Pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini
Pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini Nedim Hogić Sarajevo, 2014. godine
Naslov: Autor: Izdavač: Godina izdavanja: Lektura: Dizajn i DTP: Pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini Nedim Hogić Fondacija za razvoj medija i civilnog društva Mediacentar 2014. Amela Šehović Sandin Međedović Ova brošura je objavljena uz podršku američkog naroda preko Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Fondacija Mediacentar, Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH i Udruženje sudija u BiH su odgovorni za njen sadržaj i stavovi koji su u njoj izneseni ne odražavaju stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država. 4
Uvod U savremenom demokratskom svijetu vlast na određenoj teritoriji vrši država. Vlast u državi se vrši na osnovu legitimiteta koji se stječe na izborima. Putem poštenih i slobodnih izbora predstavnici građana dobijaju od birača legitimitet kako za vršenje vlasti tako i da biraju druge organe vlasti. Predstavnici naroda, budući da im građani neposredno daju glas na izborima, uživaju najveću važnost, pa predstavljaju posebnu granu vlasti koju nazivamo zakonodavna vlast. Ona se tako zove zbog njihovog temeljnog ovlaštenja donošenja zakona. Pored donošenja zakona, drugo bitno ovlaštenje zakonodavne vlasti jest i izbor drugih nosilaca vlasti, onih koji upravljaju određenim poslovima koje država vrši, kao što su npr. briga za sigurnost građana ili stvaranje i upravljanje penzijskim fondom. Organi koje zakonodavna vlast bira čine izvršnu vlast, koja se koncentrira u organu koji uobičajeno nazivamo vlada ili, kako je to slučaj u Bosni i Hercegovini i nekim drugim zemljama, vijeće ministara. Izvršna vlast se stara o vođenju svih državnih poslova i za to račune polaže direktno zakonodavnoj vlasti. No, tokom razvoja različitih oblika državnih uređenja u ljudskoj historiji postalo je očigledno da koncentracija moći u bilo kojoj od ove dvije grane vlasti vodi ka neželjenoj uzurpaciji moći. Ove dvije grane vlasti u svom arsenalu ovlaštenja raspolažu i monopolom fizičke prisile, jednostavnije rečeno, imaju policiju i vojsku. Kada bi imale i potpuni nadzor nad onima koji, tumačeći zakone koji važe u jednom društvu, dijele pravdu među ljudima, to bi, kao što je to historija nebrojeno puta pokazala, dovelo do stvaranja totalitarističkog društva, u kojem bi sva vlast bila koncentrirana u rukama nekoliko ljudi ili jednog pojedinca. Zato većina demokratskih zemalja svijeta nastoji da probleme kao što su rješavanje sporova među građanima i organima vlasti ili gonjenje osoba koje vrše društveno neprihvatljive radnje povjeri posebnoj grani 5
6 vlasti koja se naziva sudska vlast, odnosno pravosuđe. Evolucijom sudske vlasti, ona je od sudije u građanskim sporovima i čuvara društvenog poretka prerasla i u kontrolora ustavnosti i zakonitosti postupaka izvršne i zakonodavne vlasti. Postala je mehanizam kojem se građani mogu obratiti za zaštitu svojih prava. Tužilaštva i sudovi osiguravaju da organi javne vlasti djeluju u skladu sa zakonima, a građanima omogućuju pristup pravdi. Ovim sudovi daju doprinos ostvarenju ideala vladavine prava, odnosno, kako se kod nas često kaže, pravne države. Za odnos između tri stuba državne vlasti važno je iznijeti još nekoliko napomena. Izvršna i zakonodavna vlast ne mogu nadzirati rad sudske vlasti izuzev u jednom elementu, a to je finansijski. Sudovi ne odlučuju samostalno o finansijskim sredstvima koja im stoje na raspolaganju, niti o visini primanja svojih radnika. Odluku o ovome donosi parlament kada odlučuje o budžetu, odnosno o ukupnoj potrošnji finansijskih sredstava u toku jedne godine. Prijedloge budžeta daju ministarstva pravde, a parlamenti ih potvrđuju ili, ako su njima nezadovoljni, mijenjaju. S druge strane, sudska vlast ima značajnu ulogu u ograničenju zakonodavne i izvršne vlasti. Prije svega, ona može suspendirati i proglasiti nevažećim i nezakonitim zakone i druge akte izvršne i zakonodavne vlasti. Posljedice toga su velike, a navest ćemo neke od najvažnijih: sudovi mogu ocijeniti da su određene mjere javne politike protivustavne, da su imenovanja najviših vršilaca funkcije nezakonita i da su postupci javne vlasti kriminalni i da zaslužuju krivično gonjenje. Međutim, sudovi ne mogu predlagati nove zakone, niti zahtijevati izmjenu postojećih. Visoko sudsko i tužilačko vijeće, kao državni organ koji osigurava nezavisno i nepristrasno pravosuđe, može inicirati donošenje novih ili izmjenu postojećih zakona, ali se ne može pojaviti kao zvanični predlagač tih zakona. Ta je uloga rezervirana za državna ili entitetska ministarstva, odnosno za parlamentarce predstavnike građana u zakonodavnim organima. Odnos između tri stuba vlasti, kao i prava koja se u jednoj državi
građanima jamče, definirana su u Ustavu. Ustav je najviši politički i pravni dokument jedne države. Na osnovu Ustava donose se zakoni kojima se dalje razrađuje ustavna materija i kreira pravni sistem jedne zemlje. Suprotnost zakona ustavnim principima za sobom povlači ništavnost zakona, odnosno njegovu protivustavnost. No, ustavnost jednog zakona nije uvijek očigledna, pa i protivustavni zakoni budu jedno vrijeme na snazi prije nego ustavni sudovi odluče o njihovoj neustavnosti. Elementi pravosuđa Pojam pravosuđe u užem smislu podrazumijeva samo sudove i tužilaštva. U širem smislu, ovaj se pojam odnosi i na djelovanje drugih aktera: advokata, medijatora, pravobranilaštava, organa javne vlasti, sudskih vještaka i nevladinih organizacija. No, nosioci pravosudnih funkcija i vršioci sudske vlasti su samo sudije i tužioci. Sudovi se bave donošenjem odluka kojima se, na osnovu zakona, rješavaju sporovi između stranaka u sudskom postupku. Stranke u postupku mogu biti građani, domaće i međunarodne društvene i privredne organizacije i organi vlasti. Na sudovima se utvrđuje i krivica za učinjena krivična djela i prekršaje. Sudije donose odluke koje mogu biti presude i rješenja. Ukoliko Nosioci pravosudnih funkcija su sudije i tužioci. sudije ne raspolažu stručnim znanjem za razumijevanje određenog pitanja u konkretnom slučaju, u tome im pomažu sudski vještaci. Sudski vještaci su osobe koje angažira jedna od stranaka u postupku radi razjašnjenja određenog stručnog pitanja, poput provjere autentičnosti potpisa, utvrđivanja visine primanja u nekom preduzeću, utvrđivanje kvaliteta izvedenih građevinskih radova i sl. Tužilaštva krivično gone osobe za koje postoji osnovana sumnja da su počinioci krivičnih djela. Ovaj zadatak 7
Sudovi, na temelju zakona, donose odluke kojima se rješavaju sporovi između građana, društvenih i privrednih organizacija, državnih organa. tužilaštva ne bi mogla izvršavati da blisko ne sarađuju sa policijom. Kada policija sumnja da je neko počinio krivično djelo, o tome obavještava tužilaštvo, koje otvara istragu. Naravno, i svaki građanin ima pravo i obavezu prijaviti izvršenje krivičnog djela ukoliko ima saznanja o njemu, jer i neprijavljivanje krivičnog djela također predstavlja krivično djelo. Na osnovu prijave policije, tužilaštvo vodi istragu, koja može rezultirati: 1. obustavom, u situacijama kada tužioci smatraju da se ne može prikupiti dovoljno dokaza o tome da je počinjeno krivično djelo ili da se ne može utvrditi ko je počinilac krivičnog djela; 2. podizanjem optužnice, akta u kojem je navedeno ko je počinilac krivičnog djela, o kakvom se djelu radi i, najvažnije od svega, na osnovu kojeg zakona se vrši krivično gonjenje i koji dokazi o počinjenom djelu postoje. Optužnicu tužilac dostavlja sudu na potvrđivanje. Potvrđivanje optužnice znači da je sud razmotrio za šta se sve terete optuženi ili grupa Zadaća tužilaštava je da pred sud dovode one za koje se sumnja da su počinili krivična djela. optuženih, da je proučio sve dokaze koji su protiv optuženog predočeni i da je, u prisustvu optuženog i njegovog branioca advokata konstatirao da postoji osnovana sumnja da je optuženi počinio djela koja mu se stavljaju na teret. Advokati zastupaju interese stranaka pred sudovima. U svim postupcima, sa izuzetkom krivičnog, građani se mogu zastupati sami. U krivičnom postupku to nije slučaj, jer načelo pravednosti zahtijeva da se zaštite interesi optuženog protiv kojeg slučaj vodi tužilac državni 8
organ specijaliziran za krivično gonjenje. Pretpostavlja se da je optuženi u inferiornom položaju pred sudom, osim ako njegove interese ne štiti advokat profesionalac za kojeg se pretpostavlja da jednako dobro poznaje pravo kao i tužilac. Zato je u svim složenijim predmetima odbrana putem advokata obavezna. Advokati koji u krivičnim predmetima brane optužene nazivaju se braniocima. Posebna vrsta branilaca su branioci po službenoj dužnosti. Njih sudovi dodjeljuju osobama slabog imovnog stanja ili osobama koje zbog svog mentalnog stanja ne mogu razumjeti sudski postupak. Svi ostali svoje branioce biraju i plaćaju sami. Svaku optužnicu koju tužioci podnesu sudu, sud mora najprije pažljivo razmotriti i utvrditi da li postoji osnova za njeno potvrđivanje. Za razliku od fizičkih osoba ili privatnih kompanija, koje angažiraju advokate da ih zastupaju pred sudom, organi vlasti to rijetko čine. To je zbog toga što organi vlasti imaju specijalizirana tijela koja se zovu pravobranilaštva, koja se bave ovim poslom. Da zaključimo: sudovi sude, tužilaštva gone, advokati zastupaju, medijatori mire, a nevladine organizacije pomažu građanima da budu bolje informirani o svojim pravima. U određenim situacijama stranke ne moraju svoje interese štititi sudskim postupkom, već se mogu odlučiti na proces mirenja ili medijacije. Ovaj postupak vode za to obučene i certificirane osobe koje zovemo medijatorima. U određenim situacijama interese građana u postupku mogu štititi i nevladine organizacije. Neke od njih pružaju besplatnu pravnu pomoć građanima slabijeg imovnog stanja i zastupaju njihove interese u svim postupcima, osim krivičnog, gdje je, kako smo to već istakli, odbrana putem advokata obavezna. Jednako je važna i njihova funkcija u nadgledanju (monitoringu) rada pravosuđa, u kojoj oni, 9
kao nepristrasni posmatrači, uočavaju slabosti i kvalitete rada sudova i tužilaštava i o tome informiraju javnost, kao i aktere pravosudnih procesa. Sudovi u BiH su organizirani kroz složenu mrežu osnovnih, kantonalnih, entitetskih i državnih sudova. Struktura pravosuđa u Bosni i Hercegovini Prva stvar koja interesira svakog građanina jest koji je pravosudni organ nadležan za zaštitu njegovih prava. Sudski sistem u Bosni i Hercegovini (BiH) organiziran je kroz složenu mrežu osnovnih (u Federaciji BiH općinskih), kantonalnih (u Republici Srpskoj okružnih), entitetskih i državnih sudova. Koji će sud suditi u određenoj pravnoj stvari (sporu) zavisi od toga da li ima pravo da u njoj postupa, odnosno da li stranke kod tog suda mogu tražiti zaštitu svojih prava. Ovo pravo suda zove se sudska nadležnost (jurisdikcija). Postoje mjesna i stvarna nadležnost. Mjesna nadležnost se odnosi na teritoriju. Tako su općinski i osnovni sudovi nadležni da sude optuženima za krivična djela koja su počinjena na prostoru jedne ili više općina koje taj sud pokriva. Nadležni su i da sude po svim tužbama koje građani naseljeni na istoj teritoriji podnose jedni protiv drugih, protiv preduzeća i udruženja ili protiv organa državne vlasti. Pred ovim se sudovima dijeli nasljedstvo, vode zemljišne knjige, utvrđuje zakonitost štrajka, tuži za dugove, razvode brakovi, ispituje krivica za većinu krivičnih djela, vodi prekršajni postupak, otvaraju stečaji i likvidiraju preduzeća (samo u FBiH, u RS-u to čine okružni privredni sudovi), odlučuje o smetanju posjeda i pravima iz radnog odnosa, utvrđuje ili osporava očinstvo i obaveza izdržavanja djeteta. Zbog toga općinski i Pravo suda da postupa po određenom predmetu naziva se sudskom nadležnošću ili jurisdikcijom. 10
osnovni sudovi predstavljaju prvu liniju odbrane prava građana. Mjesna nadležnost nije neograničena. Ukoliko građanin (ili bilo koji drugi tužilac) tuži nekoga ko nije naseljen na istoj teritoriji, dužan je to učiniti pred sudom koji pokriva teritoriju gdje je tuženi nastanjen. Ovaj se princip primjenjuje jer se nastoji olakšati položaj tuženog historijski, smatralo se da je veća šansa za pristrasnost suda u mjestu gdje živi tužilac. Ni ovo pravilo, kao ni većina pravila s kojima se u ovoj brošuri susrećete, nije neograničeno. Ukoliko se sudi zbog nastanka štete, mjesno nadležan će biti i sud koji pokriva teritoriju na kojoj je nastanjen tuženi, ali i sud koji pokriva teritoriju gdje je šteta nastala. U ovom slučaju, tužilac ima šansu da bira gdje će podnijeti tužbu. Ukoliko je predmet spora nekretnina, mjesno će nadležan uvijek biti sud na čijem se području nalazi nekretnina. Nadležnost može biti mjesna i stvarna. Pored mjesne, postoji i stvarna nadležnost. Stvarna nadležnost je nadležnost suda da sudi s obzirom na vrstu predmeta. Osnovni i općinski sud neće biti nadležni za svako počinjeno krivično djelo. Npr., za ona krivična djela za koja je zaprijećena kazna zatvora od deset ili više godina u FBiH nadležni su kantonalni, a u RS-u okružni sudovi. U Republici Srpskoj, dvije su vrste okružnih sudova: okružni privredni sudovi i okružni sudovi. Najbitnije je za kantonalne i okružne sudove znati da su to sudovi kojima se podnosi žalba protiv svih odluka osnovnih i općinskih sudova. Dakle, neko ko je nezadovoljan odlukom općinskog ili osnovnog suda podnijet će žalbu na presudu kantonalnom u FBiH, odnosno okružnom sudu u RS-u. Ovo je tzv. princip dvostepenosti u odlučivanju, čiji je smisao u tome da u rješavanju svake odluke učestvuju najmanje dva suda. Sud koji prvi rješava je prvostepeni, a sud koji rješava na osnovu podnesene Općinski sudovi u FBiH, odnosno osnovni sudovi u RS-u prve su linije zaštite prava građana. 11
žalbe je drugostepeni. Princip dvostepenosti u odlučivanju omogućava da u rješavanju svake odluke učestvuju najmanje dva suda. Sud koji prvi donosi odluku je prvostepeni, a sud koji rješava na osnovu žalbe podnesene na odluku je drugostepeni. Ovim se principom nastoji osigurati ujednačenost sudskih odluka da bi se tako postigla jednakost u ostvarenju zaštite prava građana. Zbog toga kažemo da kantonalni i okružni sudovi ujednačavaju sudsku praksu. Ujednačavanjem sudske prakse se također bave i vrhovni sudovi entiteta Vrhovni sud Federacije BiH i Vrhovni sud RS-a. Za razliku od kantonalnih i okružnih sudova, oni nikad nisu prvostepeni, već sude isključivo po žalbama i revizijama koje se podnose da bi se preispitale odluke ili postupci okružnih, odnosno kantonalnih sudova. U ovim slučajevima govorimo o trostepenosti sudskog odlučivanja. Prisjetimo li se analogije kojom smo općinske i osnovne sudove uporedili sa prvom linijom odbrane, vrhovne je sudove adekvatno smatrati posljednjom linijom odbrane prava građana. Svi sudovi kojima smo se do sada bavili su entitetski. Na nivou BiH postoje i Sud BiH i Ustavni sud BiH. Sud BiH pruža pravnu zaštitu građanima koji smatraju da im je povrijeđeno neko pravo upravnim aktom institucija BiH. Primjera radi, to će biti u situacijama kada Uprava za indirektno oporezivanje nekoj kompaniji utvrdi novčanu kaznu za neplaćene poreske obaveze ili kada Ministarstvo za civilne poslove utvrdi da je neko nelegalno stekao državljanstvo BiH. Također, on sudi i u radnim sporovima koje radnici u institucijama BiH vode sa institucijama BiH. U krivičnim predmetima, sudi na osnovu postupaka koje inicira Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (vidi niže). Najveći broj predmeta ratnih zločina procesuiranih u BiH, kao i predmeta organiziranog kriminala, procesuirano je pred ovim sudom. U postupcima koji se vode pred ovim sudom, drugostepenost se osigurava na način da se žalba podnosi ovom sudu, koji je razmatra pred tzv. 12
apelacijskim vijećem, koje će se uvijek sastojati od sudija koje nisu sudile u prvostepenom postupku. Posebnim se sudovima smatraju ustavni sudovi. U Bosni i Hercegovini postoje tri: dva entitetska i jedan državni. Historijski gledano, postupke pred ovim sudovima nisu mogli voditi građani, već predsjednici, premijeri, parlamentarne poslaničke grupe, općine, gradovi, kantoni i drugi organi javne vlasti kao i istaknute političke ličnosti. To je zato što se oni bave samo najkrupnijim i najsloženijim pitanjima na razmeđi prava i politike; ocjenjivanjem usklađenosti usvojenih zakona i drugih akata sa entitetskim ustavima, odnosom između federalnih jedinica, odnosom između gradova i općina i entiteta, postojanjem vitalnih interesa konstutitvnih naroda. U entitetskim ustavnim sudovima RS-a i FBiH to je tako. Međutim, Ustavni sud BiH, kao najviši sud u Bosni i Hercegovini, u skladu sa Ustavom BiH, ne rješava samo o pitanju usklađenosti zakona BiH i entiteta sa njenim Ustavom. On također rješava i po apelacijama (žalbama) građana kada smatraju da Na nivou Bosne i Hercegovine postoje Sud BiH i Ustavni sud BiH. Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu građani se mogu obratiti kada iscrpe sva pravna sredstva domaćeg pravosudnog sistema. su im odlukom bilo kog suda u BiH povrijeđena prava zajamčena Ustavom. Budući da Ustav BiH navodi veoma dugačku listu prava koja se jamče iz liste međunarodnih ugovora navedenih u Aneksu uz Ustav, iz toga slijedi da građani na praktično svaku odluku bilo kojeg suda u BiH mogu podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Od osobite su važnosti odluke Ustavnog suda o pravu na pravedno suđenje, kojim se posebno bavimo u jednom dijelu ove brošure. Ove odluke temelje se na praksi Evropskog suda za ljudska prava, budući da su standardi pravednog suđenja u našoj zemlji definirani Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava. Evropska konvencija je međunarodni ugovor. Zemlje koje 13
su je potpisale, a radi se o svim evropskim zemljama osim Bjelorusije, obavezuju se ne samo na primjenu visokih standarda zaštite ljudskih prava, u koje spada i pravo na pravedno suđenje, već i na to da njihovi građani imaju pravo da se za zaštitu svojih prava obrate posebnom sudu. Taj sud se naziva Evropski sud za ljudska prava i smješten je u Strasbourgu, u Francuskoj. Ovom se sudu građani mogu obratiti tek nakon što iscrpe sva pravna sredstva domaćeg pravosuđa. Iako se radi o međunarodnom sudu, njegove odluke obavezuju sve državne institucije, pa i pravosuđe. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine ima dva suda: Osnovni i Apelacijski. Osnovni je sud opće mjesne i stvarne nadležnosti, a Apelacijski sud je sud kojem se izjavljuju žalbe protiv odluka Osnovnog suda. Struktura tužilaštava u BiH prati teritorijalnu strukturu. No, ovdje ne postoji općinski/osnovni nivo organizacije. Prvostepena tužilaštva su kantonalna u FBiH, a okružna u RS-u. Struktura tužilaštva u BiH Slično kao i kod sudova, i struktura tužilaštava u BiH prati teritorijalnu strukturu. No, ovdje ne postoji općinski/ osnovni nivo organizacije, pa su prvostepena tužilaštva kantonalna u FBiH, odnosno okružna u RS-u. Ovakav je način organizacije ustanovljen radi efikasnijeg rada tužilaštava. Kriminal nije tako čvrsto vezan za teritorije općina kao što je to slučaj sa nekrivičnim sporovima, pa ovakva organizacija omogućava tužilaštvima da bolje koriste svoje resurse i aktivnosti u borbi protiv kriminala. Kantonalna/okružna tužilaštva istražuju, dižu optužnice i krivično gone za najveći broj krivičnih djela. Dalje, na nivou FBiH postoji Tužilaštvo FBiH, odnosno Republičko tužilaštvo u RS-u. Federalno i Republičko tužilaštvo veoma rijetko se bave podizanjem optužnica i zastupanjem u predmetima pred sudovima. Najčešće, 14
tužioci federalnog i republičkog tužilaštva zastupaju žalbe koje pokrene prvostepeno tužilaštvo. Pored toga, mogu i izuzeti predmete iz rada jednog kantonalnog/okružnog tužilaštva i povjeriti ih drugom, ako smatraju da bi drugo tužilaštvo postupalo brže ili nepristrasnije u određenom predmetu. Tužilaštvo BiH u prvom redu goni za djela iz oblasti organiziranoga kriminala, ratnih zločina i terorizma. Pored toga, goni i za druga djela navedena Krivičnim zakonom BiH. To su djela iz oblasti carina, trgovine ljudima, Slično osnovnim/ okružnim sudovima, kantonalna, odnosno okružna tužilaštva prva su linija odbrane sigurnosti građana od kriminala. povrede autorskog prava, korupcije u institucijama BiH i djela protiv oružanih snaga BiH. Ponekad Tužilaštvo BiH može goniti i za djela propisana entitetskim i kantonalnim zakonima. To je u slučajevima kada ta djela ugrožavaju suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost BiH, a mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu BiH ili ugrožavati nacionalnu sigurnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine. Slično osnovnim/okružnim sudovima, kantonalna, odnosno okružna tužilaštva prva su linija odbrane sigurnosti građana od kriminala. Za najveći broj djela iz domena tzv. općeg kriminaliteta (pljačke, razbojništva, ubistva, napadi, seksualno nasilje, nanošenje povreda, sigurnost saobraćaja i sl.) nadležna su ova tužilaštva. Najprostije rečeno, ova tužilaštva rade sve što ne radi Tužilaštvo Raspitajte se o sudovima i tužilaštvima na području gdje vi živite. Posjetite web-stranicu www.pravosudje.ba 15
Bosne i Hercegovine. Sudovi u brojevima tri ustavna suda (BiH, FBiH, RS) Sud BiH 77 redovnih sudova dva vrhovna (RS i FBiH) deset kantonalnih u FBiH, 5 okružnih i 5 okružnih privrednih, Viši privredni sud u RS-u i Apelacijski sud u Brčko distriktu trideset dva općinska suda u FBiH, devetnaest osnovnih sudova u RS-u i Osnovni sud u Brčko distriktu 952 sudije Tužilaštva u brojevima Tužilaštvo BiH Tužilaštvo Brčko distrikta dva entitetska tužilaštva deset kantonalnih tužilaštava u FBiH pet okružnih tužilaštava u RS-u posebno tužilaštvo za suzbijanje organiziranoga kriminala i najtežih oblika privrednoga kriminala Specijalno tužilaštvo RS-a 305 tužilaca Imenovanje sudija i tužilaca Da bi neka osoba bila imenovana na poziciju sudije, mora zadovoljiti niz uvjeta. Prije svega, treba znati da samo pravnici mogu postati sudije. Nakon što završe pravni fakultet, kandidati za sudijsku poziciju moraju steći dvije godine radnog iskustva. Time stječu pravo da pristupe pravosudnom ispitu. Ove ispite organiziraju 16
entitetska, kao i državno ministarstvo pravde. Radi se o veoma obimnim trodnevnim ispitima, koji obuhvataju entitetsko i državno zakonodavstvo, kao i tehniku pisanja sudskih odluka. Nakon položenog pravosudnog ispita, kandidati za sudijsku funkciju moraju steći još tri godine radnog iskustva kako bi ispunili uvjete potrebne da apliciraju za poziciju sudije. Iskustvo rada u sudu, sa sudom ili u tužilaštvu nije formalno navedeno kao uvjet, ali ipak najveći broj naših sudija su bivši sudski ili advokatski pripravnici ili stručni saradnici u sudovima, tužilaštvima i advokatskim kancelarijama. U principu, obično je prvo imenovanje sudija ili tužilaca imenovanje u prvostepene (osnovne ili općinske) sudove, odnosno u kantonalna ili okružna tužilaštva. Nakon određenog broja godina u sudovima ili tužilaštvima, sudije i tužioci stječu pravo da budu imenovani za sudije ili tužioce na višim sudovima i tužilaštvima. Na ovaj način promovira se tzv. karijerno sudovanje, odnosno princip da osoba najveći dio, a nekad i čitavu svoju profesionalnu karijeru provede u pravosuđu. Naime, sudije i tužioci se imenuju na neodređeno vrijeme, što znači da ne postoji vremensko ograničenje za obavljanje ove funkcije. Smisao je ove odredbe da se osigura stalnost sudijskog, odnosno tužilačkog položaja kao jedan od garanta nezavisnosti pravosuđa. Iako se sudije i tužioci u okviru svoje karijere specijaliziraju za određenu oblast prava, oni se nikad ne imenuju za sudiju koji/a se bavi isključivo jednom oblašću, Kako bi pristupili pravosudnom ispitu, kandidati moraju imati završen pravni fakultet i pet godina radnog iskustva. Obično se sudije ili tužioci imenuju na pozicije u prvostepenim (osnovnim ili općinskim) sudovima, odnosno u kantonalnim ili okružnim tužilaštvima. Nakon određenog broja godina, sudije i tužioci stječu pravo da budu imenovani za sudije ili tužioce na višim sudovima i tužilaštvima. 17
18
19
Imenovanje sudija i tužilaca vrši Visoko sudsko i tužilačko vijeće. primjera radi sudiju krivičara. Pretpostavka je da je sudija sposoban odgovoriti svim zadacima sudijskog poziva, kao i jednako dobro poznavati sve grane prava. Isti princip važi i za tužioce. Imenovanje sudija i tužilaca vrši se na osnovu iskazanih potreba sudova, a konkursnu proceduru provodi Visoko sudsko i tužilačko vijeće. Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV) je nezavisni organ javne vlasti, koji sačinjavaju predstavnici pravosuđa, izvršne i zakonodavne vlasti, advokature i istaknutih naučnih radnika. Pored imenovanja sudija i tužilaca, ono prati rad sudija na osnovu podataka koje sudovi dostavljaju, a VSTV-u se građani mogu i žaliti na rad tužilaca i sudija. Na osnovu ovih pritužbi, VSTV unutar kojeg djeluje Ured disciplinskog tužioca može pokrenuti disciplinske postupke protiv sudija i tužilaca, u kojima im može izreći sankcije kao što su opomena, umanjenje plaće ili razrješenje sa funkcije. Na ovaj način, VSTV osigurava očuvanje nezavisnog, nepristrasnog i profesionalnog pravosuđa u BiH. Postojanje ovakvog organa u skladu je sa tendencijama većine liberalnodemokratskih zemalja svijeta, u kojima se imenovanje sudija i tužilaca ne povjerava parlamentu, niti izvršnoj vlasti, već ga vrši nezavisan i nepristrasan organ. Izuzetak od ovog pravila predstavljaju sudije ustavnih sudova entiteta i Ustavnog suda BiH. Njih biraju entitetske skupštine, a jedini uvjet koji se mora zadovoljiti za njihovo imenovanje jest da se radi o pravnicima visokog moralnog ugleda. Razlog ovakvog njihovog biranja leži u činjenici da su ustavni sudovi, kao što smo to već istakli, sudovi koji sude na razmeđi prava i politike, odnosno sudovi koji rješavaju ne samo najsloženija pravna već i najsloženija politička pitanja. Ovim ne želimo reći da i ostali sudovi često ne rješavaju pitanja koja su od društvenog i političkog značaja, već samo želimo istaći da su politički interesi kod imenovanja sudija ustavnih sudova još uvijek dominantni, kako u našoj tako i u većini ostalih zemalja svijeta. 20
Sudijska i tužilačka etika Budući da im je povjerena jedna od najvažnijih društvenih uloga, očekivanja koja društvo ima od sudija i tužilaca izuzetno su visoka. Da bi se sudije mogle rukovoditi određenim principima koji bi im pomogli u ispunjenju ovih očekivanja, VSTV je propisao Etički kodeks za sudije i tužioce, kojim su propisane norme ponašanja sudija i tužilaca. One im pomažu u očuvanju nezavisnosti, nepristranosti, ličnog integriteta, jednakog tretiranja stranaka u postupku i profesionalnosti u radu. Ovim je normama propisano da sudije i tužioci ne smiju biti članovi političkih partija niti učesnici u političkim skupovima ili akcijama prikupljanja sredstava za političku partiju. U javnosti, kao i u sudskom postupku, moraju se uzdržavati od političkih diskusija. Dalje, one propisuju da sudije i tužioci svojim ponašanjem niti kod stranaka u postupku, niti kod drugih članova pravosudne zajednice ne smiju izazivati sumnje u pogledu pristrasnosti, pa je stoga u svakoj situaciji kada u postupku dođe do sumnje u njegovu pristrasnost, sudija ili tužilac dužan da se iz takvog postupka izuzme, odnosno da prepusti rad na predmetu drugom sudiji ili tužiocu. Sudija sve stranke u postupku tretira jednako i poznaje i poštuje različitosti u društvu, koje se naročito odnose na rasu, boju kože, spol, vjersku pripadnost, nacionalno porijeklo, društveni stalež, invalidnost, starosnu dob, bračni status, seksualno opredjeljenje, socijalni i ekonomski status i druge Etički kodeks za sudije i tužioce, koji utvrđuje Visoko sudsko i tužilačko vijeće, propisuje norme ponašanja sudija i tužilaca. Ukoliko želiš saznati više o etičkim kodeksima, posjeti webstranicu http://www. hjpc.ba 21
kriterije, i odnosi se prema svim osobama s kojima ima profesionalne kontakte s jednakim poštovanjem. Obuka sudija Obukom sudija i tužilaca bave se entitetski centri za edukaciju sudija i tužilaca (CEST). Posao sudije zahtijeva stalno i kontinuirano usavršavanje, praćenje sudske prakse, promjena u propisima, kao i društvenih odnosa koji se njima reguliraju. Obukom sudija u Bosni i Hercegovini bave se entitetski centri za edukaciju sudija i tužilaca (CEST). Oni pripremaju planove i programe za obuku sudija i tužilaca i angažiraju predavače iz raznih oblasti prava s ciljem da stručnim saradnicima, sudijama i tužiocima približe nova pravna dostignuća i shvatanja iz ovih oblasti. Budući da je naš pravni sistem nekada bio dio zajedničkog jugoslovenskog sistema, iskustva iz susjednih zemalja (pravnim žargonom rečeno: komparativna praksa) su također korisna zbog sličnosti usvojenih pravnih rješenja. Zato sudije i tužioci često učestvuju u radu seminara koji se organiziraju na regionalnom nivou i ostvaruju kontakte sa svojim kolegama. Od sve veće važnosti je i evropsko zakonodavstvo, odnosno njegova primjena u BiH, pa će posao sudije i tužioca u predstojećem periodu podrazumijevati i edukaciju iz ovih oblasti, koja će se povećavati onim tempom kojim BiH bude usvajala evropsko zakonodavstvo. Za bosanskohercegovačko pravosuđe specifičan je izazov procesuiranja ratnih zločina, pa su Komparativna praksa je bitna za sudije jer im omogućava da prate rješavanje sličnih pravnih problema u drugim zemljama. 22
u ovom smislu za kvalitet rada našeg pravosuđa važni i standardi međunarodnih krivičnih sudova. Vrste sudskih postupaka Vidjeli smo da se društveni odnosi uređuju pravnim normama, ali njihova je raznovrsnost zahtijevala stvaranje različitih vrsta postupaka kojima se regulira postupanje suda u svakoj konkretnoj situaciji. Ti postupci su: krivični postupak, prekršajni postupak, parnični postupak, vanparnični postupak, stečajni postupak, postupak u slučaju upravnog spora i postupak registracije preduzeća. Vrste sudskih postupaka mogu biti: krivični postupak, prekršajni postupak, parnični postupak, vanparnični postupak, stečajni postupak, postupak registracije preduzeća i postupak u slučaju upravnog spora. Krivični postupak U našem pravosudnom sistemu građani nemaju pravo da samostalno iniciraju krivični postupak, već imaju pravo i obavezu da prijave krivično djelo. Građani mogu prijaviti krivična djela policiji ili tužilaštvu. Policija je dužna sačiniti izvještaj o krivičnom djelu i tako obavijestiti tužioca. Ovo se obavještavanje može vršiti i na manje formalan način, ali se izvještaj mora sačiniti u svakom slučaju. Krivični postupak uvijek započinje tužilac, koji nakon okončane istrage nadležnom sudu podnosi optužnicu na potvrđivanje. Prilikom analize optužnice sud mora uzeti u obzir mnoge kriterije prije negoli je potvrdi, jer time tužiocu omogućava nastavak postupka koji vodi ka presudi. Potvrđivanje optužnice je, u biti, potvrda Krivični postupak pred sudom ne mogu pokrenuti građani. Građani su dužni prijaviti krivična djela, a tužilaštva će pokrenuti krivični postupak pred sudom. 23
zakonitosti tužiočevog rada u istrazi. Prvi je kriterij da li je djelo za koje je osoba optužena krivično djelo. Krivičnim djelima smatraju se samo ona djela koja su kao takva definirana zakonom. Drugi je kriterij da li je osoba već suđena za to krivično djelo. Jedan od najstarijih principa krivičnog prava je princip ne bis in idem, odnosno da niko ne može dva puta biti suđen za isto djelo. Kada ustanovi postojanje, odnosno nepostojanje ova dva kriterija, sud provjerava navode optužnice u smislu koji smo već objasnili kod objašnjavanja uloge tužilaca. Ako sud ne potvrdi optužnicu, krivični postupak se obustavlja. Ovo su vrlo rijetke situacije budući da tužilac u principu ne podiže optužnicu dok ne nađe da postoje osnovi sumnje da je optuženi počinio krivično djelo i da o tome postoje dokazi. Također, sud se mnogo temeljitije bavi ocjenom dokaza u samom sudskom postupku, dok se u fazi potvrđivanja optužnice više usredsređuje na ostale elemente. Prije negoli nastavi sa krivičnim postupkom, sud često Pritvor i zatvor nisu isto. mora ocijeniti da li postoji rizik da će optuženi pobjeći i time onemogućiti vođenje krivičnog postupka pošto se u našoj zemlji ne može suditi osobama u odsustvu. Ukoliko ocijeni da rizik postoji, sud može naložiti primjenu mjere pritvora. Pritvor valja razlikovati od zatvora. Zatvor je sankcija, odnosno mjera koja se izriče osobi za koju se utvrdilo da je počinila krivično djelo. Zatvorska kazna se izdržava nakon što je sudski postupak okončan. Pritvor, s druge strane, je mjera kojom se osigurava prisustvo okrivljenog za vrijeme trajanja krivičnog postupka. Pritvor nije kazna za počinjeno djelo, a zatvor jeste. No, ukoliko se optuženi za vrijeme trajanja sudskog postupka nalazi u pritvoru, a postupak se okonča presudom kojom se oglašava krivim i osuđuje na kaznu zatvora, vrijeme koje provede u pritvoru uračunat će se u zatvorsku kaznu. Kao i u mnogim drugim situacijama u krivičnom postupku, i ovdje se primjenjuje princip koji je povoljniji za optuženog. Pritvor nije jedina mjera kojom se osigurava prisustvo optuženog, ali jeste najradikalnija i za državu 24
najskuplja, jer zahtijeva korištenje zatvorskih kapaciteta, brigu o pritvorenom i njegovim pravima. Zato se ona ne koristi u svim situacijama, već samo onda kada tužilac dokaže da postoji određeni stepen vjerovatnoće da će okrivljeni/optuženi pobjeći, izazvati društvenu opasnost ili počiniti druga ili ista krivična djela. Pored toga, sud se rukovodi i ocjenom ličnosti optuženog, njegovim vezama u društvenoj zajednici, ranijim ponašanjem. Sve ovo opredjeljuje sud pri odlučivanju o pritvoru. Pored pritvora, tužilaštvo može zahtijevati, a sud odobriti i druge mjere osiguranja prisustva okrivljenog u toku krivičnog postupka. To su obaveza javljanja policiji, jamstvo, dovođenje optuženog pred sud i mjere zabrane. Jamstvo je mjera kojom se optuženi obavezuje da on ili neko drugi položi određeni iznos gotovog novca koji prelazi u vlasništvo države ukoliko optuženi pobjegne ili se počne kriti. Jamstvo predstavlja zamjenu za pritvor, odnosno izriče se osobi kojoj bi bila izrečena mjera pritvora. Mjere zabrane obuhvataju mjere oduzimanja vozačke dozvole, pasoša, lične karte, zabrane posjećivanja određenih mjesta, sastajanja sa određenim osobama i napuštanja mjesta prebivališta. Ove su mjere po svom sadržaju blaže od jamstva i pritvora i izriču se u situacijama kada se optuženom želi ograničiti kretanje, jer se smatra da bi određenim radnjama mogao utjecati na svjedoke, a izricanje mjere pritvora nije opravdano. Nakon potvrđivanja optužnice, sud zakazuje pretres, na kojem tužilac i advokat optuženog predlažu izvođenje dokaza kojima raspolažu. Dokaze mogu predlagati i tužilac i branilac optuženog, ali teret dokazivanja leži na tužiocu. Ovo je zbog toga što se ničija krivica ne pretpostavlja, već se u toku suđenja mora nedvosmisleno dokazati, kao i zbog toga što u krivičnom postupku važi načelo da se sve situacije koje nisu nesporno razjašnjene tumače u korist optuženog. Ovo načelo se zove in dubio pro reo. Najvažnije pitanje koje se tiče dokaza je pitanje Zakonom je definirano koja kazna se može izreći za koje krivično djelo. 25
Pretres je sučeljavanje optuženog i njegovog branioca sa tužiocem i dokazima koji su protiv njega prikupljeni. Pretresom upravlja sudija. zakonitosti prikupljenih dokaza. Ako su dokazi prikupljeni korištenjem prisluškivanja kao posebne istražne radnje, pitanje će biti da li je ovo prisluškivanje izvedeno legalno. Ako je dokaz pribavljen pretresom osobe, objekta ili automobila, predmet analize će biti legalnost naredbe o vršenju pretresa. No, sud je dužan da svaki dokaz cijeni posebno i u vezi sa ostalim dokazima. Na ovaj način sud stvara cjelovitu sliku o počiniocu krivičnog djela, načinu na koji je (ili nije) djelo izvršeno, a to sve vodi sud ka donošenju presude. Presude mogu biti oslobađajuće ili osuđujuće. Oslobađajućom se presudom optužba odbija ili se utvrđuje da se optuženi oslobađa krivice. Osuđujućom presudom se utvrđuje da je optuženi (ili više njih) počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret ili neka od krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret i izriče mu se sankcija. Sankcije su: kazne, mjere sigurnosti, odgojne mjere i uvjetna osuda. Za koju će se sankciju sud u konkretnom slučaju opredijeliti zavisi ne samo od težine počinjenog krivičnog djela, već i od svrhe koja se želi postići kažnjavanjem. Zakonom se propisuje ne samo koju sankciju sud može odrediti, već i koji je minimum i maksimum sankcije koji se može izreći. Primjera radi, Sud BiH u djelima poreske utaje može izreći kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina, ali ako iznos poreske obaveze prelazi 50.000 KM, raspon kazne je od jedne do deset godina. Ovom se normom sudiji daje okvir za kažnjavanje. No, sud ne kažnjava samo zato da bi počinilac krivičnog djela snosio posljedice društvene osude, već i da bi djelovao na osuđenog u odgojnom smislu. Zato se kod suđenja maloljetnim počiniocima krivičnih djela maloljetnički zatvor primjenjuje samo kod najtežih djela koja maloljetnici izvrše. Iz istog razloga, ovaj zatvor može trajati ne duže od deset godina (u RS-u pet). Umjesto zatvora, sud, kao i tužilaštvo, mnogo češće se opredjeljuju za primjenu odgojnih mjera, čime maloljetniku daju šansu da se popravi i da, nakon 26
provođenja određenog vremena u odgojnoj instituciji ili pod nadzorom socijalnog radnika započne novi život. I u slučajevima kada kažnjava punoljetnog počinioca, sud cijeni određene lične okolnosti: da li je prethodno kažnjavan i zbog čega, da li izdržava porodicu i kakve su materijalne prilike porodice, kakvo je njegovo držanje tokom sudskog postupka i lični odnos prema djelu, odnosno da li se kaje zbog onoga što je počinio. Postoje i situacije u kojima sud ne odlučuje o kazni, već samo ima ovlasti da prihvati ili odbije prijedlog tužilaštva o kazni. Ovo je slučaj kada sud odlučuje o sporazumnom priznanju krivice. Ovdje se radi o nagodbi koju sklapaju tužilaštvo i optuženi za izvršenje krivičnog djela. Optuženi priznaje djelo ili jednu od više tačaka optužnice kojima se tereti za više djela. Također, ako tužilaštvo to zahtijeva, optuženi se obavezuje da će sarađivati sa tužilaštvom kao svjedok. Tužilaštvo predlaže sudu da ga kazni, u pravilu, manjom kaznom od one koju bi dobio da je postupak proveden. Za ovakav korak, Tužilaštvo se odlučuje iz više razloga. Dva osnovna su potreba za svjedokom saradnikom, koji će u postupku teretiti druge optužene (najčešće članove kriminalnih organizacija), i racionalno korištenje resursa koji tužilaštvu, ali i sudu, stoje na raspolaganju. Sporazumom o priznanju krivice štedi se vrijeme i novac potrebni za izvođenje složenih sudskih postupaka. Pored toga, njegova je korist i u tome što se njime svjedoci čije bi svjedočenje kod njih samih stvorilo traumu ne moraju izvoditi na svjedočenje. Kod sporazuma o priznanju krivice i tužilac i optuženi profitiraju od pravne sigurnosti ponuđenog rješenja tužilac, jer zna da će optuženi biti proglašen krivim, a optuženi, jer zna da će za počinjeno djelo biti lakše kažnjen. Priznanjem djela, tužilaštvo je oslobođeno od obaveze da učestvuje Kod sporazuma o priznanju krivice i tužilac i optuženi profitiraju od pravne sigurnosti ponuđenog rješenja tužilac, jer zna da će optuženi biti proglašen krivim, a optuženi, jer zna da će za počinjeno djelo biti lakše kažnjen. 27
u sudskom postupku i može svoje snage usmjeriti u pravcu novih istraga. U postupcima o priznanju krivice jedina je obaveza suda da ispita da li je sporazum u skladu sa zakonom. U praksi, to najčešće znači da li je do sporazuma o priznanju krivice došlo dobrovoljno i da li je kazna koju tužilaštvo predlaže isuviše niska. Za krivični postupak mogu biti nadležni svi sudovi navedeni u dijelu ove brošure u kojem govorimo o nadležnosti redovnih sudova u BiH. Shodno tome, utvrđuje se i nadležnost svakog tužilaštva za krivično gonjenje. Fizička osoba je bilo koje individualno ljudsko biće. Pravna osoba je najčešće organizacija ili preduzeće koje se sastoji od jedne ili više fizičkih osoba, a koje zakon, iz razloga praktičnosti i efikasnosti, tretira kao jednu osobu. Parnični postupak Parničnim postupkom sudski se rešavaju svi sporovi između fizičkih i pravnih osoba nastali bilo iz porodičnih odnosa, zbog imovine, obaveza i stvari. Parnični postupak uvijek započinje pred općinskim/osnovnim sudom. Jedini izuzetak od ovog pravila je u privrednim sporovima u RS-u, gdje je prvostepeni sud okružni privredni sud. Kako smo ranije rekli, krivični postupak uvijek počinje na inicijativu države, odnosno tužilaštva. Za razliku od toga, parnični postupak nikad ne započinje na inicijativu suda. Sud, kao državni organ, sudi u parničnom postupku, ali je inicijativa za pokretanje postupka uvijek na strani pojedinca ili organizacije, odnosno, kako se to često kaže, fizičke ili pravne osobe. Jednako tako, i tokom postupka sve stranke mogu slobodno raspolagati svojim zahtjevima, tj. u svakom momentu mogu odustati od postupka, bez obaveze da sudu pojašnjavaju zašto su tako učinili. Također, za vrijeme trajanja postupka stranke se mogu izmiriti putem medijacije, ili putem ličnih kontakata, ili putem kontakata njihovih advokata mogu doći do vansudske ili sudske nagodbe, kojom rješavaju 28
spor koji među njima postoji. Parnični postupak se pokreće tužbom. To je pisani dokument koji se dostavlja sudu u kojem osoba koja ga dostavlja (tužilac) navodi činjenice zbog kojih smatra da mu je neko pravo povrijeđeno. Pored toga, mora navesti i koja je pravna norma povrijeđena tuđim postupanjem ili nepostupanjem prema njemu ili njoj i koja je osoba, grupa osoba, preduzeće ili druga pravna osoba počinilac tih radnji ili koje su radnje propustili da učine, a bili su dužni da to urade. Mora navesti i dokaze koji potkrepljuju ove tvrdnje. Na kraju, mora tražiti presudu koju želi da sud donese. Tužba koja ne sadrži ove elemente naziva se neurednom. Po takvoj tužbi sud ne može postupati i u slučaju da takvu tužbu dobije dužan ju je vratiti na uređenje. Ovdje postoji izvjesna analogija sa potvrđivanjem optužnice iz krivičnog postupka: konstatacijom da je tužba uredna/optužnica potvrđena sud ne rješava stvar, već samo konstatira da su činjenice u tužbi/optužnici dovoljno potkrijepljene dokazima da opravdavaju daljnje radnje suda i stranaka u postupku. Nakon što konstatira da je tužba uredna, sud je dostavlja protivnoj strani (tuženom) na odgovor. Ukoliko tuženi kojem je tužba dostavljena ne dostavi Parnični postupak započinje tužbom koju sudu podnosi osoba ili organizacija. odgovor, a tužilac predloži da se donese presuda zbog propuštanja, sud će je i donijeti. Ukoliko tuženi prizna tužbeni zahtjev, sud će donijeti presudu po priznanju. Ukoliko tuženi dostavi ma kakav odgovor na tužbu, sud će zakazati pripremno ročište. Na pripremno ročište se pozivaju tužilac i tuženi, odnosno njihovi zakonski zastupnici ili punomoćnici. Za razliku od krivičnog postupka, u parničnom postupku se ne moraju pojavljivati advokati kao zastupnici građana, već svako, osim osoba koje nemaju poslovnu sposobnost, može zastupati svoje U parničnom postupku rješavaju se svi sporovi između fizičkih i pravnih osoba nastali iz porodičnih odnosa, zbog imovine, obaveza i stvari. 29
Građani slabijeg imovnog stanja u RS-u i u jednom broju kantona u FBiH koji trebaju pravnu pomoć, a ne mogu priuštiti advokata, mogu se obratiti institucijama za pružanje besplatne pravne pomoći. interese. Osim na advokata, pravo na zastupanje u parničnom postupku građani mogu prenijeti i na muža ili ženu i na srodnike po krvi i tazbini. Ipak, u praksi najčešće advokati zastupaju interese stranaka u postupku. Građani slabijeg imovnog stanja u RS-u i u jednom broju kantona u FBiH koji trebaju pravnu pomoć, a ne mogu priuštiti advokata, mogu se obratiti institucijama za pružanje besplatne pravne pomoći. U ovim institucijama građani slabijeg imovnog stanja mogu dobiti besplatne pravne savjete, savjete o vođenju pravnog postupka ili besplatno pravno savjetovanje. Dakle, na pripremno ročište pristupaju stranke u postupku lično ili njihovi punomoćnici, koji se tako zovu jer sudu predaju punomoć, dokument kojim se ovlašćuju za zastupanje. Pripremno je ročište, u suštini, sastanak suda i stranaka tužioca i tuženoga. Na pripremnom ročištu sud najprije ustanovljava valjanost identiteta stranaka ili punomoći koje njihovi advokati predaju, a onda pita stranke ostaju li kod svojih tužbenih zahtjeva i koje dokaze predlažu da se izvedu. Nakon toga, sud zakazuje glavnu raspravu, na kojoj će se izvesti dokazi. Strankama na raspolaganju stoje različita dokazna sredstva: uvid u dokumentaciju koju predlože, svjedočenje svjedoka, uviđaj, koji podrazumijeva izlazak stranaka i sudije na lice mjesta, vještačenje putem sudskih vještaka i saslušanje tužioca i tuženog. Sve ove dokaze predlažu same stranke. U našem parničnom postupku sud može, ali nije dužan da postavi nijedno pitanje ili predloži bilo kakav dokaz. To znači da se sud rukovodi metodom raspravne istine, odnosno da prilikom vođenja postupka primarni značaj za utvrđivanje činjenica na kojima se temelji sudska odluka imaju radnje parničnih stranaka, a ne radnje suda. Ukoliko se stranke na određeni dokaz ne pozivaju, sud ne može svoju odluku zasnovati na njemu, niti predložiti 30
njegovo izvođenje. Glavna rasprava je centralni događaj parničnog postupka. Na njoj se saslušavaju svjedoci, vrši se saslušanje, te uvid u nalaz i mišljenje sudskih vještaka, uvid u dokumentaciju, dok se, ukoliko je to potrebno, zakazuje posebno ročište, na kojem se vrši uviđaj na licu mjesta. Sud u pravilu nastoji da glavna rasprava bude okončana u toku jednog dana, ali je često primoran da zbog nedolaska svjedoka, dugog vremena uviđaja ili kašnjenja mišljenja vještaka zakaže nastavak glavne rasprave za drugi dan. Glavna rasprava se uvijek okončava završnom riječju, koju iznose zastupnici stranaka u postupku. U završnoj riječi, oni nastoje sudu još jednom skrenuti pažnju na ključne momente sudskog postupka, dokaze koji idu u korist strani koju zastupaju, kao i sve manjkavosti i nelogičnosti u tvrdnjama protivne strane. Nakon završetka glavne rasprave, sud obavještava stranke o tome kada će donijeti presudu. Prema zakonu, to neće biti duže od trideset dana, osim u izuzetnim situacijama kada postupajući sudija ima veliki broj obaveza pa obavijesti stranke o odgodi, što se u praksi rijetko dešava. Ishod parničnog postupka, za razliku od krivičnog i prekršajnog, nikada nije da se neko oglasi krivim. Na kraju parničnog postupka se, u slučajevima kada se tužbeni zahtjev usvaja, donosi presuda kojom se konstatiraju obaveze koje je neko dužan učiniti. U pravilu, rok koji se daje za izvršenje obaveza je, zavisno od toga o kojoj vrsti predmeta se radi, petnaest ili trideset dana. No, u istom ovom roku, stranka koja je izgubila u prvostepenom postupku ima pravo uložiti žalbu višem sudu i tražiti preispitivanje prvostepene presude. Kada drugostepeni sud odluči o žalbi, presuda postaje pravosnažna i izvršna. To da je izvršna znači da je tuženi dužan da u roku od 15 ili 30 dana nakon što je dobio presudu istu izvrši. Ishod parničnog postupka, za razliku od krivičnog i prekršajnog, nikada nije da se neko oglasi krivim. 31
Primjera radi, u slučajevima kada je odlučeno da tuženi isplati određeni novčani iznos tužiocu, tuženi ima rok od 15 ili 30 dana da to učini. Ukoliko to ne uradi, tužilac ima pravo da putem suda zahtijeva izvršenje u posebnom, izvršnom postupku. I tužilac je ograničen rokom, pa ne može tražiti izvršenje nakon proteka jedne godine od dana kada mu je dostavljena pravosnažna, izvršna presuda. Izvršni postupak U izvršnom postupku sud odlučuje samo o tome kako će se i na koji način izvršiti presuda koja je prethodno utvrđena u parničnom postupku. U prethodnom smo poglavlju vidjeli da tuženi može obavezu koja mu je naložena sudskom presudom izvršiti dobrovoljno. Primjera radi, osoba koja je presudom obavezana da plati određeni novčani iznos može taj iznos dobrovoljno vratiti. Ako se to ne desi, tužilac nastavlja sa svojim nastojanjima da dođe do dugovanog novca u izvršnom postupku. U izvršnom postupku se odlučuje samo o tome kako će se i na koji način izvršiti presuda utvrđena u parničnom postupku. Pored presuda, u izvršnom postupku se odlučuje i o tome kako će se izvršiti druge izvršne isprave mjenice, notarske isprave i sudske nagodbe. To su sve dokumenti u kojima je definirano ko je dužnik, te kome i koliko duguje. U izvršnom postupku se samo utvrđuje kako će dužnik svoju obavezu izvršiti. Izvršni postupak započinje podnošenjem prijedloga za izvršenje. To je pisani dokument uz koji se predaje jedna od naprijed navedenih izvršnih isprava. Od suda se traži da dozvoli izvršenje i precizira o kakvom se izvršenju radi. U slučaju novčanih potraživanja, to će biti pljenidba novca sa bankovnih računa, pljenidba nekretnina ili pljenidba stvari iz domaćinstva. U slučaju predaje nekretnine, nakon što je presudom u parničnom postupku utvrđeno pravo vlasništva na istoj, izvršenje će se sastojati u tome 32
da sud, uz podršku policije, izvrši deložaciju nevlasnika i njegovih stvari iz nekretnine. Ovdje često dolazi do brojnih odugovlačenja. Otkrije se da su računi firmi ili građanina blokirani ili se pruža otpor kod pljenidbe pokretnih stvari, a i prodaja pokretnih stvari koju sud vrši često ne ide u željenom pravcu, pa se ne može u cjelosti namiriti potraživanje tražioca izvršenja. Najveći broj neriješenih sudskih predmeta u našoj zemlji su u fazi izvršnog postupka. Razlog tome je u prvom redu ogroman broj neplaćenih računa za komunalne usluge (vodu, struju, grijanje i dr.) koje komunalna preduzeća pokušavaju naplatiti putem suda, i to u izvršnom postupku. Rezultat toga su stotine hiljada prijedloga za izvršenje na imovini građana, koji zatrpavaju uglavnom dva, prema broju predmeta, najveća općinska/osnovna suda u BiH: sarajevski i banjalučki. Moguće rješenje ovog problema jest da se naplate duga za komunalna preduzeća odvijaju mimo sudova, budući da uloga sudova ne bi trebala biti da budu utjerivači dugova za komunalna preduzeća. Prekršajni postupak Prekršajni postupak je sličan krivičnom postupku jer se u njemu primjenjuju ista pravila koja važe i u krivičnom postupku. Osnovna je razlika u težini i značaju djela zbog kojih se pokreću, kao i u tome koje se osobe pojavljuju kao pokretači. Kod krivičnog postupka se gotovo uvijek radi o težim djelima, koja su značajnija za društvo, pa su zbog toga i propisana posebnim, krivičnim zakonom, dok se kod prekršaja radi o djelima koja su propisana većim brojem zakona, a koja sa sobom ne vuku isti stepen društvene opasnosti, pa se zbog toga za prekršaje ne može izreći zatvorska kazna. Primjera U poređenju sa krivičnim djelima, prekršaji predstavljaju manju opasnost za društvo, te se za prekršaje najčešće izriču novčane kazne. 33