Ušavši na pozornicu, nisam gotovo niti mogao vidjeti komisiju koja je sjedila posvuda u publici od jakog reflektora koji mi je bio uperen u oči. Ondje je bilo 9 profesora, od kojih samo s predsjednikom komisje razgovarate. Nisu me uopće pitali o mom iskustvu rada na filmu i kazalištu, već samo znam li nešto pjevati, svirati ili plesati. Hah! Moram priznati da me to pitanje i nije baš usrećilo jer, istini za volju, nisam nigdje baš javno pjevao, svirao i plesao, niti sam za to bio nagrađivan. Osim onoga u gimanziji za Božićni sajam, ali neka to ostane među nama

9 NAŠI UČENICI NAŠI UČENICI ALTERNATIVA Prije prijamnog za Akademiju koji je bio u devetom mjesecu, morao sam upisati neku alternativu od faksa, kako ne bih izgubio godinu ako ne upadnem u Akademiju. Tako da sam ja, ni više ni manje, upisao Teološki fakultet. Nemam puno veze s tim, ali, s malo gorke tuge, moram priznati da je to bilo jedino što sam mogao upisati (nisam baš briljirao s ocjenama) iako me donekle teologija i zanimala. Drugo pitanje predsjednika žirija mi također nije bilo po volji. Naime, pitao me upravo to, jesam li što upisao kao alternativu. Nakon što sam ja skrušeno priznao kakvo je stanje, predsjednik žirija je brzo dobacio kako me već vidi kao savršenog svećenika. Hah! I to im je u tome trenutku bilo jako smiješno. Ne moram niti pričati kako mi se koljeno treslo od treme i kako u ustima nisam imao niti kapljicu sline, što je nezgodno pošto sam uskoro morao početi govoriti poeziju. Dobio sam zeleno svjetlo za početak pa sam i počeo. POEZIJA NA POZORNICI Govorio sam dobro, nisu me smele predhodne šale komisije i bio sam zadovoljan. Nakon silaska s pozornice nisam osjećao ništa! Ali baš ništa! Nikakav umor, emociju, tremu, napetost, čak niti olakšanje. Samo sam disao i maknuo se od raje koja se znatiželjno skupila oko mene ispitujući me kako je prošlo. Uvečer sljedećeg dana koji sam proveo glavinjajući po stanu i neznajući što da radim sa sobom, bili su obješeni rezultati za uži krug. Prošao sam! Veselilo me što je sa mnom prošlo još nekoliko dragih ljudi koje sam poznavao otprije. Unatoč tome što sam bio radostan, znao sam da me čeka napornih tjedan dana odabira u uži izbor. Od sutradan pa narednih tjedan dana, bio sam na Akademiji deset do jedanest sati. Nas dvdesetosmero koji smo prošli u uži krug, bilo smo podijeljeni u nekoliko grupa. RAD S PROFESORIMA Svaki smo dan radili s više profesora. Oni su u tom vremenu gledali kako reagiramo na razne upute, kako se ponašamo, kakvih smo mogućnosti, kakvi smo privatno. Bilo je prilično zanimljivo, ali jednako tako i naporno. Od nas se očekivalo da se u tih tjedan dana trudimo, budemo uporni i da pokažemo želju za radom u ovom poslu. Stalno su nas upućivali da budemo svoji, da ne glumimo ono što nismo i da jednostavno pokažemo kakvi smo zapravo. Radili smo na scenskom pokretu, scenskom govoru i općenito glumi. Prvi dan smo dobili petnaestak stihova heksametra koje smo morali izvesti na nastupu. Bila je to Vergilijeva Eneida. Sve je to utjecalo na konačnu odluku o upisu. Jedan od tih dana smo pisali i test opće kulture te smo imali razgovor s psihoanalitičarom. Pred kraj tog tjedna počela se osjećati mala nervoza oko konačnog nastupa. Trebali smo ponovo stati pred komisiju i ovog puta govoriti jednu pjesmu, jedan monolog i jedan heksametar koji smo do tada trebali znati dobro izgovarati. Taj zadnji dan svi su ponovo bili napeti, ali ovog puta nam je bilo lakše jer smo se do tada uspjeli svi upoznati i postati ekipa. Unaprijed se znalo da polovica kandidata ipak neće proći što je žalosna istina s kojom smo se morali pomiriti. Prije samog nastupa sjeo sam na klupicu u park da se malo saberem i kažem sam sebi da to želim, i da to mogu! Izveo sam par vježbi protiv treme koje sam do tada naučio. Povremeno bih uzeo gutljaj vode kako mi usta ne bi bila suha, unatoč tome što sam znao da ću svejedno ostati bez sline u ustima. Ušavši na pozornicu probao sam odbaciti hrpetinu misli koje su mi tada prolazile kroz glavu. Nevjerojatno je čega se čovjek u tome trenutku može sjetiti, a mislio je da je to odavno zaboravio. Odradio sam sve poprilično dobro, koljena mi ovaj put nisu bila toliko drhtava, glas me je slušao, a i ruke su pozorno pratile logiku onoga o čemu sam pričao. Sve u svemu, bio sam zadovoljan, ali u tom trenutku čovjek uopće ne može biti objektivan u procjeni kako je izveo to što je izvodio. Izašavši iz prostora Akademije, navukao sam svoj sako i krenuo u obližnji kafić s još nekoliko kandidata. Trebalo je sada čekati gotovo pola dana da konačni rezultati budu izvješeni. ČEKANJE REZULTATA Prikratili smo vrijeme pomoću nekoliko bourbona, komentiranjem izvedbe, hihotanjem i svime što čovjek radi kada je u većem društvu. Vrijeme je presporo proticalo, trebalo je još čekati barem četiri sata. Nismo više bili od volje niti novaca sjediti u kafiću tako da smo u manjoj grupici ljudi otišli u stan jednog od nas, također kandidata za upis. Tamo smo nastavili razgovarati, sad uz vodu i sok, svirali smo klavir i pjevali. Sve, samo da se ne živciramo oko rezultata. Najedanput su nas zvali prijatelji da nam kažu kako su došli rezultati. Kolektivno smo trčali prema Akademiji kako bi što prije saznali što je na stvari. PROŠAO SAM! UPISAO SAM! UPISAO! Napokon, nakon toliko godina čekanja ovog dana, uspio sam! Ne želim lagati pa reći da sam skakao i vikao od sreće, ali sam osjetio veliko zadovoljstvo i mir! Nažalost, prijatelj kojeg jako poštujem, nije uspio upisati. I zbog njega mi je iskreno bilo žao. Možda je i to razlog zašto se nisam uskliktao kao ostali. Ali on sada ima cijelu godinu da se pripremi za sljedeći prijamni. Unatoč velikom ponosu koji sam, bez lažne skromnosti, osjećao sam zbog sebe, cijelo sam vrijeme bio svjestan činjenice da je ovo tek lijep početak u ozbiljan, naporan, ali i predivan posao! Filip i nasmiješeni prijatelj su upali na Akademiju, a djevojka u sredini nije Ponosno smo predstavili Cener Dnevnik iz Šibenika Piše: Petra Đurđević, 4.a Naša urednica predstavljala je Cener na državnoj smotri Lidrano u Šibeniku gdje je odabran kao jedan od 10 najboljih srednjoškolskih listova u Hrvatskoj Petra Đurđević, prošlogodišnja urednica Cenera Državna smotra Lidrano održavala se u Šibeniku, u hotelu Solaris od do 27. 3, a od održavao se Lidrano za srednje škole. S obzirom na to da je Lidrano hrvatska smotra literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva, bilo je mladih novinara, glumaca, pisaca i svakakvih zanimljivih osoba. Prvih par sati nakon pristizanja bilo je kaotično. Osnovnoškolci odlaze, srednjoškolci dolaze, sobe nisu spremne, večera je tek za 7 sati, a vani pljušti kiša. Katarina, čiji je intervju također završio na državnoj smotri, i ja krenule smo u istraživanje predsoblja hotela što nije dugo potrajalo pa smo sjele na terasu hotelskog kafića i promatrale kako pada kiša i kako more zapljuskuje plažu. Druženje i šetnje Tri sata kasnije napokon smo dobile ključ naše sobe i trkom smo otišle vidjeti na što soba liči. Nismo bile impresionirane dekorom, ali smo taj detalj odlučile zanemariti (u stilu: Ništa mi neće ovi dan pokvarit ) i iskoristiti priliku koja nam je pružena da se opustimo i zabavimo. Prvi dan bio je planiran samo večernji show za dobrodošlicu, drugi dan održavalo se predstavljanje radova za svaku kategoriju posebno, a treći dan završna svečanost s prikazivanjem nekih od najboljih radova predstavljenih na ovogodišnjoj smotri. Između tih događaja imali smo dosta slobodnog vremena za međusobno druženje. Dok smo se raspakiravale, zgodan dečko nagnuo se u našu sobu sa susjednog balkona i pozdravio nas. Upoznale smo se s njim i njegove dvije prijateljice, čija je susjedna soba i bila. Dogovorili smo se da se svih petoro sastanemo i odemo kartati u nečiju sobu nakon večernjega showa. Katarina i ja uputile smo se u šetnju prekrasnom plažom nakon čega je uslijedila večera pa show. PredstavljaNje i upoznavanje Zbog umora i napornog sljedećeg dana koji nas je čekao otkazale smo druženje i kao kakve starice legle u krevet oko 21:30. Drugi dan započeo je doručkom i sređivanjem za predstavljanje radova te šetnjom niz plažu na putu do hotela Ivan gdje je bilo predstavljanje školskih listova. U šetnji smo srele istog onog dečka od prvog dana i ponovo dogovorile druženje navečer. Predstavljanje školskih listova bilo je zaista zanimljivo počevši od upoznavanja drugih urednika, nakon čega su uslijedile prezentacije listova i intervjui s urednicima. Kada je došao red na mene, nisam se osjećala nervozno. Sa smiješkom sam pristupila ženi s mikrofonom i ponosno predstavila Cener na kojem smo toliko dugo radili. Profesorici Ružici lice se sjalo od ponosa. Ostatak dana provela sam odmarajući se u sobi i šećući plažom s Katarinom. Iako sam do tog trenutka već upoznala mnogo zanimljivih ljudi i dobro se zabavljala, ta večer s drugog na treći dan bila je jedna od najboljih večeri koje sam provela u zadnjih nekoliko mjeseci. Započela je noćnim kupanjem (u mom slučaju umakanjem nogu) u ledenom moru nakon čega su momak, čije je ime inače Vilen, njegova prijateljica Ivana i još jedna djevojka po imenu Dora došli u moju i Katarininu sobu. Večer smo proveli igrajući razne igre s kartama, radeći jogu i međusobno se upoznajući. Saznala sam da Vilen i ja imamo jako bliskog zajedničkog prijatelja, da je Dora napisala i izdala vlastitu zbirku pjesama, a Ivana i ja smo otkrile koliko toga imamo zajedničko te smo otad jako bliske. Sljedeći, ujedno i zadnji dan, proveli smo zajedno na doručku i na plaži. Družili smo se i zabavljali sve do završne svečanosti na kojoj smo mogli vidjeti sve što se zbivalo na smotri protekla tri dana, a onda je bilo vrijeme za povratak kući Trud se isplatio Sa sigurnošću mogu reći da su se trud i vrijeme uloženi u stvaranje lista isplatili. Zahvalna sam na prilici koja mi je bila pružena. Prekrasan hotel, fina hrana, divne plaže i more, zabavno i kreativno društvo - a kad se sjetim da sam prvi put u taj bus ušla misleći kako ću tamo samo pričati o listu, malo odmoriti i onda otputovati doma. Još uvijek sam u kontaktu s ljudima koje sam tamo upoznala i neki od njih su postali važan dio mog života sad, a uspomene na ta tri dana u Šibeniku ostat će sa mnom dugo, dugo vremena. Profesori zagrebačkih gimnazija i srednjih škola na povratku s državne smotre Lidrana 16 17

10 NAŠI UČENICI NAŠI UČENICI Kamo nakon škole Ispovijed koja je sve promijenila TEKST: IVANA BEKAVAC-BASIĆ, 3.A Književnost u Vinylu Tekst: Paula Brečak, 4.G Naš maturant Matija Slišković upisat će Katolički bogoslovni fakultet. Pitali smo ga zašto Obično me ljudi prvo pitaju što ću upisati nakon srednje. Kad im kažem KBF, bogosloviju ostanu šokirani time što ću postati svećenik. Meni je to isto bio šok. Da ste me to pitali prije dvije, tri godine rekao bih da ste ludi, ali naravno sve dok ne spoznate onu pravu Kristovu ljubav. Ne samo izvanjski biti vjernik, nego kada postaneš pravi vjernik. Kada se ponovo evangeliziraš. TRAŽENJE SEBE To se dogodilo prošle godine nakon trećeg srednje kada sam bio u pubertetu. Dogodila se ispovijed. Došao je novi župnik u našu župu. U to sam se vrijeme povodio za mladima. Išli smo stalno po klubovima, stalno smo pili i stalno smo pušili. Naravno, cijelo to vrijeme sam osjećao ispraznost. Zašto? Zato što sam prije svega uvijek htio biti drugačiji i uvijek sam htio nešto novo. Htio sam saznati nešto. U jednom trenutku takav način života je bio lijep, ne razmišljaš o posljedicama. Zabavljaš se, ali nisam mogao u njemu ne vidjeti i prazninu. Dolazim iz tradicionalne katoličke obitelji s ne previše stege. Moji roditelji su mi uvijek pružali slobodu tako da sam mogao raditi što sam htio, prakticiranje vjere je bio običaj uključujući odlazak na misu svake nedjelje. Bio sam takav vjernik ali opet sam uvijek osjećao da trebam nešto više. Jednostavno, u trenutku kad sam shvatio koji je moj poziv i što ja doista želim i kada sam prevrtio film, shvatio sam da je cijelo vrijeme u meni bio glas koji je govorio: Matija nemoj se zafrkavati. Što radiš? Znaš da je to isprazno ponašanje. KAKO BITI ČOVJEK Onda se dogodila ispovijed. To je bila ispovijed u kojoj je djelovala milost Božja. Sad znam da je nevidljivi Bog vidljiv u sakramentima, i u ispovijedi. Ispovjedio sam se, rekao sam što mi je na duši. Bilo je jako lijepo. Rasplakao sam se, moram priznati. Tada sam već tri, četiri godine trenirao borilačke vještine. Bio sam štemer. U prvom srednje sam imao irokezu, nakon toga dugu kosu. Znao sam se i potući. Ali ne često. Uvijek sam znao povući crtu, ali sam ipak tražio tu muškost u sebi. Kao što svaka žena u sebi traži ženstvenost. Želio sam biti čovjek, ali kada si sa svih strana pritisnut svim tim konzumerističkim površnostima i silnim informacijama, biti čovjek nije išlo lako. Danas se govori da je dobro loše, a loše dobro. Vrijednosti su izokrenute. I ja sam to znao. I mislim da to svi znaju ali ipak idu za njima zato jer je tako lakše i zato jer je teško prihvatiti istinu. Vjera je predobra da bi bila istinita. Kad to prihvatiš onda se više ne bojiš vjerovati. Kada shvatiš da je Bog dobar, da nije onakav kakvog ga prikazuju, srednjovjekovnog, koji te gleda i vreba na svaki tvoj grijeh nego je onaj koji te čeka, koji ti je dao slobodu da možeš i pogriješiti. A ako se želiš promijeniti i raditi na sebi onda će i Bog tu djelovati. Jednostavno mu se moraš otvoriti. Ne smatram da sam bolji od drugih jer sam krenuo na taj put nego sam uočio neke stvari koje drugi ne uočavaju još. Nažalost, toliko smo preopterećeni da ne stignemo popričati sami sa sobom, ne stignemo živjeti. Egzistiramo i borimo se za nešto što će na kraju nestati. CRTA BUNTA Sama ispovijed nije dovoljna. Treba raditi na sebi. Prve godine srednjoškolskog života sam se zafrkavao. Što uopće nije loše. Treba postojati ta crta bunta koja nas navodi da radimo drugačije od onog što nam netko govori. To je dobro jer ne bi smjeli prihvaćati sve olako i neprovjereno. Ljudima nedostaje kritike i inteligencije. Trebamo vidjeti i isprobati. Nakon svoje ispovjedi, počeo sam uviđati da nije sve onako kako ljudi govore. Oduvijek sam bio u Želio sam biti čovjek, ali kada si sa svih strana pritisnut konzumerističkim površnostima i silnim informacijama, postati čovjek nije išlo lako. blizini ljudi koji vjeruju. Živo sam jedanaest godina u Bosni i Hercegovini, u Busovači, to je mali gradić pokraj Travnika. Tamo sam vidio uzor u franjevcima. To je bilo poslijeratno razdoblje, sve je bilo tmurno i u atmosferi se osjećalo sivilo i crnina. Taj miris rata je nažalost još ostao. Osjeća se u zraku, a i kod ljudi. Tako da će onaj koji je tamo ostao vjernik, ostati vjernik zauvijek. A kad sam se preselio u Zagreb osjetio sam ovdje slobodu življenja. Gradio sam se s Kristom, i kad sam ludovao. I sve dosad. Pitaju me i za zaljubljivanje do kojeg bi moglo doći. Nisam baš o tome razmišljao, ali smatram da svaka osoba koja se odluči za taj poziv treba dobro i svjesno znati na čemu je. Nije potrebno da se samo pojavi ideal i ti se za tim povedeš. Treba se dobro ukorijeniti u Kristu. Moraš se boriti, to i jest borba. Zato za redovnike i franjevce deset godina traje formacija. Trebaš znati na čemu si i trebaš biti siguran. Foto: Antonio Britvar Naši mladi umjetnici sudjelovali su u postavu Prozor podmornice u sklopu novootvorenog Vinyl bara u središtu Zagreba, gdje je od 13. veljače do 13. ožujka bila izložena Literartura - ambijent, izložba, čitaonica, kabinet; mjesto za misao, pismo, monolog, dijalog Luka, Tomislav, Mara i Dora Literartura je naziv koji se, podijeli li se riječ na tri značenja, može pročitati i kao liter-art-ura, dakle kao ura ili sat za umjetnost vezanu uz literaturu. Tome čitanju ide u prilog i zamisao programa nastala iz razgovora Stanislava Habjana s profesoricom Ružicom Filipović: događanju Prozora podmornice, izvanučioničkog sata u kojem bi se posjetiteljima bara Vinyl i pozvanoj publici predstavili, svojim autorskim iskazom i na svoj način, oni koji će tek izroniti. Zvonimir Zorić svira gitaru Lara Jakšić kao Nora Paula Brečak govori poeziju Umjetnik lakog sna U petak 27. veljače u Literarturi, u suradnji s profesoricama i učenicima X. gimnazije Ivan Supek održan je prvi Prozor podmornice, druženje s vrlo mladim autorima. Priliku za svjedočenje svojim prvim javnim izvedbama pružili su nam Paula Brečak (govorenjem svojih poetskih tekstova), Lara Jakšić (glumačka izvedba Norinog monologa), Dora Novak (glumačka uzvedba monologa iz Gogoljeve Ženidbe), a potom i Mara Bushill, Zvonimir Zorić, Luka Novokmet i Tomislav Gajski, pjevačkim i sviračkim izvedbama. Mladi su imali priliku svoje talente pokazati i izvan škole, a tu priliku im je dao Stanislav Habjan, koji je i organizator cijelog projekta. On se bavi pisanjem, dizajnom, likovnošću, multimedijom. Autor je knjiga kratkih priča Nemoguća varijanta (1984) Interkonfidental (s Borisom Greinerom, 1999). Prozom je zastupljen u više antologija hrvatske kratke priče i novele, tekstovi su mu prevođeni na engleski, talijanski, poljski i makedonski, a naslovom njegove priče Poštari lakog sna imenovana je panorama proze Quorumova naraštaja (ur. K. Bagić, 1996). Ostvarujući radove unutar nekoliko autorskih grupacija (Greiner&Kropilak, Slipa konfidenca, Petikat) objavljivao je, izlagao i nastupao u Hrvatskoj, Francuskoj, Sloveniji, Italiji, Danskoj, Njemačkoj, Indiji... Blistava budućnost konstruirao je Human Weight Printer, unikatni tip grafičke preše za dvije osobe kojom je ostvareno niz izvedbi otisaka grafika uživo. Kao dizajner autor je brojnih vizualnih identiteta za domaće i međunarodne umjetničke projekte, filmske i glazbene festivale, izložbe i kazališne predstave, stoga nam je bilo izuzetno iskustvo i iskreno drago što smo imali prilike upoznati takvog čovjeka, koji je otvorio vrata mladim još ne otkrivenim talentima, i koji posve uvjeren tvrdi kako mlade gimnazijalce čeka blistava budućnost

11 NAŠI UČENICI NAŠI UČENICI USPJESI NAŠIH UČENIKA FOTO I TEKST: IVANA BEKAVAC-BASIĆ, 3.A Hrvatska robotička delegacija na kineskom zidu Zabranjeni grad - Peking Matko Pribičević, učenik 3.E razreda naše škole ove je godine sa svojom ekipom osvojio Oskar znanja radi odličnih rezultata postignutih na natjecanjima u Austriji i Rumunjskoj u području robotike. Ovo ljeto, na svjetskom natjecanju Robocup Junior 2015 u kineskom gradu Hefei-u u kategoriji soccer-light Superteam osvojio je prvo mjesto. Robotikom se počeo baviti u osnovnoj školi na poticaj tadašnjeg profesora iz tehničkog. U srednjoj školi otkrio je društvo za robotičare koji organiziraju natjecanja i tako je počelo. Matko Pribičević na svjetskom natjecanju Robocup Junior 2015 Na svjetsko prvenstvo dolaze najbolje ekipe iz više desetaka država, uključujući: SAD, Kinu, Japan, Njemačku i druge. Hrvatska ima jaku robotičku ligu. U Hrvatskoj robotičkoj ligi sudjeluje obično 40 do 50 ekipa. Matko Pribičević, učenik 3.E razreda X. gimnazije natječe se u kategoriji nogomet - light (soccer - light) za srednjoškolce u timu od 3 člana: Filip Kuzminski, I. gimnazija Varaždin Roko Parać, XV. gimnazija, Zagreb Matko Pribičević, X. gimnazija, Zagreb Kategorija je vrlo zahtjevna i na robotičarskim natjecanjim jedna od najatraktivnijih. Dva robota koje su učenici sastavili i programirali samostalno igraju nogomet protiv protivničkog tima. Roboti igraju nogomet potpuno autonomno: prepoznaju loptu, golove, graničnu crtu. Roboti komuniciraju međusobno. Izrada jednog robota zahtijeva stotine radnih sati i znatna materijalna ulaganja. Obično imaju nekoliko desetaka senzora i više motora. Koriste se mjere za analizu snimke u realnom vremenu. Ove godine su ovi robotičari puno radili i osvajali sljedeće mjesta na međunarodnim natjecanjima: 5. mjesto na otvorenom prvenstvu Slovačke u travnju mjesto na otvorenom prvenstvu Austrije u travnju mjesto na otvorenom prvenstvu Slovenije u svibnju mjesto na svjetskom natjecanju Robocup Junior U kineskom gradu Hefei-u u kategoriji soccer - light Superteam Robocup ( je natjecanje za natjecatelje osnovnoškolskog, srednjokolskog i fakultetskog uzrasta. ROBOCOP JUNIOR 2015, KINA Ovo ljeto sa svojom ekipom zaputio se u Kinu, točnije u kineski grad Hefei-u u kojem se održavalo natjecanje. Do Kine su se avionom vozili četrnaest sati s presjedanjem u Moskvi. Matko kaže kako su trgovine u Moskvi prepuni vodke. U Kini su bili dva tjedna. Natjecanje je bilo organiziranu na stadionu u gradu Hefei-u, a sudjelovali su natjecatelji iz svih dijelova svijeta uključujući SAD, Kinu, Japan, Njemačku itd. Na natjecanju je Matkova ekipa osvojila prvo mjesto. Konstruirali su robote koji igraju nogomet tako da prepoznaju loptu, golove, graničnu crtu te međusobno komuniciraju. Na žalost, roboti su se na kraju raspali. Izrada jednog robota zahtijeva stotine radnih sati i znatna materijalna ulaganja. Zadovoljstvo nakon pobjede Priprema za utakmicu Obično se u njih mora ugraditi nekoliko desetaka senzora i više motora. Koriste se kamere za analizu snimke u realnom vremenu. Matko će boravak u Kini, osim po uspjehu, pamtiti i po tome što je upoznao mlade ljude koji su se s njim natjecali u Kini. Osim u Hefei,bili su u Shangaiu i Pekingu za koje kaže da su ogromni gradovi, puni vrtova, ali zagađeni do te mjere da se uopće ne vide oblaci. U Kini su kušali tradicionalna kineska jela, pili pivo(koje ondje košta četiri kune!), posjetili znamenitosti : Kineski zid, Kineski vrt u Pekingu, Ljetnu carsku palaču, Ptičje gnjezdo u Pekingu i Zabranjen grad. I još su se kao pobjednici vratili u Hrvatsku. OSTALA PUTOVANJA Zahvaljujući natjecanjima iz robotike Matko je dosad posjetio razne zemlje diljem svijeta i ostvario zavidne rezultate. U Slovačkoj, na otvorenom prvenstvu 2015 osvojio je peto mjesto, u Austriji četvrto, a u Sloveniji drugo mjesto. Pripreme za natjecanja su duga, ali na kraju se sve isplati, posljednjih godinu dana svaki su vikend radili na svojim robotima. Matko kaže kako su mu najveća podrška roditelji i prijatelj Nikša. Svoje daljnje obrazovanje namjerava usmjeriti također u smjeru robotike

12 Predstavljamo Predstavljamo Predstavljamo Paula Brečak, 4.G Mlada pjesnikinja koja se već predstavila na manifestaciji Jutro poezije 6. listopada Zvala sam te anđelom, a zaboravila da najljepši anđeli dolaze iz pakla Gledat ćeš u njega kao u spasitelja, Kao u Isusa. Molit ćeš se za uskrsnuće, Moliti da on može sastaviti tvoje drhtave kosti Kao grančice ptičjeg gnijezda, Kao pepeo kuće koja je odavno izgorjela do temelja, Kao prašinu ispod naših škripećih kreveta. Pljesnut ćeš rukama govoreći Gospodine, molim te spasi me Svaki put kad ga vidiš u svojim priviđenjima. On će ti dopustiti da mu okruniš glavu, Iako će mu šake krvariti Svaki puta kada ih potegne niz tvoju kralježnicu. Brisat ćeš krv sa haljina, Prati ih iznova i iznova, Pokušavajući isprati gorki okus koji ostavi Svaki puta kada te ostavi. Ne možeš oprati sram. Sram kao masna, crna vrana krešti ispred tvoga prozora Svake noći kada pokušavaš sanjati njega. Draga ženo, Zar si zaboravila kako je uzeo sjekiru, Zabio je u svako deblo dok cijela šuma nije nestala, Iskoristio drvo da bi potpalio vatru Pod kućom koju je sagradio tebi od obećanja i snova, Ispraznih sada kao i tvoje smrskane kosti Čiji je pepeo gurnuo pod svoj krevet Dok je jebao drugu ženu Na krovovima tvojih nadanja? Držiš krunicu u rukama I iznova izgovaraš njegovo ime I također: Dobro sam. Sve je u redu. Sve je ok. Nema ništa odvratnije Nego čuti samu sebe kako govorim Da sam navikla na ovo. Da sam navikla opraštati. Da sam navikla na bol Toliko da više niti ne plačem, Samo ležim na krevetu, ravno na leđima Zureći u tamu. Više se ne bojim mraka, Bojim se upaliti svjetla i shvatiti da ti nisi ovdje. Već toliko dugo gledam u tvoju odsutnost Da sam naučila kako te izgraditi od kisika i dušika. Više se ne bojim čudovišta ispod kreveta Bojim se čudovišta koja sam naučila voljeti. Da me razrežeš upravo sada, Uzmeš mi dušu i staviš je golu na kirurški stol, Vidio bi ožiljke na mojim bokovima; To je bio prvi puta kada si me povrijedio I ja sam se pokušala uvjeriti da te mogu izrezati iz sebe. Na mome vratu je masnica u obliku dlana, Od svih onih trenutaka kada nisam mogla disati, Od svih onih trenutaka kada si me želio povrijediti, A nisi se mogao natjerati da odeš. Moja stopala su puna rupa Od svakog puta kada si ispaljivao metke I pokušavao me natjerati da plešem za tebe. Moja rebra, moja prsa, moj trbuh, Sada je sve plavo i crno, Ožiljci koji nikako ne žele zarasti Ti nikada nisi digao ruku na mene, Ali nikada nisi ni trebao, Ponekad poželim da jesi. Da se mogu pogledati u zrcalo i vidjeti jasno Sve načine na koje si me mrzio, Možda bih se mogla natjerati da odem. Ovako, Ja sam pred tobom na koljenima i dlanovima, Opet i još uvijek, Molim za uskrsnuće Od nekoga tko niti ne vjeruje u Boga. Šumski požar Tada sam ju prvi put upoznala Zaljubila sam se u njezine bokove, U krivulju njezinih usana I u to kako ništa u vezi nje nije bilo smješteno u parametre. Njezin glas je oscilirao A njezin smijeh je bio drugačiji svaki puta. Zaljubila sam se u njen smijeh svaki puta. Kada sam ju prvi put upoznala, bila je šumski požar, I dalje jest. Prelazila je šume kao da ih tamo nikada nije ni bilo. Ja sam bila ptica, Ptica plavih prsa i crvenih krila, Izgubljena i spremna umrijeti. Bila sam jedino što nije spalila do kosti, Uzela me u svoje ruke i šaptala mi uspavanke. Ona je postala moja uspavanka. Zaljubila sam se u svih pet od njezinih elemenata, Njezina duša bješe zadnja i prva, Odmah nakon njenih bokova, njenih usana. Vidjela sam način na koji njezine oči reflektiraju Boga. Ona je učinila da vidim svih devet krugova pakla i raja, Sve sa zatvorenim očima. Nikada nije htjela himnu. Ona nije taj tip anđela, Nego onaj koji pada samo da bi se dignuo Iznova i iznova. Ona nije željela da ova priča bude izgovorena, Čak i kada bi se imalo išta reći. Imala je svoju definiciju šumskog požara: Da je tih, Da dolazi niotkud. Prolazi brzo Ne ostavljajući ništa iza sebe, Nikada ne gledajući iza sebe. Ja sam imala drugačiji pogled, Ja sam imala pogled ptice sa slomljenim krilom koja ne može odletjeti, Cijelo vrijeme znajući da će me požar, Da će me ona, Uništiti, Ali svejedno, bilo je prek(r)asno da bih pobjegla. Ovo nije himna jer ona nikada nije željela himnu, Ovo nije priča jer ona nikada ne bi odobrila nijednu. Ja samo govorim, Šumski požar jest tih, Dođe niotkud i u sekundama promijeni cijeli tvoj život, Spali sve što mu se nađe na putu i nikada ne gleda unazad. Ja znam da ona nikada nije željela učiniti ovo, Ali moja plava prsa i crvena krila Crna su sada. Sve je crno sada. Jutro poezije Pod starim krovovima PIŠE: PAULA BREČAK, 4.G Jutro poezije poznato je okupljalište zagrebačkih pjesnika i umjetnika još od davne godine. Najstarija je to pjesnička tribina ne samo u Hrvatskoj, već i u ovom dijelu Europe. Tokom dugog niza godina Jutro poezije postalo je institucija zagrebačkog kulturnog života. Ugostila je pjesnike kao što su Vesna Parun, Arsen Dedić i Luko Paljetak. Okupljajući se na Gornjem gradu, u najstarijoj taverni u Zagrebu Pod starim krovovima, pjesnici imaju priliku pročitati svoje radove pred zainteresiranom publikom. Možete zamisliti moje iznenađenje kada sam dobila poziv da u sklopu 3. Gornjogradskog književnog festivala gostujem na Jutru poezije s nekoliko svojih pjesama. K`o za vraga, bilo je to baš u vrijeme kada me hvatala inspiracija pa sam odlučila napisati nešto novo za tu prigodu. Mali prostor lokala bio je prepun umjetnika. Zrak je odisao atmosferom s početka 20. stoljeća, vani je padala kiša, a unutra je odzvanjao smijeh, osjećao se miris vina i cigareta. Ondje su bili pjesnici koje sam već viđala na raznim pjesničkim tribinama i natjecanjima u slam poeziji. Svoje su pjesme pročitali i gosti iz Slovenije, Makedonije i Srbije. Mislim da nije bilo veće časti nego čuti te ljude, ljude kojima se divim, kako mi plješću nakon bezimene pjesme koja je nastala samo nekoliko dana prije i koji su upravo oni prvi čuli. Ili je možda bila još veća čast kada su tražili da pročitam još nešto svoje i čestitali mi nakon toga? Zapalo me pisati članak o ovome i o samoj sebi, no nisu tu bitne samo moje pjesme. Bitan je osjećaj koji je to jutro na mene ostavilo i činjenica da u gradu Zagrebu postoji nešto takvo. Da postoji mala kavana u kojoj se u kišno jutro skupljaju pjesnici u bundama i s gitarama. Piju vino, puše iz lula i razmjenjuju pjesme s posvetama i osobno naslikane slike kao darove. Onaj umjetnički, melankolični čar Zagreba još uvijek nije nestao

13 NAŠI UČENICI KREATIVNOST U NASTAVI 50. virtualni seminar Pisci na mreži s učenicima i profesorima Desete TEKST I FOTO: NELI MINDOLJEVIĆ, prof. Jubilarni 50. webinar Pisci na mreži održan je 2. prosinca Gost književnik bio je pripovjedač Senko Karuza. Pisci na mreži virtualni su susreti sa suvremenim hrvatskim književnicima, prevoditeljima, kritičarima, pjesnicima SUSRET SA ŽIVIM PISCIMA To je izvrsna prigoda da učenici i učitelji upoznaju, kako je rečeno, ŽIVE hrvatske pisce. Dosad ih je, eto, bilo pedeset. Već više godina naša se gimnazija aktivno uključuje u ovaj korisni program, a snimkama emisija i ponuđenim materijalima služimo se na nastavi Hrvatskoga jezika. Naši maturanti iz 4. D razreda Jana Halozar, Fran Mihelin, Dora Movrić, Rok Mozbah i Laura Pascu uživo su sudjelovali u ovome jubilarnom seminaru, uz učenike još nekoliko hrvatskih škola, a kao njihova razrednica i profesorica hrvatskoga, pripremila sam ih i vodila. Prethodno pročitavši ponuđene priče i intervjue, smislili su pitanja za pisca. Svidjelo im se to lijepo i neobično štivo, neka drugačija lektira, pa su Fran i Rok uglazbili, otpjevali i odsvirali Senkovu priču Punjeni purani, a Laura mu je darovala svoju prekrasnu sliku Senko u mreži i začuđena riba. Autor je rekao da je jako, jako sretan, veselo su se družili poslije susreta, a pozvao ih je k sebi na Vis u Malu Travnu dok izdrže. Ja sam pak donijela svoju dragu knjigu, prvu Karuzinu zbirku priča Busbuskalai, Quorumovo izdanje iz 1997., kojoj je urednik bio upravo Miroslav Mićanović. Osvježili smo posvete nakon skoro dvadeset godina. Intervjuirali su nas i za radioemisije Slobodni stil novinarke Katarine Kolege i Jutarnja pošta u kojoj smo istakli važnost i vrijednost ovakvih seminara. Učenici su rekli da ih uvijek snažno motivira sve što potiče čitanje i razmišljanje na kreativan način pa su tako i spomenuli da su Senka Karuzu (i druge pisce) već upoznali na susretima Čitaj! u programu poticanja čitanja za srednjoškolce (Čitamo i pišemo s piscem) na Krležinu Gvozdu i u Hrvatskom društvu pisaca u koje su također od samoga početka aktivno uključeni. Istodobno smo u našoj školskoj knjižnici organizirali online sudjelovanje učenika i nastavnika, uz pomoć knjižničarke Maje Vuković. Profesorice Hrvatskoga jezika Jelena Crnek i Ružica Filipović također su pripremile i u webinar uključile svoje učenike te članove Čitateljske grupe. Iz SMS-a: Bilo je divno, knjižnica prepuna, uistinu smo uživali! Ovdje možete pogledati snimku jubilarnoga 50. susreta sa Senkom Karuzom i našim učenicima: Na sljedećim stranicama nalaze se snimke svih dosadašnjih Pisaca na mreži, preporuka svima: html 4E395A0 Rok Mozbah, Senko Karuza i Fran Mihelin Link radioemisije Slobodni stil : Link radioemisije Stigla je pošta : Iz komentara: Webinari pružaju nove mogućnosti u samoobrazovanju i usavršavanju te prenošenju znanja i ideja. Projekt Pisci na mreži omogućuje mi profesionalni rast i razvoj, praćenje suvremene hrvatske književne scene, kompetenciju kritičkog promišljanja o stvaralaštvu suvremenih hrvatskih pisaca. Pohvalno je da je pokrenuto i pitanje razvijanja kulture čitanja, kod odraslih i kod djece. Čim se spomene računalo, djeca se zainteresiraju, osobito ako im se nude interaktivni sadržaji. Ovaj tip predavanja dostupan je svima, u svako vrijeme i sa svakog mjesta. ZELENE LATICE I CRVENE STABLJIKE tekst: Marija Roth, prof. psihologije Imamo li pravo na zeleno cvijeće i plavo lišće, i ljubičasto, rozo i žuto? Što se događa s onima koji pokušavaju biti kreativni? Kako njegovati kreativnost u našem obrazovnom sustavu? Harry Chapin: CVIJEĆE JE CRVENO Dječak je krenuo prvi put u školu Uzeo pastele i crtati stao. Rasprostro je boje širom papira jer tako je vidio i tako je znao. Učiteljica reče: Što radiš, mladiću? Slikam cvijeće, dječak joj reče. Ona će na to: Sad nije vrijeme, Uostalom zeleno je i crveno cvijeće, Postoji način kako se stvari rade I sve ima svoje vrijeme, dječače, Moraš pokazati brigu i za druge, Ti ovdje nisi jedini, đače. Još na kraju reče: Mladiću, znaj, crveno je cvijeće I uz njeg zeleno lišće ide Ne gledaj u njem neke druge boje jer tako ga oduvijek svi ljudi vide. No dječak reče: Toliko boja u suncu jutra, Toliko boja u dugi ima, Toliko mnogo boja u cvijeću Ja sve ih vidim i služim se njima. Učiteljica reče: Pa ti si zločest, Postoji način kako rade svi, I ti moraš pravilno slikati cvijeće zato za mnom ponavljaj ti: Svi znamo, crveno je cvijeće I uz njeg zeleno lišće ide Ne gledaj u njem neke druge boje, Jer tako ga svi ljudi oduvijek vide. No dječak reče: Toliko boja u suncu jutra, Toliko boja u dugi ima, Toliko mnogo boja u cvijeću Ja sve ih vidim i služim se njima. U kut ga na to učiteljica stavi I reče: Za tvoje dobro, dječače, Ostat ćeš tamo dok sve ne shvatiš Kakav trebaš biti i što pravila znače. U kutu je bio sam, strah mu kroz Nekoliko zadnjih godina u našoj školi u fokusu interesa je poticanje kreativnosti. Kad je riječ o kreativnosti, danas sve više prevladava mišljenje da skoro svi ljudi imaju kreativni potencijal, a o nama samima ovisi hoćemo li ga i razviti. S ciljem da profesori i učenici osvijeste i u nastavi primjene kreativnost, proveli smo istraživanje u našoj školi i osmislili DISCO (DI-fferent S-chool for C-reative O-utcomes) projekt poticanja kreativnosti. Težnja je da se u nastavi koristi što više kreativnih tehnika te da se u okoštalom obrazovnom sustavu pokuša razbiti postojeće obrasce i pobuditi inspiraciju za poticanje kreativnosti u nastavnom okruženju isto kao i u svakodnevnom životu. DISCO projekt je prepoznat od strane Agencije za mobilnost i programe EU te je kao ERASMUS+ projekt od strane Europske komisije financirana edukacija 13 nastavnika u iznosu od ,00 eura Ravnateljica Željka Frković odlazi na edukaciju School Leadership u UK, voditeljica dvojezične nastave, profesorica Silva Crnić prisustvovat će edukaciji Developing a European Dimension in your School, profesor informatike i matematike Josip Kličinović prijavljen je za edukaciju Creative Methodology for Teachers, profesorica španjolskog jezika Magda Kuljiš odlazi na aktivnost job shadowing u dvojezičnu školu u Španjolsku, profesorica matematike Zlatka Plenković odlazi na CLIL tečaj na Maltu, a profesorica fizike Nataša Rudolf u Veiku Britaniju. Profesorica engleskog jezika Karolina Horvatin će pohađati edukaciju Developing oral fluency u UK, profesorica likovne umjetnosti Petra Mi- misli poteče Pa dođe do učiteljice i ovako joj reče: Točno je, crveno je cvijeće i uz njeg zeleno lišće ide Ne vidim u njem druge boje Jer tako ga svi ljudi oduvijek vide. Dosta je vremena prošlo od tad preselili su u drugi grad, U novu je dječak školu krenuo I evo što je tamo doživio: Učiteljica mu se nasmiješila I rekla: Zabava je slikanje, Toliko boja u dugi ima Hajde da ih naslikamo sve. Ali dječak je samo uredno redao Jednako crveno i zeleno cvijeće, A kad ga upitaše zašto to radi Evo što im on reče: Svi znaju, crveno je cvijeće I uz njeg zeleno lišće ide ne treba ga nikad drukčije slikati jer takvim ga oduvijek svi ljudi vide. hanović sudjelovat će u edukaciji Teaching through art activities u UK, profesorica fizike Smiljana Kranjčec prijavila se na edukaciju Interactive teaching - Using educational games in order to enhance learners motivation u Norveškoj, profesorica kemije Frances Novosel pohađat će edukaciju Science: using the natural world for teaching science u UK, profesorica TZK-a odlazi na seminar Sport as a tool to promote intercultural dialogue na Maltu, psihologinja Marija Roth će sudjelovati u edukaciji Addressing Diversity and Equality in classroom u UK, a profesorica hrvatskoga jezika Jelena Crnek će sudjelovala na tečaju o svjetskoj književnosti u UK o čemu nas je izvjestila

14 KREATIVNOST U NASTAVI STRUČNO USAVRŠAVANJE Tekst i foto: Jelena Crnek prof. Od 1. do 17. listopada ove godine, u sklopu Erasmus+ projekta imala sam priliku sudjelovati u edukaciji namijenjenoj profesorima književnosti u Velikoj Britaiji, Cheltenhamu. Tečaj je bio intenzivan, kompleksan i koristan. Unutar 17 dana, zajedno s ostalim sudionicima edukacije, susrela sam se s vodećim imenima svjetske književne produkcije u okviru Cheltenham Lit. Festivala, slušala predavanja i sudjelovala na radionicama prominentnih profesora književnosti s engleskih sveučilišta. Također sam hospitirala u dvjema britanskim srednjim školama gdje sam se upoznala s drugačijim sustavom provođenja nastavnoga procesa, njegovim prednostima i manjkavostima. Naglasak je stavljen na inovativne tehnike i različite pristupe obrade književnoumjetničkih tekstova (od poetskih, proznih do dramskih) u svakodnevnoj nastavi s posebnom pozornošću upućenom podsticanju učeničke kreativnosti. Vrijedno iskustvo koje otvara nove perspektive! U svjetlu niti vodilje ove edukacije i samog projekta kojim se naša škola pridružila velikoj Erasmus+ porodici citirat ću za kraj sjajnog britanskog profesora književnosti Davida Morleyja koji o kreativnosti kaže: Our creative imagination is the most important thing about us. It thrives on serious play, risk and focus. It is crucible for literature, the sciences and mathematics. And it is the best and bravest part of our character. David Morley, English and comparative literary studies Usavršavanje profesora PROFESORI, NATRAG U KLUPE TEKST: TAJANA MATASOVIĆ, prof. FOTO: ALMA ZUBOVIĆ; prof. Proces učenja u kurikularnom pristupu profesionalni razvoj nastavnika - suradničko učenje Sudionici usavršavanja profesora - Proces učenja u kurikularnom pristupu - profesionalni razvoj I druge godine zaredom nastavilo se cjeloživotno usavršavanje profesora u našoj školi. Ista ekipa veselih profesorica i jednog profesora nastavila se družiti tijekom cijele godine, slušajući o različitim temama, dolazeći jedni drugima na satove i učeći od drugih. Teme predavanja ove godine bile su: Kreativna radionica - koju je vodila Marija Roth, Boje i postimpresionizam - koje su vodile Karmen Farac i Petra Mihanović; Permakultura - koju je vodila Tajana Matasović; Primjena istraživačke nastave u informatici - koju je vodila Vesna Skočir; Mentalne mape - koju je vodila Željka Frković, Jadranka Cigić, radionicu pod naslovom Tko sam ja? koja potiče međusobno upoznavanje s novog aspekta i poticanje na timski rad kroz igru kombinirajući samostalne, individualne aktivnosti i rad u grupi. Nove informacije i lijepo druženje pratile su nas i ove druge godine i nadamo se slijedećim susretima. BUDUĆNOST OBRAZOVANJA Tekst: Branka Obradović Martinec, prof. Foto: Alma Zubović, prof. Novi je kurikulum odredio 7 kompetencija koje učenici moraju usvojiti, a jedna od tih kompetencija je učiti kako učiti. Za provođenje novog kurikuluma potrebna je edukacija nastavnika što i nije nešto novo budući smo navikli cijeli život učiti. Naslov se nekima može činiti pretencioznim, ali upravo je to razlog organiziranja edukacije za nastavnike u našoj školi koju vodi prof. Alma Zubović. Kako smo zakoračili u informatičko doba, svaki stupanj znanja ima ograničenu postojanost, pa se cijeloživotno obrazovanje nalazi nužno u opisu obavljanja baš svakog zanimanja. Na edukaciji na koju smo se dobrovoljno javili, našli smo se kao profesori različitih struka i godina staža. Uživala sam učiti od mladih kolega kao što uživam učiti od svojih učenika. Na kraju edukacije dobili smo zadatak da izložimo što smo naučili. Lakonski sam izgovorila, što i naši učenici često čine: Nisam ništa naučila, budući da smo razgovarali, imali radionice, igre, išli jedni drugima na nastavu, čitali skripte s dosta informacija..i u tom svakodnevnom ritmu nismo stigli osvijestiti koliko smo naučili. PROMJENA KUTA GLEDANJA Pripremajući svoju domaću zadaću brzo sam pronašla odgovor na pitanje: Što sam naučila? Odgovor je bio: Promijenila sam kut gledanja! Shvatila sam da je upravo potreba promišljanja i promjena ponašanja bit buduće reforme obrazovanja u Hrvatskoj koju je započeo ekspertni tim predvođen Borisom Jokićem. U našim je školama previše informacija i činjenica, dominira vrednovanje kognitivnih postignuća, a premalo se razvijaju socioemocionalne i psihomotoričke sposobnosti. Zato su nove generacije akademski sve inteligentnije, ali su im emocionalne i društvene sposobnosti sve slabije. Za uspjeh u životu često su važnije socioemocionalne kompetencije od kognitivnih. Ne treba se stoga čuditi što neki učenici s nižim prosjekom ocjena postaju uspješni poslovni ljudi. No, da ne bude zabune: navedena tri obrazovna postignuća trebaju biti ravnopravna. To nam je zadatak! Također, treba naglasiti da prevladavanje formalnog obrazovanja nije isključivo i samo hrvatski pro- blem. Obrazovanje u globalnom društvu je u krizi jer su nam informacije postale sve dostupnije, raširenije i jeftinije. Istovremeno je znanje postalo sve vrjednije, rjeđe i skuplje. (B. Jokić). Izazov je obrazovanja da kvalifikaciju (činjenice) pretvorimo u kompetenciju (dinamičku kombinaciju znanja, razumijevanja, vještina, sposobnosti). Da bismo mogli razviti, i što je još teže, ocijeniti kompetencije kod učenika, kao nastavnici moramo biti svjesni svojih kompetencija. Osvješćivanje naših vlastitih kompetencija nas obogaćuje. Moramo razviti i neke nove kako bismo i neke neke negativne odlike ponašanja i razvili primjerenije ponašanje novim okolnostima u društvu koje zahtijevaju nove sposobnosti. O svemu smo tome učili kroz slijedeće module: Moj osobni proces učenja, Svatko uči na svoj način, Jačanje osobnosti i socijalno učenje, Razvoj nastavničkih kompetencija, Opažanje i Unapređivanje školske nastave. Promjena kuta gledanja i razvoj suradničkog odnosa, a ne rivalstvo izuzetno je važno! Hvala mojoj grupi (Armela Gradac, Marcela Velfi, Marina Sokčević, Martina Dorotek, Vanesa Jurić). Hvala svim mojim učenicima s kojima zajedno rastem i koji mi omogućuju da uživam u ovom poslu

15 KREATIVNOST U NASTAVI TRIBINE Novi pristup učenju latinskog jezika TEKST I FOTO: TAJANA MATASOVIĆ, prof. Kako u nastavu latinskog uključiti gramatiku, dijaloge i pjevanje I RITAM I RIMA I ZDRAVA KLIMA KNJIŽEVNOST & GLAZBA Tekst i foto: Jelena Crnek, prof. Savjetnica Kornelija Pavlić, koja je u svibnju 2015 godine došla u X. gimnaziju Ivan Supek da bi prisustvovala oglednim satima prof. Tajane Matasović radi promoviranja u mentoricu, bila je oduševljena načinom rada i metodom govornog latinskog jezika koju je naša škola i prof. Matasović uvela godine nakon pohađanja ljetne škole latinskog jezika na Akademiji Vivarium Novum u Rimu. Što nam je o tome prof. Matasović ispričala Savjetnica me je i predložila kao gošću predavačicu na Državnom skupu klasičnih filologa u Zagrebu. Na državni skup se prijavilo oko 200 profesora latinskog i grčkog jezika, od Dubrovnika do Istre. Zbog tako velikog broja sudionika, organizator me je zamolio da održim s djecom 2 ogledna sata i 2 prezentacije te relativno nove metode u našim gimnazijama (u Zagrebu se tom metodom služe samo još Mioc - XV gimnazija, gimnazija Lucijan Vranjanin, gimnazija u Sesvetama i mi, X gimnazija Ivan Supek). S djecom sam marljivo uvježbavala ogledni sat, a kako metoda uključuje: gramatiku, dijaloge, glumu i pjevanje, dogovorila sam s prof. Almom Zubović pomoć oko uvježbavanja kanona jedne vesele latinske pjesmice Urbis ardent.... Tako smo uspjele povezati dva predmeta: glazbeni odgoj i latinski jezik (u skladu s kurikularnom reformom i međusobnim povezivanjem predmeta). Za posudbu kostima iz rimskog razdoblja, potegnula sam do Andautonije (Šćitarjeva ) i od mjesne udruge Andautonija koja svake godine u rujnu organizira Dane Rima i rimske kulture, posudila kostime (tuniku i togu) Profesorica Matasović s učenicima 2.A na oglednom satu Državnog skupa klasičnih filologa u Zagrebu rimske cipele Calceus, vrč i tanjure za našu scensku igru. Ovom prilikom zahvaljujem gospođi Branki Zagorec i gospodinu Mladenu Zagorec - voditeljima udruge Andautonija koji su nesebično i spremno, bez ikakve naknade posudili sve predmete koje smo trebali za naš nastup uz puno simpatija i podrške ( za profesore i škole-sve! ). Briljantni 2. a Sudjelovao je cijeli 2.A, a naročito su se istakli glumci: Mario Anić (kao razmaženi dječak Marcus), Antonio Šegota (rob Davus), Tvrtko Baudoin ( otac Iulius), Tena Horvat ( Aemilia), te čitačice didaskalija: Paula Brico, Helen Crnojević i Nika Krivec. Zahtjevne gramatičke sadržaje pred 200 profesora ( sic!) odgovarali su i briljirali: Tena Horvat, Tvrtko Budoin, Maria Azinović, Ivona Smiulj, a prepričavale priču o ljudskom tijelu i o odjeći i obući Rimljana: Iva Herceg, i Petra Hibšer. Svi ostali učenici 2a su briljirali u pojedinačnim pitanjima i razumijevanju latinskog teksta. Na kraju su se svi ustali i srčano otpjevali zahtjevni kanon Urbis ardent... i zaradili dugotrajan pljesak svekolike publike. Učenici Fran Glasnović i Antonio Šegota snimali su cijeli nastup i pripremaju Powerpoint prezentaciju za Supekove dane. Jako sam ponosna na naše učenike jer su proslavili našu školu od Dubrovnika pa do Pule i nakon našeg nastupa pristupili su mi mnogi (mladi) kolege sa upitom kako mogu prijeći na novu metodu poučavanja i kako je moguće da učenici s toliko znanja, volje i radosti pristupaju latinskog jezika. Kako je čitanje povezano s glazbom? Ima li umjetnosti bez književnosti? Može li išta zamijeniti slova? U kojim su knjigama oni koji pišu o glazbi, i izvode je, pronašli stvaralački poticaj? Postoji li tajna veza između slova i ritmova? Marko Pogačar i Andrija Škare U četvrtak, 19. studenoga u 18. sati su članovi Čitateljske grupe i zainteresirani učenici naše škole sudjelovali na tribini O književnosti i glazbi - u Gradskoj knjižnici na Starčevićevom trgu 6. u kviru projekta Kroz knjižnicu do mature, koji se u posljednje dvije godine ostvaruje u suradnji sa sedam zagrebačkih učeničkih domova, a namijenjen je srednjoškolcima. O tome koje su ih knjige zavele i odvele do vlastite poezije, glazbe, proze govorili su Mile Kekin, glavni tekstopisac i pjevač grupe Hladno pivo, Marko Pogačar, pjesnik koji piše i eseje o glazbi te Andrija Škare, novinar, pisac i coach za pisanje glazbenih kritika, Razgovor s njima vodio je Kruno Lokotar, urednik i festivaldžija. izjave i komentari učenika: Mile Kekin i Kruno Lokotar Ivan Kultan i Karlo Jerkić, učenici 1. F razreda X. gimnazije Ivan Supek ) srednja.hr. - Generalno sam došao zbog Mile Kekina i da ne moram ići u školu, ali bilo je sjajno. Stvarno nas je zadivio i nije bilo toliko dosadno koliko smo očekivali, kad su prvi put rekli književnost. Nisu trabunjali o dosadnim stvarima nego su govorili o modernim autorima poput Bukowskog. Mile je bio zabavan, odgovorio nam je na sva pitanja, zezao se na svoj račun i uspio je opovrgnuti tvrdnje da su sve shitniji kak su stariji, rekao nam je Ivan iz prvog razreda Desete gimnazije. Njegov kolega imao je slične motive dolaska, ali je također ostao impresioniran. - Jako mi se svidjelo predavanje. Zapravo sam također došao zbog Mile Kekina i rekao bih da sve ono što može pokazati na pozornici je pokazao i tu večeras na govornici. Ne znam baš previše o književnosti, ali se bavim glazbom pa sam totalno razumio stvari koje su se toga ticale. Samo me začudilo kod glazbenih preporuka da nitko nije spomenuo Termite, jer su tu sve bili neki pankeri. Stoga bih ih ja preporučio svima koji ih još nisu slušali, naglasio je Karlo, također učenik 1.F razreda Desete gimnazije naslikala: Ivana Štuka 3.A

16 KULTURA KULTURA INTERVJU: VINKO BREŠAN Varalice postaju vlast RAZGOVARALA: IVANA BEKAVAC-BASIĆ, 3.A Povodom premijere predstave Carevo novo ruho u Zagrebačkom kazalištu lutaka koja je održana 17. travnja intervjuirali smo redatelja predstave, Vinka Brešana nim negativnostima, ljudskoj gluposti i zatvaranju očiju pred istinom. Prema tome, to je tekst i za odrasle i kad sam krenuo obrađivati Carevo novo ruho imao sam na umu upravo taj dualizam. Treba ostati vjeran Andersenovom predlošku, a to je znao i Mate Matišić koji je radio adaptaciju. Nas dvojica smo radili upravo na taj način. Radili smo predstavu za djecu, u kojoj mogu i trebaju uživati i odrasli. Djeca će pratiti fabulu, razvoj priče, dramaturgiju i nešto će, nadamo se naučiti, dok će odrasli vidjeti satirične detalje kojima je cilj kritika našeg društva. I to je bio osnovni način na koji sam pristupio ovoj predstavi. Mate Matišić je autor adaptacije teksta i glazbe ove predstave, što nam možete reći o suradnji s njim? Već dugi niz godina surađujem s Matom Matišićem. On je radio više-manje svu glazbu za moje filmove, a napisao je i scenarije za zadnja dva filma. Uživam raditi snjim jer je on moj najbolji prijatelj. U ovoj predstavi Mate Matišić je ostao vjeran Andersenovom predlošku, naravno da bi razvio cijelu priču uveo je nove likove, postavio je malo drugačije pozicije varalica na kraju, to je napravio upravo zato da bude vjeran Andersenu te da to bude i kritika društva u kojem mi danas živimo. Naime, varalice na kraju postaju vlast te se jedan i drugi izmjenjuju na vlasti. Mislim da tome ne treba dodatnog objašnjenja. Pritom više ne tkaju nevidljiva ruha nego grade nevidljive tvornice, bolnice i nevidljive škole. UMJETNOST GLUMCA Ova predstava zapravo je simbol društvenog otpora, na koji ste Vi način prišli režiji predstave koja je za djecu ali i za odrasle? Ako gledamo ukupno djela Hansa Christiana Andersena onda ćemo vidjeti da tu ima jako puno tekstova koji su za djecu ali su istovremeno i za odrasle. Uglavnom su to socijalne kritike ili satirični tekstovi gdje se ismijava društvo, ne samo onog vremena nego svako društvo u globalu. Primjer toga je Djevojčica sa šibicama. To djelo je vrlo jaka društvena kritika koje završava na taj način da djevojčica umire i to se smatra sretnim završetkom jer se ispostavi da je smrt puno bolje rješenje nego život kakav je živjela, prema tome to je izuzetno jaka socijalna kritika s jedne strane, a s druge strane ipak je to dječja bajka. DETALJI ZA ODRASLE U tom smislu Hans Christian Andersen je suvremeni pisac i nije samo pisac za djecu već i za odrasle. Carevo novo ruho je specifičan tekst zato što je on zaista namijenjen djeci ali je istovremeno namijenjen i odraslima jer govori i o društve- Film koji je privukao pozornost na Matišića kao filmskog scenarista je Fine mrtve djevojke, a završava tragično kao i Svećenikova djeca Jedna stvar je sigurna. Mi smo isto građani ove zemlje kao i svi drugi, osjećamo probleme ove države kao i svi drugi i kad odlučimo napraviti film mi pokušavamo te probleme koje osjećamo artikulirati na jedan umjetnički način kroz scenarij i film. Tako da je logično da film ima određeni društveni angažman ili društvenu kritičnost. Ako je to komedija možemo to Uvijek je pitanje, imamo li u ovom vremenu i u ovom prostoru i u ovom trenutku u kojem živimo nešto za reći? nazvati satirom, ali nama je teško raditi film koji nema relacije sa stvarnošću u kojoj živimo zato što naprosto mi živimo u toj stvarnosti i osjećamo te probleme, to su problemi o kojima mi želimo nešto reći. I Matišiću i meni je to osnovni pokretač da radimo film. Znači nema umjetnosti radi umjetnosti. Uvijek je pitanje, imamo li u ovom vremenu i u ovom prostoru i u ovom trenutku u kojem živimo nešto za reći? Ako nemamo ništa za reći, onda ne radimo film. Ali ako imamo nešto za reći onda radimo film. Da kažemo to što mi imamo za reći u ovom vremenu i prostoru. Redatelj Vinko Brešan i urednica Cenera Ivana Bekavac - Basić Posebnost predstave su lutke koje je napravio Simon Bogojević Narath. Koliki je vaš dio u toj izradi lutaka? Ovo mi je prvi put da radim lutkarsku predstavu, prema tome ne mogu govoriti o principima. Za početak sam dobio tekst koji mi se jako svidio, zatim sam zvao Simona Bogojevića Naratha kojem sam dao tekst i pitao za ideju kako on vidi taj tekst. Naime, i kazalište i film je kolektivna umjetnost, kazalište je malo više umjetnost glumca, a film je malo više umjetnost redatelja po načinu kako se kontrolira predstava, predstavu kontroliraju glumci dok film kontrolira redatelj. Sve što je u filmu je točno ono što redatelj hoće, a ono što gledate u predstavi je ono kako glumac želi igrati i kako on misli da je najbolje. Zato kažem da je teatar umjetnost glumca, a film umjetnost redatelja. ODNOS PREMA TITU Volim dati prostor svojim suradnicima koji trebaju biti kreativni, a ako ja ograničavam njihovu kreativnost onda ja ne dobivam od njih njihov maksimum. Ja sam ovaj tekst koji je Matišić adaptirao dao Simonu i rekao razmisli o tome kako ti to vidiš. I on je dao prijedlog lutaka koje su 80 do 90% onoga što gledatelji vide na sceni. Imali smo manjih korekcija jer tijekom proba vidimo da nam nešto nedostaje, odnosno neke režijske sitnice koje su meni trebale da bih bolje ispričao priču a to sam korigirao u suradnji s njim. Ali on je autor lutaka. Jeste li imali problema prilikom postavljanjaove predstave? Problemi su uvijek isti u stvaranju predstave, ali to su problemi koje rješavamo u suradnji s glumcima, scenografom i autorom lutaka. To su tehnički problemi koji se ne tiču publike. Najprije ste snimili film Kako je počeo rat na mom otoku i nakon toga je uslijedio Maršal, živjeli ste u vremenu kad je lik maršala imao kultni status, kako to da ste odabrali baš takav pristup jednom takvom liku? Nije pitanje lika, ovdje je više pitanje nas. Ja sam radio film o našem odnosu prema Titu, odnosno koji je naš odnos prema prošlosti i na koji način tretiramo prošlost jer u tom mi znamo biti jako smiješni i to naše tretiranje prošlosti može biti dobar objekt satire. Tu me manje zanimao Titov lik, jer u filmu i nema Tita nego je više pitanje naših reakcija na nedavnu ili neku stariju prošlost. To je bio i temelj na kojem je stvorena satira. TRAGIČNA MANIPULACIJA Recite nam nešto o vašem filmu Kako je počeo rat na mome otoku! To je film koji sam snimao 95 godine. Scenarij je napisan prije nego što je rat bio gotov. I ono što se s tim filmom dogodilo jest što je on po žanru komedija, a ušao je u kina 96 godine i došlo je do divnog odgovora publike. I dan danas je najgledaniji hrvatski film od devedesetih. Naime, ljudi su imali potrebu da se nasmiju svim onim mukama koje su doživjeli tijekom rata. I to je funkcioniralo, makar ja ne mislim da je taj film samo komedija. Tad su ljudi tražili komediju, ali ona ima i svoju dramsku strukturu i tragediju i sve elemente koje neki film treba imati. Za vaš posljednji film, Svećenikova djeca, Mate Matišić je ponovo napisao scenarij, on je ujednom intervjuu izjavio da ga nije zanimala religiozna komponenta, nego je želio vidjeti što se dogodi kad jedan čovjek preuzme u ruke ovlasti Boga. Osnovno je pitanje što taj film jest. I jest komedija i nije. I jest drama i nije. Ja imam pedeset godina, naravno da mi nije cilj bio napraviti film samo o svećeniku koji buši kondome da bi povećao natalitet u mjestu. Ovo je film o manipulaciji, o tome da je neko preuzeo za sebe ulogu Boga. Ako je netko preuzeo tu ulogu, onda taj film ne može sretno završiti. Naime, takve stvari nužno završavaju tragično jer svaka manipulacija završava u drami i ne može završiti kao komedija. To je razlog zašto je film tako dramatično završio

17 KULTURA KULTURA MEĐUNARODNI USPJEH Film Svećenikova djeca je postigao i međunarodni uspjeh. Najava za taj film objavljena je i u francuskom satiričnom tjednom časopisu Charlie Hebdo. Film je iz nekog razloga, koji je meni nepoznat otkupljen za prikazivanje u kinodvoranama u četrdesetak zemalja svijeta, između ostalog i u Francuskoj. Charlie je satirički list koji je prepoznao u tom filmu nešto što je blisko njemu i on je medijski pokrovitelj tog filma koji trenutno igra u francuskim kinima. U tome vide filmski ekvivalent njihovog časopisa i oni su zdušno i bezrezervno dali podršku tom filmu i u medijskoj promociji i svemu ostalom. Mene kao autora veseli kad netko prepozna film. Film ima svoj vlastiti život i naravno da želite da je taj život što duži. Godišnje se snima na desetke tisuća filmova u svijetu. I sad, ako neki film ima život od godinu dana, pa dvije, čak i tri, to je lijepi uspjeh. I za kraj, moramo se osvrnuti na vašeg oca, Ivu Brešana s obzirom da ste i redatelj njegove predstave koja trenutno igra u Kerempuhu. Kakav je osjećaj imati oca koji se nalazi u čitankama za književnost? Kad sam ja išao u srednju školu, on nije bio u čitanci, niti je mogao biti. Bio je mojim sinovima. Kakav je to osjećaj, to njih morate pitati, ja ne znam. Znam jedan drugi osjećaj. Ja s predstavom Hamlet u selu Mrduša Donja zapravo živim od njenog nastanka. Naime, Ivo Brešan, moj otac je imao običaj, kad završi dramu da pozove svoje prijatelje i tu dramu pročita. Kao dijete sam sjedio na podu i slušao te drame. Ja sam naprosto s tom dramom živio i rastao. Zato sam možda s jednim velikim strahom ušao u rad na toj predstavi. Jer sam joj možda preblizak. Pitanje je jesam li u stanju odmaknuti se i čitati na svoj način. Ali kako su ljudi tu dramu, odnosno predstavu prihvatili, vidim da nisam gadno pogriješio. SUVREMENO VRIJEME Svojevremeno je snimljen i film po toj predstavi, a jedno vrijeme i film i predstava su bili zabranjeni za prikazivanje? Ivo Brešan je jedno vrijeme, nazovimo to tako bio i zabranjen pisac. To je bilo između 73 i 80. Naprosto nije imao prilike ništa objaviti, nije mu se igrala ni jedna predstava. Radio je kao profesor u srednjoj školi u Šibeniku. To je velika kazna za pisca, pogotovo dramskog, da se ni jedna njegova predstava ne može izvesti i da on ne može objaviti ni jedan redak koji napiše. To je trajalo osam godina. Dug period nakon kojeg se trebalo vratiti. Radnja predstave je smještena u pedesete godine? Ono što je meni bilo vrlo bitno jest da ostane autentičan tekst i da se zbiva kako je Ivo Brešan napisao. Bilo je prerada predstave Hamlet u Mrduši Donjoj u suvremeno vrijeme, ali ja mislim da to nije potrebno. Ono što mislim jest da treba biti odigrano u vremenu u kojem jest jer će gledatelji iščitati ovo naše vrijeme iz toga. Tu nema nikakvih problema. Jedino što na kraju dajem jedan znak ovog vremena je isključivo na nivou kostima. KONCERT E. MORRICONEA U ARENI GLAZBA VEĆA OD ŽIVOTA Jeste li ikad gledali uživo nekog drugog velemajstora filmske glazbe kako dirigira i zborom od stotinjak ljudi? Morricone je uživo održao u zagrebačkoj Areni uistinu poseban koncert fine nostalgije i grandiozne napetosti TEKST: Mateja Radoš, 3.C E. Morricone u zagrebačkoj Areni Koncert je otvorio gangsterski, s napetom temom iz Nedodirljivih. Nakon nje odmah je uslijedilo nekoliko sjajnih, nostalgičnih, pastoralnih stvari iz posljednjeg Leoneovog filma, nezaboravnog gangsterskog epa o američkom snu, odrastanju, prijateljstvu i izdaji, Bilo jednom u Americi. Osim takvih tema koje kod slušaoca proizvode ushićenje, postoji i druga vrsta Morriconeovih skladbi - one koje su nam desetljećima u uhu (poput twang gitarom obojene The Sicilian Clan ili legendarne Chi Mai). Jedan od nespornih highlighta koncerta dogodio se pred kraj prvog seta. Istoimena tema iz sjajnog Leoneovog post - spaghettija koji se, bizarno, skoro u svakoj zemlji zove drugačije (u originalu Giu la testa, a u Hrvatskoj Bila jednom revolucija). Koncert je, među ostalim, obilježila The ecstasy of gold (iz spaghetti klasika Dobar, loš, zao) savršene sinergije soprana, orkestra i zbora. Čitav set činio se nešto tišim, dok se na početku drugog seta već javlja živahnost repertoara, jača snaga razglasa i akustike. INTERVJU: MATE MATIŠIĆ Učitelji se premalo poštuju Urednica Cenera u razgovoru s Matom Matišićem Na razgovoru s vodećim hrvatskim dramskim piscem današnjice čije su drame postavljali ili po njegovim scenarijima snimali filmove najznačajniji hrvatski kazališni i filmski redatelji: Krsto Papić, Dalibor Matanić, Vinko Brešan i drugi. Matišić je osim toga i glazbenik koji je radio glazbu za Brešanove filmove. Veliki uspjeh postigao je film Vinka Brešana Svećenikova djeca za koji je Matišić napisao glazbu i scenarij. Zajedno su realizirali i predstavu Carevo novo Čija je bila ideja da se adaptira Andersenov tekst Carevo novo ruho? Narudžba je stigla od Zorana Mužića, umjetničkog redatelja Zagrebačkog kazališta lutaka. Rekao sam mu da bih želio adaptirati dvije bajke: Carevo novo ruho i Cvrčak i mrav. Prije godinu i pol dana kad smo Vinko Brešan i ja radili Svećenikovu djecu odlučio sam se za adaptaciju Carevog novog ruha, te sam prije pola godine krenuo raditi na toj adaptaciji. CAREVI I SLUGE Usklik Car je gol! se često tumačio kao razotkrivanje, jeste li i Vi tu vidjeli neke elemente društvene kritike jer je očito da je predstava na kraju postala i za djecu i za odrasle? Ja nisam htio samo prepričati bajku što bi bilo najjednostavnije, htio sam da ima autorski pečat i da otvorim neke probleme za koje mislim da su implicirani u tekstu i da postoje u našoj stvarnosti. Naravno, kada krenete u adaptaciju takve priče, otkrijete dramaturške probleme koje nam nameće Andersenova priča. Trebalo je izgraditi nekoliko narativnih linija a ne izgubiti nit sa carem. Nije problem samo da ispričate bajku, njenu temu, podtemu, motive i razradu teme već je problem i organizacijska struktura tog materijala. Smatram da ljudi koji se danas bave odgovornim poslovima vrlo često rade prilično neodgovorno i da je to tema koja se tiče svih, ne samo odraslih nego i djece i njihove budućnosti. Kad je u pitanju moć i vlast, granicu između djece i odraslih se ne može strogo razgraničiti, jer nasilja vlasti djeluju jednako bez obzira na godine. Kada bi vi to razgraničili, i djeci odlučili dati zapakirano, zapravo biste bili na tragu da budete jedan od careva i da manipulirate, odnosno postanete podsluga cara, dakle onaj koji samo služi sustavu vlasti. Zato sam i mislio da to treba napraviti ozbiljno ili nikako ne raditi. SVEĆENIKOVA DJECA Vaš je tekst Svećenikova djeca prvotno pisan za kazalište, kako je došlo do toga da se po njemu snimi i film? Tu sam dramu napisao godine i igrala je u splitskom HNK, a imala je i premijeru u Moskvi. Kad smo Vinko i ja razgovarali što ćemo raditi došli smo do ideje o Svećenikovoj djeci. Ovaj tekst je nastao puno prije famoznog referendu

18 KULTURA KULTURA ma o braku. Po motivima te drame napisao sam scenarij koji se razlikuje od drame jer je naprosto struktura dramskog pripovijedanja i pripovijedanja za film bitno drugačija. Koliko god se činilo da je kazalište blisko filmu to i nije tako, oni su bitno udaljeni. Pola godine sam radio na scenariju iako sam znao cijelu radnju i kako će se što dogoditi. Vinko za svoj opus bira komedije s dramskim elementima. A to smo htjeli napraviti i u filmu, da završi dramatičnije i tragičnije nego što je počeo. Tako ja i Vinko osjećamo svijet. Kad netko uzme ovlasti bogova, to nikad ne završi dobro. Takve stvari nisu baš u potpunosti smiješne. To je smisao tragičnog kraja. Ideja nije bila da gledatelji budu društveno i politički osviješteni već da se stvori dobra priča koja sve te teze iznosi van. Nije cilj da kažete pouku u film već da ju gledatelji sami shvate. Film i tekst moraju govoriti sami za sebe, bez dodatnih objašnjenja. LUĐAK NA VLASTI Ono što ste već naglasili jest trenutak u filmu kad pojedinac uzme u svoje ruke posao koji ga nadilazi u svakom pogledu i čije posljedice ni u snu ne može predvidjeti? Mislim da je to ozbiljan problem ovih prostora jer je česta pojava da ljudi povjeruju kako su mali bogovi i onda uzimaju nadležnosti koje im ne pripadaju, odnosno uzimaju prava koja ne bi smjeli uzimati. To uglavnom loše završava. To se naprosto ne radi, pomalo je bolesno i patološki kad netko tako krene govoriti iz pozicije božanstava. Prođe vas jeza jer shvaćate da imate luđaka na vlasti. A luđak na vlasti može svašta lošeg napraviti. To je tempirana bomba. Povijest je prepuna takvih. Drugi autor i drugi zanimljiv dio vašeg opusa je suradnja s Krstom Papićem, likovi i teme su iz Imotske krajine. Prije vas je možda najupečatljivije o tome progovorio Ivan Raos u Vječno nasmijanom nebu romanu, po kojem je Antun Vrdoljak snimio seriju Prosjaci i sinovi. Imate li Vi svoj vlastiti, osobni odnos prema Raosu i toj seriji, jesu li na neki način utjecali na Vas? Pa da. Ne mogu reći da sam ja baš kao pisac poput njega. Ali sam gledao te serije i čitao njegove priče. On je također napisao i fantastične drame. Ostao sam iznenađen kad sam ih pročitao. Radilo se o dramama koje se bave plemenima. Ali, svakako, taj svijet o kojem je on pisao dio je i mog svijeta. Ja sam iz Ričica, Raos iz Medovog Dolca a radnja Prosjaka i sinova je smještena u Medovom Dolcu. Iako nisu ista mjesta, mentalitet je isti kao i veza između smrti i života. Ne učeći sam učio od njega. Naravno da sam kao klinac gledao tu seriju i logično je da takve stvari utječu na moju svijest. Volim govoriti o svojim učiteljima poput Krste, Raosa i Gogolja. Problem Hrvatske je što se premalo poštuju učitelji. Ja sam zaista zahvalan svim vrstama učitelja koji su me učili kroz život. Kad imate krizu u pisanju, onda uzmete neki roman i čitate. Bilo koji, nije bitno. Kad ste u dodiru s tuđom fikcijom i tuđom maštom to i vas nekako nadari i pogura u vaš kreativni svijet. KAD PIŠEM BOLJE MISLIM Jednom ste rekli Osjećam nelagodu i dan danas kad moram nekome reći da pišem. Pa da, ja sam puno vještiji u pisanju nego u govoru. Ja to priznajem. Mucam dok govorim, a kad pišem, bolje mislim. Kad krenem pisati neki se drugi mehanizam u meni uključi. Biste li voljeli da vas čitaju srednjoškolci za lektiru? Da, naravno. Prije par godina jedan profesor s Filozofskog fakulteta mi je rekao da su me njegovi studenti izabrali za njima najzanimljivijeg hrvatskog dramatičara. To mi je bilo drago jer sam prije imao dojam da studenti ne čitaju moje drame već da ih samo gledaju. Možete li u dvije, tri riječi opisati vašu suradnju s Krstom Papićem? Krsto je jedan od mojih filmskih učitelja u životu. Pozvao me na suradnju kad sam imao dvadeset godina, dok još nisam ništa znao o tom poslu. Mislio je da sam stariji tako da se malo šokirao kad sam došao na razgovor. Ali mi je dao šansu. Dao mi je da pročitam što je on pripremio. Nakon što sam pročitao, iznio sam mu svoju ideju kako to napraviti. On je rekao: Dobro. Nisam imao nikakvih znanja. Filmski scenarij nije samo smišljanje priča nego i vještina, treba Filmski scenarij nije samo smišljanje priča nego i vještina, treba ga znati napisati. Poseban zanat koji treba izučiti. ga znati napisati. Poseban zanat koji treba izučiti. On me poučavao i naučio me mnogočemu. Vinko Brešan je Papiću asistirao sve do predzadnjeg filma, iako je već imao svoje filmove. Jednim je djelom Vinko postao važan redatelj jer je učio od njega. OSJEĆAJ KRIVNJE Film Fine mrtve djevojke je nastao u vrijeme kad se o istospolnim vezama nije uopće javno govorilo, ipak se stječe dojam da taj film nije prvenstveno o gay paru već o neprihvaćanju drugoga? Da, zapravo o zadiranju u tuđu slobodu. Nije jedini problem u uznemiravanju nekoga zbog toga što je gay, već i zbog drugih razloga. Mislim da je to naprosto nešto što se ne bi trebalo događati, nigdje u svijetu. Drago mi je što sam radio na njemu i što je postigao uspjeh. Vaš komentar uspjeha Matanićevog filma Zvizdan u Cannesu? Mislim da je to super i za hrvatski film i za sve one koji su radili na tom filmu. Izuzetno mi je drago. Matanić je rođeni filmaš i izvrstan je u svom poslu. Vi ste deklarirani katolik? Nekoliko riječi o tome. Jesam, rođen sam u familiji u selu pored Imotskog. Dok sam odrastao, svaku večer prije spavanja bih sa svojom pokojnom bakom i bratom molio krunicu. Bio sam ministrant u crkvi. Cijeli moj svijet je time obojan. Ne mogu to izbrisati. I ne želim. Dapače, veselim se svemu što me veže za zablude i praznovjerje imotskog kraja. Odgojen sam tako da sam uvijek za nešto kriv. Kriv što smo ubili Boga, kriv za nemir u svijetu. Zbog tog osjećaja krivnje vjerojatno tako i pišem. Naprosto je to moj identitet. Moje ime je Mate i oslikava moj identitet. Moja nastojanja da se maknem od toga me samo vraćaju natrag sebi - Mati. Tko su bili vaši uzori u srednjoj školi? Koga ste čitali? Bolje da ne znate što sam radio u srednjoj školi. Dvije godine uopće nisam išao u školu. Iako, bila je jedna meni važna profesorica na zamjeni iz Hrvatskog. Ona mi je prva rekla da je dobro to što pišem. Intenzivno sam počeo čitati u četvrtom srednjem. Volio sam čitati drame. A kao đak, ne bih nikome volio biti uzor. INTERVJU: SIMON BOGOJEVIĆ NARATH Festival ulizica Tekst i foto: IVANA BEKAVAC-BASIĆ, 3.A Razgovor s nagrađivanim autorom animiranih i eksperimentalnih filmova koji je diplomirao slikarstvo na likovnoj akademiji u Zagrebu u klasi profesora Sedera Povod našeg razgovora je premijera predstave Carevo novo ruho, vi ste radili lutke. To vam je prvi put da se bavite lutkama ili ste već prije imali iskustva s tim? U kazališnom kontekstu ovo mi je prvi put da sam radio lutke. Inače u kazalištima se više bavim projekcijama tako da sam iz ovog iskustva puno naučio. Bar se nadam. GENIJALNI TEKST Vi ste nagrađivani autor animiranih i eksperimentalnih filmova, možete li nam nešto reći o tome? Već sam na Akademiji počeo raditi s videima. Radio sam na videoinstalacijama. To se sve događalo u vrijeme kad su se počeli pojavljivati kompjuteri koje smo svi mogli imati kod kuće. Tu se rodila i moja zanimacija za film, a paralelno s tim, tokom srednje škole bio sam na slikarstvu u Primjenjoj. Jednostavno, grupa ljudi s kojom sam se družio poklanjala je veliku pažnju eksperimentalnom filmu. I kad se sve to spojilo krenuo sam u digitalnu animaciju. Tako sam završio u animiranom filmu. Sudjelovao sam u pokretanju festivala eksperimentalnog filma u Zagrebu. Takva kinematografija nije baš popularna, a filmovi koje radim su u biti festivalski filmovi. Novo u adaptaciji ove bajke je to što Mate Matišić uvodi nove likove, na početku predstave imamo dva moljca, glasnika i slično. Na koji način ste rješavali zadane likove? To je zapravo vrsta grupnog rada koji se zasniva na kreativnoj komunikaciji. Naravno, redatelj ima svoju viziju baziranu na tekstu, a u ovom slučaju sam imao potpunu kreativnu slobodu da napravim ono što mislim da treba. Zahvaljujući genijalnom tekstu kojeg je napisao Mate Matišić bilo mi je puno lakše baviti se likovima. Budući da se radi o predstavi za djecu ja sam tu simboliku koju sam pročitao, odnosno osjetio u tekstu pokušao zaodjenuti u nekakav vizual koji u sebi krije ironijsku crtu. To i jest zanimljivost umjetnosti, da su gledatelji također autori. METAFORIČKA SLAGALICA Postoji nešto u predstavi što se zove festival ulizica, što označuju dva para ruku? Što predstavljaju? To je pitanje generacije. Asocira na trpanje boce našeg ministra u džep, zatim animirani film Gustav u kojem on kad je političar ima četiri ruke te se rukuje sa svima. Oni su kao ministri. To je nekakva komika u samom ponašanju. Dok jedna maše, druga obavlja posao. Moljci? Zašto su moljci u predstavi veliki? Imaju li neku simboliku? Toliko su se najeli da su debeli. Ako vam otkrivam zašto je nešto tako, skraćujem vam imaginaciju. Car je vrlo ekspresivan u svakom pogledu. Na kraju se grade nevidljive tvornice. Taj moment narcisoidnosti se odlično postiže kroz sve to momente, opišite nam kako ste radili golog cara? Malo sam se huljski služio simbolikom boja. Puno je toga: kombinacije crven, bijeli, plavi i plavi, bijeli, crveni. Time apliciramo na Francusku, Nizozemsku, Ameriku i Hrvatsku pošto je sam tekst dosta političan. Ima dosta heraldičkih simbola. To je metaforička slagalica. Dvojica varalica, oni se ne mogu odvojiti jedan od drugog i naizgled funkcioniraju u paru? Rađeni su tako da je simbolika boja opet važna. Imamo plavo žutu, a prvo nam pada na pamet zastava Europske unije tako da se referira na nekakve društvene stvari, a to što se mogu odvojiti tumačim kao mimikriju. Nekad vidite jednog, ali tek kad se njih dvojica spoje ta simbolika je jasnija

19 EKLSUZIVNI INTERVJU KULTURA Intervju: Dalibor Matanić Neka se samo jedan zamisli Film Dalibora Matanića Zvizdan je na 68. Film festivalu u Canessu dobio brojne nagrade. Kada se pogleda njegov opus od filma Blagajnica hoće ići na more, Fine mrtve djevojke, Slava Raškaj, čini se da ga zapravo zanimaju, kako bi rekao Arsen Dedić siročad svijeta, ljudi koji su na neki način marginalizirani, koji su žrtve netolerancije RAZGOVARALA: IVANA BEKAVAC - BASIĆ, 3.A Ekipa filma Zvizdan, redatelj Dalibor Matanić i glavni glumci Goran Marković, Tihana Lazović i Stipe Radoja Birate li namjerno marginalizirane ljude za junake svojih filmskih priča? Pa namjerno, naravno. I u modernom svijetu, a i kad je riječ i o nekim povijesnim situacijama, postoji uvijek gaženje temeljnog humanizma. U tim situacijama dolaze do izražaja mane čovječanstva, kao što su nesuosjećanje, nebriga, mržnja, prozivanja. Ako su drugačiji nisu dio zajednice, bila da je to mala, sitna neugledna blagajnica ili dvije lezbijke, ili gluhonijema slikarica, to je u stvari lajt-motiv koji manje-više prolazi kroz sve moje filmove. Današnje se doba gradi na principima koji nisu čovječni. PORUKA TOLERANCIJE Iako vas doslovno ne bismo mogli nazvati angažiranim redateljem, u vašim svim filmovima prepoznaje se nastojanje da se razotkriju društvene anomalije? Film koristim kao ogledalo stvarnosti, da se ustvari u tom ogledalu vide ljudi koji možda djeluju prema nehumanim principima, da se na neki način suoče sami sa sobom, jer svakodnevno, na ulicama, na radnim mjestima, u obiteljima možemo vidjeti kako ljudi odbacuju jedni druge. Film je umjetnost koja ne smije biti pasivna, ne treba isključivo služiti za zabavu, odmaranje ljudi nakon napornog radnog tjedna. Trebao bi navesti ljude da promisle, da pokušaju naći odgovore na neka postavljena pitanja. Publika ne treba biti pasivna, treba je učiniti što aktivnijom. To je smisao umjetnosti, da bude ogledalo stvarnosti, a da ne bude klaun, zabavljač. A glavna poruka filma Zvizdan je? Film Zvizdan nastao je iz ljubavi, za ljubav. Glavna poruka filma je da je potrebna snaga da se današnje društvo izdigne na viši nivo razmišljanja, a onda i djelovanja, da živi po principima ljubavi, tolerancije, suosjećanja, da to postanu elementi po kojima društvo diše, a ne da se razvija jedna cijela generacija, ne samo mladih ljudi, što je vjerojatno posljedica odgoja, edukacije i posvemašnje površnosti, born to hate, što znači hejterska generacija koja traži svoj smisao u omalovažavanju, prozivanju, mržnji raznih drugačijih skupina. Zato je bitno da mladi vide film, mislim da će ga razumjeti. U glavnim ulogama su mlađi glumci tako da će im i to film učiniti bliskim. Jednostavno, ovaj svijet može opstati jedino preko tih najvećih vrijednosti, ljubavi i prijateljstva. SVJEŽI FILM A to nikad nije dovoljno naglasiti Da, to nikad nije dovoljno naglasiti, jer imate pojavu netolerancije već u mladim danima kad bi klinci zapravo trebali u shvaćanjima nadrastati svoje roditelje, izdignuti se iznad njihovih predrasuda, a ispada da se djeca danas često razvijaju ispod razine svojih roditelja, mislim da je ta pojava prisutna svugdje u svijetu, ne samo kod nas u Hrvatskoj. Spomenuli ste da su vam glumci u novom filmu Zvizdan mlađi ljudi. Kad ste birali glumce kojim ste se kriterijem vodili? Glavni glumci tumače po tri uloge što je užasno zahtjevno za bilo kojeg glumca, a kamoli za mlade glumce. Glumce sam birao putem audicije, tako sam odabrao Tihanu Lazović i Gorana Markovića. Među likovima koje su interpretirali nisu ekstremne razlike nego neke suptilne nijanse, ali bitne za film, to ćete vidjeti kada pogledate film. Bilo je potrebno izabrati glumcie s takvim sposobnostima da ostvare te sitne nijanse, i da ravnopravno glume uz iskusne starije glumce poput Tihomira Jurkića, Mire Banjac, Nives Ivanković. Uz njih se u filmu pojavljuje niz baš novih glumaca koji su prvi put na filmu debitirali tako da tu imamo Dadu Ćosića, Stipu Radoju, Lukreciju Tudor, Slaku Sobina. Neka nova lica koja filmu daju potpuno novu svježinu. ŽAO MI JE KLINACA Tema našeg broja su glazbeni stilovi mladih i fenomen cajki. Što vi mislite o cajkama? Jedan nam je gimnazijalac rekao da se od njih previše očekuje, moraju biti odlikaši, svirati neki instrument, baviti se sportom, a onda oni subotom izađu na cajke i prepuste se bazičnim instinktima. I ja vidim da je, nažalost, nastao užasan pressing na mlade, a što se tiče cajki kao ventila za to, ja mislim da je taj fenomen nastao jer u sebi ima elemenata zabranjenog voća, većina je roditelja protiv toga da im djeca slušaju cajke. Meni je zanimljiva stvar u Hrvatskoj da je ona zemlja čudnih apsurda i da ima recimo djecu koja su iz desničarski orijentiranih obitelji, a onda je došlo vrijeme da ta djeca slušaju cajke koje su apslutno nešto s čim se taj politički profil ne bi složio, s podrijetlom odakle dolaze, hoću reći da je to problem koji mi propitujemo u filmu, funkcioniranje u stadu. Funkcioniraju li samo mladi ljudi kao stado? I mnogi odrasli ljudi funkcioniraju u stadu. Da se vratimo cajkama, jednostavno problem je u tome što nitko, baš nitko ne ukazuje na to da je ta muzika jednostavno loša. Ja znam da je sad pretjerano tražiti od klinaca da vikendom idu na klapske koncerte i slično, ali bitno je naglasiti da ta muzika u stvari zaglupljuje. Kroz takvu vrstu muzike ne razvijaju se neke suptilne razine koje se recimo mogu razvijati kroz neke klasične žanrovske obrasce tipa punka, rocka što je ipak druga vrsta poticaja. Ako su cajke za neke mlade svojevrstan bunt ja bih rekao da se bunt ne može izraziti preko gluposti. Ponavljam, mislim da je pola toga zabranjeno voće i ja se nadam da će i tome jednostavno doći kraj jer stvarno mislim da su klinci prepametni da bi ih se dugo moglo još oko toga vrtjeti. Scena sa snimanja filma Jeste li čuli koju konkretnu pjesmu? Ono malo što sam čuo, nije ništa zanimljivo. Da je bar otišlo u neki etno, neki istočnjački, turski ili azijski, da je bar nešto što ima nekog ritma, ovo je stvarno trivijalno. Mladi gospodin je rekao da cajke ukazuju na neke bazične instinkte, ali i tu dolazimo do problema, jer u slučaju cajki bi to značilo da su njihovi bazični instinkti primitivan obrazac života. E, to je sad nešto što je, ja mislim, jako problematično. Glazba je uvijek neka vrsta statementa, uvijek je neki pogled na život, neka reakcija na svijet oko nas. Kroz punk, kroz rock, pa čak i kroz jazz, kroz disco, pa čak i kroz neke druge varijante može se jasno detektirati što neka osoba koja sluša određenu vrstu glazbe misli o svijetu, ali kad su u pitanju cajke, onda se spuštamo na nivo koji je jednostavno primitivan, i onda takva osoba može upisati najelitniji fakultet, ali je pitanje što je u dubini duše. Jednostavno mislim da je to štetan fenomen. Sve je zabranjeno uvijek u modi, i sve zabranjeno je uvijek super, ali mislim da to s cajkama već predugo traje, i žao mi je tih klinaca, jer toliko divne muzike ima na svijetu, muzike koja nije uopće u nekim koricama, kalupima i nekim top listama, muzike koja je užasno intrigantna, divlja, nova, svježa, a to cajke sigurno nisu. VELIKA STVAR Što vam znači uspjeh koji ste postigli? Pa, ovo je velika stvar. Ovo je nivo 2, ovo je jednostavno ono kad se uđe u A ligu, i stvarno je dobra stvar. Od sa- mog početka, kad smo krenuli s prikazivanjem filma, diglo se puno buke i prašine oko filma, pozitivne, i to je jako lijepa stvar. Najveći kompliment mi je da sam bio u konkurenciji sa autorima čije filmove obožavam. Apsolutno ravnopravno nastupio sam s ljudima čije filmove cijenim. Sad treba samo raditi u visinu. Apsolutno je reflektor sad uperen u nas. Osim što je to dobro za mene, dobro je i za Hrvatsku. Hrvatski film je pauzirao 34 godine, i što smo sad tu, velika je stvar. Uspjeh Zvizdana je kompliment i hrvatskoj kinematografiji, a ne samo vama kao autoru? Te su se stvari zapravo događale oko nas, te su se stvari prije deset godina dogodile Rumunjskoj, film koji je izašao je bio nevjerojatno jak, i nakon njega su se svi jednostavno prikvačili uz taj film i krenuli raditi dobre filmove, i sad se u Rumunjskoj svaki film očekuje s velikim respektom. Ista je stvar s Mađarskom i Grčkom, to su također nove značajne kinematografije u ovom dijelu Europe. Tako to ide, u jednom trenutku se podigne na viši nivo i krene tim putem. ETIČNI PISAC Vi ste surađivali s Matom Matešićem u kazalištu i na filmu Fine mrtve djevojke, jeste li vidjeli premijeru Matišićeve nove predstave Ko živ, ko mrtav? Ne, nažalost nisam. Dosta su kontroverzne reakcije, a čini mi se da je Mate Matešić na tragu ovoga o čemu vi govorite, a to postiže demitologiziranjem, zauzimanjem za toleranciju, ukazivanjem na društvene anomalije Ono što je bitno kod Mate Matešića je da je on etična, humana osoba i užasno pošten. Iako se na prvu loptu čini da dolazimo iz različitih pozicija, da iz različitih kutova gledamo na svijet, ali na drugu loptu, kad se malo temeljitije pogleda, ustvari smo jako slični, borimo se za humanije društvo, ukazujemo na nepravilnosti oko nas. To je ono što ja mislim da je bitno da mladi uočavaju, ako vide da netko nekome naudi, da reagiraju, da ne skrivaju. Tako bi trebalo biti u cijelom društvu. Kad napravim film, ako se jedna osoba nakon filma zamisli, ako jedna osoba svoje stavove dovede u pitanje, uspjeli smo! Samo jedna, ali nakon ovog filma se nadam da će ih biti i više. Ekipa filma na Crvenom tepihu u Cannesu 36 37

20 KULTURA KULTURA INTERVJU: GORAN MARKOVIĆ Ljubav iznad svega razgovarala MARINELA MANDIĆ, 3.A Razgovor s Goranom Markovićem, glavnim glumcem u filmu Zvizdan koji je nagrađen na festivalu u Cannesu Kako ste dobili ulogu? Bila je audicija zatvorenog tipa. Došao sam s Tihanom (glavnom glumicom u filmu koja je na Filmskom festivalu u Puli dobila nagradu za glavnu žensku ulogu). Tihana je pomagala tako da je vježbala s glumcima koji su došli na audiciju, uključujući i mene i, eto, našli smo se, počeli smo se i privatno družiti. Dalibor je vrlo brzo rekao: Dobrodošao u film. I to je bilo to. Goran Marković u sceni iz filma Zvizdan Sudbina Može se reći da zapravo kad se dogode takvi uspjesi koji i sami nalikuju na film da su se u njemu naprosto neki ljudi morali naći. Koliko se vama čini da je to sudbinska priča? Mislim da je to doista sudbinska priča. Dosta nas misli tako jer su se sve neke male sudbinske pričice i neki detalji te takozvani znakovi događali da se baš sve poklopilo. I to stalno govorimo. Još od te audicije, pa onda dok smo snimali, nakon snimanja i evo sad taj Cannes, i ta nagrada. Pa neki detalji, od sunčanih dana koliko smo ih imali, a Zvizdan (kolokvijalni naziv za sunce) se zove film, zatim u Cannesu nam je bio na premijeri najtopliji dan, pa i druge, privatne, stvari. Moji roditelji su različitog podrijetla. Rođeni su u Splitu, ali očev djed je iz Bosne i Hercegovine. To je utjecalo na naše živote u smislu da smo za vrijeme rata morali otići jer je otac trpio svakakve probleme, tako da se sve nekako posložilo. Od tih detalja koji su jako osobni do malih detaljčića. Mislim da je zato film takav kakav jest. To Dalibor zove eklipsom, kad se svi planeti poslože. Često puta vi i redatelj naglašavate da je film nastao iz ljubavi, da je o ljubavi i da mu je poruka ljubav, koja je jedina sposobna nadvladati mržnju. To svakako, htjeli smo filmom pokazati da je ljubav iznad svih drugih određenja (vjerskih, nacionalnih)i da su posljedice izdaje ljubavi tragične. Film nije romantičan Što mislite, zašto je film nagrađen u Cannesu? Teško je reći. Scenarij je napisan strašno zanimljivo. Dalibor je pametno i kreativno posložio te priče, to su tri priče smještene u tri različita razdoblja s različitim ljudima različitih sudbina, ali igrane s istim glumcima. Takav režijski koncept u priči kakva je napisana stvari čini pomalo suludima, zanimljivima i one počinju djelovati na podsvijest gledatelja. Sve se nekako krene miješati i spajati. Mislim da je to najviše doprinijelo tome da poruka o ljubavi dolazi jače do izražaja u smislu da se ne može pobjeći od nje, da je ljubav najbitnija te da ako se ljubav ne prihvati u bilo kojem vremenskom razdoblju bilo da smo opterećeni prošlošću, sadašnjošću ili budućnošću, posljedice su razarajuće. Najbitnije je da smo uvijek isti ljudi i da će nas sudbina uvijek potkopati ako se ne prepustimo ljubavi. Ovo nije klasična ljubavna priča, romantična. Film nije romantičan. Zapravo je brutalan. Ljubav sve snažnije dolazi do izražaja i sretan sam zbog toga. Francuski filozof Alain Badiouu knjizi Pohvala ljubavi suprotstavlja se suvremenom načinu gledanja muško-ženskih odnosa kao partnerstva bez rizika, kao konzumerizma u kojem svi dobivaju. Kaže da je jedan od puteva k istini zapravo ljubav, i da se svaka ljubav tiče cijeloga svijeta. To je točno da se tiče cijeloga svijeta jer ljubav ako je istinska, ona je zarazna i za sobom povlači okolinu. Kad je netko sretan onda će i onaj do njega sigurno osjećati sreću. Nažalost tako je i s mržnjom. Mržnja je isto tako zarazna i još je gora u smislu da se nasljeđuje i za nju treba puno manje razloga. Tako ispada da je puno lakše mrziti nego voljeti jer za ljubav je potreban poseban trud. Mislim da je mržnja jednaka nekom blatu kojeg bacaš i zaprljaš i svoje ruke, a zablatiš i druge ljude. Nema smisla. Učio sam svirati trubu Koliko je bilo zahtjevno u jednom filmu glumiti tri različita lika i tri različita karaktera? Dosta zahtjevno. Za svaku ulogu sam se pripremao posebno. Dakle, to su bile tri biografije koje smo pisali za svaki lik, to su biografije koje meni kao glumcu služe da svoj posao odradim što bolje. Životnu pozadinu svakog od tri lika sam napisao što se i ne vidi u filmu, ali je meni bilo bitno da imam pred sobom prošlost svakog lika od djetinjstva pa do trenutka kad filmska priča počinje. Jedan lik je svirao trubu, morao sam učiti svirati trubu. Dosta zahtjevno jer truba nije lagan instrument, ali je strašno pomoglo na kraju. Pjesma koju sam trebao svirati u filmu zazvučala je uvjerljivo. Kad pročitate takav tekst kakav je bio scenarij za film, odmah se počinjete baviti razlikama, ali kad shvatite da su ti različiti likovi tako blizu jer su smješteni u istom mjestu bez obzira na različite periode, počeo sam se baviti sličnostima tih triju likova. Od toga da imaju slične probleme, poput mržnje koja vlada u tim područjima, do detalja u nekim momentima radnje filma. Suradnja s drugim glumcima, kako je to išlo? Super. Stvarno se sve poklopilo. Dobro smo se provodili za vrijeme filma, ispred i iza kamera. Tihana je zmaj od glumice, od starta smo profunkcionirali i vrlo dobro smo dolazili do glumačkih rješenja, s njom je bilo fantastično raditi, odlična je glumica. Em se diviš, em se dobro zabavljaš. Tako da ne može biti loše. S mojim kolegom Stipom Radoja koji je igrao mog najboljeg prijatelja u dvije priče također je bilo super, zatim Mira Banjac, igrala je baku, od nje sam naučio strašno puno. Imali smo par scena skupa i u tih par scena malo, ono malo što sam gledao nju kako glumi, bilo mi je izuzetno poučno iskustvo. Trpimir, Jurgić, Nives Ivanković, svi su divni! Bilo je zahtjevno, ali i zabavno. Cate Blanchett i MichaelCaine Kako vam je izgledao boravak u Cannesu? Kakav je bio službeni dio, a kakva je bila zabava? To je nezaboravno iskustvo. Dođeš tamo kao glavni glumac i glumica na promociju filma. To su uglavnom bili intervjui za intervjuima, fotografiranje za fotografiranjem. Onda shvatiš da tvoji glumački idoli koje su ti bili uzori prije nego što si počeo glumiti, rade isti posao, na isti način, na istim mjestima. Kretali smo se po istim prostorima i susretali se radeći isti posao. Naprimjer, Cate Blanchett koja je meni izvanzemaljac u pozitivnom smislu, ona je radila fotosession prije nas i mi smo onda trebali doći na njeno mjesto, direktno iza nje. Onda smo prolazili u jedan mali prostor i mimoišli smo se na pola metra. Pogledala me pogledom Aha, ti sad ideš raditi isto što i ja, nismo ništa rekli, ali smo se pogledali i nasmiješili. Bilo je strašno vruće i ja sam još nakon toga piljio u nju. To je super iskustvo. Predivno iskustvo je također bilo gledati premijeru Michaela Cainea i Harveyja Keitela zajedno s njima u kinu dva reda iza njih. To su sulude stvari, da gledaš uzore na velikom platnu i da odrađuješ isti posao zajedno s njima. Shvaćaš da nisu drugačiji od tebe, ali samo rade više, isto su normalni ljudi, gledaju te isto kao i ti njih. Jednostavno divno. Nismo imali puno slobodnog vremena, nakon naše premijere navečer smo imali tulum na kojem smo se zabavili i plesali. To je to bio jedini tulum na koji smo mi išli. naslikala: Ivana Štuka 3.A 38 39

21 KULTURA KULTURA Priče iz Alibabine špilje Promocija zbirke koju je napisao naš profesor filozofije, logike i sociologije Ivan Zoretić Napisala: Paula Brečak, 4.G, Foto: Antonio Britvar, 4.G Učenici čitaju Zoretićevu priču Kardinal i hašomani ljudi koji su pozorno pratili promociju. Nije lako biti pisac. Teško je iskazati svoje emocije, sjećanja i snove u riječima. Još ih je teže pustiti u svijet da lete kao lastavice, koje su Zoretiću toliko drage, i ne bojati se osude. Kao netko tko ima ambicije za pisanjem, priznat ću vam da ako ikada dođem do trenutka u kojemu netko čita moju knjigu pred prostorijom punom ljudi, ja ću strijeljati pogledom po svima i bacati bureke ne, ne bureke, to je fino bacat ću prokulice na one koji zijevaju i ne izgledaju oduševljeno mojim radom. Da je Zoretić to i imao namjeru raditi, ne bi imao na koga bacati prokulice, ali njega to niti nije zanimalo. On je zamišljeno gledao u nešto što samo on može vidjeti i smješkao se. On je možda vidio uspomene, a ja sam vidjela njegove riječi kako izlaze sa stranica i pred mojim očima prizivaju pripovijetku u stvarnost. Vidjela sam njegov bivši razred, te lude maturante, kako bacaju fotelju u more i očijukaju s lijepim Varaždinkama. Vidjela sam i stepenice Filozofskog fakulteta, i Zoretića koji priziva pameti neku mamu na tabletama i govori joj kako joj klinac za kompjuterom toliko visi jer gleda porniće. Sve su to stvari o kojima naš upečatljivi profesor piše u zbirci Kardinal i hašomani. Da ne biste mislili kako se sve vrti samo oko naše škole i profesorskog života, ima tu i priča o faksu, pjesnicima, politici, automobilima i još mnogočemu. ZNAČAJNI TRTENUCI Ivan Zoretić profesor je naše škole o kojemu se prenose priče, i priče se pamte generacijama. Svaki razred koji zapitate imat će za ispričati poneku anegdotu ili dogodovštinu o njemu ili s njim. Nije ga lako zaboraviti i nije ga lako ne primijetiti, baš kao što niti njegove knjige nije lako previdjeti. Kažu kako svi ljudi dnevno prođu pored barem desetak priča, a pisci su oni koji primijete barem jednu. Zoretić je godinama išao kroz život noseći na leđima onu svoju slavnu karmu te primjećivao razne priče. U zbirci Kardinal i hašomani zapisao je one koje je smatrao da treba podijeliti sa svima. To je više nego samo neka tamo knjiga, to je skup životnih situacija i lekcija kakve se događaju većini nas. Samo što je većina nas previše zaokupljena vlastitim životnim situacijama da bi primijetila te naizgled beznačajne trenutke. Zoretić, kao pisac, te trenutke sakuplja i prepričava te vraća u život nešto što se desilo prije mnogo, mnogo godina. I to čini na zavidno dobar način. Nekoć u djetinjstvu letio sam poput laste piše Ivan Zoretić u svojoj zbirci pjesama Šarene ptice koju je objavio ne tako davne godine. Možda u djetinjstvu i jest letio poput ptice, no onda se zaposlio u dragoj nam X. gimnaziji Ivana Supeka kao profesor filozofije, logike i sociologije pa počeo željeti letjeti kroz prozor pri pogledu na sve nas divne, krasne i Bogom dane učenike, ali samo nagađam. Za predavati u srednjoj školi treba biti karakter, pa ne čudi što Zoretić već duže vrijeme ostavlja poseban i nezaboravan dojam na sve svoje učenike, a i kolege. Iz tog razloga upravo oni su odlučili organizirati promociju njegove najnovije knjige Kardinal i hašomani. PAPIR ILI MOST Kardinal i hašomani zbirka je od 69 pripovijetki nastalih tokom vremenskog raspona od barem jednog desetljeća. To je njegova četvrta izdana knjiga koja dolazi nakon uspješnica kao što su roman Dnevnik čuvara stanova (1996.), zbirke pjesama Šarene ptice (2001.) te pjesničkog romana Kristalni grad (2004.). Kada čovjek tako puno piše i objavljuje zapitate se odkuda mu toliko inspiracije. Možda se to može objasniti odgovorom koji je Charles Bukowski dao kada su ga zapitali što čovjeka čini piscem Vrlo je jednostavno, rekao je Bukowski: Možete sve prenijeti na papir, ili možete skočiti s mosta. No možda nešto ima i u tome da učenici ponekad čine toliko nezamislive stvari, da ih se jednostavno mora zapisati. Upravo tome dokaz je jedna od pripovjedaka u zbirci, i to upravo ona koja se čitala na promociji spomenute knjige održane 5. ožujka godine u kinodvorani naše drage škole. No krenimo redom ZAFRKANTSKI TON Profesorica hrvatskog jezika i urednica Cenera Ružica Filipović sve je pomno organizirala, a učenici naše škole iz obje smjene dupkom su napunili kinodvoranu tog znamenitog Profesor Ivan Zoretić na promociji knjige Kardinal i hašomani u kino - dvorani X. gimnazije Ivan Supek dana. Svi su željeli svjedočiti prvoj promociji ove knjige o kojoj se toliko šaputalo i nagađalo po hodnicima škole. Kako je to ipak bio i dan prikazivanja talenata koje naša škola, iskorišteni su i učenički talenti. Neki su učenici dobili priliku pokazati ono po čemu su već ionako dobro poznati. Rok Mozbah i Fran Mihelin započeli su promociju Azrinom pjesmom A šta da radim i tako već otpočetka zagrijali publiku za ostatak programa. A što da radimo kada profesor Zoretić objavi knjigu nego da mu napravimo promociju? započela je profesorica Filipović koja je vodila program te razgovarala s piscem. Promocija je nastavljena čitanjem jedne od pripovjedaka iz zbirke Kardinal i hašomani koje je bilo isprekidano glazbenim točkama već spomenutih učenika. U nekoliko navrata pridružili su im se i Luka Novokmet te Dora Novak. Pripovijetku su naizmjence čitali Luka Novokmet, Dora Novak, Filip Mayer i Paula Brečak. Prikladno je izabrana jer se bavi upravo učenicima naše škole, ali nekih davnih, davnih godina. Zoretić započinje priču objašnjavajući kako je dobio najgori razred na školi koji nitko nije htio. No ako poznajete profesora Zoretića, vjerovat ćete mi da je on uskoro s njima stvorio vrlo dobar i poseban odnos zbog kojega su ih na maturalcu u Španjolskoj i prozvali Alibaba i četrdeset hajduka (razrednik Zoretić- Alibaba, a učenici - hajduci). Cijela pripovijetka napisana je u Zoretićevom dobro poznatom zafrkantskom tonu pa je tako i uspjela nasmijati mnogobrojnu publiku. PRIČE O ŠKOLI I OSTALOME Za vrijeme čitanja riječi koje je on sam napisao na njegovom licu mogao se vidjeti nostalgičan osmjeh pun melankolije, a opet sreće i zadovoljstva. Nije to bilo ono egoistično i samovažno netko čita moju knjigu već su mu se u očima mogle vidjeti scene koje su taj dan bile prizvane pred toliko mnogo Luka Novokmet čita najzanimljiviji dio priče VELIKO ODOBRAVANJE Puna dvorana na promociji njegove zbirke dokazala je ono što i ja pokušavam reći. A to je kako u školi imamo profesora na kojega možemo biti ponosni, profesora koji piše knjige koje itekako vrijedi pročitati. Kako su one sve životne i imaju široku tematiku, svatko će uspjeti pronaći nešto za sebe iz njegovog velikog opusa pjesama i drugih tekstova. Prvom pripovijetkom koja je javno pročitana na promociji u našoj školi, Zoretić je izazvao veliko odobravanje što se moglo primijetiti po smijehu koji je prekidao čitanje te glasnom aplauzu nakon cijele promocije. Ovo bi se lako moglo nazvati jednim od uspješnijih događanja u našoj školi. Sada nestrpljivo čekamo njegovu iduću knjigu kako bi se sve moglo ponoviti. A do tada, požurite u knjižare i saznajte tko je to Kardinal, a tko su hašomani i zašto Zoretić mrzi automobile, a podnosi srednjoškolce. Ispunjena kino - dvorana na promociji, na praznim stolicama su inače sjedili učenici koji su čitali priču, svirali i pjevali 40 41

22 TIN UJEVIĆ TIN UJEVIĆ Učenik i Učitelj Pripremila: Ivana Bekavac-Basić,3.a fotografija: Stanislav Habjan Ilustracija pečata: Klasja Habjan Prošle smo godine pisali o A. G. Matošu. U početku vjerni obožavatelj Matoša, Tin Ujević se javno odrekao Rabbia (člancima Cezar na samrti; Barres i Omniobarres, 1911.) i zametnuo polemiku s njim, jedinu polemiku koju je Matoš želio izbjeći, pa je na grube Ujevićeve napade odgovarao iznenađujućom mlakošću. Očito, bio mu je drag ovaj Discipulus, možda i zato jer je osjećao njegov talent; a ni Ujević se nikada nije uspio do kraja rastati i udaljiti od Matoša, koliko god ga se odricao. S očeve strane Tin Ujević je mogao naslijediti određen književni talent, pošto mu je otac, učitelj bio sklon književnosti te je i sam pisao. Tin je prva tri razreda osnovne škole polazio u Imotskom. Nakon toga seli u Makarsku gdje završava osnovnu školu odlazi u Split gdje se upisuje Klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu. U svojoj trinaestoj godini počinje pisati pjesme od kojih nijedna nije sačuvano (sam svojim prvim djelo m smatra kratak tekst Voda koji je završio u košu za smeće nekog urednika) godine Tin maturira u Splitu s odličnim uspjehom, odustaje od mogućnosti zaređenja te odlazi u Zagreb. Upisuje studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Te iste godine objavio je svoj prvi sonet Za novim vidicima u časopisu Mlada Hrvatska. Političko djelovanje Tin se od svog dolaska u Zagreb i druženja s mentorom i Rabbiem Antunom Gustavom Matošem te suvremenicima Krešom Kovačićem, Ljubom Wiesnerom i drugima isticao kao gorljivi pravaš, zalažući se za neovisnu Hrvatsku i slom Austro-Ugarske Monarhije. Nešto kasnije, kao pripadnik buntovnog mladog naraštaja hrvatskih intelektualaca, Ujević se do Prvoga svjetskoga rata, pa i početkom rata, kao emigrant u Parizu, više nego književnošću isticao političkim djelovanjem: mijenjajući svoju političku orijentaciju. Žestokim antiaustrijskim člancima u hrvatskom tisku i vatrenim govorima u Beogradu, zagovarao je ideju o srbijansko-hrvatskom jedinstvu i ujedinjenju Hrvatske i Srbije je s hrvatskim književnikom i publicistom Milostislavom Bartulicom pokrenuo list Ujedinjenje, u kojem su obojica zbog članaka okarakteriziranih kao žestoka protudržavna retorika bili uhićeni i zatvoreni na nekoliko mjeseca. Razočaran politikom unitarnoga jugoslavenstva zauvijek odustaje od političkih ambicija, okreće se književnosti, osobito poeziji. O svom rastanku s idejom jugoslavenskog jedinstva pisao je u pjesmi u prozi Drugovima: Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu. Književnost Pošao je dakle od Matoša i došao do Baudelairea, otkrivajući ga i prihvaćajući matoševskim iskustvima i poticajima. Ali, odrekavši se Učitelja, komu se mladi Ujević i mogao okrenuti ako ne Baudelaireu, osnivaču modernoga europskog pjesništva? Bio je možda u meni jedan Baudelaire prije nego jedan Ujević. Napisao je tu rečenicu u eseju Mučeništvo života i raj u afionu. Smisao je jasan: Baudelaire nije njegov uzor, on je njegov dvojnik. Baudelaireovski ponor doživljavao je u sebi kao najdublju poetsku opsesiju ( Ponore! more povrh moje glave ), ali je tom ponoru suprotstavio visine, let prema suncu, prema zvijezdama, prema apsolutnom (Visoki jablani: simbolična pjesma filozofske vedrine). Tako je Ujević išao tragom Baudelairea: opirući mu se. Isti odnos imao je i prema Rimbaudu. Njegov dramatični Ispit savjesti (u Savremeniku 1923.) otkriva rimbaudovske dileme, koje konačno rješava antirimbaudovski: nije se odrekao umjetnosti i vratio urednom građanskom životu kao Rimbaud, nego se odrekao urednoga građanskog života da bi se sav posvetio svojoj sumnji, to jest umjetnosti, u koju je možda upravo zato toliko sumnjao jer je toliko vjerovao u nju. Prve dvije zbirke pjesama, Lelek sebra (1920.) i Kolajna (1926.), dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku; samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to ćirilicom i ekavski. Izlazak druge zbirke dočekao je s iznenađenjem i nezadovoljstvom ( Zato me je i oštampanje Kolajne, u ovim prilikama i sa takvim zadocnjenjem, toliko contrarie, oneraspoložilo. No, uostalom, S.B.C., kojemu to ne odobravam nikako, i oštro prosvjedujem, jer nisam htio da ništa izdajem na tzv. srpskoj ćirilici..., pisao je tada Krklecu.) Do Drugoga svjetskog rata objavio je još zbirku Auto na korzu (1932.) i reprezentativni izbor svoga pjesništva Ojađeno zvono (1933.). Komunističke vlasti zabranile su mu javno djelovanje, pa je nekoliko godina živio kao anonimni prevoditelj. Tek izabranim pjesmama Rukovet(1950.), zaslugom Jure Kaštelana, koji ju je i priredio, Ujević se otkriva novom naraštaju čitatelja, da bi posljednjom zbirkom Žedan kamen na studencu (1954.) potvrdio vodeće mjesto u hrvatskom pjesništvu. Osobenjačkim načinom života skrivao je tajnu svoje intimnosti, pa je godinama bio u središtu pozornosti posjetitelja boemskih kavana i gostionica u Beogradu, Sarajevu, Splitu i Zagrebu, gdje je, tim redom, proveo sve godine života od povratka iz Pariza do smrti. Čim se objavila u svojoj veličini, Ujevićeva poezija predstavila se kao izazov: i čitateljstvu i našoj književnoj, pjesničkoj tradiciji. I to dvostruki izazov, s dva suprotna predznaka. Jednu od njih prihvaća, ali ne zato da joj se pokori nego da se nadmeće s njom. Drugu otklanja i pobija. Hrvatska renesansna i barokna pjesnička riječ bila je glas europskoga kulturnog podneblja. S tim podnebljem Ujevića vežu i odgoj i naobrazba. To je dakle tradicija kojoj se obraća i kojoj želi pripadati. Zato u njegovu pjesništvu ima i renesansne razigranosti i neobarokne kićenosti. S preporodom u XIX. stoljeću počinje naše nesretno zaostajanje. Hrvatski pjesnici kao da su u tom trenutku posumnjali u svoje pravo na estetsku autonomiju; svjesni težine povijesnog trenutka u kome se tada nalazio hrvatski narod, oni su preuzeli na se krupne nacionalne zadatke, podredivši im i svoje umjetničke želje. Nastaje oblik hibridne književnosti, koja u službi nacionalnih ciljeva zadovoljava političke i društvene potrebe, ali zanemaruje umjetnost. To pjesničko nasljeđe Ujević ne prihvaća i pobija. Činjenica da se pjesnički oglasio u pravaškoj Mladoj Hrvatskoj, u društvu mladih koji su tvorili Matošev krug, ne pobija nego potvrđuje tu tvrdnju. Jer Matoš je poslije mnogih godina bio prvi dosljedni Europljanin u hrvatskoj književnosti, prvi koji se opet zagledao preko međa svoje male domovine, i ako je ičim privukao pozornost i pribavio odanost tadašnjih mladih literata, pribavio ju je tom značajkom svoje pojave. Do Ujevićeva najprije osobnog udaljavanja od Matoša, a zatim i književnog raskida s njim, doći ce u trenutku kad je mladi, samouvjereni Discipulus pomislio, da Rabbiev raskid s našom zaostalom pjesničkom prošlošću patetičnog rodoljublja nije ni dostatno jasan ni dostatno iskren. Dakle ni dostatno odlučan. Doba matoševskih soneta kao što su Mrtva domovina ili Naše vile ostalo je trajno za njim. Ujević je u pjesmama ostvario snažne akcente osobne tragike (Svakidašnja jadikovka), izrazio duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi (u Kolajni), ispjevao himničke psalmodije radu i ljudskom bratstvu (Pobratimstvo lica u svemiru; Čin sputanih ruku), skladao složene filozofske refleksivne orkestracije (Riđokosi Mesije), razvijao simbolične vizije svemirskih zvjezdanih prostranstava i čežnje za visinama (Visoki jablani), zanosio se raskošnom ditirambičnošću (Svetkovina ruža) i predavao zreloj, mudroj staračkoj skrušenosti i sladogorkom pomirenju sa životom takvim kakav jest (Molitva za koru kruha i zdjelu leće; Ganutljive opaske; Hymnodia to mousomati). Pišući poeziju sad u rigorozno zatvorenoj formi, sad u nesputanoj otvorenosti slobodnog stiha, prožetu uvijek blistavim sjajem svježe imaginacije modernog intelektualca i erudita, Ujević je, kao nedostižni čarobnjak riječi, ostao dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima a istodobno različit od svih, pa i kad je iskustvom nadrealističkih nastojanja prodirao u zaumlje, ili kad je propuštao u svoj stih zrnca ekspresionizma i dadaizma koje teže razaranju oblika. I kuštrava asocijativnost u nevezanom stihu i u pjesničkoj prozi, i retoričko-patetički nacionalni i društveni aktivizam u raspjevanom himničkom tonu: sve to tvori Ujevićev pjesnički pluralizam, vidljiv već u njegovim prvim pjesničkim radovima (pjesma Veliki početak, 1913.). Na neizgovoreno pritajeno pitanje: kako je moguća ovolika različitost u jedinstvenom pjesničkom djelu sam je odgovorio naslovom pjesničke proze: Jedna sam osoba složena od više drugih. Da mu nije bilo osobito stalo do te tvrdnje, ne bi je ponovio u prvoj strofi svoje velike pjesme Vasionac: Sto glasova iz stotine grla, iz dubina stostruke mi svijesti [...] Krešo Kovačić, Ljubo Wiesner i Tin Ujević, Zagreb

23 TEMA BROJA TEMA BROJA DVIJE PRIČE; O CAJKAMA - KAO PRESLIKANA PRIČA O ČOVJEKOVOM PRIMITIVIZMU NA NAJVIŠOJ MOGUĆOJ RAZINI, I DRUGA - BEZ ZRAKA NAPUHAVANJE BALONA O ISELJAVANJU MLADIH Učenici u raljama nabujalog sveprisutnog primitivizma tekst: Boris Škifić, prof. FRANK ZAPPA Informacija nije znanje. Znanje nije mudrost. Mudrost nije istina. Istina nije ljepota. Ljepota nije ljubav. Ljubav nije muzika. Muzika je najbolja. Ključni problem svega oko nas je plimni val primitivizma koji proizlazi iz neodgoja, a rađa netoleranciju i mržnju, nešto svojstveno majmunu, a ne čovjeku. Primitivizam nas je tako snažno zapljusnuo da ponekad osjetim kao da će me potopiti i da ću ostati bez zraka, ali ako i uspijem preživjeti, svaki put se zasramim što sam čovjek. Iz primitivizma proizlaze gotovo sva zlodjela koja razaraju bilo koje društvo. Protiv primitivizma se treba boriti na život i smrt, trećega tu nema. Spas ili totalni potop u budalaštini. Primitivizam je atomska bomba suvremene civilizacije Profesor Boris Škifić i učenici Druge gimnazije u Splitu Glazbeni stilovi mladih i fenomen cajki Tema ovogodišnjeg broja su glazbeni stilovi mladih i fenomen cajki. Naši roditelji mahom su odrastali uz novi val. Kako se moglo dogoditi da njihova djeca danas slušaju ili se zabavljaju uz cajke? Koliko su za popularnost određenog žanra krivi / zaslužni mediji, okolina i svjetonazor? Sve se razvija postepeno pa tako i ovaj problem u mladih. Slike pjevača u spotovima u kojima se prikazuju kao bogati, slavni i moćni navlači mlade ljude na zaključak da će takva glazba i njima omogućiti isti stil života. Uz to, odgovornost snosi i danas sveprisutan primitivizam u društvu koji se raspojasao s dolaskom kapitalizma, žute štampe, RTL-ovih emisija poput Big brothera, Farme i sl. Društvo izbacuje i ismijava pojedince koji se razlikuju od većine i koji se ne podređuju prevladavajućim ukusima. Cajke se puštaju u najpopularnijim i najposjećenijim gradskim klubovima i kafićima sa najvećim prometom. Ali srećom, još uvijek se slušaju bendovi poput Prljavog kazališta, Hladnog piva, A pojavljuju se i neki mladi poput M. O. R. T. a čija je glazba i kvalitetna i društveno angažirana. Antonio Knez, 2.C Kako radim s učenicima znam da njima nije lako. Učenici su totalno i svakodnevno bombardirani primitivizmom i srednjovjekovnim razornim budalizmom. Srednjovjekovno stanje duha se lijepo smjestilo na ovom prostoru, zaleglo pa se ne miče, halapljivo ispija duše mladih ljudi. Daleko je renesansa. Gledaju svakodnevno političare koji su takve nečasne bijede da bi im u bilo kojem poštenom društvu bilo zabranjeno pristupiti i javnom zahodu. Oni djeluju kao da su upravo izronili iz kanalizacije. Okrenu se na drugu stranu i tamo ugledaju nova čudesa primitivizma, nepismeni biznismeni koji su iznikli iznad leševa, razorenih kuća i krvlju natopljenog Domovinskog rata. Zatim se zagledaju u televizor i vide besramno glupe i primitivne teve sapunice što razara mozak u par nastavaka. Izađu na ulicu, a iz trafike im se smiješe estradne, porno i svakakve zvijezde koje se nabacuju po raznoraznim časopisima glumeći tek rođene djevice. I kad se sve skupi, čovjeka zaboli glava od primitivizma. Primitivni ljudi djeluju na psihologiju mase, posebno mladih ljudi i nisu ni svjesni kakav zločin mogu svojom glupošću i primitivizmom učiniti. Primitivizam temelj svakog zla Problem od primitivizma počinje negdje u vrtiću. Od vrtića se kreće u odgoj kvalitetnog čovjeka. Tu počinje priča. Nastavlja se u školi. Uzalud je graditi kamenu kuću na trulim daskama, srušit će se prije nego ste i započeli. Netolerancija i primitivizam postaje dio modne stvarnosti jer je odgoj zanemaren na svim razinama društva pa tako i u školama za što su odgovorni učitelji. Upoznao sam prekrasnih učitelja, no jednako tako, nažalost, nigdje nisam sreo tako besramno bešćutne ljude kao među učiteljima, i nigdje nisam sreo takve sitne kreature koje uživaju uništavati bilo kakvu kreativnost i htijenje slobodnom letu iznad prosječnosti jer se i oni sami ne mogu izdignuti iznad svoje bijedne prosječnosti, pa zanemaruju odgoj, a posljedica zanemarivanja odgoja u školama snažno i sudbonosno utječe na sve ono što se događa oko nas, a što je toliko tužno danas, no već sutra bi moglo biti strašno. Razmišljajući odakle dolaze sve te nedoumice, odakle ovaj val tjeskobe, odakle gubitak vjere u bolje sutra, a trebali bismo vjerovati prekrasnim mladim ljudima koji nose barjak budućnosti, odakle sav taj prijezir prema onima koji su drugačiji? Primitivizam je idiotizam jer u sebi sadrži osnovna negativna pravila čovjekovog postojanja; biti glup, ali znati krasti, znati maltretirati, znati ugnjetavati i nikada ne priznavati nikoga drugoga osim sebe i primitivce svoga roda. Biti dični sin svo

24 TEMA BROJA jeg plemenskog okruženja. Osnovni problem stanja našega društva, a time i mladog čovjeka, je nabujali primitivizam koji poput bujice suklja sa svih strana i nosi sve pred sobom u nepovrat. Jedini čovjekov spas u borbi protiv zloćudnog primitivizma je beskompromisni rat kojeg mogu voditi samo kvalitetni ljudi odgojeni u duhu renesanse, u duhu pravde, istinoljubivosti, poštenja i plemenitosti. Temeljni stupovi primitivizma karcinoma našeg društva Obitelj je važna karika protiv primitivizma. No nije lako biti obitelj u prvobitnoj bešćutnoj akumulaciji kapitala koja je šiknula ljudima u facu kao solna kiselina i toliko im zagorčala život da se mnogi još uvijek koprcaju kao polukrepana kljusad ne znajući što im se uopće dogodilo i gdje im je nestao dom, dok su oni ratovali braneći dom kao svoju Domovinu. Prvobitna akumulacija kapitala na ovim prostorima nije ništa drugo nego prvobitna besramna krađa svega postojećeg što postoji i što je moguće ukrasti pod idejnim zamislima i vodstvom prvenstveno političke, uz blagoslov Crkve, pa onda i svake druge elite, pa i akademske ili onoga koji se, zaštićen političkim mafijaškim bratstvom, tu i našao. U tim okolnostima kada su pokradene tvornice, gradovi, uz krađu prožeto još i ratnim strahotama u borbi za Domovinu, a time i stradanjima tih običnih, malih a velikih ljudi, biti obitelj koja se bori protiv nadolazećih primitivizma ratnih profitera, političkih jurišnika i poratnih biznismena, ne da nije lako biti, nego u borbi za svakodnevno komad kruha koji im bacaju ti novonastali ratni bogataši, to je gotovo i nemoguće. Opravdanje da svaki rat sa sobom nosi i ratne profitere kao perjanice novog primitivizma je prvoklasna budalaština. Djeca, koja čine nukleus svake obitelji, osiromašene i Profesor Boris Škifić pokradene, prepuštena su nadolazećoj bujici primitivizma, a škola uz obitelj, koja bi ih trebala spašavati kao produžena obiteljska ruka, to ne čini kako treba ili to uopće ne čini. Pored nečasnih političara u izgradnju primitivnog društva svojski se upregla svim svojim snagama i Crkva. Ne ulazeći u vjeru što je osobna priča, kao i ljubav, svakog čovjeka, i nema nitko pravo da se dira u tu njegovu svetost, niti ima pravo određivati tko će u što vjerovati i tko će koga ljubiti i na koji način, Crkva sačinjava veliki dio bujice nadolazećeg primitivizma. Dovoljno je pogledati sve ono zlato oko njih kojima se kite, sve one bakanalije kojima se diče, sve one bezvezarije koje imaju malo veze s vjerom, ali zato odišu bogatstvom i primitivizmom, dok njihovi vjerni vjernici temeljito gladuju ne znajući hoće li preživjeti sutrašnji dan. No pred oltarom u prvim redovima itekako sjajno bliješte odore novonastalih primitivnih bogataša kao neke nove betlehemske jaslice, a pored njih nasmijana lica raznih političara iz kojih se širi nepodnošljivi smrad. U zadnje vrijeme, kako Crkva naslućuje uslijed nekih novih događanja da bi mogla izgubiti neke privilegije koje čuvaju njihovo bogatstvo, vješto se uključila u politička događanja kako bi se svojski i temeljito zaštitila. Čine to pod krinkom brige za svoj puk, a sve ih to nedvojbeno odvaja od puka i Isusove filozofije sveopćeg dobra. Ušavši u politička događanja, Crkva se na suprotnom kraju čvrsto uhvatila u kolo s političarima i vješto pleše na braniku novovjekovnog primitivizma. Spaja novovjekovni primitivizam sa srednjovjekovnim budalizmom. Veoma vješto i dosljedno. U gradnji karcinogenog primitivizma svom svojom raspoloživom snagom uključili su se mediji. I ne posustaju nimalo. Kako bi zavladali i zarađivali, vode sveopću akciju stvaranja što primitivnijeg svijeta oko sebe. Televiziju nije vrijedno ni spominjati, program je toliko primitivan, uglavnom, da je vrijedan svake mučnine. Iz medija im se nameću idoli koji pucaju od otužnosti, gluposti, pornografske primitivnosti, prvaci nemorala i sveopće bestidnosti. I svi na mladima jako dobro zarađuju. Primitivizam je najsigurniji i najisplativiji biznis. Cajke vrh čovjekove retardacije i primitivizma Ali ipak na vrhu primitivizma pobjednički se smiješe cajke, oličenje primitivizma i ljudske gluposti, ili u prijevodu, svi primitivizmi oko nas su šećerna vodica prema cajkačkom primitivizmu. Glazba i pronalaženje sebe i svoje osobnosti u glazbenim događanjima je neobično važna za mlade ljude i njihovo odrastanje. Ona im unosi u svijest određene slike po kojima se oni prepoznaju, ravnaju i ponašaju. Govoriti o glazbenim opredjeljenjima je nesuvislo blebetanje, svatko nosi sa sobom svoj glazbeni ukus i svoju neku priču. Sve do onog trenutka kada se posluša neka cajka, oličenje totalnog primitivizma i idiotizma koji ima svoja točno određena pravila, tekst na razini najviše retardacije, visoke štikle, pripijena majica i minice do guzice uz poklič, napij me, po me! To nema nikakve veze s konzervativizmom, to je jednostavno pitanje dobrog ukusa, pristojnosti i kulture jedne nacije koja se najtočnije ogledava u mladim ljudima i njihovom pogledu prema toj kulturi. Da se ne bi zagadio zrak bijelog papira, besmisleno je i besramno ovdje navoditi totalno idiotski priglupe tekstove na koje mlad čovjek može samo pljunuti i nestati iz vidokruga cajkačkih klubova kako se ne bi u potpunosti osramotio ako ga netko tamo primijeti ili snimi. Posebno je iritantno i bolesno otužno, prolazeći gradom, čuti glazbu iz nekih kafića i pomisliti kako se nalazi usred Šumadije, a ne usred Hrvatske. Bijedno za poludjeti, mada ne treba imati ništa protiv Šumadije, iako mi se čini da bi Šumadija trebala biti u Šumadiji, a ne u Hrvatskoj. Davno smo slušali neku drugačiju glazbu, i onda se odnekud u našem malenom gradu pojavila L.B. Toliki je bio interes da su koncerti održavani više dana. Bili smo sigurni da cajka ni u ludilu ne bi mogli publikom napuniti pošteni zahod, a ne veliku košarkašku dvoranu više puta, prevarili smo se. Gledali smo se u čudu i pitali se što se to događa, zar ljudi mogu slušati te besramno glupe tekstove, te dvotonske poskočice, ta primitivna šumadijska kola, i pomislili smo, to je samo epizoda koja je prolazna jer je tako primitivna da ne može dugo trajati. Prevarili smo se, drugi put. Ne da je bila epizoda, ona je našla virus i u našim pjevačima i pjevačicama koji su postali veće cajke od samih šumadijskih cajka, odakle je ta bolest, čini mi se, i potekla. Preostaje nam da našoj djeci na neki način prenesemo nekakvu ljepotu glazbenog i tekstovnog izričaja i objasnimo kamo taj cajkački i besramni primitivizam može čovjeka odnijeti. U mutne vode ljudske retardiranosti i totalnog idiotizma. To valjda i činimo. Mladost je prekrasna, ali povodljiva, lebdi iznad provalije od bezdana i primitivizma, samo se treba malo prignuti i pružiti im ruku od dobrote i ljubavi. U tisuću slučajeva djeca su pametnija i bolja od svih nas koji im solimo pamet. Vjerujem u njih i njihovu budućnost, budućnost mladih ljudi koji u svom srcu i svom mozgu blješte od ideala poštenja, istine i čovjekove plemenitosti. Na nama je da ih samo malo usmjerimo odgajajući ih i ne ugnjetavajući njihovu slobodu i njihovu osobnost. Ako netko želi slušati cajke, neka sluša, ali smo dužni ih upozoriti. Ako vam netko kaže da nema danas ideala, vjerujte, to je samo opravdanje onih koji ne vjeruju u ideale. Za one koji su odustali od čovjekoljublja i priklonili se primitivizmu. Ideale ne nagriza vrijeme niti ubija moda, ideali su vječni. Ponekad kao danas zamagljeni, ali u biti besmrtni. Jednako tako uopće ne sumnjam da će ljepota pobijediti primitivizam, pitanje je samo vremena, naime nakon mračnog srednjovjekovlja, zakonom neupitnih promjena jer sve je mijena, dolazi svjetla renesansa! Primitivizam oko napuhavanje balona iseljavanja besramno licemjerstvo Drugi, napuhani problem, koji se naizgled nadvio nad suncem od mladosti pri pripremanju za ulazak u ozbiljnost življenja i priključenje ozbiljnim životnim aktivnostima, je iseljavanje iz Hrvatske u potrazi za boljim životom. Ta priča je postala toliko napuhana u medijima da to nalikuje na cajkačko idiotsko cijukanje, a sve skupa odiše popriličnim primitivizmom posebnog kova. No taj primitivizam ne izlazi iz narodnjačkih klubova, već poput dobro uštimanog orkestra cijuče iz saborskih klupa i središnjica raznoraznih stranaka. Besmisleno je tražiti uzroke takvim posljedicama, kasno je za nekakvo takvo razmatranje, o tome se trebalo misliti ranije, besmisleno je o tome govoriti kao o nekom posebnom problemu jer to nije nikakav problem, naime ulaskom u EU svatko ima mogućnost otići gdje god želi i samim tim živimo u nekom novom vremenu koje ima svoje zakonitosti, a jedan zakon je taj da je sloboda kretanja dovedena do gotovo savršenih razmjera. Usprkos svemu tome, ako i prihvatimo to kao neki problem, on i nije tako značajan da bi ga se uopće spominjalo, jedino što treba spominjati, o čemu se može razmišljati i što treba činiti; mijenjati škole, mijenjati moral uništavajući svako nepoštenje, mijenjati mentalitet, činiti sve da ovo mjesto bude ljepše i ugodnije za živjeti. Sve ostalo su totalne budalaštine. Ljudi odlaze i dolaze i navijek je to tako, i navijek će ovdje bit mladih ljudi koji odlaze jer im je važnije imati nego biti, ali navijek će biti onih koji ostaju i koji se vraćaju jer osjećaju da nije sreća u materijalnom, nego u duhovnom. No sve to skupa ima poznati kolorit, tako jasan na ovim prostorima; odgajati djecu kao brojeve, odgajati ih kao svoje potlačene i siromašne glasače, odgajati ih kao svoje roblje, odgajati ih bez osobnosti i slobode kao degenerike, pa onda licemjerno kukati nad svojom sudbinom ako su ta djeca progledala i slobodno uzela sudbinu u svoje ruke na što imaju potpuno pravo. Inače, političari su se tako zabrinuli za te mlade ljude da ti zamalo potekne suza slušajući ih koje sve dvolične budalaštine pričaju. I to baš oni koji su sve učinili da im zagorčaju život i učine ga nepodnošljivim na ovim prostorima osiguravajući sebi lagodan život bez rada, i to ne samo sebi, nego i svojim nasljednicima u trećem koljenu, kao i svojim polupismenim besramnim pajdašima. Sve mi to nalikuje na nešto kao; budalaši dali lovokradici kozu na čuvanje nadajući se da će i njih dopasti koji komad vune. Prevarili su se, toliko je lovokradica iscrpio i iscijedio kozu da je ova skapavala od nemoći. Vidjevši seljaci da će koza krepati, a ni vuna ni sira od nje, oteli je sitom i debelom lovokradici te je dali nekom jadnom pastiru na čuvanje. Koza krepala, seljaci ispekli kozu mada od nje više ni kost nije bilo jestiva, ostali gladni i prevareni, okrivili pastira smrt koze i osudili ga na vječnu glupost. Predsjednica nam je strašno zabrinuta za odlazak mladih, i bude ti neugodno što si čovjek znajući da je ona bila ministrica u vladi izvjesnog gospodina nepravomoćno osuđenog za pljačku hrvatskog naroda, bila, za ne vjerovati, i članica izvjesne stranke isto tako nepravomoćno osuđene za pljačku hrvatskog naroda, a samim time bila u skupini organizirane bande koja je sve učinila u tjeranje mladosti iz Hrvatske besramno ukravši im budućnost. Sve se to može okarakterizirati kao smijurija i idiotska bezvezarija, ali kada trebaš raditi i živjeti, te kao mlad čovjek osnovati obitelj u tako opustošenoj Hrvatskoj, e tada to baš i nije neka smijurija. Smrt primitivizmu sloboda mladosti Bez obzira na smrdljive zagađivače ovih prostora, na cajke i na sve ostalo što nalikuje cajkama, nema problema, mladi će se okrenuti ljepoti jer znaju ili će znati prepoznati što je duhovna kultura i ljepota koja će spasiti njih i njihov svijet, uz to mladi odlaze i vraćaju se jer Hrvatska je najljepša gledajući je izvana, odmaknuvši se od nje. Preživjela je hrvatska mladost mnoge zavojevače na ovim prostorima, preživjela je i diktaturu komunističke bezvezarije, preživjet će i ovu nedavnu sveopću pljačku svoje domovine jer hrvatska mladost zna da je najljepše živjeti baš u Hrvatskoj. Još kada bi se duhovni zagađivači ovih prostora ugasili na neki način, kada bi utihnule primitivne cajke i kada bi nestali lopovi svih boja, kako bi to bio lijep dan za lijepu Hrvatsku! I zato, mladi idite gdje god hoćete, budite slobodni, ali razmislite; nigdje vam ne će biti lijepo kao ovdje! I ako imate imalo pameti i duha, ugasite cajke! 46 47

25 TEMA BROJA TEMA BROJA Glazbena Anketa Sto mladih, sto ukusa - PRVA, DRUGA, TREĆA - KRENI! Učenici Josipa Trgovčević i Ante Jurič razgovarali su sa svojim vršnjacima da saznaju gdje izlaze, kakvu glazbu vole i kakav je njihov stav prema cajkama TEKST I FOTO: Josipa Trgovčević, 3.C i Ante Jurič, 3.C PRVA GIMNAZIJA Muzika i klošarenje BARTOL BULIĆ, 1.gimnazija, 1.b Što slušaš? Što se tiče glazbe, ne ograničavam se na žanrove. Trenutačno mi je najdraži rock i pop. Slušam domaću glazbu,a od rock glazbe stari rock tipa Zabranjeno pušenje, Azra, EKV. Od hip hopa slušam TBF, Dječake i Kišu metaka. Što misliš o SARS-u i Dubiozi? Pa SARS i Dubioza su trenutačno dva veoma afirmirana benda, nisu cajke ali su masovno poznati. SARS mi se sviđa, to sam masovno slušao u 8. razredu, a Dubioza je dobra za zezanciju i sad da sam neki megafan Dubioze, to nisam. Postoji li neka glazba koju ne voliš slušati? Ne volim cajke i ne volim nešto (na)stranog, tipa techno baš i ne slušam. Heavy metal i death metal ne mogu slušati. Što ti tu smeta? Smeta mi deranje, prevelika glasnoća Kamo najčešće izlaziš? Izlazim po kafićima, bio sam čak jednom u Galleryu i nikad više. Nagovorio me prijatelj. A što se ostalih izlazaka tiče uglavnom se klošarim ili se biciklom vozim. Koji bi savjet dao mladima danas? Savjet: Bavite se sportom i nemojte se drogirati. Tekst je važan GRGA CIPEK, 3. razred Učenici Prve gimnazije Što voliš slušati i zašto? Ja volim slušati indierock, hip hop isto tu i tamo ako mi se svidi, reggae dosta poslušam, ne volim pop. Prezirem ga iz dna duše jer smatram da je to glazba bez ikakve vrijednosti. Na čemu se onda temelji vrijednost neke glazbe? Na tekstovima. Onaj tko ne piše svoje tekstove pjesama,po meni nije glazbenik. Što smatraš pod time? Pa znači to bi bilo sve od Beyonce, Rihanne, Lady Gage itd. Što svi slušaju od popa,to je meni bezveze. Mrziš li cajke? Ne slušam cajke doma,ali se može dobro razvaliti na cajke. Kamo izlaziš? Najčešće izlazim u Močvaru. Kad si zadnji put bio u Močvari? Prije nekih par tjedana. Mislim da je bio neki Party od A do Z. Volim otići i kad je ex Yu i Dirtydancingparty. Traži se ritam TINA PERIĆ, 1. razred Što slušaš od glazbe? Ne slušam ništa određeno. Slušam ono što mi se svidi. Nijednog određenog izvođača niti određeni žanr. Što tražiš u pjesmi? Prvo što ćemo čuti u pjesmi je ritam, a onda tek melodiju. Kamo izlaziš? Ne izlazim. Što misliš jesu li cajke dio komercijalne priče? Da, pa naravno. Ja mislim da se najviše cilja na to. Čim mi pjevušimo tu melodiju, to je za njih ulov i znaju da su nas upleli u tu priču. Razlika između modernih cajki i narodne glazbe? Bešlić ima više težinu na riječima, a Sandra Afrika ne. Kada Bešlića slušamo, možemo osjetiti neku emociju. Cajke su propast kulture FILIP SEVER, 3. razred Što slušaš? Slušam uglavnom onaj stari pop i jazz. Od popa Jacksona i kompaniju. Što te privlači u popu? Privlači me u popu to što je naglasak više na melodiji, glasu i to mi se najviše sviđa. Jazz je sam po sebi peripetija velika i jedan od najzahtjevnijih glazbenih pravaca. To je stvarno fascinantno područje. Kamo izlaziš? Ja idem u Prvu gimnaziju Ja ne izlazim. Razgovaraš li s roditeljima što su oni slušali u svoje vrijeme? Pa ne znam, moj stari je dosta slušao jazz i otud mi je ta ljubav prema jazzu i glazbi općenito. Stalno je puštao jazz ili klasiku. Što ti misliš, otkud taj fenomen cajki? Ja cajke vežem uz propadanje kulture ovoga dijela svijeta. Imaš li nešto za reći mladima, kako odgojiti glazbeni ukus? Pa svatko treba slušati što hoće i nikome se ne treba to osporavati, ali trebalo bi možda u školama ne orijentirati se toliko na klasičnu glazbu, već na glazbu danas. DRUGA GIMNAZIJA Cajke, cajke MAGDALENA VRAČARIĆ, 2. gimnazija, 4.e razred Koju vrstu glazbe slušaš? Ja slušam pop rock, ali više rock, ono što je meni kod glazbe bitno su tekstovi. Učenici Druge gimnazije Postoji li neki određeni bend na našoj glazbenoj sceni koji se tebi sviđa? Trenutno sam luda za Sillenteom, u petak sam bila na njihovom koncertu i bilo je super, njihova energija je pozitivna jer uživaju u tome što rade. Možeš li se poistovjetiti sa njihovim tekstovima? Mogu, da, svakako. Najdraža pjesma? Morski ljudi morske žene. Mjesta za izlazak? Vip, Takingthetrashout Petkom (Glazba 90-ih) slična MTW hitovima atmosfera je dobra, svi se zafrkavaju. Ima li razlike po školama, slušaju li cajke više u nekim školama ili svi idu na cajke? Nema razlike, većina ide u klubove gdje se puštaju cajke. Je li to glazba za dušu? Nije, to je glazba za provod. U čemu leži uspjeh cajki? U cajkama je svijet gdje djeca mogu biti odrasli, recimo bitan je seksipil, dok recimo nisu bitne ocjene u školi ili bilo kakvo znanje. Rocker na cajkama Luka Jelavić, 4.e Što slušaš? Mjesta na koja izlaziš? Ja sam u duši pretežito rocker. Obožavam starije stvari poput Guns n Roses, Led Zeppelin, ACDC. Još slušam i heavy metal. U zadnje vrijeme slušam i ostale vrste glazbe. Kada idem vani, ja ne idem zbog glazbe već da bi se zabavio s prijateljima. U Močvari je meni iskreno najopuštenije, a i sviđa mi se glazba koju tamo puštaju, a mogu ići i u Best, Aquarius, Vip, na cajke isto.. Kako izgleda jedan tvoj uobičajeni provod? Ovisi zapravo gdje idem. Ako idem u močvaru, obući ću se onako kako se oblačim i svaki drugi dan. Iz moje perspektive ne moram nabacit košulju, sako, već mogu doći normalno obučen. A recimo ako bih već išao u Vip ili tako negdje, onda bih vjerojatno obukao košulju, sako.. Ima li neki poseban dress code kada se izlazi npr. u Best i takve klubove? To je takvo negovoreno pravilo, ja to uvijek doživljavam kao hej, ja imam više novaca od tebe. Dosta se nosi markirano. A djevojke pokazuju svega. Uvijek netko ima različit ukus onda nas taj izvorni instinkt obuzme, uživamo u razgovoru, pogledima, a možda i nečem više

26 TEMA BROJA TEMA BROJA Što se najčešće pije kada se ide vani? To također ovisi od mjesta. Npr. u Močvari se najčešće pije pivo, a u klubovima tipa Best, Vipa većina ljudi pije žestice. Što misliš o fenomenu cajki? Pa rekao bih da je to glazba koju ljudi kad slušaju samo puste mozak na pašu. U ovo vrijeme svi imamo toliki teret koji moramo nositi po pitanju škole, npr. i puno je teže nego prije i općenito puno je viša obaveza i ljudi većinom idu tamo da se maknu od svega. Pobuna Fran Raus, 4.f Glazba koju slušaš? Mjesta na koja izlaziš? Ja uglavnom slušam glazbu koja je trenutno popularna. Glazba koja se čuje na radiju tipa Anteni i Enteru. Slušam sve osim metala, rocka. Doma slušam muziku preko jednog programa i to je uglavnom EDM muzika. Izlazim na popularnija mjesta tipa Team i Gallery. Što misliš o cajkama? Mislim da su cajke danas dosta nametnute i u 90% klubova u Zagrebu se puštaju danas cajke. Što misliš zašto cajke danas privlače mlade? Pa ne znam zašto to privlači mlade, ali mislim da ima nešto u tome što je to kao zabranjeno i zbog toga nam je to sve više privlačnije. Na neki način to je naša vrsta pobune. Misliš li da će se taj trend s vremenom iscrpiti i nestati sa pozornice? Pa s vremenom hoće,ali ne vjerujem da će to biti uskoro. Da, pa naravno. Ja mislim da se najviše cilja na to. Čim mi pjevušimo tu melodiju, to je za njih ulov i znaju da su nas upleli u tu priču. Razlika između modernih cajki i narodne glazbe? Bešlić ima više težinu na riječima,a Sandra Afrika ne. Kada Bešlića slušamo, možemo osjetiti neku emociju. TREĆA gimnazija Učenici Treće gimnazije Hrvatski punk Iva Pavlović, 4. razred Koju vrstu glazbe slušaš? Slušam svašta, sve što dođe osim cajki, ali u zadnje vrijeme sam više na punku našem hrvatskom. Također slušam pjesmice iz Anima povremeno. Slušaš li naše hrvatske pjesme, npr. Severinu, Jelenu Rozgu Ne slušam te naše komercijalne, to su isto cajke u biti. Uglavnom samo hrvatski punk! Izlaziš li po klubovima? Pa ako imam vremena otići ću ili u Močvaru ili u Tvornicu. Zašto? Pa tamo je najviše rock i punk, ali i techno isto mogu slušat. U Močvari imaju te večeri u kojoj dolazi glazba iz 60-ih ili 80-ih. To mi je puno zanimljivije od Rozge, imaju pametnije tekstove. Što je zadnji put bilo u Močvari kada si bila? Bilo je nešto onako bez veze gdje su puštali svašta, ali znam da sljedeće na što namjeravam ići je u Tvornicu na koncert Šanka. Ima li neka vrsta buntovnosti, zajednički nazivnik između tebe i tvojih prijatelja? Pa rekla bih da volimo slobodu. Kako shvaćeno? Pa da mi nitko ne brani nositi marte u školu, da me nitko neće zvati ustašom zbog toga da mi neko neće odmah label staviti ili slično. Zašto ustaša? Ne znam, ne znam stvarno, ali doživjela sam. Stvorene lagane Nevena Cukrov Sve i svašta, uglavnom glazbu koja mi se sviđa u tom trenutku. Gdje su klubovi gdje se slušaju cajke? Sad sam bila u In baru na Cviji. Ima još Roko, Best ili tako to. Svugdje su cajke Što slušaš od naše domaće glazbe? Ove nove bendove tipa Silente, Vatra. Što slušaš doma kad se želiš opustiti? Neki rock indie ili tako to. Imaš li nekog osobitog izvođača kojeg voliš? Bon Jovi, Red Hot Chili Peppers, Fall Out bbys i tako to. Što misliš u čemu uživaju tvoji prijatelji kada izađu vani na cajke? Zato što je lagano izaći van na cajke. Jezik je kojeg svi razumijemo i tema nije neka koju ne razumijemo nego je preglupa. Mislim da su cajke komercijala, da to nema veze s ničim nego sa zaradom. Kako to da je tako nametnuto nama mladima? To je ful lagano za slušat jer svi želimo slušati neku pametnu glazbu ili da budemo pametni. One su stvorene tako da ih je lako slušati. To nisam ja Domagoj Filipović, 2.b Što slušaš Domagoj? Slušam narodno i cajke. Kako bi nam ti objasnio razliku između narodne glazbe i cajki? Cajke su više komercijalna zarada, to je više elektronička glazba za klubove, a narodne su više za dušu pjesme. Njih volim slušati doma sam jer me opuštaju, jednostavno nemam objašnjenja zašto. Koji su to izvođači koje voliš slušati doma? Braća Matić, oni mi pjevaju vrlo lijepe pjesme, Halid Bešlić, volim Draganu Mirković. Kad ideš van s društvom, zašto baš birate cajke? Pa jedino te pjesme znam i meni je glupo odlazit npr. u Močvaru jer ja tamo ne znam ništa, ne osjećam se dobro u takvom okruženju gdje ne znam što slušam. To nisam ja. Kamo izlaziš? Pa ovi klasični klubovi. Inbar, Paradiso, Bunga. Smatraš li ti da su cajke problem? Ne, mislim to je osobni odabir. I ja sam mogao slušati nešto drugo, ali mi se to ne sviđa. Tu se dosta radi o slobodi, a onda se nađe osoba koja to ne razumije. Zar nije to malo licemjerno od nekoga tko ne poznaje materiju i onda o tome govori izravno. Po meni je to malo bezobrazno. Mogu Matići DOMINIK ZORIĆ,1.e Što slušaš? Ja ne slušam cajke, uglavnom slušam pop i narodnu glazbu nekada. Što podrazumijevaš pod narodne? Mogu poslušati nekad Halida i braću Matić. Severinu ne slušam i uglavnom to je to. Ja naše bendove nisam slušao i nisam tako odrastao. Što od strane glazbe slušaš? Pa ne znam, ove najpoznatije izvođače kao npr. Eminem, Florida, Pharell Williams LEA BARTOLIN, 3.e razred Što slušaš? Ja većinom slušam stranu glazbu, rock, punk, Fall Out Boy, Imagine Dragons. Od domaćih? Stvari tipa Vatra, Elemental, SARS Jesi bila na zadnjem koncertu SARS-a u Domu sportova? Jesam i to mi je jedan od boljih koncerata. Uživala sam baš. Izvrsna atmosfera i bilo je vrlo emotivno. I ljudi s kojima sam išla, iako nisam znala većinu njih, spojili smo se zbog te ljubavi prema SARS-u. Koja ti je najdraža pjesma? Najdraža pjesma mi je Klinka. Misliš li ti da stil života danas određuje glazbu čovjeka? Ne mislim. Mislim da stvari tipa filmovi, glazba i to što mi volimo nema veze s našim životnim stilom. Ipak je to nešto što se nama sviđa. To je samo kombinacija zvukova koja se nama u tom trenutku sviđa. Što slušaš? 50 51

27 TEMA BROJA TEMA BROJA Intervju: Hladno pivo, Mile Kekin - frontmen MAKNITE ruke s mog volana Tekst: Paula Brečak, 4.G, Foto: Antonio Britvar, 4.G Od mladih dečki kojima je glazba bila tinejdžerska zabava, do kultnog benda koji je prepoznat u cijeloj regiji Kada se govori o glazbenoj sceni današnjice, a pogotovo u jednim srednjoškolskim novinama iz centra Zagreba, neka imena se ne mogu zaobići, kao evergreen bend i ime Hladno pivo. Dečki za koje su mnogi mladi prvi puta čuli taman kad su naučili slušati, dok su, naime, njihovi roditelji presnimavali i vrtjeli njihove kazete, i danas imaju svoje mjesto na glazbenoj sceni, ne samo u Zagrebu, već u cijeloj regiji, sve do Beča. Kako i zašto je nastao bend Hladno pivo? Mi smo počeli negdje godine zato što smo vjerojatno imali višak vremena i pretjeranu količinu ljubavi prema glazbi. Tako smo jednog dana na klupici, gdje smo ispijali voćne sokove, odlučili kako bi bilo zgodno imati jednu rock grupu. Tada sam bio u srednjoj školi, imao sam 16 godina. Mi u bendu nismo išli u istu srednju školu, Zoki je iš o u Teslu, ja sam išao u Osmi svibanj, a Suba je išao u Končar. Mahom smo išli u te neke tehničke škole, moja je bila baš na lošem glasu kao škola puna opakih malih dječaka i stvarno je tak i bilo. Ja sam bio dosta dobar učenik, ali Boga mi, bila je i slaba konkurencija. Prvo smo svirali u nekim malim mjestima, klubićima, kafićima. Onda nam je jedan entuzijastični dvojac izdao kazetu, zvali su se Megateriumrecords. To su bila dva dečka koji su naš demo sa šest pjesama snimili na jednu kazetu sami doma 200 puta i krenuli su to prodavati za neki simbolični iznos. To se na kraju proširilo gradom, presnimavalo se na veliko, i na taj način smo imali sve više i više ljudi na svojim koncertima. Sve dok nam jednog dana, u KSET-u, nije došao Save Dragaš koji je prije toga bio član jednog žirija koji nam je dao nula bodova za nastup na jednoj gitarijadi, i to mu neću nikad zaboravit. No godinu dvije poslije, vidjevši da imamo sve više ljudi na koncertima, došao nam je s ponudom da izdamo pjesme za njegovu podetiketu Croatia recordsa nazvanu T.R.I.P. records. I mi smo tako izdali prvu LP ploču i onda je odjednom sve krenulo. Pogodili smo prvi spot za pjesmu Bubašvabe, ta pjesma se jako zavrtila i preko noći su svi znali za nas. I počeli smo svirati. NISMO TO OČEKIVALI Jeste li imali kakvih glazbenih uzora koji su vam bili inspiracija u početku? Naravno, pogotovo kad si u srednjoj školi počneš nalaziti bendove koji te pogađaju u žicu. To su bili, od stranih bendova, Motorhead, Ramones, Springsteen, a od domaćih ta ex-yu scena koja je tada harala eterom. Slušali smo dosta ono kaj se tada čulo na radiju od rock n roll bendova, Partibrejkersi, Orgazam, Azra, Zabranjeno pušenje i svi ti bendovi koji su tada bili popularni. Imali smo neko tipično glazbeno odrastanje uz bendove koji nisu bili neki underground bendovi nego uz dobre narodske rock n roll bendove. Jeste ikada očekivali da ćete postati jedan od kultnih bendova u regiji i da ćete to ostati i novim generacijama? Ja uvijek kažem da je jedna od prednosti, kada počneš jako mlad s nečim, što nisi opterećen nekim imperativom uspjeha da sad moraš, da bi prehranio svoju obitelj ili ne znam šta. Jako si slobodan i jako bezbrižno ideš u stvaranje glazbe. I to je super! Svi smo bili još uvijek mamama i tatama na grbači i bend nam je bio za ispunjavanje slobodnog vremena savršena zabava. Iz tog neočekivanja uspjeha se najlakše uspije. Mi smo bili u toj privilegiranoj situaciji, nismo to očekivali iako smo sanjali o tome da imamo veliki koncert u centru Gajnica gdje nas svi znaju i svi govore Vidiš ja sam mislila da je on bezveze, a zapravo je baš i dobar na bini. Klasične one nekakve adolescentske sanjarije. IDEALI SU POZITIVNA STVAR Kakav je sada osjećaj biti tako popularan? Sad smo već jako dugo u tom poslu pa više nemamo taj osjećaj uh kak sam poznat, kak je to super, već smo previše u tome. Lijepo je stajati na bini kad ti ljudi vraćaju energiju i kad znaju tvoje pjesme, to je lijep osjećaj zbog kojeg to i radimo. Svi skupa volimo biti na bini, volimo nastupati, to nam je najdraži dio ovog posla. Puno draže od snimanja ili izdavanja albuma jer je to živi nastup. Ali više nisam toliko oduševljen samim time što sam poznat. Sad čak više bih volio biti malo nepoznatiji, u smislu da me ljudi ne primjećuju dok hodam ulicom. Iako, često me i ne primjećuju, ali imaš taj feeling da te svi gledaju, a to je onda malo na rubu paranoičnog i to nije uvijek najzdraviji osjećaj. Kako ste uspjeli ostati svoji kroz sve društveno nametnute vrijednosti? Doba kada osoba stvara neka svoja načela koja će se održati je upravo to srednjoškolsko razdoblje, te godine su one formativne. Ja sam odabrao baviti se rock n rollom jer je on meni slao poruku da treba sam naći svoj put, da se ne treba previše dati voditi od mase. Zato se nikada nisam nalazio u tim navijačkim ili nacionalističkim filozofijama koje cijelo vrijeme idu iz pozicije da si ti jedan od nas i onda se imaš ponašati kao jedan od nas. Rock n roll, po meni, je jedna jako individualistička filozofija jer se iza svake glazbe mora kriti neka ideologija, u lijepom smislu te riječi. Kod nas kada kažeš ideologija to ima negativne konotacije, međutim mislim da su ideali jako pozitivna stvar koja daje smisao. Ima u tome i nekakvog mog urođenog ateizma i skepticizma, ne samo prema razno raznim preprodavateljima how to be happy i lifecoach knjiga, nego i prema dominantnim vjerskim organizacijama. Jednostavno, pustite ruke s mog volana, ako ja hoću otići na umjetnu oplodnju, ja ću otići, ako hoću živjeti sa svojim dečkom, ja ću živjeti. Ne želim da netko drugi gura svoj nos u moje privatne stvari. Ezoterija je upravo jedna takva pjesma koja govori da me se pusti na miru da živim svoj život, sve dok ne zagorčavam time život drugim ljudima. To je neki moj stav kojeg se držim od najnježnijih godina. PRAVILA IGRE Znači, pogotovo u ovim tinejdžerskim godinama, trebalo bi zadržati stav i distancu od svega što se nameće, na primjer natjecateljskog i neoliberalnog kapitalističkog duha? To su pravila igre koja smo mi odabrali. Mi smo se okrenuli zapadnoj civilizaciji, a zapadna Europa jest kapitalistička i mi nismo smislili ništa bolje u svojim traženjima od samoupravnog socijalizma na dalje. Tako da nije to najlošija stvar. Mislim da mladi ljudi u Njemačkoj ne pate zbog toga previše, da se dobro snalaze. Ajmo biti, ako smo odabrali da ćemo igrati tu igru neoliberalnog kapitalizma, ajmo biti dobri u tome, ajmo biti dobri natjecatelji u toj igri. Ne možemo tražiti da budemo dio zapadne hemisfere, a da i dalje budemo više umjetnici nego da se bavimo natjecanjem. Ajmo se natjecat, ajmo se kao prvo i osnovno obrazovati dobro, da imamo više matematike i informatike nego nekih predmeta u školi kojima tamo nije mjesto. Ajmo biti k o Šveđani, vidjeti dal možemo biti, vidjeti zašto ne možemo. Ajmo biti k o Talijani, da budemo dio toga kruga za koji smo se opredijelili. Bili ste i profesor, jeste li ikada radili u struci? Nisam nikad bio dio zbornice. Završio sam znanstveni smjer njemačkog i engleskog jezika i onda sam predavao u svojoj školi stranih jezika te klincima i odraslima davao tečajeve jezika. Nešto se to održavalo i po školama po Zagrebu. To je trajalo jedno pet-šest godina sve do izdanja albuma Šamar kad smo svi podavali otkaze po firmama i posvetili se glazbi. NEMA PROBLEMA S INSPIRACIJOM Gdje pronalazite inspiraciju za svoju glazbu? Trebaš slušati što ljudi pričaju oko tebe i svatko od nas nenamjerno kaže tu i tamo neki stih. Tipa Joj kako je dobro pola ove rečenice koju si rekao. Tako da zapravo ja samo idem okolo i saugam te male dijelove i nakon dvije godine što ih tako usisavam, stavim ih na papir i od toga napravim neku svoju pjesmu. Isto tako je i sa glazbom koju slušam. Upijajući i slušajući glazbu, od klasične, do jazz-a i svega toga, nekako ti mozak stalno radi. Ja volim reći da mi živimo u dijelu svijeta gdje stvarno čovjek ne bi trebao imati problema s inspiracijom, vidiš jako puno stvari o kojima možeš pisati. Ne uvijek negativne, ja se jako trudim da ne ispadne kao da mi stalno nešto pametujemo o nekakvim aktivističkim temama, ali možemo i o tome pjevati. Nedavno ste izdali novi album Dani zatvorenih vrata, postoji li neka misao koja veže cijeli album? Na albumu ima 15 pjesama. Teško mi je reći ima li neka nit vodilja, čekamo reakcije naših fanova da nam oni kažu što smatraju da je zajedničko. Mislim da je s jedne strane zajedničko to što su sve pjesme o trljanjima s ljudima s kojima nemaš puno toga zajedničkog, na primjer u jednoj zgradi. Takav je i cover cijeli. Živiš stisnut u svom stanu, među drugim stanovima gdje nemaš baš uvijek puno zajedničkog sa svim ljudima koji žive oko tebe, ali ste prisiljeni, na neki način, živjeti skupa i morate se razumjeti i funkcionirati, morate održavati sastanke kućnog savjeta i dogovarati se tko će mijenjati žarulje u hodniku, i tako dalje. To je možda nekakav lajtmotiv ovog albuma. Kako ja živim tu u centru grada, tako je ovaj album dosta o drugim ljudima. Recimo o curama koje se kasno vraćaju, pa te jedna usput nazove u tri ujutro da ti kaže da te voli, pa vidiš da nije sasvim svoja u tom trenutku. Do pjesme o Starom Šajseru koji mrzi sve one kaj su se dovlekli u njegovu zgradu i mrzi sve te mlade ljude koji se samo razmeću svojom mladošću i srećom. To je zapravo album o drugim ljudima. Najnoviji album Hladnog piva Dani zatvorenih vrata prvobitno je predstavljen u intimnim prostorima Vinyl Bar-a u travnju pred nekolicinom obožavatelja na kratkoj promociji. No dočekao je i svoju veliku zagrebačku premijeru u subotu 19. rujna godine na prostorima športsko rekreacijskog centra Šalata. S početkom oko 20 sati dugo očekivani koncert otvorila je predgrupa Krešo i kisele kiše koji su lagano zagrijali publiku. Mile i ekipa Hladnog piva na pozornicu su se popeli oko 21 sat te narednih dva sata zabavljali uzbuđene obožavatelje. Sve tribine i parter bili su krcati ljudima svih dobnih skupina; od novopečenih srednjoškolaca pa do generacija njihovih roditelja, a i ponešto starijih. Budući da je koncert bio namijenjen promociji novog albuma, publika je po prvi puta u Zagrebu na tako velikom prostoru mogla čuti njihove najnovije hitove. Obožavatelji su ih pratili pjevanjem uz sve pjesme, ipak su imali par mjeseci vremena da se pripreme preslušavanjem albuma Dana zatvorenih vrata na r epeatu. Najveće ovacije čule su se ipak pri starim hitovima kao što su Superman i Zimmer frei. Ljudi se takve glazbe vrlo teško zasite pa su članove benda zadržavali na pozornici pomoću čak dva bisa prije nego što su im oni uspjeli zbrisati na hladno pivo! 52 53

28 TEMA BROJA TEMA BROJA S NOGOMETA NA FILM Kako je došlo do suradnje u kultnoj seriji Bitange i pronceze te u filmu Pjevajte nešto ljubavno? To je krenulo sve s nogometnih terena, naime ja igram mali nogomet par puta tjedno i onda sam tam upoznao tog naočelinka jednoga koji je znao točno dodavat loptu i on se na kraju, između ostalog, ispostavio i kao redatelj. Zvao se Goran Kulenović Kula i on je nama napravio spot za pjesmu Roštilj, to je bilo prije puno godina. A onda poslije za Bačkizagrestuhpašeja, pa onda za pjesmu Politika koja je dobila i Porina za najbolji videospot te godine, to je bilo Nakon toga je on dobio novce za seriju i onda, kak sam ja glumatao po svojim spotovima i njemu se to svidjelo, pozvao me da glumim tog jednog seksualno opterećenog sporednog lika. Ne znam zašto me baš odabrao za tu ulogu, nikad nismo razgovarali o tim stvarima. Ta mala ulogica na kraju je prerasla u malo veću i tako se dogodilo da me mnogi, pogotovo u regiji, u Bosni i u Srbiji gdje je ta serija bila dosta uspješna, znaju više po liku iz te serije nego kao frontmena Hladnog piva. Za film Pjevajte nešto ljubavno nas je već Goran zvao namjerno, da tako kažem, da mu napravimo pjesmu za taj film. Baš je čudno kako se u filmu radi o mladom čovjeku koji želi jako uspjeti i pokazati svojoj curi da ipak nešto vrijedi. Ja sam baš slučajno prije toga napisao pjesmu Supermen i to se savršeno poklopilo. Ivan Herceg je mladi glumac koji glumi glavnog lika i to je jako lijepo prenio u film. Lijepo su se sljubili naša pjesma i film. ISELJAVANJE PUBLIKE Surađujete li s nekim glazbenicima iz regije? Na zadnjem albumu imamo samo jedno malo gostovanje, Tomfa iz Kawasaki 3p-a i Goluba iz srpskog benda Goblini na pjesmi Mojoj majici koja je zanimljivo vrlo slična pjesmi Prljavog kazališta, ali nema tu temu nego je pjesma koja pjeva o važnosti kvalitetne majice na frontmenu dok je na bini. Ja sam snimio na svojem solo albumu par pjesama s Ivankom Mazurkijević. Jako bi mi bilo drago, da sad baš moram birati, s Letom 3 bi napravili neki duet, oni su meni jedan od najboljih live bendova u regiji. Volim ih uvijek gledat uživo, oni su užasno inspirativni i Mrle pogotovo, kao pokretač tog benda, jako imponira svojom pojavom. Imate puno koncerata i izvan regije, na primjer u Beču, kakav je odaziv na njima? Mahom je to publika iz bivše Jugoslavije, jako puno ljudi sluša Hladno pivo zbog tekstova i, na žalost, Nijemac nas ne može razumjeti, pa smo onda osuđeni da pjevamo za ljude koji nas kuže, a to su ljudi iz susjednih nam zemalja. Dosta je zanimljiv fenomen da smo mi prodali više majica i CD-a u Beču nego u tri put većem mjestu u Hrvatskoj, jer ljudima tamo nije veliki problem potrošiti eura za karte, CD-e, i tako dalje. Bio je odličan koncert i mislim, gledajući sad tendenciju iseljavanja, da ćemo sve više i više takvih koncerata imati. TREBA HIT Kako objašnjavate da je u ovoj generaciji mladih došlo do takve masovne pojave cajki, cajkaških klubova i obožavatelja? Ja mislim da nije opće cool slušati istu glazbu koju tvoji roditelji slušaju. Zašto se mnogi mladi okreću od Facebook-a, zato što su im starci na Facebook-u. Isto tako je možda i s rock n rollom, neće ti se povećati cool faktor ako taj isti bend voli i tvoja mama. Sad ću ja slušat Hladno pivo, a moji mama i tata isto vole Hladno pivo, mislim kaj to nije strašno?! Ja kad sam počeo slušati rock n roll mojoj mami se dizala kosa na glavi od te muzike, i to je zdravo, to je normalno. Sad više nema generacijskog sukoba ako slušaš tu vrstu muzike, možda je u tome stvar. A možda je stvar samo i u tome da se ne može braniti nekome da sluša neku vrstu glazbe samo zato kaj ona nije naša, neg je njihova, pa s tim nekakvim argumentima, to je jako neefikasno. Treba graditi estetske kriterije, što zahtjeva puno više truda. Ako netko ima estetske kriterije onda možda neće slušati tu vrstu muzike. Ali ako je to način da se netko bolje osjeća, da se subotom zapije uz cajke, nek to radi. Ja se nadam da moji klinci to neće slušati, jer bi se meni stvarno digla kosa na glavi. Prezirem, ne narodnjake, nego ono što se danas zove turbofolk s tim da je zanimljivo primijetiti kako je koreografija i ikonografija tih spotova vrlo slična MTV-ovskoj. Nije to neka velika razlika, tamo isto curke, po mogućnosti i bez gaćica, skaču dok momci s velikim debelim lancima sjede u skupim autima. Nema tu neke pretjerane razlike. Još jedan način da mladi prestanu slušati takvu vrstu muzike, koji se tiče nas rokera, jest da mi počnemo raditi hitove s kojima će se mladi ljudi moći identificirati. Možda mi ne radimo dovoljno dobro svoj posao. Pa daj napravi neku pjesmu koja se neće svidjeti samo tebi i tvojoj kultnoj publici, nego se tu i tamo spotakni o neki hit. Mislim da je to jako bitno. Dok sam ja bio u srednjoj školi, bilo je Kreni prema meni i svi ti veliki rokerski hitovi kojih se tada nisi mogao spasiti. Znači možda se malo maknuti od te slike sebe kao ekskluzivističkih umjetnika koji pjevaju samo za svoju naročito pametnu publiku koja jedina može skužiti kako su njihove pjesme baš genijalne. Mislim da rock n roll ima jednu prednost koju nemaju drugi, a to je da možeš napisati tekstove o svačemu. Druženje s Prljavim kazalištem KROJAČI POVIJESTI HRVATSKOGA ROCKA Napisala: Mateja Radoš 3.c Imali smo priliku upoznati tekstopisca, gitarista i frontmena Prljavog kazališta Jasenka Houru poznatog pod nadimkom Jajo i gitaristu Damira Lipošeka zvanog Kex i saznati sve što nas je zanimalo o krojačima povijesti hrvatskoga rocka Prljavo kazalište je jedan od najpopularnijih rock bendova u Hrvatskoj, ali i u bivšoj Jugoslaviji. Sastav je osnovan godine u zagrebačkom naselju Dubrava, objavio je album koji je po mišljenju kritike bio najbolji debi album u povijesti domaćeg rocka. Godine izašao je najtiražniji album Prljavog kazališta Crno-bijeli svijet, a nakon toga kultni albumi; Heroj ulice, Korak od sna, Zlatne godine, Zaustavite zemlju, Devedeseta, Lupi petama, S vremena na vrijeme Vođa Prljavog kazališta i autor brojnih hitova, Jasenko Houra, odrekao se u korist Zaklade Ana Rukavina svih autorskih naknada za izvođenje i izdavanje pjesama Mojoj Majci (Ruža hrvatska), Crno-bijeli svijet, Sretno dijete, S vremena na vrijeme i Heroj ulice na pet godina. Iza Prljavog kazališta danas je 37 godina svirke. Počelo je kao punk Došao sam u sastav pod nazivom Ciferšlus, u kojem su tada bili Davorin Bogović (vokal), Zoran Cvetković Zok (solo gitara), Ninoslav Hrastek Nino (bas gitara) i Tihomir Fileš (bubnjevi). Ubrzo nakon što sam im se priključio, mijenjamo ime u Prljavo kazalište, po jednoj epizodi iz stripa Alan Ford. Drugo ime o kojem smo razmišljali bilo je Zarazne bolesti. A htjeli smo zvučati poput Rolling Stonesa, kaže Houra i nastavlja: Prvi nastup imali smo godine na koncertu u organizaciji časopisa Polet, gdje smo svirali kao žestoki punkeri godine potpisali smo ugovor s diskografskom kućom Jugoton i objavili prvi singl Televizori na kojem su pjesme Majka i Moje djetinjstvo. Promjena stila Godinu dana kasnije još nam jedan singl izdaje izdavačka kuća Jugoton godine objavili smo prvi studijski album koji je punk stilom i teškim tekstovima izazvao u tadašnjem socijalističkom društvu bojkot državnih medija i dobio etiketu šund, što znači da se album prodavao po višoj cijeni nego što bi se prodavao inače. Nakon ovog albuma očekivao se album u istom stilu, ali oni su iznenadili Crno-bijelim svijetom. Nekoliko pjesama s tog albuma izvode i danas: 17 ti je godina tek, Zagreb, Moderna djevojka, Crno bijeli svijet i Mi plešemo. Nakon što je objavljen album Crno-bijeli svijet, iza ploče i turneje iz sastava odlazi Davorin Bogović. Prilika u Švedskoj Davorina je na mjestu vokala neko vrijeme mijenjao Jasenko koji je sam napisao i otpjevao skladbe za treći studijski album pod nazivom Heroj ulice godine. Čekali smo na aerodromu let za Švedsku gdje smo trebali snimiti album na najprofesionalniji način u studiju Ferger. Davorin se nije pojavljivao i mi smo polako odustajali od ukrcavanja, ali nam je menadžer rekao da idemo makar nitko ne pjevao. Bili smo u dvadesetima i nismo htjeli propustiti priliku. Tako smo otputovali bez Davorina. Na pitanje kako se osjećao sve te godine stvarajući pjesme odgovorio je: Nisam ni u jednu ploču ušao ne dajući sve od sebe, ali ne uspiješ svaki puta dati sve od sebe. Ne gledam pjesmu po pjesmu, nego album po album. Svatko ima svoje poslanje, moje je da prenesem snove. Neki ljudi prije nas su posijali neke snove, a mi smo ih samo nastavili sanjati, prosljeđujemo ih. Kako će netko drugi u životu voziti tu priču ne znam, ali mi smo svoje učinili. Na snimanje ploče Korak od sna u sastav se vratio Davorin Bogović, ujedno mu je to i zadnja ploča koju je snimio s Prljavim kazalištem. Lijepe 80-e Nakon konačnog odlaska Davorina Bogovića, na njegovo mjesto godine dolazi Mladen Bodalec. Otad pa do danas s Prljavim kazalištem snimio je deset studijskih i tri albuma uživo godine izlazi album Zaustavite Zemlju, jedan od najznačajnijih albuma Prljavog kazališta na kojemu je i skladba Mojoj majci (Ruža Hrvatska). Skladba je zbog stiha zadnja ruža Hr

29 TEMA BROJA TEMA BROJA vatska pobudila veliki nacionalni naboj. Krenula je glazbena turneja po Americi, Kanadi, Švicarskoj, Njemačkoj, Australiji, Austriji, Švedskoj i drugim europskim gradovima, na kojoj su se vijorile hrvatske zastave. Vrhunac je bio 17. listopada godine na Trgu bana Jelačića u Zagrebu gdje se okupilo više od 250 tisuća ljudi. O toj pjesmi Houra kaže da je u njoj sve simbolika: Nisam siguran da to današnje generacije mogu razumjeti. Zanimalo nas je kako su se uspjeli održati već četiri desetljeća. Jasenko je umjesto odgovora ponovio ono što je njihov pokojni menadžer Milan Škrnjug na to pitanje odgovarao. Kad bi ga pitali: Kako časno otići? on bi uzvratio protupitanjem: Kako časno opstati? U menadžerskom leglu M. Škrnjuga bili smo mi, Azra, Film. Azru je prodao, Film je prodao, a ja sam bio najmlađi psić u tom leglu. Imao sam osjećaj da je uz nas odrastao, kako smo mi odrastali, tako je i on odrastao. Nije utjecao na ono što radim, kanalizirao nas je. Nije bio menadžer izvana, tretirao se kao šesti član grupe. Kazalište danas?, pitali smo ga. Je li je Kazalište postalo šou, je li još uvijek uzbudljivo, može li iznenaditi, pitam se i sam. Emocionalno raspadanje benda bilo bi nam teže nego poslovno. Od 365 dana u godini 200 provedemo zajedno iako nisam baš svaki put sretan kad ujutro vidim njihove face. Sudbinski se pronalazimo, stalno netko dolazi i odlazi, i svi se, bilo da su bivši ili sadašnji članovi benda osjećaju da ovdje pripadaju, da su Prljavci. Koncerte počinjete s Ovdje Radio Dubrava, dobro jutro Hrvatska. Dubrava, mitsko mjesto? Čovjek ne potječe od tamo gdje je rođen, nego od tamo gdje se spoznao. A možda je to i princip pozitivnog pamćenja jer je činjenica da nam se najljepše stvari dogode u mladosti, na onim zelenim poljima mladosti. Tekstovi? Tko ih piše? Mateja Radoš u razgovoru s Jasenkom Hourom Do sredine 90-ih, ja sam pisao tekstove, do albuma Lupi petama. Album Lupi petama nastaje u vrijeme rata, i mislim da je to bestseller. Uhvatio je vrijeme sa svih strana. To je sve vrlo dobro ispalo, a otad surađujem s Ines Prajo. Ali zapravo, i tekst i muzika, sve je to zajednička priča cijelog benda. Najbitnije je preživjeti sve to vrijeme, nastavlja Houra: nastaje opća konfuzija nazvana tehnologija i internet gdje se ranije rođeni pokušavaju snaći, nosači zvuka izumiru i od glazbe se sve teže živi. Ali mi se i dalje trudimo, na koncertima dajemo klincima da sviraju naše gitare, pokušavamo podsjetiti publiku da ono važno nikad neće nestati, rekao nam je Kex. Mladež i danas voli u mislima oživjeti osamdesete i slušati ondašnju glazbu, stoga ako sve tadašnje nije izumrlo nakon trideset godina, vjerujemo da ni neće, zaključuje. Nema reda Na pitanje što misli o današnjem vremenu obilježenom konzumerizmom s jedne strane i besperspektivnošću s druge, Houra odgovara: Naša je organizacija sustava tragikomična, pa nema nas sto milijuna. Ne možemo ostvariti osnovni red, stalno smo u drvoredu. Nema strukturiranog pristupa. Ne bi me čudilo da naš vrli ministar predloži da se svi zaposle u Astro showu, gataju iz šalica ili gledaju u staklenu kuglu na Novoj TV. Navodno je dosad iz Hrvatske zbog ekonomskih razloga otišlo deset tisuća ljudi, a ja sam ih mogu nabrojati barem još devet tisuća osamsto. Mi stalno idemo kroz petoljetke, od predizborne do predizborne kampanje. Ali ne može se sve što si u predizbornoj kampanji obećao: imat ćete ceste kao u Njemačkoj, plaću od dvije tisuće eura itd. ostvariti preko noći. Na pitanje što misli kako se u svemu tome osjećaju mladi, Houra odgovara: Što radimo našoj djeci ako otpustimo petsto ljudi? Od njih će možda deset posto pronaći novi posao. Kako se može u takvoj situaciji osjećati mladi čovjek? Ranije se znalo da si, na primjer, u Končaru zaposlen doživotno pa makar te premještali od porte do pogona. Danas nema osnovne egzistencijalne sigurnosti. Dakle, nismo dobar uzor našoj djeci. Pa veći im je uzor VIP ako im da bon od pedeset kuna. I, na koncu, cajke Taj je fenomen oduvijek isti. U kompletnoj karti bivše Jugoslavije imate par otoka: Zagreb, Ljubljanu, Beograd, Skopje, Sarajevo - oni funkcioniraju na način da se slušaju sve vrste glazbe, a ovo sve dalje je Mica-trofrtaljka i ne ide drukčije da ga j Otkad postoji Prljavo kazalište, postoji i Lepa Brena, u Nedjeljnom popodnevu smo nastupali i mi i ona. U isto vrijeme. Kex: Ono što se promijenilo je da smo nekada imali emisiju rock glazbe i emisiju koja se zvala Narodno blago, a sad imamo ćušpajz i još nas uvjeravaju da to tako treba biti. Ja bih to razdvojio kao nekad. Houra: Nemre to više nitko razdvojit. I za kraj, Houra je poručio mladima: Nemojte vjerovati u životu u ono što sami ne vidite i u što se sami ne uvjerite. Ne očekujte da će globalne promjene doći od nekog drugog. Sami moramo brinuti o tome, nije nimalo nekulturno i neprihvatljivo da kritiziraš one koji ne govore i ne rade dobro. Čim kultura razgovora političkih struktura izgubi razinu, čim je bačena na ulicu nešto tu gadno ne štima. Politika neće puno promijeniti, mi sami moramo stvari promijeniti. Očistimo svaki svoje dvorište. Unutarnja revolucija intervju: Mateja Radoš 3.c S bendom M.O.R.T. imali smo priliku jedno proljetno popodne razgovarati ispred kina Europa Veseli članovi grupe M.O.R.T. ispred Kina Europa s novinarkama cenera Matejom Radoš i Leom Vlašić Bend sve poznatiji među mlađim, a i starijim naraštajima sastavljen je otprilike godine kada su članovi bili treći razred srednje škole. Mladići iz Sinja, Ivan Katić i Bože Blaić družili su se još u srednjoj školi pjevajući uz gitaru,a kasnije su okupili i ostale članove- Jakova Maleša na bas gitari i Milana Mijača na bubnjevima. Svaki dan su se sastajali i svirali, a uskoro su počeli i svirati na zabavama i, kako kažu, gdje god stignu. NEMA IMUNITETA godine sudjeluju na demofestu u Banja Luci sa demo albumom Vrhunsko dno koje im objavljuje Zdenko Franjić iz glazbene kuće Slušaj najglasnije, gdje osvajaju pet tisuća eura za snimanje albuma Odjel za žešće i dvije tisuće eura za snimanje poznatog spota u produkciji MTV-a već spomenute pjesme Meni se skače. U godini bili su prvi od osamnaest bendova na Rockoff festivalu u Zagrebu i iza sebe su ostavili razvikanije bendove poput Kinokluba, Silente, Sane i ostalih. Od tada su, kažu, odlučili pjevati malo ozbiljnije pa kreću i po malim turnejama u Hrvatskoj. Diskografsku nagradu Porin nisu dobili, što im ne predstavlja veliki problem. Oduvijek im je bilo najvažnije,govore, samo da se dobro zabavlja. Sve što su do sada uspjeli nisu radili planski niti ciljano. Tekstovi im dolaze iz trenutačnih razmišljanja jer, kaže vokal benda Ivan: Živimo u takvom svijetu gdje možeš biti imun na ono što se događa oko tebe. Tekst pjesme Mali Isus Ivan je napisao tijekom pauze na baušteli. Pjesma govori o odrastanju, prvom slomljenom srcu, odlasku u novi grad, suočavanju sa stvarnim životom, gubitku dječje nevinosti i otuđenosti u stvarnom svijetu. Motiv Isusa kaže, nije religijski - Isus u tekstu predstavlja svako dijete koje se uočava s crnoćom svijeta u kojem odrasta. RADOST I SREĆA Njihova pjesma Tango ne može biti neuočena kako se suprotstavlja njihovim ostalim pjesmama. U ovoj pjesmi javlja se paradoksalni karakter ljubavi, također česta pojava u današnjem svijetu- kada ne funkcionira,a težina odvajanja od osobe s kojom si proveo većinu života je nepodnošljiva. Ljubavna tematika u pjesmi javlja se iz autobiografske perspektive, ali i iz svega onoga što čuju, vide i o čemu čitaju. Na pitanje je li bi voljeli otpjevati duet s nekom osobom, kažu kako su slušali intervju s Jimom Morrisonom gdje govori da pjesmama želi izraziti radost i sreću. Taj izraz pronalaze u pjesmi Davora Radolfija Na bačvama vina i zbog toga bi im bila čast neku pjesmu otpjevati s njim. Njihovu glazbu neki ljudi svrstavaju u punk, drugi u stopljenu punk-blues vrstu,dok ih mnogi nazivaju urbanim rock bendom. Kažu kako urbano s njima nema nikakve povezanosti. Djeca su odrasla na njivi, i kada su došli u urbanu sredinu Zagreba bilo im je teško se priviknuti. Zbog toga kažu kako osjećaju da veliki postotak onih koji slušaju njihove pjesme su upravo oni koji iz male provincije dolaze u užurbane urbane sredine i shvaćaju kako se upravo članovi benda osjećaju. KOMENTAR SVIJETA Zanimalo nas je kako je uopće nastalo ime benda. Naime, četvrta knjiga Terryija Pratchetta u serijalu U svijetu diskanaziva se Mort. Ta knjiga ih se dojmila jer govori o pobjedi ljubavi nad smrti. Satira u izmišljenom svijetu o kojem Pratchett piše komentar je njihovog svijeta, stoga su odlučili tako nazvati i bend, dok su interpunkcije stavili isključivo zbog autorskih prava švedskog metal benda koji ima istoimen naziv. Zbog velikog napredovanja u glazbenom svijetu zanimalo nas je utječe li to na njihova razmišljanja i kako se osjećaju, ali tvrde da su im taština i ego ostali su im isti, slava ih nije dotaknula. Kažu da se pokušavaju držati na zemlji stavljajući malo zemlje pod nokte. Najvažnije je da čovjek započne od unutarnje revolucije jer pojedinac čini društvo. Našim gimnazijalcima poručili su da budu svoji i da vjeruju u sebe, jer će tek tada drugi vjerovati u njih i, najvažnije, da puno čitaju jer će tako bolje upoznati sebe i svijet oko sebe. Kažu da je ponekad dobro i razdvajati autora od djela, jer ponekad je djelo odlično, ali poleđina nam je odbojna jer nam autor kao osoba nije simpatičan. Tako i naše pjesme slušajte, ali ne obazirite se na nas! Mnogima poznate riječi ovog teksta u i godini popele su se na top liste glazbenih ljestvica. Predstavljaju svojevrstan manifest pobune protiv sustava koji uništava spontanost, ljubav i kreativnost. Kažu moraš crnčit vremena su teška u tom sistemu ja sam mala greška. Jer meni se neda biti komad leda biti nečiji broj ni jeftini stroj. Od reda do reda beda do beda meni se neda baš mi se neda. I tako dan za danom svaki božji tjedan od osam do čet'ri do pet, šest, sedam. A meni se neda biti komad leda Meni se skače biti nečiji broj ni jeftini stroj. Od reda do reda beda do beda meni se neda baš mi se neda. Meni se skače baš mi se skače trči i skače jače i jače. A meni se smije baš mi se smije radost me grije dođi što prije. Jer jako te volim a baš te volim skinimo se goli voli me, voli

30 TEMA BROJA TEMA BROJA punkeri PANKREAS Tekst i foto: Mateja Radoš, 3.c Imali smo prilike i upoznati se s punk bendom poznatim kod naših vršnjaka, Pankreasom Bend su osnovala četiri najbolja prijatelja iz srednje škole kako se, kažu, ne bi udaljili. Danas u bendu sviraju Tomislav Petrović (vokal), Marko Moguljak i Filip Grahovar (na gitari), Nikola Grahovar (na bas gitari) i Ivan Lelas (na bubnjevima). Razgovarali smo sa sviračem bubnjeva, Ivanom Lelasom, koji nas je upoznao s tom vrstom glazbe. Na pitanje Zašto baš ta vrsta glazbe? u Pankreasu odgovaraju kako su to odmah odabrali, jer svi to slušaju od malih nogu.pjesme su isključivo autorske, prije ih je pisao bivši svirač bas gitare, a sada ih pišu Tomislav (vokal) i Ivan. Teme pjesama su raznovrsne, pišu onako kako se osjećaju i o čemu god žele što je, govori Ivan, odlična strana punk glazbe. Do sada su izdali dva albuma, a ubrzo izlazi i treći. Glazba za prijatelje Imali su priliku svirati s poznatim bendovima i na raznim mjestima. Svirali su na Schengenfestu u Sloveniji uz 2 Cellos, Bajagu i ostale. Nastupali su i s Hladnim pivom, Šankom, Zabranjenim pušenjem, Belfastfoodom, Psihomodo popom i još mnogim izvođačima. Priliku da ih čuju uživo imala je publika i u Koprivnici, Čakovcu, Mostaru, Sarajevu, Beogradu, Ljubljani, naravno Zagrebu, ali to je samo nekoliko na brzinu nabrojanih gradova gdje su održavali koncerte. Zbog toga se ne osjećaju važnijim od ostalih bendova i kažu kako ih ništa ne može usrećiti kao kad vide svoje prijatelje koji ih dođu poslušati ili da netko pjeva njihove pjesme. Pitali smo Ivana kakvo mišljenje imaju o narodnjacima i dobili očekivan odgovor o narodnjacima nemamo mišljenje. Ističe kako pod time misli na one takozvane cajke, ali narodne pjesme ne moraju biti samo one za koje odmah pomislimo da su za penjanje na stol. Narodne pjesme su, kaže, sve pjesme koje dolaze iz naroda, kao na primjer naši tamburaši, slavni izvođač sevdaha i sevdalinki Halid Bešlić i ostali. Oni su nešto sasvim drugo, njih volim i poslušati,a i zapjevati. Ako netko doista sluša te takozvane cajke,nemam šta drugo reći osim- tko voli neka izvoli. Vječna glazba Pitali smo ga znaju li i oni na druženjima otpjevati neku svevremensku cajku. Kaže da zapjevaju, ali iz zabave i kao šalu. Žao mu je kako djeca više ne cijene glazbu koja je doista umjetnost, kao npr. glazbu poznatog starog Elvisa Presleya, Queena, Beatlesa i svih onih izvođača koji su vječni. Kada bude imao dijete, kaže, neće mu nametati glazbeni ukus, ali se nada da će ono raspoznati pravu kvalitetu. Tolerantni su prema drugačijima, u njihovim pjesmama nikad nema rasizma i ostalih opredjeljenja, iako nemaju o svemu, kao na primjer o cajkama, baš najbolje mišljenje. Odrasli smo i takve stvari su nam naprosto smiješne, postoje različite rase i državljanstva, ali to nikada nije ljude činilo lošijima. Intervju Fran Mihelin Od ljubavi do strasti Razgovarali smo s učenikom 4.D razreda, Franom Mihelinom, o glazbi kojom se bavi i o njegovom odnosu prema glazbi Glazbom se bavim od šestog razreda osnovne, kaže Fran, i nastavlja: Tad me je profesor iz vjeronauka potaknuo da dođem na njegove sate sviranja gitare. On me prvi uveo u Fran Mihelin nastupa s grupom Glory u KUD Željezničar svijet glazbe. Pravog profesora da me podučava sviranju na instrumentima nikada nisam imao, samouk sam i doma sam naučio svirati gitaru, bas gitaru i klavijature. Prvi bend u kojem sam svirao bila je grupa Glory. S njima sam snimio pjesmu i spot uz pjesmu Ona nije tu. S tom pjesmom smo potpisali i ugovor s Croatia Recordsom. Spot nije doživio veliki uspjeh, tek oko osam tisuća pregleda na YouTubeu. Od svih radio postaja, našu pjesmu kupili su jedino Radio Kaj i Radio Zaprešić. Glazba je umjetnost Bend se nakon nekog vremena raspao zbog neslaganja članova o broju proba i nemogućnosti ostvrenja suradnje među članovima, ali Fran je ubrzo uskočio u novi punk bend, pod nazivom G.A.D. Bend je imao mnoge gaže u poznatim zagrebačkim klubovima kao što su Vintage Industrial Bar, Route 66, Gjuro 2, Kset. Bili su i predgrupa mnogim poznatim punk i rock bendovima. Dečki sami pišu tekstove i kako kažu, oni su punk stroj za mljevenje hrvatske scene. I u ovom bendu neslaganja i napetosti sve više rastu, ali je Franova upornost pronašla novi bend, pod nazivom Psihoza : Taj bend je još friški, trenutačno sviramo tek obrade poznatih rock bendova kao što su Guns n roses, ACDC, domaći rock i brojne druge. Volim poslušati punk, ali trenutačno se okrećem nekim drugim stilovima. Rock za mene govori više, mogu ga osjetiti na više načina. Ne samo da ga slušam, nego ga i proživljavam. Ali opet, ne ograničavam se na samo jedan žanr glazbe, volim slušati i jazz, funk, reggae, blues, sve ono što mi odgovara i što dok slušam osjećam da je umjetnost. Slušao sam različite stilove glazbe kroz život, prvi bend koji sam slušao bio je Iron Maiden. Glazba je umjetnost, i za mene mora biti više od zabave. Cajke nisu za punkere Fran i sam piše pjesme, ali ih ne voli pokazivati. Kaže kako je to za njegovu dušu i nema potrebe dijeliti svoje stihove s drugima, iako se nadamo da će nam jednom otkriti svoje, zasigurno odlične pjesme. Najgora stvar koju si napisao bolja je od najbolje stvari koju nisi napisao - živim po toj logici govori Fran. Zanimalo nas je što misli o sveprisutnim cajkama. Prihvaćam sve ljude i sva mišljenja, svi imaju pravo izbora. Nikada mi to nije bilo bitno, ljudi slušaju ono što njima paše, meni cajke ne pašu. Nemaju mi dušu i progovaraju jednodimenzionalno o samo jednoj temi, često i vulgarno. Nemaju neku umjetničku vrijednost, koju ja osobno tražim u glazbi. Previše su površne. Ali tko želi, neka sluša, to nije nešto što se mene tiče. S cajkama ili narodnjacima dobro je upoznat, jer je i s G.A.D-om iz zezancije znao otpjevati poneku njihovu uspješnicu. Nisi punker ako ne zapjevaš cajku, našalio se jednom prilikom. Razbijaju monotoniju Fran svira gitaru i izrazit je vokal u školskom zboru. Zboraši već sad tuguju za njim jer je ove godine maturant i uskoro napušta Desetu. Škola mi je dala mnoge prilike i prostor za kreativno izražavanje, iako je nekad previše naporno kada te vuku na sve strane. Sa svojim prijateljem iz razreda, Rokom Mozbahom, nekadašnjim frontmanom G.A.D-a, još od prvog razreda začini svaku predstavu u školi. Maškare, Božićne priredbe, Dane Ivana Supeka i maturalne večeri Fran i Rok uvijek oboje a publiku obore svojim glasom i sviranjem. Još se prepričava njihov nastup na školskom maskenbalu na kojem su za izvedbu songa iz filma Ko to tamo peva osvojili prvu nagradu. Rok svira trubu, a u duetu s Franom ponekad zasvira i usnu harmoniku. Pjevamo gdje god nas se traži! Stoga je teško zamisliti bilo koju priredbu u školi, a da ne završi s malim repertoarom Roka i Frana. Efikasno i potpuno razbijaju monotoniju školskih priredbi. Rockerska duša Na početku sam imao samo ljubav prema glazbi, ali kasnije je to postala strast. Glazbom se mogu izraziti na način na koji riječima ne mogu. Glazba je moj način izražavanja i oslobađanja energije, da ne kažem, tajne moje duše, govori Fran, možda i kada upišem faks ostanem u školskom zboru. Svi očekujemo da tako i bude, kako naša škola ne bi s njim izgubila svoju rockersku dušu. Punk grupa G.A.D na nastupu u Vintage Industrial Baru DA I ONI KOJI VOLE POP GLAZBU I CAJKE DOĐU NA SVOJE: IVAN ZAK Ljubav pokreće svijet Upoznajte mladu hrvatsku glazbenu zvijezdu koja se glazbom bavi od 6. godine, a već je sa 16 godina osnovao svoj prvi sastav Ivan Zak Kojom pjesmom ili albumom ste stekli popularnost? Popularnost se dogodila s pjesmom Bolja od najbolje s kojom sam najavio povratak pop glazbi. Istoimeni album na kojem su objavljene i pjesme Naučila si me, Ilegala, Tko mi te krade i druge; postigao je zlatnu tiražu na što sam vrlo ponosan. Glazbom se bavite od 6. godine, sa 16 godina osnovali ste svoj prvi sastav, sad ste popularan pjevač, glazba je očito Vaš život. U kojem biste se glazbenom žanru još voljeli okušati? Žanr koji sam odabrao ne mislim mijenjati jer se u njemu u cijelosti pronalazim. Pop glazba je izričaj koji mi odgovara i kroz njega se autorski najjednostavnije ali i najiskrenije izražavam. Nemam potrebu tragati za nečim drugim. Tko Vam je glazbeni uzor? Nemam glazbene uzore, no postoje kolege glazbenici koje iznimno cijenim. Među njima su oni čije karijere uspješno traju desetljećima bez obzira kojem glazbenom žanru pripadaju

31 TEMA BROJA TEMA BROJA Kad možemo očekivati vaš novi album? Album Usne varane bit će u prodaji od 25. travnja. Tog će se dana u Zagrebu održati i promocija albuma koju sam zamislio kao druženje s fanovima. Bit će to prilika za zajednička fotografiranja, i razmjenu dojmova o novim pjesmama. Uz već poznate pjesme kao što su Usne varane, Škripi veza, Jedna noć i Daleko na njemu se nalazi još 7 novih pjesama. Prije desetak dana u radijski je eter pušten najavni singl Jedan u nizu koji je već sada visoko plasiran na Nacionalnoj top ljestvici. Ovih dana za tu pjesmu snimam i video spot. Surađivali ste s Nedom Ukraden, kako je bilo surađivati s pjevačicom čija karijera traje gotovo 40 godina? U vrijeme kad smo snimali Tetovažu ja sam tek započinjao glazbenu karijeru tako da sam Nedi prije svega zahvalan na provjerenju koje mi je ukazala. Raditi s osobom čija karijera uspješno traje više od 40 godina izuzetna je čast ali i odgovornost. Neda je bila izvrstan mentor. Ona je veliki profesionalac ali i izuzetna osoba. S kim biste još voljeli snimiti duet? Nikada ne razmišljam o duetima jer ih ne pišem namjenski. Tek kada pjesma bude dovršena ona zazvuči ili ne zazvuči kao duet. U njoj prepoznam ili ne prepoznam nečiji glas. Duete ne planiram oni se dakle jednostavno dogode. A kada će se dogoditi idući ne znam vam reći. Koju ste vrstu glazbe slušali kao srednjoškolac? Slušao sam svašta. Mogao bih reći da sam slušao dobru glazbu, a žanrovima nikad nisam bio ograničen. Ipak kao srednjoškolac najviše sam slušao Gibonia, Dinu Dvornika i Prljavo kazalište. Od stanih izvođača Erosa Ramazzotia. Mnoge Vaše pjesme su ljubavnog sadržaja, kakav je Vaš pogled na ljubav? Ljubav je sila koja pokreće svijet i svakom umjetniku glavna inspiracija. Pri tome ne mislim samo na ljubav prema određenoj osobi, već na ljubav prema životu. Imate li, uz bavljenje glazbom, još neku ambiciju koju biste voljeli u životu ostvariti? Načelno ambicija mi je biti sretan. A glazba je nešto što me čini sretnim. PA MC: STOJAN!!! Trudim se pratiti trendove tekst I foto: Antonio Knez, 2.c S kojom ste pjesmom postali poznati?i kako je krenula ta vaša popularnost? Pjesma s kojom sam postao poznat je Bičuj me Stojane. To je šaljiva pjesma koja je izašla godine. Nisam imao sredstava da se probijem. To sve košta. I onda sam nekako da privučem pažnju na sebe uradio malo šaljiv tekst te sam uspeo privući pažnju. Publici se svidjelo i tako je sve to počelo. MC Stojan Koji vam je koncert ostao u najljepšem sjećanju? Ne mogu odabrati, publika je svugdje divna. Sretan sam zbog toga što moj rad nailazi na jako dobre kritike. Od malih nogu sam maštao da ću se baviti muzikom. Živim svoj san i sretan sam čovjek. U početku sam imao dosta mlađu publiku, a sad dobivam i stariju. ŽIVOT U GLAZBI Jeste li uz taj vaš san o glazbi imali još neku ambiciju u kojoj biste se voljeli okušati? Volio bih se pored pjevanja, nakon nekog vremena i dalje se baviti s muzikom u smislu pisanja teksta. Tko su vaši glazbeni uzori sada, a koga ste voljeli slušati u srednjoj školi? Kad sam bio mlađi slušao sam rock, pop i RNB. Slušao sam također Coloniju i E.T. Narodnjake sam kasnije počeo da slušam, u pubertetu. Tako da su se ti stilovi izmiješali. Dosta mladih danas sluša narodnjake, kako je došlo do toga? Što je Vas privuklo? Mislim da generalno svaki stil pjevanja i svaki stil muzike ima neku emociju. Ja kad radim pjesme trudim se da pogodim ljude s pjesmom. Mislim da se to dogodilo jednostavno s mijenjanjem vremena, generacija i stila oblačenja. Danas je također popularna i elektronska glazba. I danas pjevači surađuju s DJ-evima jer je to budućnost. Djevojkama se najviše sviđa pjesma Volim te, dok se dečkima više sviđa Haljina bez leđa, dok stvarate pjesme imate li na umu određenu publiku kojoj želite pristupiti ili se to dogodi spontano? Ja kad stvaram pjesmu dosta je do inspiracije. Na primjer, pjesma Ajmo svi je nastala za pet minuta u kolima dok smo se vozili ja i moj drug. Naravno, ima i pjesma na kojima ra- dim duže. Ali nikad planski. Trudim se da pratim trendove. A što se tiče teksta svi pjevamo ili o ljubavi ili o napijanju u klubovima. LOŠA STRANA SLAVE Ima li slava i neke negativne elemente? Uživam u tome što radim, ali dosta se putuje, malo se spava i rijetko viđam porodicu i društvo. Mnoge djevojke bi htjele znati jeste li trenutno zaljubljeni i što je za Vas ljubav? Zaljubljenost je kad upoznamo nekog i onda nam zatreperi u stomaku, a onda kasnije ljubav je poštivanje i razumijevanje partnera zbog kojeg se mijenjamo ili se oni mijenjaju zbog nas, pogotovo kad ste dugo zajedno. A što se tiče mog ljubavnog života, to bi zadržao za sebe. Dva suprotstavljena komentara ili naše mišljenje o cajkama Svi prije ili kasnije završe na cajkama Piše: Nika Draženović, 2. c Možda cajke i nisu najbolji izbor, ali tko god bili i kakvu god vrstu glazbe slušali, tko može za sebe reći da nikad nije završio na cajkama. Ljudi su različiti. Neki imaju smeđu, neki crnu, a neki crvenu kosu. Nečije oči su zelene, nečije plave. Netko voli ljubičastu boju, dok netko voli žutu. Isto tako, ljudski ukusi u glazbi su različiti. Baš kao i mi sami, naša mišljenja nekada se ne poklapaju. Ljude koji osuđuju neznance radi boje njihove kože ili kose nazivamo arogantnima, površnima i glupima, no opet sebi dajemo za pravo osuđivati druge zbog njihova izbora glazbe. Tko je taj koji može za sebe reći da zna što se, uistinu, krije iza usana s kojih prelaze riječi tzv. cajki. Taj žanr glazbe nije pisan kako bi netko uz njega liječio rane, kako bi se nekog smirivalo ili bi ih riječi tih pjesama utješile. Cajke su pisane kako bi se duše i tijela uz njihovu pratnju rješile briga samo na jednu noć i prepustile plesu, glasnoj pjesmi i društvu prijatelja. Riječi tih pjesama nisu ni predviđene da imaju značenje. U njima ne bismo niti trebali tražiti sebe. Jer, ako dobro promislite, kada bi nas svaka pjesma navodila da sami sebe stanemo zapitkivati pitanja na koja nikada nećemo saznati točne odgovore ili kada bi nas navodila da razmislimo što smo i tko smo zapravo, kada bi naš um zapravo doživio predah? Kada bismo mogli reći da smo se na par sati ostavili svih briga? Možda cajke i nisu najbolji izbor, ali Nama, kao adolescentima, glazba predstavlja mnogo, i slažem se da, ako je to nešto iz čega mi izvlačimo svoje stavove i čije ponašanje kopiramo, cajke nisu najbolji odabir. Ali isto tako, mnogo poznatih i uspješnih izvođača, na koje bismo se po riječima drugih, navodno, trebali ugledati, govori kako tu i tamo u užurbanoj svakodnevnici moramo pronaći predah. Pogotovo zato što će nas obaveze sustići mahnitom brzinom. Pa onda, zašto osuđivati nekog tko je svoj lijek od briga pronašao u tome da provede dva sata odjevajući se i šminkajući, a onda s prijateljima otišao u klub gdje trešte cajke, u koji ionako, svi mi, bez obzira na to tko smo i kakvi smo, kad - tad kročimo? Cajke paru vrte Piše: Alma Dervišević, 2.c Kako oplemeniti sebe slušajući pjesme koje nisu plemenite nego najčešće vulgarne? Glazba je umjetnost koja je s nama još od davnina. Budi u nama osjećaje i pokreće nas, bilo to razmišljanje ili lakše i brže obavljanje nekog fizičkog posla. Platon je sve umjetnosti, a u prvom redu glazbu smatrao snažnim sredstvom za oblikovanje karaktera. Bili mi toga svjesni ili ne, glazba postaje dio nas. Njezin učinak ne samo da djeluje na našu osobnost već se i manifestira u ponašanju i odnosu prema okolini. Ako je dio nas, dio našeg karaktera i postupaka i ako se svi želimo izgraditi u poštenu i dobru osobu, u osobu čije će ime biti cijenjeno, zašto slušati žanr glazbe koji nema nikakvu poruku ili umjetničku vrijednost? Zar se stvarno želimo kao osobe izgrađivati na novcima i isključivo materijalnim vrijednostima? Zar je vanjština stvarno toliko bitna? Ne, nije, ali su upravo cajke te u kojima se konstantno vrte pare i žene koje uspijevaju jedino ako se razodjenu, muškarci koji misle da se sve može dobiti novcima. Kako onda izgraditi svoju osobnost ako je sve što je bitno izvanjsko? Kako oplemeniti sebe slušajući pjesme koje nisu plemenite, nego naprotiv najčešće vulgarne? A kako uopće mogu biti plemenite kad su pisane bez ikakvih osjećaja i bez ikakve empatije, već isključivo zbog zarade? Cajke je gotovo nemoguće izbjeći u današnje vrijeme, svi se susrećemo s njima, osobito naša generacija koja ih nesvjesno upija, a mnogi se i ugledaju na njihov stil odijevanja osobito pjevačica koje skoro polugole nastupaju. Nesvjesni smo koliko su se raširile i koliko su zapravo pustile korijenje. Razlog za toliku raširenost mogla bi biti činjenica da se na njima brzo i lako može zaraditi. Sveprisutnost cajki U današnje vrijeme su cajke prisutne i u tzv elitnim klubovima u kojima je ranije bilo nezamislivo da ih se sluša a da ne govorimo o raširenosti klubova u kojima gostuju i slušaju se isključivo cajke. Žalosno je što ih sve mlađa djeca počinju slušati, dapače slušanje cajki gotovo da je postalo dio reputacije u tinejđerskom društvu. Djeca su budućnosti, zašto dopuštamo da ih se truje glupostima kao što su nemoralni sadržaji cajki, osobito za mlađu djecu koja su još premlada da se mogu kritički odnositi prema sadržaju tekstova cajki. Probajte zamisliti svoju braću kako glasno pjevaju Jedva čekam da sahranim majku pa u kuću dovedem Rajku ili sestru kako pjeva: Dira, dira, haljinicu moju dira, tim očima, pogled svaki meni uzdah otima. Mislim da nitko u obitelji ne bi bio ponosan na osobu koja je otpjevala te riječi. Ako ne možete zamisliti svoju sestru, kćer ili brata, sina da izgovaraju te riječi i ako ne želite da se oni počnu ponašati prema modelu cajki, mislim da bi se prvo trebali prestati trovati time i razmisliti o značenju sadržaja teksta te promisliti da li je to dobro ili loše kako bi bili pravi uzor mlađima i kako bi stekli poštovanje starijih. Kako je Platon jednom prilikom izjavio Kakva je muzika, takve je i država

32 TEMA BROJA TEMA BROJA PRESTAR ZA ROCK N ROLL, PREMLAD ZA UMIRANJE Tekst i foto: dr. sc. Srećko Listeš Filologija još nije dokučila odakle riječ muzika; istina mousa označuje pjesmu, ali mnogi korijen nalaze u praindoueropskomu *men, što obično znači misliti (u staroslavenskomu mьněti = mniti). Sjećam se / mislim dakle stvaram, slušam, volim... glazbu. Kao i umjetnost riječi, koju, inače, svakodnevno proučavam, ni glazbu ne možemo klonirati, ma koliko preuzeli adenina i drugih potrebnih sastavnica. Ona živi nekim svojim životom, samo što se ja često pitam kako to da je moj život obilježen rockom, a ne Ivom Robićem i njegovim šlagerima, koje je slušao moj otac. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća životni su se modeli promijenili nabolje, barem što se mene i mojih iskustava tiče. Pustili smo dugu kosu, kupili cipele s ljubičastim cvjetićima i visokim petama i počeli slušati nešto sasvim drukčije od Miše Kovača. Dekodirali smo poruke koje su nam slali hard rockeri sa zapada. Jednako kao što smo mi nosili (smiješne) cipele s visokom petom, tako su (nespretno) hodali svijetom mladići u Francovoj Barceloni, ili Nizozemci, ili... U doba kad nije bilo kupiti kave u Titovoj Jugoslaviji i kad se automobil mogao voziti samo parnim ili neparnim danom, prema broju na tablici, globalizirana publika proširila je svoja osjetila hladnim medijem rock glazbe. Onodobni su gimnazijalci morali čitati Borbu i njezine pamflete i nisu poznavali multitasking, blogove i digitalni svijet. Ipak, tisak, radio i televizija simultano su djelovali na individualnu i kolektivnu primjenu znanja i informacija gdje je svaka nova tehnološka paradigma ljudima dala priliku na iskorištavanje dotad neslućene stvaralačke energije. Ljudi su prvi put počeli mijenjati tehnološki okoliš tražeći promjene u svakom prijenosniku kodova, a njihova se poruka odnosila i na primanje informacija, ali i kolektiviziranje. Rock je djelovao na fluidnost društvenoga života i povećao mogućnosti socijalne i geografske mobilnosti. On je zaslužan što su se sve granice otvorile; pojačan sa stavom da potrošačka kultura nije ništa loše (iako je govorio protiv nje), već da je normalno funkcioniranje u shopping centrima kao u antičkim forumima. Ishodi su jasni: osamljena masa je ono što je strukturiralo zajednicu, a glazbenici su ciljano stvarali za tzv. profiliranu publiku. Moje prijatelje i mene su tada odgojili rokeri. Cajke i, ne daj Bože zabavnjake, nikad nismo slušali. Kako uz rock često povezuju i drogu, moram reći da se moje društvo nikad nije drogiralo. Da, umro je Jimi, otišla je i Janis, ali ti su fenomeni bili privlačni samo za slušanje, a ne za oponašanje. Valjda su čitanje New Musical Expressa, koji je iz Londona ipak stizao i u socijalistički Split, duga kosa i cipele s visokom petom bili dovoljni da se osjećamo drukčijim od svojih roditelja. Početkom sedamdesetih, možda i zrnce ranije, pojavile su se skupine koje slušam do danas predstavnici progresivnoga rocka: Jethro Tull, Yes, Genesis, Pink Floyd i drugi. Jethro Tull je obilježio moju mladost, a stare su kasete morale izdržati do neprepoznatljivosti i do nemogućnosti razlikovanja škripe i šumova od flautističkih dionica Iana Andersona. Dakako, mi koji slušamo progresivni rock, hard rock, pa i novi val, ovu glazbi nikad ne će nazvati rock and rollom budući da je rock and roll naziv za narodnu muziku s gitarama ili neku vrstu angloameričkih zabavnjaka. Jethro Tull je prvi pjesmu snimio godine i odmah zadivio publiku, sigurno zbog posebnosti glasa pjevača i flautista Iana Andersona i, dakako, flaute kao novosti u rock skupini. U godinama koje su slijedile Anderson je lutao od hard rocka preko progresivnoga rocka, citirao jazz i folk dionice u svojim pjesmama, bio sklon obradbi klasičnih partitura, rabio sintesajzer u nekim albumima, živcirao kritičare, ali uvijek imao vjernu publiku. Ian Anderson privukao je publiku zbog sjajnih flautističkih dijelova u svojim pjesmama, ali i iskazujući se izvanrednim pjesnikom. Njegova je skupina objavila ove albume: This Was (1968.), Stand Up (1969.), Benefit (1970.), Aqualung (1971.), Thick As a Brick (1972.), A Passion Play (1973.), Warchild (1974.), Minstrel In the Gallery (1975.), Too Old to Rock n Roll: Too Young to Die (1976.), Songs From the Wood (1977.), Heavy Horses (1978.), Stormwatch (1979.), A (1980.), Broadsword and the Beast (1982.), Under Wraps (1984.), Crest of a Knave (1987.), Rock Island (1989.), Catfish Rising (1991.), Roots to Branches (1995.), J-Tull Dot Com (1999.), The Hethro Tull Christmas Album (2003.). Preporuka novim slušateljima: vjerojatno je najpoznatiji album Aqualung, a iz progresivne faze valja odslušati: Thick As A Brick, Warchild, Minstrel In the Gallery i konceptualni Too Old To, po kojemu je i ovaj članak dobio naslov. Inače, Jethro Tull je povijesna osoba bio je poljodjelac i izumitelj preteče pluga. Kad otvorite (urednu i starinsku stranicu) ugledat ćete jednog starog ćelavog na naslovnici. Da, to je Ian Anderson; prije četrdeset godina imao je dugu plavu valovitu kosu i flautu u ruci, kao i sada. A za kraj samo još jedna napomena: odslušati kako je to radio Ian Anderson, a ako u ovomu Ceneru nitko ne spomene, potražiti Jerryja Garciju i The Grateful Dead i slušati naizmjenično s Jethro Tullom. PROGRESIVNI ROCK označuje poseban rock žanr i različite ostvaraje dijela rock skupina sedamdesetih (Jethro Tull, Yes, Pink Floyd, Genesis, King Crimson, ELP itd.). Glavni skladatelji ovih skupina u rock izričaj umetali su elemente jazza i klasične glazbe. Tako su, primjerice, ELP (Emerson, Lake and Palmer) u svojim skladbama citirali Bartoka, Musorgskog Nastojeći na odgajanju publike za ozbiljno slušanje rocka, neki su produžavali skladbe pa, primjerice, Thick As a Brick Jethro Tulla traje 44 minute. Sve su ove skupine dodavali instrumente, neuobičajene za klasičnu rock skupinu (gitare, klavijature, bubnjevi) pa na albumima progresivnoga rocka lako uočavamo složenije harmonije i instrumente uobičajene za veće orkestre. Kako zašiti Dugme na današnje pantalone Mateja Radoš, 3. c Nostalgični prikaz ili Gdje je Dugme danas Jedna od najpoznatijih rock grupa bivše Jugoslavije povodom četrdeset godina postojanja 28. listopada u Areni, u Zagrebu je održala svoj dugo očekivani koncert. KAD BIH BIO BIJELO DUGME Iako ne sudjeluju aktivno na glazbenoj sceni već više od dvadeset godina, njihova glazba obilježila je ljubavne susrete i različita iskustva mnogih generacija. Zadnji put su se ponovno okupili godine i nitko nije očekivao njihov povratak na scenu sve do danas, kad su opet izazvali oduševljenje mladih, a i onih koji su se na njihovom koncertu ponovo osjećali mladima. Arenu su napunili obožavateljima svih uzrasta i ljude dvosatnim koncertom vratili u već zaboravljeno doba ne toliko ubrzanog svijeta kada je glazba bila kvalitetnija nego danas. Vokali Mladen Vojičić poznat kao Tifa i Alen Islamović pojavili su se pred publikom s kojom borom više na licu, ali s uvijek jednako snažnim mladenačkim glasovima otpjevali stare hitove poput Ružica si bila, Lipe cvatu, Ima neka tajna veza, Evo zaklet ću se, Te noći kada umrem, ali i one žeščeg ritma kao što su pjesme Bitanga i princeza, Ne spavaj mala moja, Na zadnjem sjedištu moga auta i dokazali da njihova glazba još uvijek živi. Poznati i zbog ritmova romskog melosa pojavili su s neizbježnim trubačima, ali i klapom začinili su koncert. Kako kažu: Bijelo Dugme ne bi postojalo da nije bilo Gorana Bregovića, pa je tako jedan od najpoznatijih skladatelja Balkana, a ujedno i autor filmske glazbe kao mala predgrupa svojoj grupi, otpjevao par pjesama kao što su Mjesečina i Kalašnjikov koje je napisao i skladao za crnohumorni antiratni film Podzemlje iz 1995 IZNEVJERENA OČEKIVANJA. Ipak, koncert nije ispunio sva očekivanja jer zbog davnih neslaganja u bendu na pozornicu nije stao prvi vokal Dugmeta Željko Bebek, što je razočaralo mnoge vjerne ljubitelje koji nisu čuli Selmu, Da sam pekar i mnoge druge hitove. Razočaranje se najviše osjetilo kod onih koji su imali prilike naš svjetski poznati bend čuti više puta. Nama klincima, koji srcem živimo u osamdesetima i devedesetima, ali tijelima nikad nismo ondje bili, sve to nije toliko smetalo. Jer, iako nismo čuli sve hitove, barem smo imali prilike dijelom i stvarno doživjeti atmosferu toga vremena. Prijatelj i ja oduvijek smo se osjećali kao da ne pripadamo ovom novom ubrzanom vremenu gdje je previše odabira, a gubi se autentičnost i opuštenost, pa smo bili presretni što se makar kroz glazbu možemo vratiti godinama unazad, i osjetiti kako su naši roditelji živjeli

33 FESTIVALI FESTIVALI Festival svjetske književnosti Crta budućnosti Foto i tekst: Karla Lemaić. 2.c U Kinu Europa održao se Festival svjetske književnosti od 3. do 11. rujna, a zadnjeg dana održana je književna matineja za srednjoškolce. U matineji su moderirali naši susjedi, učenici V. gimnazije, a njihov gost bio je Tomislav Zajec koji je i sam bio polaznik V. gimnazije. Glavna tema razgovora bilo je njegovo djelo Lunapark napisano 2009 Tomisalv Zajec je hrvatski pjesnik, dramatičar i romanopisac rođen Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu Prvi njegovi radovi objavljeni su u časopisima Vrijesak i Forum. Prvu zbirku poezije, Natanijelov dnevnik, objavljuje Piše romane i drame, a dramski tekstovi prevedeni su mu na čak 6 jezika. Do sada je objavio romane: Sobe za razbijanje, Ulaz u crnu kutiju, Ljudožder, Lunapark, tri zbirke poezije: Natanijelov dnevnik, Sjever- zlatni šut, Rupa njegova imena te knjigu drama Odlasci. Također je osvojio petnaestak književnih i kulturnih nagrada. Mjesto zabave Tomislav nam otkriva kako je za njegov početak pisanja kriva ljubomora prema kolegi iz školskih klupa kojeg su profesori hvalili zbog njegovog talenta za pisanje. No, čini se da ljubomora može ostaviti i pozitivne posljedice. Kaže kako je pisanje neprekidna borba sa samim sobom; Hoću li uspijeti završiti rečenicu? Hoće li ona biti posljednja? No, kaže kako bi svaka rečenica trebala biti pisana kao da je posljednja - da dopre do čitatelja. Voli pisati i pišući romane odmara od pisanja drama. U svojim djelima, kao što je Lunapark, bori se protiv osude homoseksualizma, nasilja i ostalih moralnih i društvenih anomalija. Pa zasigurno vas sve zanima odkud naziv Lunapark među ovakvim temama. Zajec nam objašnjava kako je lunapark mjesto zabave, ali i mjesto gdje se možemo izgubiti što je povezano sa sudbinom njegovog glavnog junaka romana Lunapark, Danteom. Izgubljen u djetinjstvu Dante je šesnaestogodišnji dječak koji je izgubljen u najljepšem dijelu života- djetinstvu. Pokušava otkriti tko je i tko su mu roditelji, a u toj potrazi doživljava traumatična iskustva poput nasilja. Bitno je naglasiti da Dante nije njegovo pravo ime već mu je to ime nadjenula njegova skrbnica, mama Gabrijela. Tko je on zapravo otkrivamo kroz putovanje u Lunaparku. Tomislav kaže da mu je puno bitniji proces otkrivanja samog sebe nego samo otkrivanje. Mama Gabrijela i Dante mogu biti mama i sin samo 30 sekundi što je njima dovoljno, a mi nikada nećemo saznati jesu li oni uistinu mama i sin. Tomislav nam otkriva da mu je naslov najmukotrpniji dio pisanja. Bitnija mu je sama radnja koja, kako bi bila zanimljiva mora imati nešto autobiografskog, malo stvarnosti koju pisac smješta u prozni okoliš kako bi ona dobila dodatnu kvalitetu. Ispričao nam je kako je i on kao i njegov junak Dante imao plućnu bolest u djetinstvu, ali mnogo blažu, no, ipak mu je poslužila za stvaranje zanimljive radnje u Lunaparku. Nešto novo u gradu Moderatori su Zajeca pitali kako to da radnju smješta baš u grad Zagreb, a ne u neku veću metropolu: Zagreb je naša najveća metropola i Zagreb je moj grad tako da uvijek smještam radnju u Zagreb, a i Zagreb je kao grad vrlo inspirativan. Učim i svoje studente na Akademiji da svoj grad gledaju očima turista i pokušaju vidjeti nešto novo u tom gradu. Na kraju, Tomislav nam je poručio kako svi mi imamo pravo na pogreške u pronalaženju sebe jer još uvijek imamo budućnost: Pred nama je budućnost. A budućnost je tanka crta na sivom, tapeciranom krovu iznad moje glave, baš to je budućnost. Učenici V. Gimnazije razgovaraju s Tomislavom Filozofsko - sociološki pristup kriminalu Tek s t i foto: D o lo r e s D o m a ze t, 2. c i Mia Karolyi, 2. d Članovi Čitateljske grupe X. gimnazije Ivan Supek posjetili su tribinu Ritam zločina koja se održala u Muzeju za umjetnost i obrt, 22. svibnja Zagreb book festival redovna je književna i kulturna manifestacija koja se svake godine održava u svjetlu tema s naglaskom na određenom književnom stilu i kulturnom području. Unutar književnog programa osmišljene su i tribine koje propituju važna pitanja vezana uz temu ovogodišnjeg Festivala pod motom Kriminalno dobre knjige! Kroz prizmu književnosti i sociologije: kriminalistički roman nekad i danas; zašto je danas najpopularniji žanr; propitkivanje razloga popularnosti krimi-romana; refleksija sustava u kojem živimo; u konačnici, što je to kriminal? NASILJE NAD ŽENAMA Članovi Čitateljske grupe X. gimnazije Ivan Supek posjetili su tribinu Ritam zločina koja se održala u Muzeju za umjetnost i obrt 22. svibnja. Na tribini su raspravljali turska spisateljica Ece Temelkuran, prof. Darko Polšeki prof. Nadežda Čačinovič. Tema rasprave temeljena je na odrazu kriminala i kriminalističkih romanana na pojedince i naaciju. Spisateljica EceTemelkuran otkrila je što je motivira za pisanje te ispričala nam kako inspiraciju za pisanje dobiva iz svakodnevnih događaja u Turskoj. Naročito je privlači tema nasilja nad ženama. Članovi Čitateljske grupe uputili su pitanja sudionicima tribine. Privlače vas teme koje su tabui ili namjerno ignorirane. Što vas potiče da se time bavite? Apsurd tišine. Čini mi se smiješnim da se plašimo govoriti o nečemu. To mi uvijek zaokupi misli. A kada o nečemu počnem pisati, onda zaboravim da se I ja plašim te teme. Možda pišem zato da bih se oslobodila svojih strahova. Knjige izložene na tribini Ritam zločina Vaš novi roman Žene koje pušu u čvorove postao je bestseler u Turskoj, a sada je preveden i na hrvatski jezik. Koliko su osobne priče ženskih likova u njemu ujedno i političke? Itekako! Život žene najjasniji je pokazatelj politike i društvene situacije u jednoj zemlji. Kada bi se povijest svijeta pisala iz perspektive žena, bila bi to mnogo drugačija priča. To sam djelomično pokušavala napraviti u ovom romanu, prikazati sve te burne događaje koji su se proteklih godina događali na Mediteranu, od kojih su mnoge započinjale i podržavale žene. Moji ženski likovi ujedno su i specifične leće za promatranje tog perioda. U knjizi ima i zabavnih dijelova, ali i politike. Možda je baš ona najseksi aspekt moje knjige. TURSKE SAPUNICE Roman ima jasnu feminističku perspektivu. Ideja o ravnopravnosti spolova nije prihvaćena u islamskom svijetu, ali Turska je barem formalno izuzetak. Je li opasno biti feministkinja u Turskoj? U Turskoj je opasno biti žena. Za početak.opasnije je biti glasna feministkinja. Cijela je država proteklih deset godina u otvorenom ratu sa ženama. Ubojstva žena iz časti povećala su se dramatično, a kažnjavanje takvih zločina zastrašujuće je slabo. Ali tako je i diljem svijeta. Mislim da je ova knjiga postala bestseler u Turskoj i Njemačkoj baš zato što žene osjećaju prijetnje svojim pravima, što znači da je krajnje vrijeme da otkriju i ponovno pokažu svoju zaboravljenu snagu. Turske sapunice iznimno su popularne u Hrvatskoj i regiji. Iz onoga što vidimo čine se vrlo patrijarhalnima. Gledate li te serije i kakav je njihov utjecaj na pop-kulturu u Turskoj? Ne gledam turske sapunice jer dovode u pitanje moju vjeru u Tursku i turski narod. Govorim ozbiljno! Te sapunice nisu samo patrijarhalne, nego su jednostavno strašno idiotske. Valjda je to neizbježan rezultat kada 35 godina od spomenutog vojnog udara promoviraš u društvu glupost. PRIVOĐENJE PRAVDI Učenici su postavljli pitanja i ostalim sudionicima tribine o žanru. Tribina je završila konstatacijom prof. sociologije i filozofije Darka Polšeka koji je istaknuo kako kriminal, kada ga i nema, ljudi traže u svojoj podsvijesti pa upravo zato čtaju krimiće. Što je ono iskonsko što mi u krimiću kao čitatelji tražimo i očekujemo na kraju? Za dobar krimić potrebno je odmicanje od stereotipa I očekivanih događaja. Naša očekivanja uvijek zadiru u ono podsvjesno u svakom čovjeku, bez obzira na razinu njegova obrazovanja. Na kraju svakog krimića čitatelj očekuje da će se kriminalac privesti pravdi, što u stvarnom životu nije uvijek slučaj. Po završetku Posjetom i sudjelovanjem na tribini Čitateljska grupa naše gimnazije upoznala se sa zakonitostima ovog žanra, ali i razlozima velike popularnosti kriminalističih romana. U razgovoru s turskom autoricome saznali smo iz prve ruke kakav je položaj žene I književne spisateljice u suvremenom turskom društvu

34 FESTIVALI FESTIVALI INTERVJU S ECE TEMELKURAN MOJE MALE LUDOSTI tekst: ana hajduk 3.b Intervju s autoricom romana Žene koje pušu u čvorove u kojem su tri žene krenule na putovanje s jednom starijom ženom te uče o životu, sebi i misterijima Radoslav Jovanov Gonzo: BackstagePass Bambi Molesters MAJSTORSKI SURF BAND Tekst: Zvonimir Zorić 4.c Jedanaesto izdanje Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Zagreb Dox održalo se od 22. veljače do 1. ožujka u zagrebačkom Cineplexxu Centar Kaptol. S koliko godina ste počeli pisati i zašto? Imala sam osam godina i moja majka mi je dala bilježnicu za zapisivanje pjesma i citata koje volim, ali ja sam mislila da moram početi pisati svoje pjesme i tako je sve počelo. Profesionalno sam se počela baviti pisanjem kada sam imala 19 godina, a prva knjiga mi je objavljena kada sam imala 21 godinu. Članovi čitateljske grupe na ribini Ritam zločina Veliki izbor knjiga na Zagreb Book festivalu MOST ZA GENERACIJE Da li vas pisanje ponekad umara ili stalno u njemu uživate? Svaki posao je umarajući, ali pisanje omogućuje rađenje nekih svojih malih ludosti. Kada si pisac tj. umjetnik imaš pravo raditi neke lude stvari i zbog toga pisanje nije toliko umarajuće. Koja dobna skupina ljudi najviše čita vaše romane? Vrlo sam sretna što mogu reći da je dobna granica čitatelja od 15 do 70 godina. Kada imam potpisivanje knjiga ispred mene se nalazi čudan red ljudi u kojem se ponekad nalaze i bake i unuci. Lijepo je što je literatura most koji spaja sve generacije. Napisali ste roman Ritam zločina - filozofsko-sociološki pristup kriminalu. Kada su Vas počeli zanimati kriminalistički romani? Inače baš i ne pišem kriminalističke romane, nego su moje glavne teme putovanja, sjećanja i ratovi. Iako su i mojoj knjizi Žene koje pušu u čvorove žene krenule na put kako bi ubile jednog muškarca tako da ipak ima elemenata kriminalistike. Što vas je inspiriralo da napišete roman Žene koje pušu u čvorove i zašto ste izabrali taj naziv? Dobila sam otkaz na poslu i bila prisiljena ostati u Indoneziji neko vrijeme. Tamo sam bila sama, bespomoćna i uplašena zbog političkih razloga. Morala sam u nečemu pronaći utjehu kako bih se oporavila od svega. Ta nova situacija u mom životu bila mi je najveća inspiracija. Tijekom vremena provedenog u Indoneziji upoznala sam tri žene koje su mi mnogo pomogle te sam za njih htjela napisati knjigu o snazi žena. MAGIJA U KNJIZI Mnogi smatraju da se treba paziti žena koje pušu u čvorove, što zapravo znači da se treba paziti žena koje se bave vještičjim poslovima i magijom.s obzirom da je tema knjige snaga žena pomislila sam kako je odlična ideja pisati o vješticama koje su krenule na putovanje. Mislite li da je knjiga pomogla mnogim ženama da pronađu svoju hrabrost i bore se za svoja prava? Da, postoji neka posebna magija u ovoj knjizi. Postaneš snažniji kada je pročitaš. Možete li nam opisati likove u knjizi? Jedna od likova je Amira- trbušna plesačica i novinarka. Ona je smiješna, ženstvena i seksi. Mariam je muškobanjasta profesorica iz Egipta. Madam Lilla je najspektakularniji lik u knjizi. Ona ima čudnu životnu priču koju otkrivamo tijekom romana. Kada pomislimo da znamo sve o njoj, shvatimo da zapravo ne znamo ništa i tek na kraju romana sve otkrivamo. Mislite li da pisanje pomaže ljudima da na neko vrijeme zaborave na sve svoje probleme? Ne, voljela bih da je tako, ali nije. Ali pisanje nam stvara nova prijateljstva. Jednom kad napišeš knjigu i stvoriš likove to za tebe postaje gotovo kao stvarnost. Ponekad mi nedostaju Amira i Mariam, a pogotovo Madam Lille. POLITIKA I PISANJE Mislite li da svojim pisanjem imate utjecaj na političko stanje u Turskoj? Nitko nema politički utjecaj na stanje u Turskoj. Država vodi sama sebe i vlada potpuni kaos koji ne prestaje. Tko je vaš najveći uzor? Nemam uzor i nikada ga nisam imala, a to je nešto najgore što se može dogoditi čovjeku. Ali, postoje neki ljudi kojima se divim, a to su poznate i kontroverzne stare žene. One su mi najveća inspiracija u životu. Možete li nam reći neku poruku za čitatelje? Radite sve što želite, ali nemojte da vas netko uhvati dok to radite! Bambi Molesters U proteklih deset godina, ZagrebDox je posjetilo više od gledatelja, a na oko 2000 projekcija prikazano je više od 1500 filmova. Festival godine ušao je u drugo desetljeće postojanja u kojem nastavlja s impresivnim statistikama: ove je godine u programu prikazano preko 150 filmova, uz veliki broj festivalskih gostiju iz cijelog svijeta. Osim međunarodne i regionalne konkurencije, ZagrebDox donio je niz prepoznatljivih službenih programa kao što su Biografski dox, Glazbeni globus, HappyDox, Kontroverzni dox, Majstori doxa, Stanje stvari, TeenDox, Factumentarci i ADU Dox. U sklopu hrvatskih glazbenih dokumentaraca prikazan je dokumentarni film redatelja Radislava Jovanova Gonza: BackstagePass Bambi Molesters. Film o bendu u inače nevidljivim situacijama na pozornici i iza nje. Uključeni su i nastupi na Novom Zelandu, kao i oni s velikanima rocka, grupom R.E.M. Prateći ih od do godine, film nudi zaokruženu priču o jedinom hrvatskom bendu koji se može pohvaliti respektabilnom karijerom na svjetskoj glazbenoj sceni. Danas su Bambi Molestersi jedna od najcjenjenijih svjetskih surf-rock skupina. LuxInterior, frontmen grupe The Cramps, nazvao ih je najboljim surf bendom današnjice. Osnovani godine pod utjecajem šezdesetih, garažnih i surf klasika, grupa Bambi Molesters osvojila je simpatije rock kritičara i undergroundrock-publike. Od tada bend redovito svira diljem Europe i svojim vatrenim i energičnim nastupima uživo izgrađuje reputaciju jednog od najboljih i najoriginalnijih suvremenih surfbendova. Moram priznati da sam 62 minute filma odgledao u jednom dahu. Preporučam ga, ne samo ljubiteljima Surf Rock glazbe, već svim obožavateljima cijeloga opusa Rock glazbe uopće! 66 67

35 UMIROVLJENI PROFESORI LIKOVNA UMJETNOST INTERVJU: IRENA Gjergizi Budite radosni RAZGOVARALA: IVANA BEKAVAC-BASIĆ, 3.A Intervjuirali smo sad već bivšu profesoricu sociologije i filozofije Desete gimnazije koja je od ove godine u mirovini Profesorica je rođena u Zagrebu godine. Završila je Treću gimnaziju u Zagrebu koja joj je ujedno i bila prvo radno mjesto. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu filozofiju i sociologiju kod profesora Filipovića za kojeg kaže da je bio genijalan čovjek i profesor te da je pola naučila kod njega, a pola sve ostalo u životu. Zašto ste odabrali baš filozofiju? Od kad sam naučila čitati jako puno sam čitala. U trećem razredu gimnazije pod jednim praznicima sam si odredila da ću pročitati cijeloga Krležu. Dok sam čitala, prevodila sam si njegove strane riječi i tu sam shvatila da mi jako puno treba filozofija. Vjerojatno sam filozofiju izabrala i zbog svoje profesorice filozofije koja je zaista bila divna. Tko zna bi li to uopće to studirala da nije bilo nje. SREĆA S PROFESORIMA Iskustva sa studija? Imala sam sreću da sam i s profesore koji su me manje oduševili dobro slušala i pazila na njihovim predavanjima. Tek sam na faksu shvatila što je umjetnost zahvaljujući profesoru Pejoviću kod kojeg sam slušala estetiku. Rudi Supek, koji je predavao sociologiju je bio izuzetan. Zahvaljujući njegovim predavanjima učila sam sve do samog ispita slušajući ga. Prvo radno mjesto? Treća gimnazija u koju sam i ja išla. Tamo sam radila tokom jednog polugodišta. Bilo mi je neobično da idem raditi u gimnaziju koju sam prije par godina završila. Sjećam se da sam stajala pred vratima zbornice i samo sam razmišljala kako ću sresti nekog svog profesora. Imala sam takvu tremu dok sam ulazila u zbornicu. A dok bih ulazila u razred uvijek sam se osjećala odlično. Drugo radno mjesto? Deveta gimnazija. Bilo mi je jako lijepo. Radila sam godinu dana. Tamo je radila jedna kolegica koja je također radila i u Desetoj. Deseta je trebala profesore i meni je preporučila da dođem. I tako sam došla ovdje. Što najmanje, a što najviše volite kod svog posla? Ne volim administraciju. Volim raditi s djecom, ali volim i djeci otkriti nekog novog autora. Što će vam najviše nedostajati kad odete u mirovinu? Jako će mi nedostajati đaci puni pozitivne energije i desetak kolegica. TREBA RAZVIJATI DAROVE Najljepša uspomena iz Desete gimnazije? Teško mi je izdvojiti najljepšu. Zaista ne mogu. Lijepa me uspomena veže uz jednog učenika, Zvonimira kojem sam bila razrednica. To je bilo kad je počeo rat. Došao je jedan dan u odori i pozdravio se sa mnom. Bila sam jako tužna i bilo mi teško shvatiti kako to da su nekad naša djeca išla na fakultet a sad idu u rat. Nismo ostali u kontaktu, ali nakon pet godina me nazvao i pozvao na svoju svadbu. To mi je bila neopisiva radost. Što cijenite kod učenika? Ako kažem istinu, neće biti poučno. Marljivost je dobra kao i savjestan rad. Ali kad imaš dijete koje je bistro i koji taj dar koji ima razvija, to zaista cijenim. Vaša poruka za sve bivše, sadašnje i buduće učenike Desete gimnazije? Budite radosni, veseli i opušteni. Profesorice Irena Gjergizi i Marinka Cirković na svečanosti povodom njihovog odlaska u mirovinu INTERVJU S MARINKOM CIRKOVIĆ, prof. IZAZOVI RADA U ŠKOLSKOJ KNJIŽNICI RAZGOVARALA: IVANA BEKAVAC-BASIĆ, 3.A Razgovarali smo s dugogodišnjom voditeljicom knjižnice naše gimnazije prof. Marinkom Cirković koja je od rujna u mirovini Prof. Marinka Cirković je rođena u Varaždinu godine, diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Odsjeku za komparativnu književnost i na Odsjeku za njemački jezik. Preseljenjem u Zagreb 1978., zaposlila se u OC Nikola Tesla kao profesorica njemačkog jezika uz povremeni rad u knjižnici. Polaže stručni ispit za bibliotekara i osnutkom Desete gimnazije, zapošljava se u knjižnici gimnazije kao voditeljica knjižnice. Jeste li radili na nekim drugim radnim mjestima prije zaposlenja u Desetoj? Odmah po završetku studija zaposlila sam se u Školi stranih jezika pri Narodnom sveučilištu Braća Ribar u Varaždinu kao profesorica njemačkog jezika. Bilo je to vrijeme velikog zanimanja i intenzivnog učenja stranih jezika. Uz to, radila sam i u bivšoj Rudarskoj školi u Varaždinu kao profesorica njemačkog. Rad u knjižnici je bio Vaš prvi izbor ili ste se htjeli okušati u nekim drugim poslovima? Iz ovoga se vidi da knjižnica nije bila moj prvi izbor, ali sam rad u knjižnici uvijek priželjkivala. Te godine kad sam počela raditi u knjižnici bila je to zajednička knjižnica za Tehničku školu i Desetu gimnaziju. U to vrijeme školske knjižnice i knjižničari doživljavali su veliku preobrazbu. Školska knjižnica se pretvarala od mjesta za skladištenje knjiga u bibliotečno informacijski centar. Bila je to borba za postavljanjem standarda u školskim knjižnicama, za nabavu knjiga, za usklađeno radno vrijeme, novu ulogu knjižnice u nastavi, jednom riječju, razbijali smo stereotip o knjižnici kao o prostoru u kojoj se zapošljavaju ljudi pred mirovinom, o radu u knjižnici kao o mirnom poslu. Knjižnica zauzima središnji prostor škole, postaje ugodno mjesto za susrete, druženja i kreativni rad. Jeste li u tome imali podršku? Naravno. To se ne bi moglo provesti da nije bilo podrške tadašnje ravnateljice, prof. Roksande Smolčić Krnić, kao i svih kolegica i kolega koji su koristili knjižnicu i donirali knjige. Drago mi je da i sadašnja ravnateljica prof. Željka Frković daje knjižnici vjetar u leđa podržavajući nastojanja mladih kolegica Maje Vuković i Kasandre Molnar Skopal. Rad u knjižnici obuhvaća i organiziranje raznih kulturnih događanja, možete li izdvojiti neka? Najviše pamtim susret s piscem Goranom Tribusonom. U knjizi Trava i korov opisuje svoje školovanje i odrastanje u Bjelovaru. U tom opisu našao se i lik profesora matematike, Ignaca Železnog koji mu je na polugodištu jedinicom iz matematike upropastio zimske praznike. Mi smo odmah u tom liku prepoznali našeg kolegu, profesora Željeznjaka (koji je također podrijetlom iz Bjelovara) i kad je poznati pisac došao nama u posjet, pripremili smo mu iznenađenje i doveli profesora. Obojica su se nasmijali i prisjetili školskih dana. Tako na trenutak nismo znali što je fikcija a što stvarnost. Najljepša uspomena iz Desete? Najljepša uspomena iz Desete ostat će mi moj oproštaj od Škole: od ravnateljice i svih kolega i kolegica, a naročito me ganulo kako su to učinile moje drage kolegice iz Stručnog vijeća za hrvatski jezik. Tek sam tada shvatila koliko je njima, a i meni bila važna naša suradnja, razumijevanje, podrška, međusobno poštovanje i ljubav. Što će Vam iz života gimnazije najviše nedostajati? Sve: moja draga knjižnica i miris knjiga, nasmijana lica učenika, žamor na hodnicima, mali dnevni razgovori, školsko zvono i izleti, volonteri i njihove akcije, priredbe, učenici koji se nakon mature vraćaju u svoju školu (neki i kao profesori) i još puno toga. Ekspresionizam i krik tekst: Luka Lučić 3.H Ekspresionizam je umjetnički pravac razvijen na početku dvadesetog stoljeća u Njemačkoj BEZBOJNOST I ZNAČENJE Ekspresionizam je karakteriziran debelim, dugim, jasnim linijama i napadnim bojama, čime se htjelo što izravnije prenijeti autorove emocije. Dva najvažnija slikara koja su utjecali na stvaranje ekspresionizma su Vincent van Gogh i Edvard Munch. Van Gogh je slikar postimpresionizma koji je svojim djelima izrazito utjecao na njemačke ekspresioniste i tako pomogao započeti cijeli pravac. Van Gogh je jedan od prvih slikara koji deformiraju oblike prirode kako bi izrazili ono što se inače ne može izraziti, svoje unutarnje stanje. Edvard Munch smatra se prvim pravim ekspresionističkim slikarom, na njegovim djelima se vidi da preslikava svoje unutarnje stanje pesimizma, straha i tjeskobe. Njegovo najpoznatije djelo je Krik. Nastaje a prikazuje ljudski, deformirani lik, kako užasnut stoji na mostu, zamrznut u trenutku kada ispusti krik strave. Slika navodno simbolizira čovjeka nadjačanog egzistencijalnim strahom. Međutim sam autor ovog djela može najbolje opisati što ono predstavlja, i kao ekspresionističko djelo, koje unutarnje stanje ono preslikava: Šetao sam s prijateljima, sunce je zalazilo, nebo se pretvaralo u krvavo crvenu boju. Odjednom sam se osjetio iscrpljenim, zaustavio sam se i oslonio na ogradu: vidio sam krv i plamene jezičke iznad plavo-crnog fjorda i grada. Moji su prijatelji nastavili hodati, a ja sam ostao, drhteći od nemira, i osjećao sam beskrajan krik kako prolazi prirodom Zanimljivo je da ne postoji samo jedan krik, već nekoliko vrlo sličnih djela istog autora. Na primjer, Godine Munch je naslikao crno-bijelu verziju krika, uz obrazloženje da samo bezbojnost može prenijeti pravo značenje tog djela. VOLE GA KRASTI Boje, bar na originalnom, prvom kriku su pastelne nema žarkih, jasno definiranih boja na ovome djelu, zahvaljujući dugim linijama koje se preklapaju boje vrlo lako poprimaju više nijansi a ni jedna nije jasno određena. Nadalje, boje su iznimno meke i mutne djelo izgleda kao da je pokriveno filtrom fine magle. Ovo djelo je nastalo spojem više tehnika uljne boje, tempera i pastele na kartonu. Dimenzije ovog djela su 91x73,5 cm. Nakon nekoliko krađa, slika se drži u Munchovom muzeju u Oslu

36 LIKOVNA UMJETNOST LIKOVNA UMJETNOST POLJUBAC U KAMENU TEKST I FOTO: IVANA BEKAVAC-BASIĆ, 3.A Izložba Rodin u Meštrovićevom Zagrebu otvorena je u Umjetničkom paviljonu 5. svibnja Riječ je o izložbi na kojoj je slavni kipar, Auguste Rodin ( ), predstavljen sa 97 djela, među kojima su i remek-djela Mislilac, Poljubac, Vrata pakla i Brončano doba Izložba je postavljena kao jedan od kulturnih događaja manifestacije Festivala francuske kulture u Hrvatskoj, u godini, nazvanog Rendez-vous. Ovim predstavljanjem Francuska uzvraća posjet, nakon uspješnog prvobitnog predstavljanja hrvatske kulture i umjetnosti u Republici Francuskoj 2012./2013. godine - Croatie, la voici. MEŠTROVIĆ U PARIZU - RODIN U ZAGREBU Tijekom Festivala francuske kulture u Hrvatskoj biti postavljena izložba Augusta Rodina. U Francuskoj u pariškom Muzeju Rodin biti postavljena izložba skulptura Ivana Meštrovića, a sada se Francuska predstavlja u Hrvatskoj s izložbom Rodina. Osim u Zagrebu, Rodinova djela izložena su i u Splitu, gdje je 8. svibnja 2015., u Galeriji Meštrović, otvorena opsegom manja, ali također značajna izložba Rodinova Meditacija u Splitu, na kojoj je predstavljena kiparova skulptura Meditacija - Unutarnji glas. Rodinova izložba koncipirana je posebno za Umjetnički paviljon u Zagrebu, obuhvaća devedesetak radova i naglašava upravo suradnju Meštrovića i Rodina, njihovo prijateljstvo i međusobno uvažavanje. Uz djela nastala u bronci, gipsu i kamenu te dvadesetak crteža, izložene su povijesne fotografije među kojima i one umjetničkog fotografa Euguenea Drueta koji je snimao i Meštrovićeva djela za vrijeme njegovoga rada u Parizu. Skladateljica Olja Jelaska, dobitnica državne nagrade Vladimir Nazor, za svečano otvorenje skladala je suitu Rodinova Meditacija. Djela Augustea Rodina već su bila predstavljena Hrvatskoj godine, također u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, na izložbi koju su postavile Cecile Goldscheider, tadašnja ravnateljica Muzeja Rodin i voditeljica zagrebačkog Atelijera Meštrović, Vesna Barbić Rodinovo djelo François-Auguste-René Rodin (Pariz, 12. studenog okolica Pariza, 17. studenog 1917.), francuski kipar. Rodinova umjetnost gotovo da i nema početka. Pojavio se s impresionistima s kojima gotovo istodobno stupa na svjetsku likovnu pozornicu. Zbog vog umjetničkog izraženog ovim riječima Rodin odbijen je na prijamnom ispitu na Ecole des Beaux-Arts, trostruko odbijen od strane žirija Salona. Oprečna su mišljenja izazivale nemirne konture njegovih skulptura, potraga za onim psihičkim, jedinstvenim elementom ljudskoga što ga je obilježio njegovo kiparstvo Revolucionarnim u njegovim skulpturama smatra se korištenje slobodne forme koja je do tada bila nepoznata. Izrađivao je realistične skulpture, poput Mislioca, ali i senzualne koje su šokirale suvremenike, poput skulpture Poljubac. Trudio se da njegove skulpture sadržavaju i izražavaju emociju u svim dijelovima tijela. Poljubac, Mislilac i Tajna antologijska su Rodinova djela koja, u potpunosti suprotstavljenja dotadašnjim kanonima, utiru put naraštajima kipara. Cijeli je njegov opus određen mitološkim i biblijskim prikazima, dok portreti prate Rodinov umjetnički razvoj od početka do smrti. Balzac, Hugo i George Bernard Shaw tek su neki od mnogobrojnih Rodinovih modela. Učenici vodiči na Noći muzeja Umjetnički paviljon pridružio se desetoj Noći muzeja 30. siječnja godine s izložbom Jean Miró: remek-djela iz fundacije Maeght TEKST I FOTO: Petra Mihanović, prof. Posebnost u Paviljonu bilo je gostovanje učenika X. gimnazije Ivan Supek u ulozi vodiča. Naši učenici (Rhea Lepej - Špoljarić, Petra Đurđević, Marta Šarić, Ivana Štuka, Antonia Lončar, Nina Ćušić, Kristina Kljajić, Maja Marijan, Matea Petrović, Ira Horvat, Marina Sunara, Mateja Radoš, Lea Vlašić, Mihaela Jurković, Lucija Čoga, Iva Šimunac, Anamaria Mihaljević, Stella Kovačić, Jelena Vitko, Mirjana Tomić, Gabriela Rumenjak, Lana Erjavec, Valentina Zver, Dora Novak, Lucija Bakula, Jelena Pejčinović i Petar Ilić) predstavili su se publici stručnim vodstvima pripremljenima u suradnji sa studentima povijesti umjetnosti. Anamarija i Stella predstavile su tapiseriju. Saznali smo, između ostaloga, kako je ova tapiserija poslijednje umjetnikovo djelo teško 320 kilograma Lucija i Mihaela govore o Znamenitoj ličnosti, jedinoj keramičkoj skulpturi na izložbi Rhea i Petra ispred skulpture Gospodin i Gospođa pretpostavljaju kako crna stolica predstavlja gospođu budući da je niža, zaobljenija i sadrži jaje kao simbol života. Crvena stolica je vjerojatno gospodin, jer je viša i čvršća Petar i Iva posjetitelje su upoznali sa skulpturom Djevojka koja nestaje. Miró je na otpadu pronašao noge odbačene lutke pa je dugo smišljao kako će izvesti kompoziciju gornjeg dijela tijela. Skulptura je naziv dobila zbog ventila na glavi (kad odvrnemo ventil, djevojka se počinje ispuhivati dok u konačnici potpuno ne počne nestajati u području od glave do struka) 70 71

37 SVJETSKI DAN KNJIGE SVJETSKI DAN KNJIGE Intervju: prof. Cvjetanka Božanić Borac protiv vjetrenjača 23. travnja proglašen je od strane UNESCO-a Svjetskim danom knjige i Danom autorskih prava tog datuma napustila su nas dva velika europska književnika - Miguel de Cervantes i William Shakespeare, TEKST I FOTO: KARLA LEMAIĆ, 2.C Miguel de Cervantes napisao je prvi moderni europski roman Don Qujiote de la Mancha (prvi dio prvi put je objavljen 1605.,a drugi 1616.). Na tome mu zahvaljujemo događajem Čitanje Cervantesa koji se ove godine i u prostorijama naše škole zahvaljujući organizatorici prof. Cvjetanki Božanić i veleposlaniku Kraljevine Španjolske. On je izrazio želju da se događaj upriliči u nekoj od škola, a izabrao je onu koja je prva počela podučavati španjolski jezik kao drugi strani jezik, a to je X. Gimnazija Ivan Supek. O događaju smo razgovarali s prof. Cvjetankom Božanić, jednom od najinventivnijih profesorica naše škole. Učenici, veleposlanik Kraljevine Španjolske, prof. Božanić i ravnateljica na događanju Čitanje Cervantesa ODUŠEVLJENI VELEPOSLANIK Koliko je učenika sudjelovalo u pripremi s obzirom na viđene crteže, čitanja, pjevanja itd.? Budući da je prisustvovalo veleposlanstvo bili smo ograničeni brojem. Samo 3 učenika mogla su predstavljati djela Cervantesa jer su program upotpunjavali i lektor koji drži vježbe studentima na fakultetima, pa se obratio i veleposlanik, zamjenica, naša ravnateljica. Međutim, vidjeli ste da je bilo puno postera koje su izrađivali učenici koji uče španjolski iz najmanje četiri razreda, učenici koji su sudjelovali u postavljanju prezentacije, tehnici, uređenju prostora. Dakle, iz svakog razreda koji uči španjolski po netko. Vrlo uspješno i vrlo masovno. Kakvi su dojmovi veleposlanika? Jako je bio oduševljen. Prvo je bio oduševljen što tako puno učenika ima jer nije imao brojčani podatak, pa je bio oduševljen što toliko učenika uči španjolski, pa kako su učenici zainteresirani, kako se to lijepo čita, organizira...tako da je ostao iznenađen što u Zagrebu može doći u jednu školu gdje ima toliko učenika koji mogu na njegovom materinjem jeziku komunicirati i bila mu je čast što je prisustvovao ovakvom događanju, a i nama je drago. A jeste li vi zadovoljni? Jesam, jako sam zadovoljna zato što nam je to, nadam se, uvertira za jedno veliko događanje dogodine jer će tada biti 400. obljetnica smrti Cervantesa i Shakespearea pa ćemo to obilježiti velikom priredbom i željela bih da nam to postane tradicija. Dakle, zadovoljna sam. MEDITERANSKI DUH Vi ste autorica prvog španjolsko-hrvatskog rječnika, ali uz to ste i profesorica španjolskog i engleskog jezika. Koji vam je draži i ima li sličnosti između dubrovačkog (Dubrovnik je vaš rodni grad) i španjolskog mentaliteta s obzirom na to da se nalaze na Mediteranu? Često me ljudi pitaju koji mi je draži pa ja onda kažem: Španjolski u srcu, engleski u glavi! Ja sam studirala španjolski, a engleski je bio usput. Tako da su mi oba draga jer ih različito doživljavam. Kad sam u španjolskoj kao da sam se tamo rodila, a kad sam u Engleskoj onda uvijek uživam u nečem drugom. Sličnosti između drubrovačkog i španjolskog ima apsolutno i meni je puno pomoglo, kad sam krenula studirati španjolski, što dolazim s juga Hrvatske gdje ima dosta i talijanizma jer su iznimno slični. Tako da sam dosta riječi prepoznala i već znala što znače. Ima i puno sličnosti u mentalitetu. Dakle, jedna bučna širina, razdraganost, galama i mimika, a razlika je što smo mi nešto fizički viši pa kad ja dođem tamo, stršim za glavu. ZANEMARENO ČITANJE Koja je važnost događaja za našu školu? Treba li to uvoditi u druge škole? Ja sam razgovarala s kolegicama koje su rekle da bi i one dovele svoje učenike na naš događaj. Međutim, meni se za ovu, prvu godinu, nije činilo prikladnim da zovemo gosteučenike. Da vidimo prvo kako sve funkcionira pa sam rekla da dogodine, ako one ne budu organizirale isto, da će biti pozvane. Mislim da je to jako važno jer je čitanje, u zadnje vrijeme, zanemarena vještina. Radije se pogleda film koji traje 2 sata nego se čita knjiga koja ima 400 stranica. Ali, moram spomenuti, ima jedna stvar za koju mi je jako žao što nismo uspjeli i provesti, a to je predstavljanje prekrasnog hrvatskog prijevoda Cervantesova dijela koji je bio izložen na pozadini prezentacije, ali ga nismo uspjeli čuti jer smo bili ograničeni vremenom. To je 100 godina star prijevod koji je učenicima, toga dana, omogućio razumijevanje prelijepog Cervantesova djela. Kazališna kritika Predstave Melankolični ugođaj Tekst: Nina Ćušić, 3.a Roman U registraturi je kanonizirano djelo hrvatske književnosti. Ante Kovačić je roman počeo objavljivati godine u časopisu Vijenac u kojem je objavljena većina romana i pripovjedaka iz razdoblja hrvatskog realizma. Izlazio je u pedesetak nastavaka, a prvi je put tiskan kao cjelovit roman u nakladi Matice Hrvatske godine. U kazalištu Gavella je održana premijera drame nastale po motivima Kovačićevog romana Redatelj Harjaček se na dramatizaciju odlučio puno prije nego je dogovorio suradnju o postavljanju predstave u Gavelli: U nekom me trenutku nešto zagolicalo vezano uz taj roman, želio sam na neki način promijeniti način na koji se on doživljava u postojećim školskim kurikulumima, gdje se u svjetlu hrvatskog književnog realizma uvijek tumači iz neke socijalne vizure. U njemu se Kovačić bavi temeljnim ljudskim pitanjima, pitanjima ljudske svijesti, podsvijesti, slobode, potreba, frustracija. Mislim da je jako važno vidjeti koliko je Kovačić prvenstveno moderani pisac i koliko je njegov jezik snažan, pojasnio je. Važan je i jezik, koji nije ni govorni ni književni ni dijalektalni jezik, već jedan vrlo specifičan, mitski jezik. Kompleksni klasični tekst Harjaček je postavio u neko mitsko vrijeme, u jedan prostor koji nema vremena, koji se može interpretirati i kao prostor od prije 120 godina i koji se može tumačiti kao današnji prostor. Naslov romana odnosi se na okvir priče registraturu u kojoj se zaposlio Ivica Kičmanović, nadareni dječak koji iz sirotinjskog seoskog okruženja odlazi u grad. Ivica Kičmanović je slabić, čija je slabost duboko ukorijenjena u njegovo biće. Ne može se osloboditi stigme vlastitog podrijetla i zbog toga neprestano misli da je nad njim počinjena neka nepravda koja ga pretvara u čovjeka koji će svoju poziciju žrtve htjeti neprestano isticati. Tako dugo dok je žrtva, tako dugo postoji opravdanje za njegovu propast, pojasnio je redatelj. Potragu za osobnom slobodom utjelovljuje Laura, ona neprestano traži vlastitu slobodu. Odlučili smo rehabilitirati njezin lik, koji Kovačić u svojoj interpretaciji pretvara u demona, ali samo zato što je ona slobodno misleća žena. Prelaskom u grad seljaci ne uspijevaju sačuvati svoj identitet. Seosko podrijetlo i gradski utjecaji uništavaju ih moralno kao Kumordinara Žorža ili fizički kao Ivicu. Ivica Kičmanović je lik u kojemu se bore grad i selo. U hrvatskom društvu danas ne postoji aktualnija tema: ono nije podijeljeno po ideološkom principu, već po principu grada i sela, odabira strukture građanskog i strukture plemenskog društva. To je nešto što nas duboko obilježava jer mi nikako da učvrstimo svoju građansku poziciju. S druge strane, ne odustajemo od nje i ne predajemo se ni nekim tradicionalnim, plemenskim oblicima društvene strukture, kazao je redatelj. Ivičino osuđivanje svojih susjeda na selu je prikazano jednom orginalnom i odličnom scenom, zapravo parodijom na modne revije, gdje je Ivica govoreći na mikrofon opisovao izgled i razne materijale odjeće koju su seljaci nosili dok su ulazili u crkvu, pritom donoseći njihovu socijalnu i dio psihičke karatkerizacije. Predstava je neobična i ima jedan melankolični ugođaj u sebi. Glazba koja se protezala od neke vrste techna do tradicionalne hrvatske glazbe. Emotivni dijelovi su kada Ivicu glumi mali dječak,a pogotovo kraj, kada veliki Ivica umire a mali Ivica dolazi i pokriva ga crnom posteljom. Glavne uloge Ivice i Laure su dobili Igor Kovač i Ivana Roščić, a predstava se prvi put igra u kazalištu Gavela. Redatelj Dario Harjaček i svi koji su sudjelovali u stvaranju dokazali su kako se na moderan i dinamičan način može genijalno prikazati djelo koje možda u obliku knjige nije najlakše za čitanje i najzanimljivije za razmišljanje. AKCIJA U školi Nebo nad nama Tekst i foto: Paula Brečak, 4. G U našoj gimnaziji početkom prosinca na inicijativu profesorice Nikoline Talargić otvorena je kreativna galerija Nebo. Izložbeni prostor Galerije nalazi se na južnom stepeništu škole i povezuje treći, četvrti i peti kat. Cilj Galerije je poticanje učenika X. gimnazije Ivan Supek na samostalno, umjetničko, kreativno stvaranje te izlaganje njihovih radova. Ova instalacija u prostoru, koja lebdi iznad učenika, profesora i ostalih radnika škole asocira na nebo te otud i potječe njeno ime. Kako bi rekao I. Kant, samo nas dvoje natkriljuje: Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama. Prvu izložbu izradili su i postavili učenici 4.G razreda obilježavajući božićne blagdane. Jednom mjesečno mijenjat će se teme, postave i sadržaji izložbe, ovisno o blagdanima koji se obilježavaju te o interesu učenika koji svojim prijedlozima i izradom likovnih i kreativnih radova oblikuju prostor u kojem svakodnevno rade i žive. Učenici i profesori koji su zainteresirani za stvaranje i postavljanje različitih inovativnih instalacija u sklopu galerije Nebo pozvani su da se jave prof. Talargić te priključe ovoj kreativnoj skupini koja je odlučila uljepšati našu školu 72 73

38 IN MEMORIAM IN MEMORIAM IN MEMORIAM Krunòslav Pranjić ( ) magister ludi Profesor jezika zvuči dosadno! No, profesor Pranjić bio je sve samo ne dosadan. Učio nas je da jezik nije tek zbir pravila, nego, zapravo, partitura prema kojoj izražavamo sami sebe TEKST: dr. sc. Jadranka Brnčić A da bismo to mogli precizno i istančano, potrebno je dobro poznavati jezični sustav. Poput glazbenika koji bi trebalo da poznaje note hoće li vjerno odsvirati čiju skladbu. A to može biti i zabavno. NEMOJTE PUHATI Nama kajkavcima nije baš išlo pravilno izgovaranje naglasaka hrvatskoga štokavskog govora. No, upamtili smo trajno koliko su važni kad nam je to profesor pokazao na primjeru. Pred dvadesetak godina smjelo se pušiti u prostorijama Fakulteta, no studentima se nije preporučivalo da to čine u predavaonicama jer od dima ne bi vidjeli profesora. Ipak, pojedini profesori, među njima i profesor Pranjić, s obzirom da su sami pušili, pozivali su studente da slobodno pripale. Studenti, pa i gorljivi pušači, nećkali su se jer je na zidu predavaonice bila izvješena zabrana: Studenti, ne pušite u dvorani! Profesor je tada priupitao. Tko kaže da piše né pušite? Možda piše: ne pūšite... Dakako, nasmijao nas je. I mnogi su zapalili kako bi profesoru pravili društvo u pušenju. No, nisu puhali! IGRANJE S PRAVILIMA Svirati po partituri vlastitoga materinjeg jezika ne znači uvijek govoriti prema pravilima, nego i poigravati se s njima. Upravo je to poigravanje stil. Le style est l homme même Jedna lekcija starog profesora pn: Dragim djevojčicama i dječacima, upss, pardon!, djevojkama i mladićima, neznanima a prijateljima, ovaj pjesmuljak Ivana Slamniga ( ) na uspomenu, srdačno! Narodna Muko moja, muko moja, pređi na drugoga, al ne na rod ni na svojtu ni na dragog moga. Na koga ćeš onda preći? Svi su brat i seka. A nisi ni tako teška. Ostaj u meneka. Dva četverostiha po četiriju pučkih osmeraca svega ter isto toliko šesteraca s po jednokratnom rimom gust je dramolet sižejnoga zapleta s klimaksom moralne katarze: lirska će subjektkinja nakon dvojbe komu da je utrapi muku svoju, malko se kolebavši, ipak, laka srca, ostaviti za-sebeka; jer: svi su brat i seka! Tko svi? Ma: svatko drugi! Svaki bližnji, pa i daljnji, jeste drugo ja... A takvo je poimanje i takav nauk na etičkoj i duhovnoj vertikali u drevnih azijatskih mislilaca, da spomenem tek trojicu: Perzijanca Zaratustru, Indijca Gautamu Siddhartu zvanoga Buddha, te gospona onog Kineza Kung-Fu-Cea iliti Konfucija, koja trojica isto - ah, zaman/utaman propovijedahu pred više od dvjétisuće i petstotina godišta... Krunòslav Pranjić, učitelj jezika i stila ( stil je čovjek sâm ), čovjek koji se izgrađuje po mjeri punine svoje ljudskosti. Svjesno koristiti jezik, dakle, ne znači drugo nego misliti. Kako reče Miroslav Krleža: Nered u rečenicama posljedica je nereda u mislima, a nered u mislima posljedica je nereda u glavi, a nered u glavi posljedica je nereda u čovjeku, a nered u čovjeku posljedica je nereda u društvu. Ako je netko odlučio da govori i piše, to znači da hoće iz nereda da stvara red. Stoga ne smije biti neuredan ni u rečenicama i ni u mislima. A profesor Pranjić to doista nije bio ni u svom govoru niti u pisanju. VAŽNO JE KAKO Na njegovome radnom stolu u sobi na fakultetu, prenatrpanu papirima, moglo se razaznavati razne fotokopirane materijale za predavanja. Najčešće kolaži Matoševih, An- Objavio knjige: Jezik i književno djelo (1968), Jezikom i stilom kroza književnost (1986), Iz-Bo-sne k Europi (1998), O Krležinu stilu & koje o čem još (2002). S A. Flakerom uredio zbornike: Hrvatska književnost prema evropskim književnostima: od narodnog preporoda k našim danima (1970), Prinosi proučavanju hrvatske književnosti (Croatica 3, 1972), Hrvatska književnost u evropskom kontekstu (1978). Uredio i dvije knjige Andrićevih priča, I ( ) i II ( ) s predgovorima, glosarima i drugim dodacima (2003. i 2004). Među prijevodima s ruskoga i franceskoga valja izdvojiti: L. N. Tolstoj Ana Karenjina (1961) i s Jadrankom Brnčić A. Chouraqui Deset zapovijedi danas (2005). drićevih, Krležinih, Slamnigovih tekstova, s pokojom bilješkom uz rubove: etimologijom riječi, asocijacijom, pitanjem, igrom. Izbor tekstova, stisnutih na što manje prostora, kako bi gospođa Ljilja trošila što manje fakultetskoga papira za fotokopiranje, a mi studenti i slušači imali što gušći predložak, uglavnom odaje glavne motive ili teme, drage profesoru, a prepoznatljive po podcrtanim, ključnim riječima, koji vode taj izbor: antimarcijalnost, urbanost, spiritualnost, civiliziranost. Motiv koji hoće biti iščitan iz tekstova, često se ne nalazi toliko u svjesno upotrijebljenim riječima, niti u težini koju im je pridao autor, koliko iz ne tako uočljivih, ponekad i nesvjesnih situacija u tekstu: iz stilskih figura, pauza, digresija, ograđivanja, eufonija, ritmizacije, skrivenih supostavljenosti koje profesor spretno zamjećuje i stavlja u vlastiti reljefni otisak teksta te nam tako pokazuje da se smisao nekog izričaja otkriva više u onom kako je napisan/rečen, nego u onome o čemu piše/govori. JEZIK NA DJELU Profesor Pranjić iz stila je čitao osobu, iz pojedinosti dolazio do univerzalnoga, iz mikroanalize do makrotema, koje se, jednom prepoznate na odsječku teksta, daju ovjeriti u sveukupnom radu autora. Stoga njegov izbor tekstova nije bio odbacivanje onoga što ne odgovara onome što je sâm htio reći, nego uzorak na kojem je moguće, sinegdohalno, ući u cijelo tkanje. Njegova je analiza strukturalna, ne odvaja označitelja od označenoga, a horizontalnim i vertikalnim čitanjem uspostavlja koordinate koje, u konačnici, kao i svako pomno i predano čitanje, vjerojatno odaju njegovu vlastitu os. Stoga su i same njegove interpretacije bile svojevrsne stilske vježbe, s mnoštvom varijacija, vlastitom bojom, intenzitetom. Njegovo pisanje karakterizira njegov osoban stil u kojemu su česte igre riječima, razgovorni frazemi, neologizmi, urbani i ruralni izrazi i leksički rariteti (tzv. krunemi, kako ih je nazvao Ivo Frangeš). Profesora nisu zanimali toliko njihov povijesni, kulturni, čak literarni konteksti tekstova koje je analizirao, koliko oni sami u svojoj teksturi, kao još jedna ilustracija motiva što ga hoće istaknuti, i to ne u gotovu, izravnu izričaju, nego kao postupak i metodu, kao misao koju jezik još oblikuje poput kipara, ili, ako hoćete, obrnuto, kao jezik što pripitomljuje misao. U nekoliko sam navrata čula profesora Pranjića kako, na tuđe pohvale za neke njegove interpretacije, odgovara da je to bila puka improvizacija. No, nije li o tome i riječ?! Nisu li jezik i misao neke vrsti improvizacija jedno drugog, pri čemu je bitno tek umijeće, ali ono koje se, koliko god da je zabavljeno predstavljanjem, ne zadovoljava samo sobom, nego upućuje na svoju svrhu komunikaciju? Profesora nisu zanimale apstraktne definicije koje bi mogao provjeriti na tekstu, nego uvijek iznova tekst sâm, koji i nije drugo nego jezik na djelu. NOMAD LJEPOTE Više je volio da ga zovemo učiteljem nego profesorom. Magister ludi latinski je naziv naprosto za školskog učitelja. Profesor Pranjić, dakle, bio je magister ludi pomažući nam da se osposobimo mjeriti i prosuđivati. Bio je uzor strahopoštovanja (zaboravljena riječ i zanemaren stav!) pred istinom služeći joj koliko riječima toliko i ponašanjem. Doista: ne samo da je bolovao od neizliječene opsjednutosti nijansama kazivanja, nego i ponašanja... Baška čestit i plemenit! Poman i predan bio je u svemu što je radio: pisuckao, Tko je bio Krunoslav Pranjić Biobibliografska bilješka o velikom znalcu hrvatskog jezika i književnosti Krunòslav Pranjić naš je poznati filolog-stilističar, učitelj i stilotvorac. Rođen je 7. siječnja u Zenici, u mame Jelice i tate Ivice. U zavičaju naučio hodat', govorit', pisat'/čitat'; računat' slabije, nogometat' uspješnije, svirat', tj. guslit' uz ćemane [violinu]. Školovavao se u Visokom i u Travniku, a maturirao u zeničkoj gimnaziji, zasnovanoj tek po završetku Drugoga svjetskog rata s proljeća Prvi mu važan učitelj bio fra Ignacije Gavran. Pri Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao Narodni jezik i književnost (s ruskim). Učiteljevao na dvjema školama: osmoljetkaškoj (u Zenici) i učiteljskoj (u Slavonskom Brodu). Odguslio vojačenje u Zadru gradu na pridvarju. Od asistentovao uz doktorvatera akademika Ljudevita Jonkea. Doktorirao disertacijom Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze. Profesorovao u matičnom Filozofskom fakultetu učeći studente o vrednotama jezika, a ne manje i o vrednotama čovjekovanja. Katedru za stilistiku osnovao i bio je njezin domirovinski predstojnik do 2001, kad ju je preuzeo asistent mu Krešimir Bagić. Bio jednogodišnjim gost-profesorom u Slavenskome seminaru Kalifornijskoga sveučilišta u Berkeleyju, upravo u vrijeme kad je ono bilo žarište kritičke društvene teorije i studentskoga bunta ( ). U dva navrata po akademsku godinu u Slavenskome seminaru Sveučilišta u Amsterdamu ( i ). Jednokratnim (i opetovanima) predavanjima dično (= vazda po osobnu pozivu) gostovao na tridesetak europskih i prekòmorskih univerziteta; jednako tako gostovao na svima, nekoč domačim univerzama od Ljubljane do Prištine i Skopja. Devet (9) ljetah turističkijeh proveo na zadarskome, Fakultetu sekretarišući u Seminaru za strane slaviste. Gostovao i po školama i javnim tribinama u pokrajinskim mjestašcima od Konjščine do Tavankuta, od Žminja do na Bregavi Stoca, od Tešnja i Žepča do Travnika, Banje Luke i Gradačca (i nazad). Umirovljen u statusu emeritusa, po odluci Senata Sveučilišta a na prijedlog i obrazloženje mlađih kolega, odreda njegovih bivših đaka što ga je blažilo spoznajom da nije nuždan naraštajni jaz... ili kako već i vrapci kaubojski živ-žiču: dženerejš'n gaep ne stanuje na njegovoj adresi. Umro u Zagrebu 8. svibnja predavuckao, guštao, drugovao, kuhario, tenisario, jesenio.. Posvećen i predan kako poslu i studentima, tako i tenisu, kako obitelji tako i prijateljima. Odlaze ljudi, no nisu svi odlasci isti. S profesorom Pranjićem iščeznuo cijeli jedan golem svijet i znanja i dobrote. Bio je i stilist i virtuoz druženja. Svijet njegov bio pomalo iščašen, pomalo dječje zaigran, pomalo usebljen i sjetan, pomalo iskričav i mangupski. Ostat će zahvalno upamćen kao nomad ljepote jezika i stila, ljubavi prema životu i umijeća življenja. Doliči to rijet krunemski, to jest na dubrovačku, gosparsku: K. P. svih lijepòsti nomad! 74 75

39 PUTOVANJA PUTOVANJA Ludi provod u Gardalandu Tekst i foto: Klara Cvetković. 2.c Dana zaputili smo se na zanimljiv dvodnevni izlet u Italiju. Bio je to izlet prepun smijeha, radosti i avanturističkog duha, izlet na kojem smo se svi još bolje upoznali i saznali neke pojedinosti jedni o drugima koje do tada nismo znali Dolaskom u Gardaland naša je avantura počela. Ovo mi je bio drugi posjet Gardalandu, još zabavniji nego prvi. Prilikom prve posjete bila sam još mala pa se nisam usudila otići na mnoge sprave i vožnje, stoga sam ovog puta sve nadoknadila. Najbolje vožnje bile su one koje su me ispunjavale adrenalinom. Oduševile su me vožnje na vodi koje su nas odvele na vrh sprave s koje smo se spuštali u vodu. Poslije tih vožnji svi bismo bili nasmijani i mokri. Nakon vožnje na Colorado Boat sreli smo razrednicu, prof. Filipović i pokazali joj sliku s vožnje. Ona je ostala šokirana količinom adrenalina koja se odražavala na našim licima pretvorenim u strah, i rekla nam da smo lude. Baš tad su stigle i profesorice Matasović i Jurić koje su također bile na Coloradu. Podijelile smo dojmove i zajedno otišle na Magic Mountain gdje je bilo, ma malo je reći, uzbudljivo! Profesoricu Jurić smo nagovorile da ode s nama i na Atlantidu. I to u prvi red! Nakon vožnje sve smo bile skroz mokre. NOVO I VRATOLOMNO Zanimljiva mi je bila i jedna od novijih sprava Oblivion na koju je i sam pogled tjerao stah u kosti. Iako je izgledala prilično zastrašujuće, to me nije spriječilo da je ipak isprobam. Kad je vožnja krenula, strah je bio na vrhuncu i srce je ubrzano kucalo. Na najuzbudljivijem djelu, gdje sam se Gardaland Verona spuštala pod 90 stupnjeva srce mi je preskakivalo, ali nakon vožnje bila sam oduševljena! I ponovno otišla! Svaka sprava bila je nova avantura u koju sam se upuštala. Jedino što nisam probala bio je Slobodan pad, vožnja - spuštanje, bolje rečeno, padanje otići na koju nakon svega nisam mogla, bilo je definitivno dovoljno uzbuđenja za jedan dan. Nakon cjelodnevne zabave u zabavnom parku krenuli smo u hotel gdje je nakon večere zabava potrajala dugo u noć. Bolje smo se upoznali i što je najbitnije, dobro zabavili, stigli smo se čak i malo odmoriti. Drugi dan nakon doručka zaputili smo se u Veronu gdje smo razgledali vrt i kuću Julije, tragično preminule Sheakspearove junakinje. U Julijinom vrtu probudila se naša osjećajna razina. Fotografirali smo se s Julijinim kipom za koji se vjeruje da ima čudotvornu moć, naime, imat ćemo sreće u ljubavi ako ju primimo za sisu. Nakon posjete Julijinoj kući, čijoj smo dojki povjerili svoja ljubavna očekivanja, ono malo slobodnog vremena koje nam je preostalo, potrošili smo na kupnju ponekog suvenira i za kratki predah prije nastavka putovanja. VELEBNA BAZILIKA U Veroni smo se kratko zadržali, nastavili smo put prema Padovi. Padova nas je oduševila odmah čim smo ušli u grad, osvojila nas je na prvi pogled. Razgledali smo baziliku sv. Antuna Padovanskog. Vodič nam je rekao da se smatra jednim od najvećih remek-djela svjetske umjetnosti i da je jedno od najposjećenijih kršćanskih svetišta. Bazilika je građena u slavu sv.antuna Padovanskog koji je umro u Padovi. Autor ove bazilike je nepoznat. Ostatak vremena imali smo za slobodno razgledavanje grada ili za uživanje u talijanskoj hrani. Navalili smo na tradicionalnu talijansku hranu, paste i pizze! Željeli smo još ostati, ali je došao trenutak kada smo se morali zaputiti kućama, u realni život. Po povratku, svi su oduševljeno govorili o čarima Italije i svi smo bili jednodušni u jednom: Bio je to izlet za pamćenje! PASCH ljetni kamp u Turskoj Sva čuda Turske tekst: Jan Pospihalj, 2.c Jan Pospihalj iz 2.c razreda proveo je tri tjedna na stipendiji u Turskoj Ovog ljeta sam kao jedan od odabranih učenika iz Hrvatske u sklopu PASCH inicijative i Goethe Instituta Zagreb uz pomoć prof. njemačkog jezika Liljane Skenderović sudjelovao u ljetnom kampu za učenje njemačkog jezika Klangstraßen u Izmiru u Turskoj. Glavna mi je želja bila, kako ne putujem baš često u strane države, iskoristiti ovu priliku i posjetiti jednu zaista zanimljivu zemlju. Organizacija je bila u sklopu Goethe Instituta pa je put i smještaj bio besplatan. Nas devetero iz hrvatskih PASCH škola odlično smo se slagali,a u našoj pratnji bila je prof. Katarina Ivanković iz PASCH škole Gimnazije Bernardina Frankopana u Ogulinu. Kamp u Izmiru Sudionici ljetnog kampa za učenje njemačkog jezika Klan gstraßen u Izmiru u Turskoj Jan i njegovi novi prijatelji PRVI LET AVIONOM Kako mi je to bio prvi put da letim avionom bio sam vrlo uzbuđen. Let je bio spektakularan: od pogleda iz zraka do usluge, od hrane do multimedije. Sletjeli smo u Istanbul gdje smo čekali avion za Izmir. Već smo na aerodromu uočili pregršt kulturoloških razlika iako je to vrlo zapadnjački grad. U Izmiru je već druga priča. Modro more uz brojne palme koje ukrašavaju šetnicu prepunu turista i domaćih stanovnika. Velike planine koje okružuju grad. More automobila, nebodera, malih kuća, brojni minareti i mnoštvo drugih zdanja. Nakon smještaja u internatu u kojem smo boravili sljedeća dva tjedna upoznali smo se sa sudionicima iz ostalih zemalja (Turska, Njemačka, Ukrajina, Rusija, Rumunjska, Moldavija). Sljedeći dani prolazili su uz organizirani program: buđenje, doručak, satovi njemačkog jezika, ručak, kreativne radionice, večera, slobodno vrijeme i spavanje. Što se tiče kreativnih radionica zaista je bilo mnogo toga: izrađivanje maketa, Eurovizija, filmske i glazbene radionice. U slobodno vrijeme izašli bi u šetnju gradom ili bi imali organizirane događaje: sportske sadržaje, filmske večeri i večeri predstavljanja država (svi sudionici predstavljali bi na proizvoljan način svoju državu). Hrvatsku smo predstavili predstavljajući prirodne ljepote, poznate osobe, korisne fraze našeg jezika i pjesmu. Organizatori kampa također su nas vodili i na izlete. IZLET U EFEZ Osim u centar Izmira, prvi vikend išli smo do svetišta u blizini Efeza gdje su navodno živjeli Marija i Josip. Do samog Efeza nismo išli zbog iznimno visokih temperatura koje su tijekom našeg cijelog boravka rijetko padale ispod 35 stupnjeva. Nakon obilaska svetišta veći dio dana proveli smo na prekrasnoj pješčanoj plaži u blizini Efeza. Egejsko more malo je slanije i toplije od Jadranskog. Posljednji izlet bio je na vidikovac Asansör s kojeg puca pogled na cijeli Izmir. Predzadnji dan imali smo večernju zabavu na kojoj smo se svi odlično zabavili. Na našu veliku žalost ta dva tjedna prošla su vrlo brzo pa smo se zadnji dan morali oprostiti. Sve u svemu, stekao sam mnogo novih prijatelja i ovo ljeto zasigurno mi je bilo najbolje dosad. Plaža u Efezu 76 77

40 PUTOVANJA PUTOVANJA Izlet profesora X. gimnazije Ivan Supek na Bled i Bohinj PUTOVATI, PUTOVATI ili Profesori X. gimnazije uputili su se u nedjelju 27. rujna na izlet u Sloveniju. TEKST I FOTO:Željka Frković, prof. Mogli bismo na neki izlet za profesore, predloži prof. Slavica Kapor Najman. Da, da, trebali bi, nismo dugo bili. Kad bi mogli, kuda bismo išli, da ne bude skupo. Zbornica se brzo zagrijala, zasukali smo rukave i kroz koji dan osvane prijedlog: Bled i Bohinj u nedjelju 27. rujna. Obavijestili smo i kolege koji su u mirovini (do kojih smo mogli doći), pa se lista zainteresiranih brzo popunila. Malo nas je brinulo hoće li na granici biti gužve. Nema veze, mi ćemo okrenuti bus pa u Istru ili Gorski kotar, odlučit ćemo na licu mjesta, važno da se ide. Izlet iznenađenja! Pokret u Na granici nema gužve. Profesorica Cvjetanka mota oko glave Majin šal i glumi da je izbjeglica, ulazi carinik. Skidaj to s glave!, šapću oni blizu nje. Čim je carinik prošao u stražnji dio busa, opet Cvjetanka mota maramu. Prolazimo brzo granicu i eto nas u Sloveniji. Slovenija ima oko 2 mil. stanovnika, a ljeti je prazna. Zašto?, pita vodič. Zato što je jedna polovina u Hrvatskoj na moru, a druga kod kuće u Bosni. Nakon ovog vica za buđenje pažnje, nastavlja vodič pričati o Sloveniji. Autoceste su im isplative jer je zemlja tranzitna, no nastoji razvijati turizam, potiče razvoj malih gospodarstvenika, ne oporezuje ih (Jesam li dobro čula?) kako bi ostajali u svojim mjestima, povezuju sport, lječilišta, zdravstveni turizam, seoski turizam (alpski turistički model), kmetje, domaća hrana se servira u hotelima, u Ljubljani se potiče kongresni turizam, organiziraju se različiti festivali koji svake godine privlače sve veći broj turista. Među najvećima u Europi je Festival jazza u Ljubljani, posjećen je i svjetski dan krumpira, turisti na putu prema Hrvatskoj zadrže se i u Sloveniji- zimska skijališta se ljeti pretvaraju u šetališta, biciklističke staze itd. Oko 1300 eura prosječna je plaća. Puno ulažu u samopromociju da bi saču- Profesorice se sunčaju vali svoj identitet jer stranci teško razlikuju Slavoniju, Sloveniju, Slovačku. Kako? Preko gastronomije, folklora. Zaštitili su kranjske kobasice, vino Teran, čak i ajvar i istarski pršut, (Spavaju li naši zimski san?). Rezervati, zaštićeni parkovi sve je bitno i važno. Veliki resursi su im šume (66% površine) i voda (po njoj su jedna od najbogatijih država na svijetu). U daljini Alpe, u blizini lijepo uređene kuće i kućice, sve čisto uređeno, nigdje travke koja strši. Triglav je sa svojih 2864 (?) metra pod oblakom, ali je sunce sve uvjerljivije i mi već stižemo. Priča o Zlatorogu Pored nas promiče spomenik Zlatorogu, mitskom biću iz bajke, bijelom jarcu sa zlatnim rogom koji je čuvao bijele vile. Vile su čuvale selo, pomagale ljudima, trudnicama. Sa Zlatorogom je moglo komunicirati samo ono dijete kojem bi vile pomogle da se rodi. Živio tako jedan mladić, uz pomoć vila porođen, vile ga učile raditi lijekove, pomagati stanovnicima sela, a alpsko cvijeće je redovito nosio jednoj djevojci. No dođe u selo bogataš, Venecijanac, dade djevojčinu ocu kovčeg pun zlata i uzme je k sebi. Mladić se vrati iz lova i kad to sazna, pobjesni. Odluči ubiti jarca i uzeti njegove zlatne rogove u nadi da će otac njemu dati kćer. Tako i bi! Ubije on bijelog jarca. Kad se krv jarčeva prolila po tlu, odmah nikne na tom mjestu i ljekovito bilje, i od njega jarac ozdravi. Ubije jarac mladića, baci ga u Soču i tako rijeka donese tijelo nesretnog mladića u selo. Zlatorog pokupi bijele vile i ode s njima daleko u planine. Ponekad bi ga ljudi vidjeli, ali mu se više nisu mogli približiti. Poruka priče? Ne podcjenjuj vrijednosti koje vežu čovjeka i prirodu nauštrb prolaznih vrijednosti kao što je zlato! Stižemo do Bohinja, dio putnika ostaje na kavi, a dio se vozi uspinjačom do Vogela, 1535 metara visine. Pogled na jezero i okolinu ostavlja nas bez daha. S druge strane je planinarski dom, staze pune šetača, starinske šindrom obložene kuće. Ali nemamo previše vremena, vraćamo se prema Bledu. Usput vidimo izvor Save, doslovno iz litice curi mali slap da bi se putem debljao, jačao, skupljao snagu kojom može pokoriti sve pred sobom. (Gunja). Bled,to jezero je pravi biser, modro planinsko oko na ulazu u Nacionalni park Triglav. 4,5 km dužine i 45 dubine, a oko njega se natiskali mali obiteljski hoteli i nešto veći koji potječu iz starih vremena. Tu je svaki vladar koji je držao do sebe imao svoju vilu, a tu su i Jadranka Kosor i Pahor rješavali državničke probleme. Na sredini crkvica u kojoj se održavaju, kažu domaći ljudi, najljepša vjenčanja. Ne znam misli li tako i mladoženja, jer on mora mladenku donijeti na rukama, visoko, preko ne znam koliko ono stepenica, do oltara. Možda pojačano bilda pred vjenčanje Po otoku se može vozikati u malom drvenom brodiću tzv pletni Priča o pletni i vic za rastanak Carica Marija Terezija je nastojala ispraviti nepravdu prema onim kmetovima koji su dobili loše parcele za obrađivanje. Dala im je posebnu ovlast: samo oni mogu voziti pletnu po jezeru i time popraviti prihode. I dan - danas, dozvole mogu dobiti samo njihovi potomci. Rade oko 6, 7 mjeseci u godini, od travnja do listopada, zimi ne rade jer se jezero zaledi i kažu da dobro zarade. Jedva čekamo ručak jer od ovog gorskog zraka brzo ogladniš. Pa kremšnite s voćem, specijalitet s Bohinja Malo dalje od jezera je gužva jer se održava sajam sajam svega: pletenih domaćih čarapa za zimu, čarapa, kapa, torbica za butelje od prešane vune, vuna obojena prirodnim bojama (super izgleda, ali je užasno skupa), torbe sašivene od starih traperica (predobro izgledaju), nakit ručno rađen, bicikl obučen u heklani kaput, zdrava hrana, stari zanati, dvije žene pletu pokrivač od one prave bijele vune, a imaju igle debljine drške od metle.. naravno da smo kupile koju sitnicu. Slijedi povratak kući, veseli smo. Vodič nas zabavlja pitalicama koje nam je spremio, npr: deklinirajte imenicu zajutrak, pričom o lažnim dukatima, ali za nju nema mjesta ovaj put. Završavamo put kako smo i počeli, Cvjetanka pred granicom stavlja maramu, a vodič priča vic: ide neki lik Zagorjem i sretne Štefa. Gdje je tvornica tjestenine, pita on Štefa. Ne znam, otegne Štef po zagorski. Ovaj ode, no okrene se i vidi da mu Štef maše pa se vrati. Jel to ono gdi se rezanci delaju? Da, da, gdje je? E nee znaam! Kad ćemo opet na izlet? Profesorica Cvjetanka zabavlja profesore u autobusu Dolina u podnožju planine Vogel 78 79

41 PUTOVANJA ADVENT Sva čuda Njemačke Tekst i foto: Marina Duler i Lucija Ripa, 2.C Naše učenice provele su tri tjedna u Njemačkoj na stipendiji. Pročitajte kako im je bilo Oproštajni party Osvojivši stipendiju koju nam je dodijelio Goethe institut, dobile smo priliku otići u ljetnu školu u njemački grad Bielefeld. Stipendiju smo osvojile istaknuvši se na satovima njemačkog jezika. Čim nas je profesorica obavijestila o mogućnosti dobivanja stipendije, napisale smo motivacijsko pismo Goethe institutu. Par tjedana nakon toga dobile smo vijest da smo primljene. Uživanje na nastavi To nam je iskustvo pomoglo da upoznamo vršnjake iz cijelog svijeta i njihovu kulturu. Naravno, krajem drugog tjedna pisale smo ispite B1 i B2 koji nam mogu biti od velike pomoći u budućnosti. Obje smo testove riješile s velikim uspjehom. Nakon tri provedena tjedna u Njemačkoj, vratile smo se s nevjerojatno lijepim uspomenama jer smo stekle nove prijatelje. Svaki smo dan prisustvovale četverosatnoj nastavi gdje smo na njemačkom jeziku vodili rasprave,učili gramatiku i prolazili kroz pripreme za dolazeći ispit. Nastava nam uopće nije bila dosadna, čak smo uživale jer se temeljila na principu raspravljanja o svakodnevnim životnim temama koje nas zanimaju što nam je davalo osjećaj da ne učimo za školu nego za život. Sa svih strana svijeta Ostali stipendisti su dolazili iz raznih zemalja, sa svih strana svijeta. Iz europskih zemalja dolazili su iz Francuske, Mađarske, Ukrajine. Iz Azije su došli naši vršnjaci iz Indonezije, Kine, Šri Lanke, iz Afrike djeca iz Malavija, Egipta... Bilo ih je puno, da bismo ih lakše zapamtili smišljale smo nadimke za njih. Djevojku s namrštenim izrazom lica zvali smo Veseljka, mladi Kinez koji je često nosio kabanicu duginih boja dobio je nadimak Spektar. Jednog Francuza nazvali smo Šah zbog odijela - pidžame šahovskog uzorka koje je nosio svaki dan, a lijepu djevojku iz Egipta zbog njene ljepote nazvale smo Pocahontas. Svi stipendisti bili su smješteni u moderno opremljenom internatu u sklopu kojeg smo imali još i igraonicu, cafe bar, kantinu te veliko igralište koje je okruživalo cijelu zgradu. Bili smo samo desetak minuta udaljeni od centra grada, a samo nekoliko minuta od parka s jezerom i šumom koju su krasile kule s vidikovcem. Slatki izleti Boravile smo u različitim sobama, obje smo imale cimerice iz drugih država. To nam nije predstavljalo problem, tako smo usavršavale njemački jezik, učile više o drugim kulturama i sklapale nova vrsta prijateljstva. Uz mnoge izlete i manifestacije sudjelovali smo i u Landerabendu. To je večer koju organizira Institut te svaka nacija predstavlja svoju zemlju kroz prezentaciju, ples, pjesmu i tradicionalnu hranu. Posjetile smo tvornicu Dr. Oetker, muzej čokolade, vidjele visoke gotičke katedrale, kupale se u bazenima, posjećivale kina, zabavne parkove i zoološki vrt. Svake smo nedjelje mogli prisustvovati svetoj misi, a često smo odlazili na alternativne treninge boksa, fitnessa, zumbe, wellnesa, vožnju kanuuom i penjanje. Subotom smo obilazile veće gradove poput Koelna i Muenstera, iskoristile priliku za šopingiranje i razgledavanje gradova. Navečer bi imali partije s određenom temom tipa black and white party, flirt party te pijama party. Tuga na rastanku Zadnji party bio je i najtužniji jer se održao posljednje večeri. Nakon trotjednog boravka ondje, svi smo se zbližili, a rastanak nam je teško pao. Ipak, kad smo stigle na zagrebački aerodrom shvatile smo da, iako su naši novi prijatelji na drugom kraju svijeta, povezuju nas brojne i lijepe uspomene kojih ćemo se rado sjećati te ih uvijek držati blizu srca. Landerabend - naše učenice predstavljaju Hrvatsku Advent u Zagrebu TEKST I FOTO: Marina Duler i Ines Bezuh, 2.c Dana na manifestaciji Advent u Zagrebu učenici su svojim talentima predstavljali svoje škole. Tako su i učenici X. gimnazije Ivan Supek, naše uzdanice, imali priliku zablistati na pozornici Zagrijali publiku Muško-ženski zbor Poštanske i telekomunikacijske škole je probio led svojim nastupom, a zatim su uslijedili maturanti, solisti naše gimnazije. Prva je nastupila Sandra Smiljanić iz 4.I s pjesmom Tvoja prva djevojka. Nakon nje pozornicu su preuzeli i oduzeli Mara Bushill iz 4.G, Mina Bralić iz 4.H, Luka Novokmet, 4.I i Fran Mihelin, 4.D s pjesmom Florence and the Machine: You ve got the love. Treći nastupaju Rok Mozbah i Fran Mihelin, 4.D i bacaju u trans prisutnu publiku opojnim mirisima jer Sve još miriše na nju (Parni valjak) i Sretan Božić svakome (Fantomi). Zadnji nastup izvođača iz Desete, uz Luku Novokmeta iznio je i naš bivši učenik Luka Vidović. Zatim su slijedili glazbeni nastupi učenika Osamnaeste gimnazije, Obrtničke i graditeljske škole, Ruđer Bošković i drugi. Škola za modu i dizajn je unijela priomjenu, umjesto glazbom, predstavili su se vrlo kreativnom modnom revijom. Razgovor s našim pjevačima koji su nastupili na manifestaciji Advent u Zagrebu Razgovarali smo s dvojicom učenika naše škole kako bismo saznali kakav je feeling biti na pozornici i predstavljati svoju školu Profesorica glazbenog Alma Zubović pozvala je dvojicu maturanata, Frana Mihelina i Roka Mozbaha da sudjeluju na manifestaciji Advent u Zagrebu. Njih su dvojica u ove četiri godine provedene u X. gimnaziji Ivan Supek sudjelovali na skoro svim školskim priredbama i manifestacijama. Dogovor je bio da izvedu jednu božićnu pjesmu i jednu po svom izboru. Za božićnu pjesmu izabrali su Sretan Božić svakome, a pjesma po izboru bila je Sve još miriše za nju. Jeste li imali tremu? Rok: Nismo imali tremu jer često nastupamo. Fran: Jedino što su nam se smrzli prsti. Rok: I na hladnoći se stišću glasnice,teže je pjevati, puca glas Nastupate li vas dvojica i drugdje? Prije smo svirali zajedno u bendu koji se zvao Gadno Alkoholizirani Divljaki, nastupali smo u KSET-u, Vintage industrial baru, Gjuro 2 itd. Poslije smo se glazbeno razišli. Tko je otišao u kojem smjeru? Rok: Ja sam ostao na punku i i sada nakon pauze nastavljam rad s G.A.D-om

42 SPORT SPORT DAN SPORTA U X. GIMNAZIJI Tekst: Božica Horvatić Dan sporta obilježili smo u subotu i utorak U subotu su se cijeli dan igrala međurazredna natjecanja u nogometu, odbojci, badmintonu i uličnoj košarci. Utakmice su bile odlične, a učenici su unatoč jakom suncu davali sve od sebe. 4f je jako želio pobijediti, jer im je prošle godine izmakla prva nagrada, tako da su se pripremali za zlatnu medalju na satovima tjelesnog. Ipak, 4i je odnio pobijedu. Iz utakmice u utakmicu ostavljali su svojim pasovima i fintama sve iza sebe, a pogodci su bili tako precizni da im nitko nije mogao ništa. Najbolji razred u nogometu je bio 4i razred, drugoplasirani je bio 4F razred, a trećeplasirani je bio 3i razred. Za najboljeg strijelca turnira proglašen je učenik 4c razreda Luka Obadić, koji je nakon mature otišao profesionalno igrati nogomet u Austriju, dok je najbolji igrač turnira Filip Janđel iz 4f razreda. U odbojci je sudjelovalo nešto manje ekipa nego u nogometu, ali to je uvijek tako, jer ipak je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. Bio je jako sunčan dan, tako da su svi igrači preplanuli, a sokovi su se popili u trenu. Razredne ekipe su se pošteno borile, a jedan učenik je imao toliku želju za igrom da je igrao za svoju ekipu samo s jednom rukom, štedeći drugu. Kasnije se ispostavilo da je slomio ruku na putu prema igralištu, jer je pao s bicikla. E to je volja!!! U odbojci zlatnu medalju osvojio je 3l razred, srebrnu medalju 1i razred i brončanu medalju 2d razred. Kasnije su s pobjednicima zagrali profesori Juričević, Jurić, Šokčević i Škrtić. Profesor Škrtić podsjetio se kako je igrao odbojku na fakultetu i dobrog osjećaja nakon treninga. Profesori možda pokrenu svoje odbojkaške treninge. Baš bi ih bilo zanimljivo vidjeti na našem igralištu. Go profači! 1. Mjesto: 4i 2. Mjesto: 4f 3. Mjesto: 3i U košarci je bilo malo prijavljenih ekipa, tako da su se igrale prijateljske utakmice. Ovim putem profesori vas mole da se iduće godine prijavite za sve sportove, a pogotovo za košaku, jer vas očekuje puno zabave, smijeha, dobrih utakmica i nagrada. Proglašenje pobjednika održano je u utorak u kino dvorani. Okupili su se svi sudionici turnira, učenici, profesori i naša draga ravnateljica koja je najavila prezentaciju o našim vrhunskim sportašima. Prezentaciju je pripremila profesorica Jurić, a od ove godine prikazivat će se svake godine. Prezentacijom se željelo upoznati učenike i profesore o vrhunskim sportskim dostignućima naših učenika, i skrenuti pažnju na to koliko oni vremena pored škole odvajaju za svoje treinge i koliko su izvrsni u svojim sportskim dostignućima. Prezentacija se prikazivala na video ekranu na 3. katu. Pobjednicima turnira je pehare i medalje podijelio profesor Juričević. Dizali su se pehari u zrak i hvalilo se medaljama cijeli dan. Na kraju su se svi počastili finim sendvičima, keksima i sokovima. Profesori su osim odbojke protiv učenika igrali i badminton u parovima. Svima je to bilo novo iskustvo, a učenici su zaključili da se i dalje žele nastaviti baviti badmintonom, jer je jako zabavan sport. Iduće godine osim parova, organizirat će se i natjecanje u singlu. Profesorice Iva Pale i Marina Šokčević izazvale su Niku Krivec (1a) i Martu Sesar (3e) Profesorica Jurić i pedagoginja Jasminka Cigić igrale su protiv Mie Mataušić (1a) i Paule Nenadović (1a) Profesor Juričević dijeli medalje najboljima Čestitamo svim sportašima i učenicima koji su sudjelovali u Danima sporta. Bravo! A vas dragi učenici, čitatelji Cenera, pozivamo da se iduće godine odazovete Danima sporta u još većem broju. Očekuje vas puno zabave, druženja s kolegama iz rezreda, utakmica protiv profesora, pehara i medalja. Profesorice Martina Dorotek i Petra Mihanović igrale su protiv Marte Sesar (3e) i Eve Brajko (3e) Profesor Danijel Škrtić razgovarao je sa profesoricom Martinom Dorotek o strategijama za pobjedu 82 83

43 SPORT ZALASCI Školska sportska liga 2014/2015 Futsal Prvenstvo grada Zagreba Tekst: Božica Horvatić, Nika Draženović Školska sportska liga 2014/2015 Vaterpolo Prvenstvo grada Zagreba Tekst: Božica Horvatić, Nika Draženović Zalasci sunca iz učionice 408 FOTO: Franka Gašparac, 2.C i Mislav Matija Maršić, 2.C Ivan Kamenicki, Karlo Kašner, Robert Kuhar, Luka Abaz, Antun Martinović, Hrvoje Šoljić, Nikola Kordić, Matko Mufa, Ivan Mioč, Filip Janđel, Gabrijel Zeljko, Lovro Ante Rebić, Marko Majkić i Ivan Jančiković. Djevojke su svoje utakmice igrale u prirodoslovnoj školi Vladimir Prelog. Konkurencija je bila jaka jer su se na prvenstvo prijavile čak 22 ekipe. Naše cure su bile dobro pripremljene, ali su ih zaustavile bolje protivnice i nisu prošle u 2.kolo. Najbolje ekipe u Zagrebu su ekipe Športske gimnazije, prirodoslovne škole Vladimir Prelog i ŠZMS Vrapče. Dečki su svoje utakmice igrali u Gimnaziji Sesvete. Igrali su u još jačoj konkurenciji nego djevojke jer je bilo prijavljeno 50 ekipa. Od samog početka natjecanja imali su izvrsnu igru. Iz kolo u kolo postajali su sve bolji. U polufinalnoj utakmici nažalost nisu zaigrali neki ključni igrači i tu smo utakmicu izgubili. Nakon nje, čekali smo da se odigraju sve utakmice, jer smo još imali šanse za prolaz, ali su rezultati bili takvi da nismo prošli u samu završnicu. Najbolje ekipe u Zagrebu bile su ekipe naših susjeda I.Tehničke škole Tesla, XIII. gimnazije i Gimnazije Sesvete. Četvrtaši su činili većinu futsal nogometne školske ekipe, a kako su maturirali u svibnju, ostavili su mjesta za mlađe. U prvim razredima imaamo odlične nogometaše koji će se pridružiti ekipi i naadamo se ove godine doći do najsjajnije medalje. Tako bi Tesla predala pehar nama. Držite im fige i podržite svoje kolege iz razreda i škole na utakmicama, glasno navijajući za njih. # navijačka himna desete#e, yo, ekipo, pozdravite igrače#s tribina nek se ori i skače#nek srce kuca jače#za desetu i sve njene igrače#ale, ale, ale, ale, ale ale ale aleee, #deseta, gimnazija, je u svemu najbolja#ale, ale ŠKOLSKA VATERPOLO EKIPA Luka Knežević, Sara Kontek, Nika Draženović, Lea Gegić, Marko Šeparović, Magdalena Zajec, Kristina Matić, Mirta Belas, Luka Pandžić, Lidija Crnicki i Ivan Grubišić. U subotu, 9. svibnja godine na Zimskom plivalištu Mladost na Trgu sportova održano je Prvenstvo Grada Zagreba u vaterpolu za srednje škole u organizaciji Športske gimnazije i Školskog sportskog saveza Grada Zagreba. Na prvenstvu je nastupilo 8 srednjih škola grada Zagreba. Naša ekipa je igrala s najviše vaterpolistica od svih ekipa na prvenstvu, dok je sportska imala samo dvije vaterpolistice, a igrali su samo s jednom. U prvom kolu naši su igrali protiv Sportske gimnazije i izgubili su utakmicu, a na kraju je sportska osvojila prvo mjesto. Unatoč izgubljenoj utakmici, kako je učenika Tesle bilo malo, naši su zaigrali za njih i tako za njih osvojili 3.mjesto. Time su dokazali da imaju pravi sportski duh jer su se ponijeli prema geslu jednog crkvenog čovjeka koji je u propovjedi na misi za sudionike Olimpijskih igara u Londonu godine izrekao slavnu rečenicu: Važno je sudjelovati, a ne pobijediti. Bio je to pensilvanijski biskup Ethelbert Talbot. Danijela Bičanić, Lea Gegić, Tea Kavčić, Ana Dragojević, Maria Šalić, Karla Juriček, Elisabeth Mioč, Dea Mataić, Ivana Mihaljević, Matilda Fatur, Ivona Smijulj, Carolina Ivić i Paula Brico Lea Gegić je svojim odličnim udarcima zadavala muke sportskoj. Davala im je golova čak i sa centra i zaradila veliki pljesak sa tribina, ali i od protiničkih ekipa koje su pratile utakmicu sa strane

44 ZABAVNA STRANICA MINI KRIŽALJKA Riješite ovu mini križaljku i dobit ćete ime znanstvenika po kojemu je naša škola dobila ime. 1)Kemijski element C 2)Kemijski element H 3)Tekući metal 4)Plemeniti plin u 2. periodi 5)Kemijski element S 6)Metal Al 7)Oznaka fosfora 8)Kemijski element Fe 9)Pozitivni ioni Vicevi Zove štreber prijatelja štrebera: Na tulumu mi je jučer u sobu ušla cura i počela se skidati pred kompjuterom. Drugi će uzbuđeno: A koji kompjuter imaš? Idu dva kalkulatora ulicom i vide kompjuter i jedan kaže: Vidi štebera! ZAGONETKE 1)Čovjek živi na desetom katu nebodera. Svako jutro dizalom dolazi do prizemlja te napušta zgradu. Kad se vrati u neboder ulazi u dizalo. Ako je netko u dizalu on dođe dizalom sve do desetog kata, no ako nitko nije u dizalu, on dizalom dolazi do osmog kata te hoda zadnja dva kata, do desetog kata. Zašto? 2.) Ako mi daješ hrane živjet ću, a ako mi daješ vode umrijet ću. Tko sam ja? 3.) Svaki od Anina dva sina ima jednu sestru. Koliko djece ima Ana? Što radi programer kad mu je vruće? -Desni klik i refresh. Rješenja zagonetki: 1) Čovjek je patuljak ili dijete, pa ne može doseći gumb za deseti kat. 2) Vatra 3) Troje Rješenje križaljke: Ugljik, Vodik, Živa, Neon, Sumpor, Aluminij, P, Željezo, Kationi 86 87

45 88