Prvi svjetski rat u kontekstu

Transkript

1 Zagreb, travanj 2014., godina XXII., broj 32 Prvi svjetski rat u kontekstu hrvatsko-čeških veza Problemi s imenom Češke Ivan Meštrović i Česi Karel Čapek i Hrvati Havel i Klaus imenjački dvojac koji se jedva podnosio Upoznajte Viteški red sv. Václava Češki tragovi u Gorskom kotaru Obitelj Štambuk Bračani čeških korijena August Šenoa protiv piva Doznajte najnovije hrvatskočeške vijesti i zanimljivosti Izvještaji o aktivnostima HČD-a

2 SADRŽAJ Uvodnik: Godina važnih jubileja 3 O aktivnostima Hrvatsko-češkog društva 4 Vijesti 12 Hrabalova Sorbona uz plzenjsko pivo 35 Humanitarni rad pod okriljem svetog Václava 36 Dvojac koji se jedna podnosio dao je velike rezultate 38 Krapinske kovanice bana Jana 41 Svestrani tvorac robota kao ugledni bratski pisac 42 Masaryka ovjekovječio dlijetom i perom 44 Groblja Galicije dostupna i na internetu 47 Antun Šimčik zaboravljeni hrvatski filolog čeških korijena 49 Ilijada i Odiseja Čehoslovačke legije 50 Zajčeva skladba spojila Hrvate, Čehe i Japance 53 S rogom od Češke do Skoplja 54 Jan Vlašimský, virovitički glazbenik s dvije jednako voljene domovine 55 Stakleni korijeni goranskih Čeha 58 Češki tragovi goranskih pokućaraca 59 Nostalgičan spomen gospodarskog uspona Daruvara 60 I Poljica imaju svoje Lidice 62 August Šenoa: Čudnovita dveh kaputov zmešarija 64 Kako su nastali nazdar, ahoj i čau? 66 SUSRETI Broj 32, ožujak Izdavač: Hrvatsko češko društvo Šubićeva Zagreb OIB: hcdzag@gmail.com Žiro-račun (PBZ): Urednik: Marijan Lipovac Uredništvo: Vlatka Banek, Gordana Divac, Dubravko Dosegović, Tigran Ilić, Miroslav Křepela, Zvonimir Maštrović i Zdravko Palavra Grafička priprema: Alan Čaplar, Urednik d.o.o. Lektura i korektura: Ivona Mamić Tisak: Grafika Hrašće d.o.o. Susreti su interno glasilo Hrvatsko-češkog društva i članovima se dostavljaju besplatno Izlaženje Susreta novčano je pomoglo Ministarstvo vanjskih i europskih poslova. Članci objavljeni u Susretima podliježu autorskim pravima sukladno Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima (NN 167/03, 79/07, 80/11), ako u tekstu nije drukčije naznačeno. Svako objavljivanje ili citiranje članaka, djelomično ili u potpunosti, dopušteno je samo uz prethodnu suglasnost autora. Na naslovnici: Katedrala svetog Vida, Václava i Vojtjeha u Pragu koja slavi 670 godina od početka izgradnje. Nalazi se na mjestu rotonde koju je oko 929. dao sagraditi češki knez sveti Václav te romaničke bazilike koju je započeo graditi knez Spytihněv II. Katedrala je jedan od najpoznatijih simbola Praga i Češke te njene duhovnosti, kulture i državnosti. Na poleđini: Biskup Duh predaje krunu kralju Ladislavu, slika s nekadašnjeg oltara svetog Ladislava koji se do nalazio u zagrebačkoj katedrali, a danas se čuva u Muzeju grada Zagreba. Slika je nastala oko i pripisuje se Bernardu Bobiću. Ona je najpoznatiji likovni prikaz prvog zagrebačkog biskupa, Čeha Duha od čijeg se imenovanja navršava 920 godina. 2

3 Uvodnik Godina važnih jubileja Marijan Lipovac predsjednik Hrvatskočeškog društva Broj Susreta koja držite u rukama četvrti je po redu otkako je Hrvatsko-češko društvo obnovilo izdavanje svog glasila koje je postalo naš najuspješniji projekt i najbolji medij putem kojeg promoviramo Češku i širimo duh hrvatsko-češkog prijateljstva. Susreti su prepoznati kao pravi hrvatsko-češki časopis koji rado u ruke uzimaju i oni kojima Češka i češke teme nisu toliko bliske i tek ih žele bolje upoznati, dok su onima kojima je Češka u pravom ili prenesenom značenju poput druge domovine Susreti postali obavezno štivo. To nam je dodatan poticaj da izdavanje Susreta nastavljamo iz godine u godinu, nadajući se da će nam financijske prilike omogućiti izlaženje dva broja godišnje. Ovi Susreti izlaze u godini u kojoj se obilježava više važnih jubileja, što se odrazilo i na sadržaj u kojem se nalaze tekstovi rekordnih 16 autora. Upravo obilježava se 920. godišnjica kontinuiranih hrvatsko-čeških odnosa koji su započeli dolaskom Čeha Duha u Zagreb kao prvog biskupa novoosnovane Zagrebačke biskupije, što je ujedno i prvi podatak o nekom Čehu koji je živio u Hrvatskoj. Češka manjina ove godine slavi 140. godišnjicu početka svog organiziranog djelovanja, osnutkom Češke besede Zagreb, a u Češkoj se ove godine slavi Godina češke glazbe, budući da se navršavaju okrugle godišnjice brojnih čeških glazbenih velikana. Stoga u Susretima donosimo i nekoliko glazbenih tema, primjerice o virovitičkom glazbeniku Janu Vlašimskom, a tu je i zanimljiva priča o tome kako je pjesma U boj, u boj posredstvom Čeha postala popularna u Japanu. Europa i svijet ove se godine prisjećaju stote godišnjice početka Prvog svjetskog rata koji je promijenio sudbine mnogih Hrvata i Čeha te o tome također objavljujemo zanimljive tekstove. Zbog trenutne napete situacije na istoku Europe koja podsjeća na neke događaje iz češke povijesti, bit će zanimljivo čitati o češkim legionarima koji su po završetku Prvog svjetskog rata pod kontrolom držali važne dijelove ruskog teritorija. Česi ove godine slave i 670. godišnjicu početka gradnje praške katedrale koja krasi naslovnicu Susreta, a prisjetili su se i svog velikog književnika Bohumila Hrabala kojem je krajem ožujka bila stota godišnjica rođenja. Mi smo se u ovim Susretima prisjetili i velikana čije godišnjice su padale lani, Ivana Meštrovića, Karela Čapeka i Augusta Šenoe, ali time simbolički poručujemo da o velikanima koji nas spajaju ne trebamo govoriti samo prigodničarski. U ožujku se navršila prva godina mandata češkog predsjednika Miloša Zemana, ali nismo se upuštali u analizu njegove vladavine, već donosimo prikaz djelovanja njegovih prethodnika, dvojice Václava Havela i Klausa koji su dokazali da napeti odnosi i suparništvo među visokim političarima mogu biti korisni i poticajni za razvoj i napredak neke zemlje. Dobar je to primjer i za hrvatske političare. Zbog katastrofe koju je doživio ove zime, u hrvatskoj javnosti u posljednje je vrijeme aktualizirana tema opstojnosti sve praznijeg Gorskog kotara, a mi donosimo članak o doseljavanju Čeha u hrvatsku Švicarsku, i to prije nego na područje Daruvara. Naravno, nismo izostavili niti vijesti iz Češke i iz područja hrvatsko-čeških veza, kao niti izvještaje o aktivnostima Hrvatskočeškog društva u proteklih godinu dana, od kojih se izdvaja osnutak naše podružnice u Daruvaru, čime se naša udruga vratila u središte hrvatskih Čeha. Ne propustite ni hrvatsko-češke zanimljivosti uz rub stranica koje su poput malog leksikona. Uvijek nam je kod priređivanja Susreta izazov odabrati teme koje će Češku i hrvatsko-češke odnose još više približiti čitateljima, a ujedno otkriti i neke nepoznate činjenice koje dokazuju da su si naša dva naroda bliža nego što mislimo. Formalno smo se približili 1. srpnja kad je Hrvatska postala članica Europske unije i time se ponovno pozicionirala unutar srednje Europe kao regije kojoj povijesno pripada, no koliko ćemo te nove geopolitičke okolnosti iskoristiti u vlastitu korist ovisi o nama samima. Tijekom Baršunaste revolucije, kojoj je ove godine 25. godišnjica, jedno od gesla bilo je Kad ako ne sad, tko ako ne mi. Priliku da se odnosi Hrvatske i Češke u svim područjima upravo sada podignu na višu razinu bilo bi šteta iskoristiti i Hrvatsko-češko društvo osjeća dužnost prednjačiti u jačanju svijesti o hrvatskočeškom zajedništvu unutar ujedinjene Europe. Ako ste na istim valnim dužinama, a još nam se još niste pridružili, naša su Vam vrata otvorena. HČD info Hrvatsko-češko društvo je nevladina, nepolitička, neprofitna udruga kojoj je cilj davanje doprinosa razmjeni kulturnih, umjetničkih, znanstvenih, gospodarskih i drugih civilizacijskih dostignuća hrvatskog i češkog naroda, odnosno građana Hrvatske i Češke. Društvo je utemeljeno 22. veljače pod nazivom Društvo hrvatsko-češkoga i slovačkoga prijateljstva, a 21. veljače promijenilo je naziv u Hrvatsko- češko društvo. Od samog osnutka, HČD podupire i pokreće aktivnosti kojima je cilj jačanje hrvatsko-čeških veza i bolje upoznavanje dvaju naroda, pri čemu posebnu pozornost posvećuje češkoj manjini u Hrvatskoj i hrvatskoj manjini u Češkoj. Na čelu HČD-a nalazi se Upravni odbor koji od čine: Marijan Lipovac (predsjednik HČD-a), Miroslav Křepela (potpredsjednik), Tigran Ilić (tajnik) te članovi Zvonimir Maštrović i Dubravko Dosegović. Nadzorni odbor HČD-a čine: Zlatko Stahuljak, Marijan Machala i Gordana Divac. Sjedište HČD-a je u Zagrebu, u Šubićevoj 20, a HČD ima i svoju podružnicu u Omišu kojoj je predsjednik Tonći Stanić te podružnicu u Daruvaru kojoj je predsjednik Zdravko Palavra. Internetska stranica HČD-a je a udruga ima i svoju stranicu i grupu na Facebooku. 3

4 O aktivnostima Hrvatsko-češkog društva Spomen-ploča na mjestu vjenčanja bana Jelačića U Napajedli je 16. ožujka otkrivena spomenploča u čast hrvatskog bana Josipa Jelačića koji se u tom mjestu pokraj Zlína vjenčao sa svojom suprugom Sofijom Stockau. Ploča je postavljena na dvorac koji je nekada pripadao grofovskoj obitelji Stockau, a otkrili su ju gradonačelnik Zaprešića Željko Turk i hrvatski veleposlanik u Češkoj Frane Krnić. Ploča je postavljena na inicijativu Hrvatsko-češkog društva, a u akciji su sudjelovali i Grad Zaprešić, Zagrebačka županija, Češka beseda Zagrebačke županije i Matica hrvatska Zaprešić. Otkrivanju su prisustvovali i predsjednik Županijske skupštine Zagrebačke županije Damir Mikuljan, potpredsjednica Marija Ledinski Anić, županijski vijećnici Miroslav Ivoš i Željka Šabarić, predsjednik Češke besede Zagrebačke županije i predstavnik češke manjine u Zagrebačkoj županiji Franjo Vondraček i predsjednik HČD-a Marijan Lipovac. Gradonačelnik Turk je s gradonačelnicom Napajedle Irenom Brabcovom potpisao protokol o suradnji dvaju gradova. Sofija Jelačić bila je kći grofa Georga Adolfa von Stockaua, Jelačićeva suborca iz rata i imala je 16 godina kad se udala za 33 godine starijeg bana. Par je dobio kćer Anicu koja je već nakon devet mjeseci u Napajedli umrla od kolere. Nakon Jelačićeve smrti Sofija Jelačić se udala za češkog grofa Adolfa Dubskog s kojim je imala dvoje djece. Umrla je u Beču u 43. godini života. U posljednjih sedam godina zaslugom Hrvatsko-češkog društva u Češkoj su podignuta još četiri spomen-obilježja hrvatskim velikanima Nikoli Tesli, Vladimiru Prelogu, Andriji Mohorovičiću i Stjepanu Radiću, sva četiri u Pragu. M. L. Slijeva: Miroslav Křepela, Marijan Lipovac, Dubravko Dosegović, Zvonimir Maštrović i Tigran Ilić Stari-novi predsjednik, novi tajnik i novi planovi Hrvatsko-češko društvo na svojoj je godišnjoj skupštini 9. travnja izabralo novo vodstvo koje će udrugu voditi u iduće dvije godine. Za predsjednika HČD-a ponovno je izabran Marijan Lipovac, za potpredsjednika Miroslav Křepela, novi tajnik HČD-a je Tigran Ilić, a članovi Upravnog odbora su i Dubravko Dosegović i Zvonimir Maštrović. Članovi Nadzornog odbora HČD-a su Zlatko Stahuljak, Marijan Machala i Gordana Divac te Stjepan Obad kao zamjenik člana. Na skupštini je izraženo zadovoljstvo uspješnim radom HČD-a u proteklih godinu dana. U tom je razdoblju u članstvo primljeno 20 novih članova te ih sada ima 70, uz još 30 članova podružnice u Omišu koju od vodi Tonći Stanić. Na skupštini je donesena i odluka o osnutku podružnice HČD-a u Daruvaru. M. L. Koncert u čast Jubilej godišnjice dolaska slavenskih apostola svetih Ćirila i Metoda u Veliku Moravsku 20. svibnja proslavljen je i u Zagrebu u organizaciji Hrvatsko-češkog društva, Kluba studenata ukrajinistike i udruge Glagoliana koncertom u katedrali. S glagoljaškim i drugim duhovnim pjesmama nastupili su mješoviti zbor Bašćina, klapa Slavić, zbor Horiv i komorni zbor Ivan Filipović, dok su o misiji Solunske braće govorili predsjednik HČD-a Marijan Lipovac i slovakistica Maja Novković. Lipovac je istaknuo da je zagrebačka katedrala pravo mjesto za sjećanjena utemeljitelje slavenske pismenosti i kulture budući da se u njoj nalazi najveći spomenik pisan glagoljicom na svijetu, visok 17 metara. Podsjetio je 4

5 Hrvatsko-češko društvo organiziralo putovanje u Moravsku Hrvatsko-češko društvo od 30. svibnja do 2. lipnja organiziralo je putovanje u Moravsku za 40 svojih članova i drugih zainteresiranih osoba tijekom kojeg su, pod stručnim vodstvom iskusnog Ive Macha, obišli neke od glavnih znamenitosti tog dijela Češke. Prva stanica bio je dvorac Lednice sa svojim prekrasnim parkom, a slijedila je vožnja do Velehrada i posjet bazilici svetih Ćirila i Metoda. Ta je značajna godišnjica bila i povod zašto je HČD ove godine odlučio organizirati putovanje upravo u Moravsku. Na putu do Brna gdje je bilo organizirano noćenje, putnici su kratko zastali u Napajedli kako bi pogledali spomenploču podignutu u ožujku na inicijativu HČD-a, u čast bana Josipa Jelačića koji se ondje vjenčao mladom groficom Sofijom Stockau. Pritom ih je pozdravila i vlasnica dvorca Eva Gajdošík. Drugog dana na redu je bila špilja Macocha koja je oduševila svojim podzemnim špiljama, a poseban doživljaj bila je vožnja čamcima po rijeci ponornici Punkvi. Popodne je sudionike putovanja u hrvatskom konzulatu u Brnu primio počasni konzul Ivo Nešpor Macocha Slavkov, Mogila mira koji je s čelnicima HČD-a dogovorio suradnju u projektima od zajedničkog interesa. Trećeg dana boravka u Moravskoj uslijedio je razgled Brna i njegovih glavnih znamenitosti, od katedrale i tvrđave Špilberk do kapucinske kripte u kojoj počiva mumificirano tijelo baruna Franje Trenka. Zatim se krenulo u posjet Olomoucu, nekadašnjem glavnom gradu Moravske, a na putu se zastalo u Vyškovu kako bi se razgledala tamošnja pivovara, pod stručnim vodstvom živopisnog sládeka Dušana Táborskog koji je detaljno opisao proces proizvodnje tekućeg kruha. Naravno, vyškovsko pivo moglo se i degustirati, izravno iz bačvi, a ljubitelje žešćih pića oduševila je pivovica, jedinstvena rakija od piva. Zadnjeg dana posjeta Moravskoj prije povratka u Zagreb grupa je posjetila Slavkov u Brna, poznat kao Austerlitz, odnosno Mogilu mira postavljenu u spomen na poznatu bitku triju careva Cilj putovanja u organizaciji HČD-a je upoznavanje onih dijelova Češke koji su uglavnom izvan uobičajenih turističkih ruta kako bi se razbila svijest da je jedino Prag ono što vrijedi vidjeti u Češkoj. Tijekom četiri dana puta vrijeme je bilo djelomično kišovito, ali srećom nije bilo problema kao u Pragu i Plzenju koji su završili pod vodom pa je ova anabaza po Moravskoj uspješno realizirana. M. L. slavenskih apostola i na Karla IV. koji se sa slavenskom liturgijom upoznao tijekom posjeta Senju i od pape dobio privilegij da se u njegovom prisustvu bilo gdje može služiti misa na slavenskom jeziku, temeljem kojeg je u Pragu osnovao samostan Emaus u koji je pozvao hrvatske glagoljaše. Uz članove HČD-a i Češke besede Zagreb i druge poštovatelje djela slavenskih apostola na koncertu su bili i zamjenik češkog veleposlanika Josef Zrzavecký i savjetnik za gospodarstvo Bohuslav Zavadil. M. L. 5

6 Tomáš Masaryk neće izgubiti ulicu u Zagrebu Članovi HČD-a ispred spomenika T. Masaryka u njegovom rodnom Hodonínu Tomáš Masaryk neće izgubiti ulicu u Zagrebu. Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova zagrebačke Gradske skupštine jednoglasno je 10. rujna odbio prijedlog da se Masarykova ulica preimenuje u Ulicu Stjepana Đurekovića, kao što je u srpnju predložio bivši gradski zastupnik Tomislav Jelić, s argumentom da Masaryk ničim i nikad nije zadužio Hrvate, već je svojim vanjskopolitičkim nastupima zagovarao stvaranje Jugoslavije i srpsku dominaciju unutar nje. Da utemeljitelj i prvi predsjednik Čehoslovačke neće ostati bez svoje ulice u Zagrebu moglo se i pretpostaviti jer radi se o jednoj od najpoznatijih zagrebačkih ulica čije ime je sastavni dio urbanog identiteta Zagreba. Ulica nosi Masarykovo ime od i ono je općeprihvaćeno među Zagrepčanima jer nitko je ne zove drugačije, primjerice Šufflayeva, kako se zvala u doba NDH, ili Marovska kako se zvala prije No čim je vijest o Jelićevom prijedlogu objavljena u medijima, reagiralo je Hrvatsko-češko društvo koje je još devedesetih godina svojim apelima uspjelo spriječiti preimenovanje Masarykove u Krležinu. HČD je poslao pismo članovima Odbora i medijima u kojem je objašnjen kontekst u kojem je Masaryk dobio ulicu i istaknuto simboličko značenje koje ona ima danas za hrvatsko-češke odnose. Pismu su se pridružili i Češka beseda Zagreb i Vijeće češke nacionalne manjine Grada Zagreba. Masarykova ulica jedna je od najpoznatijih gradskih ulica, a svoje ime dobila je povodom Masarykovog 80. rođendana koji se u Hrvatskoj svečano slavio. Masaryka se tada veličalo zbog njegovog znanstvenog rada, filozofskih i idejnih pogleda, privrženosti idejama slobode i demokracije i bio je to prikriveni izraz otpora vladajućem režimu i diktaturi kralja Aleksandra. Masaryk je dakle ulicu dobio kao simbol priželjkivane demokracije, slobode i općenito boljega svijeta, ne samo u Zagrebu nego i u još nekoliko hrvatskih gradova. Danas Masarykove ulice postoje i u Daruvaru, Dubrovniku, Varaždinu, Čakovcu, Bjelovaru i Virovitici. Toliko ulica, njih sedam, nema u Hrvatskoj nijedan drugi stranac i one su znak otvorenostima Hrvata prema prijateljskim narodima. Naime, širina kulture jedne zemlje i grada oslikava se i u ulicama u čast stranaca koji zbog svoje univerzalne veličine postaju na neki način naši, a Masarykova ulica dokaz je hrvatske otvorenosti i prijateljstva prema Česima. Ukidanje Masarykove ulice u Zagrebu stoga bi se negativno odrazilo na dobre hrvatsko-češke odnose, kao što ni uklanjanje Trga Franklina Roosevelta ne bi prošlo bez reakcije SAD-a, a niti hrvatska javnost ne bi bila sretna kad bi u Pragu bili preimenovani Strossmayerov trg ili Teslina, Zagrebačka, Dubrovačka i Hrvatska ulica. Ulice koje nose imena stranih država, gradova ili velikana imaju veliko simboličko značenje i toga treba biti svjestan svatko tko predlaže njihovo preimenovanje, poručio je HČD koji je podsjetio da je Masaryk imao svoju ulicu u Zagrebu i u doba komunističkog totalitarizma, u vrijeme kad je njegovo ime u domovini bilo prešućivano i ocrnjivano. U vezi Jelićeve teze da Masaryk ničim i nikad nije zadužio Hrvate i Hrvatsku i da je u svim svojim vanjskopolitičkim nastupima zagovarao stvaranje Jugoslavije i srpsku dominaciju unutar nje, HČD je pojasnio da se Masaryk zalagao za ujedinjenje južnih Slavena kao i mnogi pripadnici hrvatske političke i intelektualne elite početkom 20. stoljeća, ali da nije on osmislio jugoslavensku ideju niti je kriv za nastanak Jugoslavije. Kamo sreće da su Hrvati na svom čelu imali političara poput Masaryka koji bi znao jasno formulirati hrvatske nacionalne ciljeve i izboriti se za njih, kao što se Masaryk izborio za formiranje i priznanje samostalne češko-slovačke države, stoji u pismu HČD-a i podsjeća da je Masaryk bio nezadovoljan stanjem u Jugoslaviji s kojom je bio saveznički povezan, što je pokazao time što ju je odbio posjetiti. Spomenut je i utjecaj koji je Masaryk kao sveučilišni profesor imao na hrvatske studente u Pragu, posebno svojim realističkim pogledima i zalaganjem za konkretan i praktičan rad, što je od Masaryka preuzeo i Stjepan Radić i primjenjivao u djelovanju među hrvatskim seljacima. Taj djelomičan Masarykov utjecaj na Radićevo političko sazrijevanje sasvim dovoljno demanira tvrdnje Tomislava Jelića da Masaryk ničim i nikad nije zadužio Hrvate i Hrvatsku jer valjda ne treba podsjećati na Radićeve zasluge za prosvjećivanje hrvatskog seljaštva i političko organiziranje većeg dijela hrvatskog naroda u otporu velikosrpskoj politici. Masaryk se nakon zalagao i za stvaranje koridora između Hrvatske i Čehoslovačke kroz današnje Gradišće, u čemu je imao veliku Radićevu podršku, izabran je za počasnog doktora zagrebačkog sveučilišta, a izabran je i za počasnog člana tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, kaže se u pismu HČD-a. Marijan Lipovac 6

7 Objavljene Malostranske pripovijesti s Menzelovim predgovorom Malostranske pripovijesti, jedno od najvažnijih djela češke književnosti, autora Jana Nerude, ponovno je nakon više desetljeća dostupno hrvatskoj publici. Hrvatsko-češko društvo i izdavačka kuća Nova stvarnost objavili su ponovno izdanje Nerudinih pripovjedaka u prijevodu najpoznatijeg hrvatskog bohemista Ljudevita Jonkea, koje je u Hrvatskoj zadnji put objavljeno 1950., a u Sarajevu. Izdavanje knjige novčano su pomogli Ministarstvo vanjskih i europskih poslova i Ministarstvo kulture, a njena promocija održana je 26. lipnja u Češkom domu u Zagrebu. O Nerudi i njegovom djelu govorila je bohemistica Alenka Štokić, članica HČD-a, koja je istaknula da se radi o utemeljitelju moderne češke proze, ali i istaknutom pjesniku, pripadniku generacije Majevaca. Predsjednik HČD-a Marijan Lipovac podsjetio je da se radi o petoj knjizi koju izdaje HČD. Izdavanje Malostranskih pripovijesti dio je napora HČD-a da u Hrvatskoj populariziramo češku književnost i kulturu općenito, kao i da još dodatno populariziramo Prag, rekao je Lipovac. Inače, predgovor knjizi specijalno je napisao češki oskarovac Jiří Menzel koji je za Nerudu napisao da je bio njegov omiljeni klasik. Neruda je kao novinar bio ironičan tumač svog vremena. Kao književnik je prema svojim suvremenicima milosrdniji. Piše kao da je i sam jedan od njih i dobar, i s manama. Dovoljno je pročitati bilo koju njegovu pripovijetku kako bismo se mogli tužno osmjehivati nad činjenicom da su naše današnje neugodnosti i sitničavosti jednake kao i našim precima prije sto godina. Kulise se mijenjaju, mali češki čovjek ostaje isti. Vrijedan ljubavi i suosjećanja, napisao je Menzel. Ovo izdanje tako spaja tri velikana Nerudu, Menzela i Jonkea. Urednik knjige Zvonimir Maštrović, direktor Nove stvarnosti, spomenuo je Nerudino prijateljstvo s Augustom Šenoom i s još nekim uglednim hrvatskim obiteljima s kojima se najčešće sastajao u Kraljevici. O Ljudevitu Jonkeu govorio je kroatist Marko Samardžija, profesor na Filozofskom fakultetu, istaknuvši njegove brojne prijevode čeških književnika (poput Němcove i Hašeka) i radove o hrvatsko-češkim jezičnim vezama. Na promociji je bio i prevoditeljev sin Mladen Jonke koji je iznio uspomene na svog oca i istaknuo da nije volio putovati, ali da se uvijek odazivao na pozive da dođe u Češku. Malostranske pripovijesti su biser češke književnosti i zato je ovo izdanje veliko djelo, rekao je češki veleposlanik Martin Košatka, dodavši da Malá Strana i dalje ima svoje čari, iako se promijenila od Nerudina vremena. M. L. S predavanja u Rijeci Dubravko Dosegović udarnički o Hašeku i Švejku Naš Dubravko Dosegović tijekom 2013., kad se obilježavala 130. godišnjica rođenja i 90. smrti Jaroslava Hašeka, održao je četiri predavanja o Hašeku i njegovom najpoznatijem junaku Švejku. Najprije smo ga imali priliku slušati 30. siječnja u Češkom domu u Zagrebu. Uslijedilo je gostovanje u Češkom domu u Rijeci 19. travnja i 6. lipnja u Češkoj besedi Sisak, u sklopu Dana češke kulture. Zagrepčani su Dosegovića opet mogli čuti u knjižnici Savica 28. listopada, a interes za njegovo predavanje imala je i Češka obec Bjelovar početkom lipnja povodom Dana češke kulture, što nije bilo moguće realizirati zbog našeg putovanja u Moravsku. Kad zanimljiv predavač govori o zanimljivoj temi doista ga nije teško slušati više puta, kao što niti Dosegoviću nije bilo teško višekratno izlagati o svom omiljenom češkom književniku. No on i supruga Grozdana će ipak pamtiti po drugom veselom događaju rođenju svog prvog unuka Karla. M. L. U Jevišovki je 1. rujna održan 22. Hrvatski kulturni dan ili kiritof, tradicionalno godišnje okupljanje više stotina moravskih Hrvata koje su čehoslovačke komunističke vlasti prognale iz njihovih domova Nazočni su bili i pripadnici gradišćanskih Hrvata iz Austrije i Slovačke, a ove je godine bio i rekordan broj posjetitelja iz Hrvatske, njih oko 50. Bili su to članovi Hrvatsko-češkog društva i članovi društva Hrvatska žena čiji je zbor Kiritof po 22. put Hrvatica pjevao na misi u crkvi svete Kunigunde i kasnije nastupio u umjetničkom dijelu programa. Misa je služena na češkom, hrvatskom i njemačkom, a predvodio ju je generalni vikar Brnjanske biskupije Jiři Mikulášek, zajedno s mjesnim župnikom Jiříjem Komárekom i župnikom iz Ratištofa u Gradišću Antom Kolićem koji je održao propovijed na gradišćanskohrvatskom jeziku. Uz pratnju limene glazbe uslijedio je pohod do spomenika podignutog u čast godišnjice doseljenja moravskih Hrvata gdje su održani prigodni govori, a zatim posjet groblju. Na kiritofu su bili i hrvatski veleposlanik u Češkoj Frane Krnić, počasni konzul u Brnu Ivo Nešpor, a u ime Državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske savjetnica za hrvatsku manjinu Ivana Goranić. Predsjednik HČD-a Marijan Lipovac najavio je da će HČD predložiti da jedna ulica u Zagrebu dobije ime Ulica moravskih Hrvata. M. L. 7

8 Ćiril i Metod povezali zagrebačke Makedonce, Čehe i Hrvate Na isteku godine u kojoj su se u svim slavenskim zemljama održavale manifestacije kojima je obilježeno 1150 godina od početka misije sv. Ćirila i Metoda u Velikoj Moravskoj i među Slavenima, 9. prosinca počast slavenskim apostolima i njihovom djelu odali su i Hrvatsko-češko društvo i Češka beseda Zagreb koju su u Češkom domu u Zagrebu organizirali predavanje najboljeg hrvatskog stručnjaka za ovu temu, akademika Josipa Bratulića, zajedno s Makedonsko-hrvatskom udrugom za promicanje kulturnih vrijednosti i veza Spectrum. Time su povezana tri naroda, Makedonci među čijim precima iz okolice Soluna su Sveta braća odrastala i čiji jezik su iskoristili da naprave crkveni, pravni i književni jezik za sve Slavene, Česi među čijim precima su sv. Ćiril i Metod započeli svoju misiju pokrštavanja i prosvjećivanja slavenskih naroda i Hrvati kod kojih se ćirilometodska baština najbolje sačuvala. Publika je sa zanimanjem slušala jednosatno izlaganje akademika Bratulića koji je podsjetio tko su bili sv. Ćiril i Metod te kako je došlo do njihove misije u Velikoj Moravskoj i izuma prvog slavenskog pisma glagoljice u kojoj svako slovo ima svoje teološko utemeljenje. Poruka glagoljice je da čovjek, da bi mogao poznavati Boga mora biti pismen, kazao je Bratulić koji je objasnio i širi kontekst u kojem je došlo do ćirilometodske misije. Istaknuo je i važnost sv. Metoda koji je često u sjeni mlađeg brata, iako je zaslužan što je njegovo djelo prošireno među sve slavenske narode. Tri su velika dara Ćirila i Metoda Slavenima: pismo glagoljica i ćirilica, jezik i cjelovit prijevod Biblije, rekao je Bratulić. M. L. Virtualna izložba i predavanje o 920 godina hrvatsko-čeških odnosa Ove godine obilježava se 920. godišnjica imenovanja Čeha Duha za prvog zagrebačkog biskupa, a to je ujedno i 920. godišnjica kontinuiranih hrvatsko-čeških odnosa i nazočnosti Čeha na području Zagreba i Hrvatske. Tim povodom Hrvatsko-češko društvo i Češka beseda Zagreb organizirali su 29. siječnja u zagrebačkom Češkom domu predavanje predsjednika HČD-a Marijana Lipovca pod naslovom Od biskupa Duha do Štefana Fülea 920 godina hrvatsko-čeških odnosa. Bio je to ujedno i uvod u proslavu 140. godišnjice ČBZ-a koja će tijekom biti obilježena s više prigodnih manifestacija. Na predavanju je bio i češki veleposlanik Martin Košatka sa suprugom Lenkom i suradnicima, konzulom Jurjem Vargom i Jindrom Malom, zastupnik za češku i slovački manjinu Vladimir Bilek, kao i potomci dviju značajnih osoba iz povijesti hrvatsko-čeških veza, Augusta Šenoe i Stjepana Radića. Bio je tu i sin Josefa Matušeka Alen Matušek, kao i poznati zagrebački stomatolog Dario Štambuk čija obitelj također ima češke korijene. Zanimljiva gošća bila je počasna predsjednica Hrvatske seljačke stranke Neda Prpić koja će u rujnu navršiti 99 godina i koja je jedna od rijetkih osoba koja je osobno poznavala Radića. Lipovac je u svom predavanju zapravo predstavio virtualnu izložbu o povijesti hrvatsko-čeških odnosa koja je u studenom objavljena na web stranici HČD-a ( U njoj je na stotinjak slajdova prikazan razvoj veza Hrvata i Čeha od mitoloških vremena (od praoca Čeha koji je navodno potjecao iz Krapine) pa do ulaska Hrvatske u EU lanjskog srpnja kad je povjerenik EU za proširenje bio Čeh Štefan Füle. Bio je riječi o istaknutim Česima koji su djelovali u Hrvatskoj, kao i o vezama koje su s Hrvatskom imali neki češki velikani, odnosno o vezama poznatih Hrvata s Češkom. Spomenuta su i poznata hrvatska prezimena češkog porijekla, kao i zajedničke hrvatsko-češke pjesme. Uvodno je na predavanju govorio predsjednik ČBZ-a Juraj Bahnik koji je istaknuo važnost najstarije udruge hrvatskih Čeha za unapređenje hrvatsko-čeških odnosa, a veleposlanik Košatka zahvalio je HČD-u na akcijama kojima popularizira Češku u Hrvatskoj i time, kako je kazao, djeluje kao drugo češko veleposlanstvo. M. L. 8

9 Marija Radić napokon ima spomen-ploču u Zagrebu Ideja Hrvatsko-češkog društva da se Mariji Radić podigne spomen-ploča na zgradi u Mihanovićevoj 34 u Zagrebu gdje je umrla uspješno je ostvarena na Dan žena 8. ožujka 2014., u godini u kojoj se obilježava 140. godišnjica rođenja i 60. godišnjica smrti supruge Stjepana Radića. Akcija je realizirana jer su se u nju uključili i Grad Zagreb te Organizacija žena HSS-a Hrvatsko srce kojem je Marija Radić bila prva predsjednica. Ploča je rad kipara Stjepana Divkovića i djelatnika ljevaonice umjetnina Ujević. Ovo je najmanja gesta i znak pažnje koji smo mogli napraviti za ovu ženu. Njena Slavenska knjižara, njena hrvatsko-češka duga prijateljstva bit će upisana zlatnim slovima u povijest Grada Zagreba i Republike Hrvatske. Hvala Hrvatsko-češkom društvu i HSS-u što su organizirali postavljanje ove spomen-ploče na čast i ponos Grada Zagreba i naših čeških prijatelja, kazao je na svečanosti otkrivanja spomen-ploče zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, podsjetivši na zalaganje Marije Radić za ravnopravnost žena i opće pravo glasa. Predsjednik HSS-a Branko Hrg rekao je da je ovo možda najbolja proslava Dana žena u Zagrebu. Ima li boljeg načina proslaviti Dan žena nego otkrivati ploču ženi koja je bila prosvjetiteljica hrvatskog naroda, boriteljica za prava žena, vjerna supruga i pratiteljica svog supruga, političara, jednog od najsvjetlijih imena hrvatske povijesti«, istaknuo je Hrg koji smatra da je postavljanje ove spomen-ploče veliki europski poduhvat, s obzirom na mjesto rođenja i nacionalnost Marije Radić, koja osim u Pragu ima sada spomen-ploču i u Zagrebu. Predsjednik HČD-a Marijan Lipovac podsjetio je da je na inicijativu HČD-a spomen-ploča u Pragu otkrivena u crkvi sv. Norberta gdje je Marie Dvořáková, udajom za Stjepana Radića, postala Marija Radić. Ona je umrla u ovoj zgradi s pogledom na Botanički vrt koji je tek jedno u nizu djela koje su Zagrebu podarili Česi. Mnogima od njih Zagreb se odužio imenovanjem ulica ili podizanjem spomenika i ploča, ali do sada nijedna Čehinja nije imala svoje spomenobilježje. Stoga je ova današnja svečanost korak naprijed u vrednovanju brojnih žena koje su ostale u sjeni svojih muževa«, istaknuo je Lipovac koji je kazao i da brak Marije i Stjepana Radića na najbolji način simbolizira hrvatsko-češko prijateljstvo. Radić je kao češki zet marljivo radio na promoviranju Češke u Hrvatskoj, dok je Marija Radić Hrvatsku prihvatila kao svoju novu domovinu i suprugu pomagala u njegovom političkom radu. Uz sve to nije prestala biti Čehinja, a i u kolektivno pamćenje hrvatskog naroda ušla je po češkom obliku svog imena, kao Mařenka. U hrvatsko-češkom duhu Radići su odgajali i svoje četvero djece, koje je Marija Radić naučila govoriti češki, jednako kao i svoje unuke, rekao je Lipovac i podsjetio na brojne druge hrvatsko-češke brakove. Ljubav i brak Marije i Stjepana Radića prošli su mnoga iskušenja i teške trenutke, ali nikad nisu došli u pitanje, kao što je uostalom slučaj i s prijateljstvom Hrvata i Čeha koje se razvijalo kroz stoljeća i odoljelo nepovoljnim povijesnim okolnostima. Stoga neka nas sve koji smo pobornici prijateljstva Hrvata i Čeha trajno nadahnjuje životni primjer Marije i Stjepana Radića, zaključio je Lipovac. Na svečanosti je bio i češki veleposlanik Martin Košatka, kao i potomci Marije i Stjepana Radića, a u glazbenom dijelu programa nastupio je KUD Mihovil Krušlin koji je otpjevao hrvatsku himnu, svečanu pjesmu HSS-a i svečanu pjesmu Hrvatskog srca te zbor Češke besede Zagreb Bohemia koji je na kraju svečanosti otpjevao češku pjesmu Ach, synku, synku. Zatim je u središnjici HSS-a održana svečana akademija na kojoj su o životu i radu Marije Radić te braku sa Stjepanom Radićem govorili Marijan Lipovac i povjesničarka Suzana Leček, a nazočnima su se obratili i potpredsjednica HSS-a Marijana Petir i predsjednica Hrvatskog srca Marija Ledinski Anić. I. M. ZANIMLJIVOSTI Najviša znanstvena institucija u Češkoj je Akademija znanosti Češke Republike (AV ČR). Osnovana je pod nazivom Češka akademija znanosti i umjetnosti cara Franje Josipa I. Carevo ime uklonjeno je nakon 1918., a od Akademija je zvala Čehoslovačka akademija znanosti. U njenom sastavu bila je i Slovačka akademija znanosti koja se osamostalila i od tada Akademija nosi današnje ime. Njeni redoviti članovi ne nose titulu akademik. Sadašnji predsjednik AV ČR je kemičar Jiří Drahoš. Najviša znanstvena i umjetnička institucija u Hrvatskoj je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU). Osnovana je kao Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, a s radom je počela Od do zvala se Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, a zatim joj je vraćeno izvorno ime. Današnji naziv Akademija je opet dobila Redoviti članovi nose titulu akademik. Sadašnji predsjednik HAZU je liječnik akademik Zvonko Kusić, a njegovi prethodnici bila su i dvojica Čeha kemičar Gustav Janeček ( ) i filozof Albert Bazala ( ). 9

10 Hrvatsko-češko društvo opet ima svoju podružnicu u Daruvaru. Njena osnivačka skupština održana je 24. travnja i time se HČD opet vratio u sjedište češke manjine u Hrvatskoj u kojem je od imao svoj ogranak čije djelovanje je nakon nekoliko godina zamrlo. Vodstvo HČD-a nekoliko je posljednjih godina tragalo za osobama koje bi se prihvatile osnivanja daruvarske podružnice, formirale inicijativni odbor i osmislile plan djelovanja u skladu s daruvarskim potrebama, interesima i mogućnostima. Tog posla prihvatio se Zdravko Palavra, profesor povijesti, zajedno sa suprugom Mirelom, profesoricom matematike. Krug zainteresiranih počeo se širiti te je preostalo tek formalno osnovati Podružnicu. Odluku o tome donio je Upravni odbor HČD-a 19. ožujka 2013., a potvrdila godišnja skupština Društva 9. travnja. Na osnivačkoj skupštini za predsjednika Podružnice izabran je Zdravko Palavra, za potpredsjednicu Svjetlana Lovrenčić, za tajnicu Mirela Palavra, a za članove Upravnog odbora Vjenceslav Herout i Mirjana Bernat-Ružička. Nazočni su bili i predsjednik HČD-a Marijan Lipovac, potpredsjednik Miroslav Křepela, tajnik Tigran Ilić i član Upravnog odbora Dubravko Dosegović. Na skupštini je definiran plan rada i dogovorene neke konkretne akcije. Podružnica radi na uspostavi kontakata i trajnije veze s mjestima u Češkoj, približno veličine Daruvara radi suradnje na kulturnom, znanstvenom, turističkom i sportskom području, na uspostavi kontakata sa zainteresiranim gospodarskim, kulturnim SUSRETI U Daruvaru napokon obnovljena podružnica HČD-a Podružnica u Daruvaru radi punom parom Predavanje Vjenceslava Herouta o Franti Burianu i Josipu Matušeku Slijeva: Vjenceslav Herout, Mirela Palavra, Zdravko Palavra i Svjetlana Lovrenčić 10 i drugim subjektima s područja Daruvara, održava i produbljuje veze sa Savezom Čeha i drugim institucijama češke manjine na daruvarskom području, približava interesantne češke teme široj zajednici organiziranjem predavanja, izložbi, filmskih projekcija i sličnog, a prema mogućnostima planira i organizirati izlete u Češku. Podružnica zasad ima 16 članova, što je sasvim dovoljno za ozbiljan početak rada, tim više jer ideja i entuzijazma ne nedostaje. Prvo događanje u organizaciji Podružnice bilo je predavanje o prvim daruvarskim novinama koje je 11. srpnja u Pučkoj knjižnici i čitaonici Daruvar održao Zdravko Palavra, dok je Vjenceslav Herout govorio o biografiji urednika tih novina Jaroslavu Dittrichu. Na istom mjestu 5. prosinca Vjenceslav Herout održao je predavanje o životu i radu dvojice istaknutih prosvjetnih i kulturnih djelatnika češke manjine, Franti Burianu i Josipu Matušeku, povodom 125. godišnjice rođenja i 55. godišnjice Burianove smrti i 10 godišnjice Matušekove smrti. Predavač je iznio mnoge nepoznate podatke o dvojici velikana, a najavljeno je i da će Podružnica predložiti da jedna daruvarska ulica dobije Matušekovo ime. U prva aktivnost Podružnice bilo je predavanje Mate Pejića O pivu uz pivo za koje je dvorana u Češkom domu bila pretijesna, što zbog Staročeškog piva, što zbog stručnog i zanimljivog predavača koji je uz ostalo govorio o vezama piva i vina, o tome je li pivo biblijsko piće, makar se u Bibliji izrijekom ne spominje, o nebeskim zaštitnicima pivarstva te naravno i o češkoj pivarskoj tradiciji i o daruvarskoj pivovari. Proces proizvodnje piva objasnio je Krešo Marić, pivar daruvarske pivovare, a o kućnoj proizvodnji piva govorio je bjelovarski homebrewer Daniel Babić. Na predavanju su bili i saborski zastupnik Vladimir Bilek, predsjednica Saveza Čeha Libuše Stranjik, zamjenica bjelovarsko-bilogorskog župana Tanja Novotni Golubić i zamjenica gradonačelnika Ivana Djedović. Takav interes moćnika dobar je znak za Podružnicu koja je u manje od godinu dana uspjela zauzeti svoje mjesto pod suncem i potvrdila se kao važan čimbenik u razvoju hrvatskočeških odnosa na daruvarskom području. Marijan Lipovac

11 U omiška podružnica Hrvatsko-češkog društva imala je tužne i vesele trenutke.tužne jer su nas napustila naša dva člana, a vesele jer smo imali više susreta s prijateljima iz Češke. U ožujku smo sudjelovali u obilježavanju Svjetskog dana voda u Solinu i tom prigodom dobivamo zahvalnicu organizatora, udruge Rika Jadro Solin za naš doprinos organizaciji tog događaja. Od 23. do 25. svibnja održalo se u Havířovu međunarodno natjecanje policije u streljaštvu, na koje je bila pozvana i policija iz Omiša. Kao gosti gradonačelnika Zdeněka Osmanczyka otputovali smo Tonći Stanić, predsjednik Podružnice, zamjenik Stanislav Kovačić i članovi Dean Ginovski i Ivan Šućur svi policajci iz Omiša. Razgovarali smo o prijateljstvu naših gradova i važnosti HČD-a u razvoju odnosa naših država. U srpnju je na odmor došao Ivan Strackon, član poglavarstva grada Ostrave i na preporuku dogradonačelnika Havířova Eduarda Hečka počasni član HČD-Omiš. Pokazali smo mu naš kraj, kulturne znamenitosti, upoznali ga s običajima našeg kraja i ukazali mu na rad HČD-a kao bitnog čimbenika u razvoju prijateljstva naših država. U kolovozu smo poduprli i organizirali kazališne predstave Jokina Brguja u Lokvi Rogoznici, u mjestu Gandalj s glumcom Otokarom Levajem. Bilo je nazočno 500 ljudi i događanje je trajalo dva dana s dvije predstave. U listopadu je omiška policija na čelu s našim potpredsjednikom Stanislavom Kovačićem otišla na međunarodni memorijalni turnir u malom nogometu SUSRETI O radu HČD-Podružnice Omiš u Novi gradonačelnik Omiša iz naših je redova u spomen na Zdeněka Juroša u Třinec i osvojila prvo mjesto. Od 5. do 9. prosinca peteročlana ekipa policije iz Omiša sudjelovala je na bowlingu u Třinecu, a u ekipi su bili i Tonći Stanić, Stanislav Kovačić i Dean Ginovski. Od 22 ekipe plasirali smo se na 14. mjestu, što je dobar rezultat jer jedino naša ekipa nije imala mogućnosti treninga. Nažalost, izgubili smo dva naša počasna člana 21. travnja umro je u 67. godini života Emanuel Otakar Došlík, predsjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Havířova, čovjek koji je bio veliki pobornik i predvornik prijateljstva vatrogasaca Omiša i Havířova te bitna osoba u spajanju prijateljstva grada Omiša i Havířova. Dana 20. kolovoza Tonći Stanić (drugi slijeva) s glumcima u predstavi Jokina Brguja umro je u 74. godini života František Chobot, bivši gradonačelnik Havířova. U ime HČD-a poslali smo telegram sućuti i vijenac, na čemu se gospođa Chobotová iskreno zahvalila. I na kraju, moramo se pohvaliti i time da je u svibnju za gradonačelnika Omiša izabran naš član Ivan Kovačić, tako da imamo svog čovika na najvišoj poziciji. Tonći Stanić ZANIMLJIVOSTI Česi imaju devet oscarovaca koji su stekli ukupno deset Oscara. U kategoriji najboljeg stranog filma Oscara su dobila tri češka filma Dućan na korzu koji su režirali Slovak Ján Kadár i Čeh Elmar Klos 1966., Strogo kontrolirani vlakovi Jiříja Menzela i Kolja Jana Svěráka Dva Oscara za najbolji film dobio je Miloš Forman, češki režiser koji djeluje u SAD-u, za filmove Let iznad kukavičjeg gnijezda i Amadeus Oscara za najbolju dječju ulogu je dobio 12-godišnji Ivan Jandl koji je glumio u američko-švicarskom filmu Potraga, a za rad na Amadeusu osim Formana od Čeha su nagrađeni Karel Černý, za scenografiju i Theodor Pištěk za kostimografiju. Za najbolju glazbu Oscarom je nagrađena Markéta Irglová za irski film Jednom, a Jan Pinkava dobio je Oscara za animirani film Gerijeva igra. Hrvati imaju dva oscarovca i tri Oscara. Prvi je Dušan Vukotić koji je dobio Oscara za najbolji animirani film, za svoj Surogat. U njegovo ime, slavni kipić na svečanosti u Los Angelesu preuzeo je producent Zagreb filma Vladimir Terešak, Čeh iz Končanice. Producent Branko Lustig dobitnik je dva Oscara za najbolji film za Schindlerovu listu i za Gladijator

12 Vijesti Smjena na čelu Saveza Čeha Savez Čeha u Republici Hrvatskoj dobio je 14. lipnja novu predsjednicu, Libuše Stranjik koja je na skupštini Saveza održanoj u Daruvaru osvojila 80 glasova, a njen protukandidat Juraj Bahnik 42 glasa. Libuše Stranjik ravnateljica je Novinsko-izdavačke ustanove Jednota i glavna urednica istoimenog tjednika. Na dužnosti predsjednice nakon 25 godina naslijedila je Leonoru Janotu kojoj je skupština izrazila veliku zahvalnost za sve što je učinila za češku manjinu te ju je izabrala za doživotnu počasnu članicu Predsjedništva Saveza. Među svojim ciljevima nova predsjednica istaknula je zadržavanje razgranate aktivnosti Saveza i čeških udruga koje ga čine, nastavak rada na očuvanju i unapređenju češkog jezika i kulture te pronalaženje financijskih sredstava za provedbu svih tih akcija. M. L. Libuše Stranjik i Leonora Janota Gratias Agit Leonori Janoti Uoči odlaska s čela Saveza Čeha, Leonora Janota je 7. lipnja od češkog ministra vanjskih poslova Karela Schwarzenberga u Pragu primila nagradu Gratias Agit, zajedno s još 12 osoba iz cijelog svijeta kojima Ministarstvo vanjskih poslova od tradicionalno dodjeljuje ovo priznanje za širenje dobrog imena Češke u inozemstvu. Kako se navodi u obrazloženju, Leonora Janota dugogodišnja predsjednica Saveza Čeha i istovremeno ravnateljica najveće osnovne škole gdje je glavni jezik nastave češki, vrlo je značajna predstavnica češke manjine te duša čitavog niza aktivnosti vrlo bogatog manjinskog života u Hrvatskoj. Utjecala je na čitave generacije hrvatskih Čeha, pomogla je razvoju njihova odnosa prema češkom jeziku i samoj Republici Češkoj. Njezino aktivno djelovanje u Savezu Čeha značajan je oslonac manjinskog života te podrška dobivanja političke, financijske i materijalne pomoći za djelovanje manjinskih udruga. Leonora Janota je inače Gratias Agit primila još kad je priznanje pripalo Savezu Čeha, a od osoba iz Hrvatske do sada su nagrađeni i Josip Matušek i Dubravka Sesar te Dušan Karpatský. M. L. Karela Kühnla i dalje ćemo viđati u Hrvatskoj Bivši češki veleposlanik u Hrvatskoj Karel Kühnl imenovan je 15. listopada posebnim povjerenikom Ministarstva vanjskih poslova za manjinska pitanja. Već u studenom doputovao je u svoj prvi službeni posjet Hrvatskoj te je u Daruvaru prisustvovao tradicionalnoj kulturnoj manifestaciji Vonička i obećao nastavak potpore Češke češkoj manjini osiguranjem financijskih sredstava te slanjem učitelja u češke škole i lektora na fakultete. Potpora sigurno neće biti manja nego ranije, a ja se nadam da će uskoro biti i veća, rekao je Kühnl koji se sastao i s čelnicima češke manjine. Hrvatske Čehe pozvao je da u većem broju dolaze u Češku na tečajeve češkog jezika. Budući da su hrvatski Česi među najvećim češkim zajednicama izvan Češke, bivšeg veleposlanika često ćemo viđati u Hrvatskoj. M. L. 12

13 Tanja Novotni Golubić prva češka dožupanica Budući da je udio Čeha u Bjelovarskobilogorskoj županiji prešao pet posto, Česi su dobili pravo na zamjenika župana iz svojih redova, kao što ga od ranije ima srpska manjina. Na lokalnim izborima 17. svibnja najviše glasova, 35,1 posto, dobila je Tanja Novotni Golubić, članica HSS-a čiju kandidaturu su poduprli i SDP, HSLS i Stranka umirovljenika. Drugi je bio nezavisni kandidat Jaromir Vrabec s 22,5 posto glasova, no za izbor manjinskih dožupana nije potreban drugi krug pa je pobjednica bila poznata odmah. Tanja Novotni Golubić rođena je 1978., po struci je ekonomistica, a od do bila je ravnateljica Uprave za posebne oblike turizma i turizam na kontinentu u Ministarstvu turizma. I ona i dožupan iz redova srpske manjine Saša Lukić svoj ured umjesto u Bjelovaru imaju u Daruvaru u zgradi gradske uprave. Inače, na lokalnim izborima Česi su dobili i svog dogradonačelnika Daruvara, a to je saborski zastupnik Vladimir Bilek, član HNS-a. I on je rođen pa među hrvatskim Česima očito stupa na scenu mlađa generacija političara koji su ujedno članovi nacionalnih stranaka, što im otvara put za nastavak karijere i izvan manjinskog okvira. M. L. Češka obec Bjelovar proslavila 95 godina U Hrvatskoj djeluje 30 kulturno-prosvjetnih udruga češke manjine, od kojih 29 nosi naziv Češka beseda, a samo jedna, ona u Bjelovaru, zove se Češka obec. Osnovana je pa je 27. listopada proslavila svoju 95. godišnjicu, pod pokroviteljstvom predsjednika Ive Josipovića. Česi su nositelji kulturnog, gospodarskog i svakog razvoja Bjelovara. Bez Čeha i drugih nacionalnih manjina mi ne bismo bili tolerantna sredina kakva smo danas. Kada bi svi kao Česi poštivali rad, red i disciplinu te kada bi svi kao Česi prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu, svi bi bili sretniji. Ta suradnja s Česima mogla bi biti obrazac i za druge, kazao je na proslavi gradonačelnik Bjelovara Antun Korušec. Predsjednica Češke obeci Miruška Lončar primila je posebno priznanje Saveza Čeha od njegove predsjednice Libuše Stranjik te je podsjetila na povijest Čeha na bjelovarskom području. Češka obec Bjelovar ima oko 300 članova podijeljenih u osam sekcija, koji često nastupaju na manifestacijama i natjecanjima u Hrvatskoj i inozemstvu, od Međunarodne smotre folklora u Zagrebu do Međunarodnog festivala folklora u Istanbulu. U Bjelovaru redovito organizira Dane češke kulture i Večer nacionalnih manjina i izrasla je u pravi bjelovarski kulturni brend. M. L. Brigada Jan Žižka proslavila 70 godina 13 U Daruvaru je 27. listopada pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Ive Josipovića proslavljena 70. godišnjica osnutka Čehoslovačke brigade Jan Žižka z Trocnova koju su većim dijelom činili hrvatski Česi. Tim povodom u Češkom domu bila je postavljena izložba fotografija i dokumenata o ratnom putu Brigade, a nazočni su bili i njeni pripadnici Vlado Daněk, Slávek Přibyl, Miroslav Vostrel i Otilija Bilić. Kao što su tijekom Drugog svjetskog rata branili svoj dom, Česi i Slovaci uključili su se u obranu domovine i u Domovinskom ratu, rekla je predsjednica Saveza Čeha Libuše Stranjik, dok je Predsjednikov izaslanik Zlatko Gareljić poručio da je današnja Hrvatska baštinica pobjedničke borbe protiv nacizma u kojem su zajedno s pripadnicima hrvatskom naroda sudjelovali i Česi i Slovaci. Na proslavi je bio i češki veleposlanik Martin Košatka te predstavnici slovačke manjine. M. L.

14 Jubilej Češke dopunske škole u Zagrebu Češka dopunska škola Češke besede Zagreb proslavila je 16. studenog svoju 90. godišnjicu osnutka, a na svečanosti su se okupili sadašnji i bivši đaci i učitelji, kao i visoki gosti, među njima i predsjednica Saveza Čeha Libuše Stranjik. Učiteljica Maja Burger govorila je o sadašnjem djelovanju škole i poručila da učiti djecu češki jezik i poticati ih da čuvaju kulturu i tradiciju doživljava kao čast, dok je predsjednik Besede Juraj Bahnik izrazio zadovoljstvo time što u Besedi raste nova generacija koja ima mogućnost učiti češki i činjenicom da interes za učenje češkog raste. U školi je trenutno 48 učenika osnovnih škola, 15 srednjoškolaca i oko 15 djece predškolske dobi koja idu u vrtić igraonicu. S pjesmama i plesovima nastupile su sve generacije učenika škole, od najstarijih do najmlađih, kao i njihovi gosti. M. L. Napokon imamo Češku kuharicu Predstavnik češke manjine u Zagrebačkoj županiji Franjo Vondraček predstavio je 12. prosinca u Dubravi svoju najnoviju knjigu Češku kuharicu koju je izdala Zagrebačka županija. Time je napokon u Hrvatskoj izašla knjiga s receptima za češke specijalitete koje Hrvati rado konzumiraju za posjeta Pragu i ostalim dijelovima Češke. Vondraček u uvodu ističe da se u Češkoj u velikoj mjeri zadržao tradicionan pristup pripremi jela i svoju je kuharicu upravo bazirao na tradicionalnim specijalitetima koje je usto vrlo jednostavno pripraviti. U Češkoj kuharici doista se može naći jelo za svačiji ukus tu su recepti za preko 20 juha od krumpira i drugog povrća, za desetak vrsta knedli, recepti Tradicija i običaji zagrebačkih Čeha Zaključujući godinu u kojoj je proslavilo svoju desetu godišnjicu, Vijeće češke nacionalne manjine Grada Zagreba izdalo je knjigu Tradicija i običaji zagrebačkih Čeha autorice Jarmile Kozak Marinković. Knjiga je predstavljena 12. prosinca i posvećena je običajima koje već generacijama njeguju članovi Češke besede Zagreb, na blagdane ili u obične dane. U prvom dijelu knjige svako od 12 poglavlja obrađuje jedan mjesec, a običaji se opisuju kronološki, od Nove godine i karnevala preko Uskrsa i ljetnih svečanosti do adventa i Božića. U drugom dijelu knjige objavljeni su recepti za brojne češke specijalitete, što je svakako dodatan motiv da knjigu u ruke uzmu i gurmani izvan kruga zagrebačkih Čeha, no knjiga prije svega donosi brojne etnografske i povijesne podatke. M. L. za gulaše i jela od krumpira te za preko 50 svakojakih jela od gotovo svih (jestivih) vrsta mesa. U kuharici su i recepti za kobasice i specijalitete od riba (naravno riječnih), a sve završava receptima za kolače. Točnost recepata provjerile su članice Češke besede Zagrebačke županije iz Dubrave koje su većinu opisanih jela i priredile kako bi ih se moglo i vizualno dočarati na fotografijama. M. L. 14

15 Nova knjiga o povijesti hrvatskih Čeha Nakladnička kuća Srednja Europa je objavila knjigu Svoj svome. Češka i slovačka manjina u međuratnoj Jugoslaviji ( ) autorice Vlatke Dugački. U knjizi se analizira djelovanje pripadnika češke i slovačke manjine u međuratnoj Jugoslaviji, odnosno u Hrvatskoj i Vojvodini. Pritom je naglasak stavljen na novine što su ih Česi i Slovaci izdavali između i i preko njih je obrađena bogata djelatnost čeških i slovačkih političkih stranaka, institucija i društava pomoću kojih su nositelji češke i slovačke samosvijesti pokušavali utjecati na položaj pripadnika svojih manjina u političkom, društvenom, kulturnom, gospodarskom i zdravstvenom životu Kraljevine SHS (Jugoslavije). Vlatka Dugački, povjesničarka i leksikografinja, diplomirala je povijest i češki jezik i književnost. Zaposlena je u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu, a u knjizi je dala nov pogled na mnoga pitanja iz povijesti dviju manjina koje su imale poseban položaj zbog prijateljskih i savezničkih odnosa između međuratne Jugoslavije i Čehoslovačke. Njezina je knjiga značajan doprinos historiografiji manjinskih zajednica u Hrvatskoj i Vojvodini, ali i hrvatskoj historiografiji općenito. M. L. Praška ulica i trg u Berlinu U berlinskoj gradskoj četvrti Wilmersdorf od nalazi se Praški trg (Prager Platz) u spomen na Praški mir (23. kolovoza 1866.) kojim je okončan rat Pruske i Austrije. Jedna od ulica koje vode do trga je Praška ulica (Prager Strasse) u kojoj je svojedbno stanovao i poznati njemački novinar i pisac dječjih romana Erich Kästner. Sam trg je danas pješačka zona sa zgradama izgrađenima ili obnovljenima nakon Drugog svjetskog rata u kojem je bio devastiran bombardiranjem. Sredinu trga resi vodoskok okružen cvjetnim nasadima, a prolazom kroz jednu od zgrada, koji također pompozno nosi ime Praga, stiže se do pokrajnje ulice. Trg je bio kulturni centar berlinskoga zapada, a na njemu i u pokrajnjim ulicama početkom 20. stoljeća živjeli su brojni intelektualci i umjetnici, među kojima su bili fizičar Albert Einstein, češki pisac i novinar njemačkog izraza Egon Erwin Kisch, a tu je bilo i stjecište ruskih intelektualaca među kojima su bili poznati pisci Vladimir Nabokov, Ilja Ehrenburg, Boris Pasternak i Maksim Gorki. Od listopada na trgu je 3,3 metra visoka granitna skulptura u koju su uklesani stihovi rođenog Pražanina, književnika Reinera Marije Rilkea na njemačkom i češkom. Spomenik je dar Europske zaklade R.M. Rilke i grada Praga, a njegov je autor Miroslav Vochta. Od na berlinskom se Praškom trgu godišnje održava festival nacija, bolje rečeno, svečanost mirnog suživota i međusobnog razumijevanja brojnih nacija koje obitavaju u Berlinu. Upravo na tome trgu nalazi se, nećete vjerovati, i restoran Dalmacija s ponudom hrvatskih specijaliteta. Vlatka Banek Prager platz 15

16 Koja su najčešća imena među hrvatskim Česima Češka imena nose i Hrvati Koje je najčešće ime među hrvatskim Česima teško je reći jer većina Čeha službeno nosi hrvatska imena, makar ih u češkoj zajednici zvali češkim oblicima Državni zavod za statistiku krajem srpnja omogućio je građanima zanimljivu ljetnu razbibrigu na svojim web stranicama postavio je aplikaciju putem koje se može provjeriti koliko ima nosioca nekog imena i prezimena u Hrvatskoj prema popisu stanovništva iz Doduše, zbog povjerljivosti podataka aplikacija ne izbacuje ona imena i prezimena te njihove kombinacije koje nosi manje od deset osoba, ali mnogi ipak mogu otkriti koliko imaju imenjaka i(li) prezimenjaka. Najčešće muško ime u Hrvatskoj je Ivan kojih ima , a slijede Josip, Marko, Stjepan, Tomislav, Željko, Ivica, Ante, Mario i Nikola. Među ženama je najviše Marija, , a iduća najčešća imena su Ana, Ivana, Mirjana, Katarina, Nada, Dragica, Ljubica, Vesna i Marina. Najčešće prezime u Hrvatskoj je Horvat koje nosi osoba, a slijede Kovačević, Babić, Marić, Jurić, Novak, Kovačić, Knežević, Vuković i Marković. U kombinacijama imena najčešća je Marija Horvat, koja se pojavljuje 760 puta, dok Ivana Horvata ima 750. Koje je najčešće ime među hrvatskim Česima, kojih službeno ima 9641, teško je reći jer većina Čeha službeno nosi hrvatska imena, makar ih u češkoj zajednici zvali češkim oblicima (npr Juraj Jiří, Franjo František), a površnim uvidom u ovu problematiku lako je donijeti ishitrene zaključke. Ime Jan nosi 2448 osoba, ali to ime, koje i nije samo češko, sve je češće i među Hrvatima pa je netočno sve njegove nositelje proglasiti Česima (uostalom, u tom bi slučaju čak polovica muškaraca češke narodnosti imala isto ime). Još je veća greška svih 2839 žena koje se zovu Jana prozvati Čehinjama jer to je ime rašireno i među Pokojni Adalbert Rebić bio je imenjak svetog Vojtjeha Zdenka Heršak Hrvaticama, i to kao kajkavski oblik imena Ana. Ime Marie nosi 66 osoba, no to ne znači da samo toliko Čehinja nosi najčešće žensko kršćansko ime, nego da ih većina očito službeno koristi hrvatski oblik Marija. Često ime među Čehinjama je Zdenka, ali da to nije isključivo češko ime najbolje govori podatak da ih u Hrvatskoj ima čak (još 23 ih koristi oblik Zdena). Isto je i s imenom Zdenko koje nosi 6701 osoba, dok za oblik Zdenĕk nema podataka te ih očito ima manje od deset. Niti ime Lenka nije isključivo češko, a u Hrvatskoj ga nose 784 žene. S nešto većom sigurnošću mogu se donijeti zaključci o tome koliko su među Česima popularna ona imena koja Ime Miroslav napokon ušlo u katolički kalendar Prema rezultatima popisa stanovništva provedenih 2011., u Hrvatskoj ime Miroslav nosi osoba, a u Češkoj čak deset puta više, njih pa je to ime deveto po učestalosti među češkim muškarcima. Miroslav je tipično slavensko ime i nalazimo ga i među pripadnicima drugim slavenskih naroda, a lako je dešifrirati da znači onaj koji slavi mir. Od 28. rujna ime Miroslav nalazi se i u katoličkom kalendaru. Tog je dana u Puli proglašen blaženim svećenik Miroslav Bulešić, koji je ubijen 24. kolovoza u istarskom selu Lanišću od komunista koji su ga napali u župnom dvoru nakon svečanosti podjele Svete potvrde. Uz blaženog Alojzija Stepinca, time su Hrvati dobili još jednog blaženika iz redova mučenika komunističkog režima. Blaženi Miroslav Bulešić beatificiran je u pulskoj areni, sagrađenoj u prvom stoljeću u doba progona prvih kršćana i to upravo na blagdan još jednog kršćanskog mučenika, češkog kneza svetog Václava. Blaženi Miroslav Bulešić Od ove godine svi hrvatski i češki Miroslavi moći će 24. kolovoza, na blagdan svog blaženog imenjaka, slaviti imendan, a ne da ga kao do sada slave na blagdane svetaca čije ime ima slično značenje kao Miroslav. To su sveti Fridrik (češki oblik je Bedřich), koji se slavi 18. srpnja, sveti Fridolin čiji je blagdan 6. ožujka i trojica svetih Ireneja koji se slave 25. ožujka, 28. lipnja i 15. prosinca. U korijenu tih imena je starogermanska riječ frid, odnosno grčka riječ eirene, koje obje znače mir. U Češkoj je, sudeći prema češkom narodnom kalendaru, Miroslav izjednačen s Fridolinom jer mu se imendan navodi na dan 6. ožujka, a u Hrvatskoj s Fridrikom, što i ne čudi jer u Hrvatskoj osoba s tim imenom (ili u varijantama Friedrich, Frederik, Federico) ima tek nekoliko desetaka, dok je ime Bedřich kod Čeha relativno često (nosio ga je jedan od najpoznatijih Čeha, slavni skladatelj Smetana). I Miroslav Krleža, čiji nadimak je bio Fric, govorio je da mu je imendan 18. srpnja, a zanimljivo je da je upravo tog datuma relativno najveći broj hrvatskih Miroslava i rođen. Naravno, netko tko je navikao slaviti imendan na određeni datum teško će tu tradiciju promijeniti, ali za one Miroslave koji vjeruju u zaštitu odozgo, i Hrvate i Čehe, dobro je znati da se ubuduće mogu uzdati i u pomoć jednog svog (hrvatskog) imenjaka. Marijan Lipovac 16

17 su tipična upravo za Čehe. Primjerice, ime Ludmila nosi 212 žena i moglo bi se zaključiti da se većinom radi o Čehinjama jer hrvatski oblik tog imena glasi Ljudmila (kao i ruski), a koristi ga 365 žena. Ime Jaroslav nose 232 osobe, ime Milada 136, Jarmila 110, Ružena 62, Liduška 51, 49 Zuzana, 48 Libuša (za oblik Libuše nema podataka), 38 osoba zove se Karel, 24 Libor, 23 Jaromir, 18 Hedvika, 17 Jitka, 15 Tomaš, 12 Marženka, a po 10 Petr i Michal. Ime Jirina nosi 17 žena, a 22 Irinka. Teško je reći koliko ima Čehinja među 233 žene koje se zovu Alena (Alenki ima čak 1395), kao što Česi ne moraju nužno biti oni s imenom Anna (603), Kristinka (214), Pavel (153), Katerina (124), Josef (37) i Jakub (25), a da ne spominjemo ime Dalibor koje nosi čak 7941 osoba ili imena Božena (4700) ili Vlasta (3272). Najčeškije ime Vaclav nosi tek 46 osoba, ali tome treba dodati i one koje nose druge oblike tog imena Vjenceslav (180), Venceslav (75), Veno (70), Većeslav (55), Venco (18) i Vena (15). Manje od 10 osoba zove se Jiří, František, Anežka, Antonín, Jaromil i Vojtjeh, ali zato ima 45 Adalberta (sveti Vojtjeh je očito u Hrvatskoj poznatiji pod tim imenom). Što se tiče vladara Velike Moravske, po učestalosti imena najpopularniji je Mojmir (ima ih 63), dok Rastislava ima 16. Kao što mnogi Česi nose hrvatska imena, može se zaključiti da i mnogi Hrvati nose imena češkog porijekla, a koja su se sasvim udomaćila u Hrvatskoj. Marijan Lipovac U Hrvatskoj 404 Zemana i 33 Havela Od poznatih Čeha najviše prezimenjaka u Hrvatskoj ima češki predsjednik Miloš Zeman njegovo prezime nose čak 404 stanovnika Hrvatske. Na visokom mjestu je još jedno češko predsjedničko prezime, Svoboda, koje nosi 320 osoba. U Hrvatskoj 83 osobe nose prezime Novotny, a 184 Novotni, 106 je Beneša, 89 Klausa i 33 Havela. Prezimenjaka Jaroslava Seiferta ima 95, dok je Čapeka 45, a Hašeka 38. Prezime u obliku Dvorak nosi 21 osoba, a 119 ih se preziva Dvoržak. Prezime Hus ima 53 nosioca, Kafka 51, Lendl 45, Žiška 43, Bata 13, a Rieger 10. Naravno, ne znači da su svi nosioci ovih prezimena Česi, mnogi možda nemaju ni češko porijeklo. Izvorni Šegrt Hlapić s Ladinim crtežima Češki slikar Josef Lada u Hrvatskoj je poznat jedino kao ilustrator romana o dobrom vojaku Švejku, no odnedavno hrvatska publika može uživati i u njegovim crtežima koje je napravio za češko izdanje romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane Brlić Mažuranić objavljeno u Pragu pod naslovom Podivuhodné příběhy ševcovského učně. Lani se u Hrvatskoj slavila 100. godišnjica tog romana koji se ubraja u najpoznatija djela hrvatske književnosti za djecu, a tim je povodom nakladnička kuća Nova stvarnost po prvi put objavila njegovo izvorno izdanje u obliku kakvom ga je autorica i napisala. Promocija knjige održana je u Češkom domu u Zagrebu 19. veljače 2014., a govorili su voditeljica Hrvatskog centra za dječju knjigu Ranka Javor, priređivačica knjige Jelena Vignjević, profesor na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu Berislav Majhut, predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac te u ime nakladnika Zvonimir Maštrović, direktor Nove stvarnosti. Vignjević je pojasnila da je prije stotinu godina Ivana Brlić-Mažuranić morala načiniti više od 1500 stilskih i leksičkih preinaka u tekstu da bi joj knjiga bila objavljena i od tada do danas neprestano se, u svih dosadašnjih 130 izdanja, objavljivala prepravljena inačica teksta. Majhut je istaknuo da su Ladine ilustracije Ivani Brlić-Mažuranić bile najdraže, a Ranka Javor podsjetila je da je autorica u zahvali češkom izdavaču (Družstvovní práce) detaljno objasnila kako je napisala ovaj svoj dječji roman. Lipovac je govorio o Ladinom životu i spomenuo da se uz likovnu umjetnost bavio i pisanjem za djecu pa ga se smatra jednim od utemeljitelja moderne bajke u češkoj književnosti, zajedno s Karelom Čapekom, Vítězslavom Nezvalom i Vladislavom Vančurom. Odlomke iz Šegrta Hlapića čitali su glumac Hrvoje Zalar i učenici Češke dopunske škole sa svojom učiteljicom Majom Burger. M. L. 17

18 Biskup Duh spominje se u Kćeri Slave Jana Kollára zajedno s osobama značajnima za pokrštenje slavenskih naroda koje su vodili Gospodinu u krilo Dan 26. travnja važan je datum u povijesti hrvatsko-čeških odnosa i zaslužuje da ga pamte Česi u Hrvatskoj i svi kojima je prijateljstvo Hrvata i Čeha na srcu. Tog je dana ostrogonski nadbiskup Felicijan izdao povelju u kojoj se pripovijeda o osnutku Zagrebačke SUSRETI Povodom 920. godišnjice imenovanja Čeha Duha za prvog zagrebačkog biskupa Apostol Hrvata imat će prvi spomenik u Dubravi Biskup Duh u Zagrebu, slika s oltara sv. Ladislava u katedrali biskupije i spominje njen prvi biskup sposoban Čeh, muž časnog života koji se zvao Duh. To je prvi spomen nekog Čeha u Hrvatskoj i prvi povijesnim izvorima potvrđen slučaj hrvatsko-čeških kontakata pa se s pravom kaže da s biskupom Duhom počinje povijest Čeha u Zagrebu i Hrvatskoj i povijest hrvatsko-čeških odnosa. Uobičajeno se smatra da je Zagrebačka biskupija osnovana oko 1094., tako da se slavi 920. godišnjica tog velikog događaja i 880. godišnjica donošenja Felicijanove povelje. U njoj se po prvi put spominje Zagreb, što znači da povijest zagrebačkih Čeha počinje isto kada i povijest hrvatske metropole. U Felicijanovoj povelji se prvi put spominje i Dubrava kraj Vrbovca koju je Duh dobio u vlasništvo kao biskupijski posjed i to je razlog zašto će 8. lipnja u tom mjestu Duhu biti postavljen spomenik, u organizaciji Češke besede Zagrebačke županije, Hrvatsko-češkog društva, Općine Dubrava i mjesne župe svete Margarete. Spomenik će se nalaziti uz crkvu i sastoji se od dva kamena bloka na jednom će biti stilizirani biskupski štap i mitra, a na drugoj prigodni tekst. Ovakav spomenik Zagreb još nema, ali ondje su 2005., na prijedlog Hrvatsko-češkog društva, imenovane Stube biskupa Duha, mjesto na koje danas turistički vodiči često vode turiste kako bi im ondje pripovijedali o počecima Zagreba. O biskupu Duhu zna se vrlo malo i tek se pretpostavlja da je kao prvi zagrebački biskup dao važan doprinos razvoju duhovnog i kulturnog života. Pripisuje mu se da je bio benediktinac iz čeških samostana u Sázavi ili Břevnovu, a vjerojatan razlog zbog kojeg je imenovan za biskupa bila je jezična bliskost 18 koja je u to vrijeme između Čeha i Hrvata bila mnogo veća nego danas. Kad i gdje je rođen i kad i kako je umro to vjerojatno nećemo doznati nikad. No kad je biskup Duh posrijedi iznenađenja su ipak moguća pa tako ako netko odluči pročitati slavno djelo Jana Kollára Slávy dcera (Kći Slave), naići će na sonet s brojem 411 i u njemu i ove stihove: na kopci jsem jejím všeslavenské apoštoly státi spatřila, zvláště Methoda a Cyrila, oba bratry thessalonicenské: Potom Amand byl zde, Vicel, Bruno, Dobravka, Duch, Anna carice, kteří vedli lid náš Pánu v lůno; Duha je dakle Kollár, jedan od vođa češkog preporoda, u svom spjevu od pet pjevanja smjestio u nebo, i to u društvo svetih Ćirila i Metoda i drugih osoba značajnih za pokrštenje slavenskih naroda koji su vodili naš narod Gospodinu u krilo. Da to nije neki Duhov imenjak nego upravo on potvrdio je sam Kollár u svom popratnom djelu u kojem je objasnio tko je tko u golemoj galeriji likova koje spominje. Biskupa Duha opisao je ovako: rozený Čech, blahozvěst Kroatů (rođeni Čeh, apostol Kroata, tj. Hrvata) te dao citat iz djela mađarskog povjesničara Ferenca Palme Historia Hungariae koji se odnosi na osnutak Zagrebačke biskupije. Slávy dcera, spjev sastavljen od

19 Stube biskupa Duha u Zagrebu pet pjevanja i 645 soneta, važno je djelo češkog romantizma i doista je kuriozitet da se među slavenskim velikanima spominje i prvi hrvatski Čeh, što je vjerojatno jedini takav slučaj u češkoj književnosti budući da je Duh u svojoj domovini nepoznat. U Slávy dcery spominje se inače još desetak osoba iz hrvatske povijesti sveti Jeronim, papa Ivan IV., petero braće koji su doveli Hrvate u novu domovinu i njihove sestre Tuga i Buga, Nikola Šubić Zrinski, Ivan Gundulić, Andrija Kačić Miošić, Andrija Medulić, Junije Palmotić, Anica Bošković, Tituš Brezovački, Ivan Belostenec, Josip Kušević i Ljudevit Gaj. Svi oni smješteni su u nebo, dok su u paklu od Hrvata jedino mađaroni Nikola Škrlec i Antun Danijel Josipović. Zanimljivo je da je Kollár u pjevanju Acheron (tj. pakao) cijeli jedan sonet posvetio supruzi kralja Zvonimira, kraljici Jeleni zvanoj Lepa, a smjestio ju je na čekanje pred vrata pakla, s time da su joj đavli prijetili da će je baciti u pakao ako njeni sunarodnjaci Hrvatima ne priznaju pravo na njihov jezik. Taj sonet glasi: Před samými dveřmi pekla mají v rukách ještě tu dva satané jednu Maďarku, ač protkané hedvábím jí šaty odívají; hrozili, že do pekla ji dají, jestli nyní její krajané, v maďaromanii přehnané, Chorvatů řeč ve cti nenechají: Bylatě to Lepa, chorvatského posledního krále vdovice, Ladislava sestra uherského; v panování měvši neobratnost, ušla domů přese hranice, Chorvatům pak vzala samostatnost. Doista je originalna ideja da osoba iz 11. stoljeća u zagrobnom životu postane talac politike svojih sunarodnjaka u 19. stoljeću i da đavli u hrvatsko-mađarskom sukobu oko jezika stoje na strani Hrvata. No u oči upada i činjenica da je Jelena, sestra mađarskog kralja Ladislava, završila pred paklom, a Duh kojeg je isti taj kralj postavio za biskupa u nebu, iako je bio dio istog zločinačkog pothvata kojem je bio cilj, nakon Zvonimirove smrti, Hrvatsku pripojiti Mađarskoj uz ostalo i osnutkom biskupije u Zagrebu. Kolláru je međutim očito bilo bitno da je Jelena Mađarica, a Duh Čeh, ili je kod Duhova vrednovanja zanemario okolnosti njegova dolaska u Zagreb i u obzir uzeo samo pozitivne rezultate tog čina, a oni su vidljivi sve do danas. Duh je doista bio apostol Hrvata (barem u zagrebačkoj okolici) koje je vodio Gospodinu u krilo, a to je razlog zašto ga se i 920 godina kasnije treba sjećati sa zahvalnošću i podizati mu spomenike, makar i s velikim zakašnjenjem. Marijan Lipovac 19 Napustio nas je Stjepan Obad S tugom i nevjericom primili smo vijest da je u Zagrebu 14. ožujka nesretnim slučajem preminuo naš dugogodišnji član Stjepan Obad. Rodio se 25. listopada u Gornjem Daruvaru i odrastajući među tamošnjim Česima od malih nogu je prihvatio hrvatsko-češko prijateljstvo kao način života i izraz poštovanja prema sugrađanima češke narodnosti, čemu je ostao vjeran do kraja života. Osim članstvom u Hrvatsko-češkom društvu, u kojem je od bio zamjenik člana Nadzornog odbora, a od do i član Predsjedništva, to je pokazao i članstvom u Češkoj besedi Zagreb i doniranjem financijskih sredstava za obnovu Češkog narodnog doma u Šubićevoj. Devedesetih godina bio je jedan od rijetkih koji su bili spremni sponzorirati Susrete, a s velikim je entuzijazmom sudjelovao u našoj akciji za postavljanje spomen-ploče Mariji i Stjepanu Radiću u Pragu 2011., za koju je također dao novčani prilog. U javnom životu Zagreba Stjepan Obad ostat će upamćen kao dugogodišnji direktor Sajma automobila na Jakuševcu, najvećeg u Europi, koji je pod njegovim vodstvom prerastao u sajam razne rabljene robe (poznat i pod imenom Hrelić), ali prije svega postao mjesto susreta i druženja koje dnevno posjećuje i do ljudi. Od 1. siječnja Stjepan Obad bio je u mirovini, ali nije mu bilo suđeno da u njoj dugo uživa i da se zasluženo odmara u svojoj kući u Kukljici, uz suprugu, dva sina, kćer i četiri unuke. Stjepan Obad pokopan je na Mirogoju 19. ožujka u nazočnosti više stotina prijatelja i štovatelja koji će ga prije svega pamtiti kao dobrog čovjeka koji je s lakoćom sklapao i održavao prijateljstva. U ime Češke besede Zagreb, Vijeća češke nacionalne manjine Grada Zagreba i Hrvatsko-češkog društva oproštajni govor održao je Juraj Bahnik. M. L.

20 Novi umjetnički projekt Zdenke Pozaić i Dušana Karpatskog Veliki Holan u novom, bibliofilskom izdanju Dubravka Dorotić Sesar Noć s Hamletom će se pojaviti u novom sjaju, zahvaljujući ponajprije predanoj suradnji nekolicine hrvatskih i čeških umjetnika, prevoditelja i kritičara te suradnji Nacionalnih knjižnica u Zagrebu i Pragu Dugogodišnja lijepa i plodonosna hrvatsko-češka kulturna suradnja, posebno suradnja između hrvatskih i čeških pisaca, prevoditelja i likovnih umjetnika, i nije neka osobita novost. Ovoga trenutka velika je novost već pripremljeno bibliofilsko izdanje glasovite poeme Vladimíra Holana Noć s Hamletom u hrvatskom prepjevu, i to u sklopu pjesničko-grafičke mape naše vodeće slikarice, grafičarke Zdenke Pozaić. Holan će se tako pojaviti u novom sjaju, zahvaljujući ponajprije predanoj suradnji nekolicine hrvatskih i čeških umjetnika, prevoditelja i kritičara te suradnji Nacionalnih knjižnica u Zagrebu i Pragu. Uz vrhunski prepjev Slavka Mihalića i Dušana Karpatskoga ovo dvojezično izdanje osim Holanove poeme sadrži još jedan izvorni umjetnički tekst 10 grafičkih listova Zdenke Pozaić. Poznatim imenima pridružuju se i autori predgovora hrvatski književni kritičar Zdravko Zima i češki likovni kritičar dr. Jiří Šetlík. Sve bibliografske napomene i sve prijevode potpisuje Dušan Karpatský. Iako je o nekoj knjizi, a pogotovo o jednom bibliofilskom pjesničko-grafičkom djelu, nezahvalno govoriti prije njegove javne promocije, ovdje želimo skrenuti pozornost potencijalne publike na vrijednosti ovoga izdanja. Vladimír Holan (Prag, ), pjesnik tajnovitih ponora ljudske duše, lirik duboke meditativnosti i izrazito sugestivnoga pjesničkoga izraza, jedno je od najvećih imena češkoga pjesništva uopće. Da bi dokučio skriveni smisao vječno napetih odnosa između života i smrti, postojanja i ništavila, zbilje i mita, dobra i zla, Holan se utječe poeziji, koja mu jedina omogućava da svoje misli i osjećaje oblikuje lirski ili epski, gnomski sažeto i metaforički snažno, pomoću izabranih jezičnih sredstava i vlastitih neologizama te originalnih, majstorskih stilskih postupaka. Njegove najpoznatije zbirke su: Triumf smrti (1930.), Kameni, přicházíš (Kamene, dolaziš, 1937.), Bolest (Bol, 1965.), Na sotnách (Na samrti, 1967.), Asklépiovi kohouta (Asklepiju pijetla, 1970.) i dr. Među njegovim epskim pjesmama Terezka Planetová (1943.), Cesta mraku (Put oblaka, 1945.), Příběhy (Zgode, 1963.) i dr. posebno mjesto pripada upravo poemi Noc s Hamletem (1964.). Holanovu Noć s Hamletom prvi je put u 3. broju Plamena objavio upravo Dušan Karpatský, tadašnji urednik poezije u tom praškom mjesečniku Saveza književnika Čehoslovačke. Iste godine, povodom 400. obljetnice rođenja W. Shakespeara, izišla je i kao knjiga u izdanju kuće Státní nakladatelství krásné literatury a umění (kasniji Odeon) u Pragu. Karpatský je Holanovu Noć s Hamletom filološki preveo na hrvatski krajem i početkom godine. Odmah je zamolio Slavka Mihalića da njegov prijevod prepjeva, odnosno da ga poetski izbrusi i uobliči. Zajedničko djelo češkoga kroatista i hrvatskoga pjesnika objavljeno je prvi put, zahvaljujući Igoru Zidiću, u Kolu Matice hrvatske broj 3/1971, a zatim, s još tisuću drugih stihova Vladimíra Holana, i kao knjiga u izdanju Nakladnoga zavoda Matice Hrvatske godine. U novom, bibliofilskom izdanju s linorezima Zdenke Pozaić, koje najavljujemo, Karpatský je prepjev na nekoliko mjesta detaljnije uskladio s izvornikom, i to prema izdanju Holanovih Sabranih djela (8. svezak, Odeon, Prag 1980.). Hrvatski pjesnik, prevoditelj i publicist Slavko Mihalić ( ) prepjevao je zajedno s Dušanom Karpatskim širi izbor stihova Vladimíra Holana Noć s Hamletom i druge pjesme (1981.). Nažalost, prepjev Noći s Hamletom izišao je tek nakon Holanove smrti. Karpatský je također priredio i na češki preveo izbor iz cjelokupne Mihalićeve poezije Neurvalý den (Silovit dan, 1998.). Prava suautorica ovoga bibliofilskoga djela, naša vodeća grafičarka Zdenka Pozaić 20

21 (1940.), dobro je poznata i hrvatskoj i češkoj publici. Njezin izraziti senzibilitet za poeziju dokazuje niz izdanja domaćih i stranih autora čije pjesme svojom likovnom interpretacijom pretvara u dvostruki umjetnički doživljaj. Do sada je objavila šest pjesničko-grafičkih mapa i četrdeset i tri naslova u BIBLIOTECI RIJEČ I SLIKA. Pokrenula je BIBLIOTEKU DUB (Marko Marulić, Ivo Vojnović), BIBLIOTEKU PJESNICI (izbor iz češke, talijanske i hrvatske poezije 20. stoljeća, D. Tadijanović), BIBLIOTEKU PJESNIK (V. Havel, A. Šoljan, V. Holan) i BIBLIOTEKU KAJDANKA (Chopin, Liszt, Wagner). O njoj je u nakladi Art magazina Kontura objavljena monografija I. Korbler i T. Maroevića O likovnim radovima Zdenke Pozaić, a posebno o njezinim grafičkim listovima u Holanovoj Noći s Hamletom piše češki povjesničar umjetnosti i likovni kritičar dr. Jiří Šetlík (1929.). Svestrani likovni znalac, znanstvenik, pedagog, urednik časopisa Výtvarná práce i autor niza likovnih monografija svoje rasprave i članke objavljuje u brojnim češkim kulturnim časopisima. O Holanovoj poeziji vrlo nadahnuto piše Zdravko Zima (1948.), naš priznati književni kritičar, feljtonist, esejist i kolumnist. Objavljuje u hrvatskim listovima i književnim Tri izložbe u Likovna umjetnica Zdenka Pozaić imala je u tri zapažene izložbe. Prvu, u Labinu (kolovoz rujan 2013.) na kojoj je izložila kolaže iz ciklusa K 33 posvećenog Kristu, u kojem niže radove u simboličnom broju njegovih godina, te grafike u tehnici linoreza i drvoreza iz ciklusa Hundertwasser u Zagorju posvećenog austrijskom slikaru, grafičaru i arhitektu. Druga je izložba održana u Velikoj galeriji grada Zaboka gdje su predstavljene grafike, kolaži, crteži i keramoskulpture (rujan listopad 2013.), a u studenom je izložila pjesničko grafičke mape i bibliofilska izdanja u zagrebačkoj knjižnici Marije Jurić Zagorke. Nakana da se umjetnicu predstavi i u Daruvaru, kao projekt naše tamošnje podružnice i partnera, zasad je još u fazi razrade. V. B. časopisima, a u svojim knjigama tematizira različite književne pojave i događaje. Pokretač i nositelj cijeloga projekta Holan Dušan Karpatský (Trebišov, 1935.) tako je poznat hrvatskoj književnoj sredini i toliko je zaslužan za češko-hrvatske književne veze da ga i ne treba predstavljati. Podsjetit ćemo samo na najznačajnije naslove iz njegove bogate bibliografije: Češka književnost i Slovačka književnost u Povijesti svjetske književnosti 7 (Zagreb 1975.), enciklopedija Malý labyrint literatury (Prag 1982.), bibliografija Croatica na češkom jeziku (Zagreb 1983.), antologije Zlatna knjiga češkoga pjesništva (Zagreb 2003.) i Koráb korálový. Tisíc let charvátské poezie v díle stovky básníků (Prag 2007.). Uredio je češki izbor iz Andrićevih (6 knjiga) i Krležinih djela (9 knjiga), knjižno je objavio preko 100 prijevoda iz južnosla venskih književnosti i nekoliko hrvatskih prijevoda iz češke književnosti. Holan mu je jedan od najdražih pjesnika, a bibliofilsko izdanje koje očekujemo pravi je knjižni biser kojim je likovna pjesnikinja Zdenka Pozaić još jedanput (nakon pjesničko-grafičke mape posvećene Havelu) ukrasila veliki bohemističko-kroatistički opus Dušana Karpatskoga. Ilustracije Ivana Antolčića povodom 85. rođendana Na najljepši mogući način krajem obilježen je 85. rođendan Ivana Ivice Antolčića, objavom monografije Ivan Antolčić Ilustracije. Njome je obuhvaćeno dugo razdoblje djelovanja u važnome segmentu široke lepeze bogatog mu stvaralaštva, a zapravo se podudara i s 50. obljetnicom njegova stupanja na hrvatsku javnu scenu samostalnom izložbom u zagrebačkoj Galeriji Studentskoga centra (1963.). Za taj su poklon zaslužni pjesnik i likovni kritičar Boris Vrga i nakladnička kuća Aura iz Siska. Tako se uz potporu Ministarstva kulture i Sisačko-moslavačke županije pred nama našla knjiga posvećena ilustraciji slikovnom tumačenju, objašnjenju ili ukrašanju teksta u knjizi, časopisu, novinama itd. kojom je Antolčić u dugom vremenskom razdoblju prisutan svojim jasnim i blistavim rješenjima, idejama i osobitim izričajem. Knjiga je zamišljena i ostvarena u nekoliko zaokruženih cjelina ilustracije književnih tekstova namijenjenih odraslim čitateljima, ilustracije književnih tekstova za djecu te ilustracije tekstova zavičajnih pisaca. Potom slijedi popis strukovnih nagrada i priznanja kojima se Antolčić može podičiti, kronološki pregled knjiga koje je ilustrirao, katalog reproduciranih radova (njih čak 255), bilješka o umjetniku te respektabilan popis do sada objavljenih knjiga jednako tako ustrajno marljivoga Borisa Vrge. Premda je obuhvaćeno čak 275 književnih naslova koji reprezentiraju Antolčićev mar u proteklom razdoblju, autor ostaje zdvojan je li ih baš sve pobrojao, pa mu valja zahvaliti na golemom naporu uloženom u njihovo pronalaženje i evidentiranje, dakako, i na stručnome osvrtu. Sve što je prikazano u ovoj vrijednoj knjizi dostatno je za razumijevanje i prepoznavanje umjetnika te svjedoči o promjenama izričaja kroz dugi niz godina kao i značenju takvog jednog stvaratelja na našim prostorima. Ono na što mi iz Hrvatsko-češkoga društva imamo razloga biti ponosni jest činjenica da je Ivan Antolčić član našega društva, da je ilustrirao i naše Susrete kada su bili još maloga formata, te da je u ovoj monografiji kao primjer objavljena i naslovnica broja 27 iz prosinca Inače, lani se naš Ivica radovao izdanju poštanske marke u povodu 100. obljetnice prvog izdanja romana I. B. Mažuranić Čudnovate zgode Šegrta Hlapića za koju je autorica, dizajnerica Sabina Rešić koristila njegovu ilustraciju Hlapića iz 1974., a onda je sudjelovao i na XI. memorijalu Ive Kerdića (Trienale hrvatskoga medaljerstva i male plastike) u Osijeku gdje se predstavio plaketom izrađenom u bronci pod nazivom Jelena s likom prerano mu preminule supruge. Vlatka Banek 21

22 I Česi proslavili ulazak Hrvatske u EU Gibonni na koncertu u Pragu Ulazak Hrvatske u EU proslavljen je i u Pragu raznim manifestacijama koje su vrhunac doživjele 21. lipnja koncertom Zlatana Stipišića Gibonnija na Václavskim náměstima, u organizaciji hrvatskog Veleposlanstva, Podravke i Gradske četvrti Prag 1. Gibonni se publici, u kojoj su uz Čehe i Hrvate bili i Crnogorci, Slovenci i turisti iz drugih zemalja, predstavio svojim novim albumom 20th Century Man, koji sadrži pjesme na engleskom, ali nisu izostali niti stari hitovi. Kao predgrupa nastupila je češka grupa Fru Fru. Gibonni je inače u Pragu, u Kongresnom centru, nastupio i u ožujku 2013., kao predizvođač na koncertu Micka Hucknalla iz bivše grupe Simply Red, a svoje dojmove iznio je na daruvarski češki tjednik Jednotu: Zavolio sam Češku. Ovdje je osnovan moj omiljeni klub Hajduk, nakon utakmice Sparte i Slavije. Kad je kod nas devedesetih godina bilo najgore, Česi su bili ti koji su nam prvi počeli dolaziti na more. Čim je rat završio odmah su nam se vratili. Zbog toga sam im zahvalan. Volim Češku i češke ljude. Imamo naime toliko toga zajedničko. Po mom mišljenju, češka povijest utjecala je na druge narode. Primjerice u Rijeci postoji rock klub Palach. Zanimljivo je da je Palach simbol ne samo kod vas, nego i kod nas, kazao je Gibonni koji se pohvalio da je pročitao sva djela Milana Kundere. Češkoj publici poručio je neka ostane takva kakva je: Ponosan sam na to kako su me primili kad sam bio prvi put u Pragu. Vaš sam prijatelj i kad budete htjeli da nastupim, makar i besplatno na nekoj humanitarnoj akciji, rado ću doći. Hrvatska se češkoj javnosti kao nova članica EU-a predstavila u prostorima češkog Ministarstva vanjskih poslova 8. svibnja u sklopu Dana pobjede i Dana otvorenih vrata češkog Ministarstva gdje je postavljena izložba Čudesna Hrvatska, a u vrtnom paviljonu izložba o moravskim Hrvatima. Hrvatsko Veleposlanstvo i Ured Hrvatske turističke zajednice u Pragu postavili su i informativni štand s promotivnim turističkim materijalima, a u suradnji s Predstavništvom Europske komisije u Pragu prezentirani su hrvatski kulinarski specijaliteti i vina. Svoj koncert održala je klapa Kampanel. Tijekom cijelog dana manifestacije je posjetilo više od 6000 ljudi. Dan kasnije u Ministarstvu je održan politički seminar Dobrodošlica Hrvatskoj u EU: Što Hrvatska donosi u EU i što EU donosi u Hrvatsku. O ulasku Hrvatske u EU govorili su potpredsjednik češke Vlade i ministar vanjskih poslova Karel Schwarzenberg, potpredsjednik hrvatske Vlade Neven Mimica, povjerenik EU-a za proširenje i susjedsku politiku Štefan Füle i potpredsjednik Konfederacije češke industrije Radek Špicar. Seminar je moderirala irska veleposlanica Alison Kelly, a prisustvovalo mu je 160 sudionika iz diplomatskog zbora, medija, gospodarstva i raznih međunarodnih i lokalnih organizacija te udruga koje se bave EU-om. I proslava Dana Europe 10. svibnja u parku Kampi bila je posvećena Hrvatskoj, gdje je uz promotivne štandove hrvatskog Veleposlanstva i HTZ-a, na kojima su prezentirana i hrvatska vina, nastupila i klapa Kampanel. Odjel za informiranje o europskim poslovima češke Vlade u suradnji s hrvatskim Veleposlanstvom 28. lipnja u Lihtenštajnskoj palači u Pragu priredio je manifestaciju European Cup of Tea with Croatian Flavour, gdje je predavanje o hrvatskoj europskoj politici održao veleposlanik Frane Krnić. Povodom ulaska Hrvatske u EU, hrvatska turistička ponuda, gastronomija i tradicija predstavljeni su u Ostravi, a u Vsetínu je organiziran Tjedan hrvatskog filma uz sudjelovanje gostiju iz Vrgorca koji je grad prijatelj tog istočnomoravskog mjesta. Od 19. do 30. lipnja publici su prikazani Majka asfalta, Kino Lika, Ćaća i Fine mrtve djevojke Dalibora Matanića koji je bio i glavni gost festivala, te Maršal Vinka Brešana, Metastaze Branka Schmita, Potonulo groblje Mladena Jurana, Korak po korak Biljane Čakić Veselić, Što je muškarac bez brkova Hrvoja Hribara, Pravo čudo Lukasa Nole, Konjanik Branka Ivande, Noćni Brodovi Igora Mirkovića, Josef Stanislava Tomića i Dva igrača s klupe Dejana Šorka. Izložene su i fotografije Vrgovca fotografa Jure Divića. Marijan Lipovac Zadrani u EU uz Čechomor Povodom ulaska Hrvatske u EU, u Zadru je 27. lipnja koncert održala češka grupa Čechomor. Koncert je rezultat suradnje Veleposlanstva Češke, Čeških centara iz Praga te Grada Zadra, a sponzor je bila tvrtka Pivovary Staropramen putem Zagrebačke pivovare koja u Hrvatskoj drži licencu za proizvodnju piva Staropramen. Nastupu grupe Čechomor prethodio je nastup zadarske klape Kaleta. Čechomor je u sklopu svog vrlo profesionalnog nastupa očarao i rasplesao stotine prisutnih slušatelja, među kojima je bilo i mnogo čeških turista, a ujedno je hrvatskoj publici proširio vidike i približio bogatstvo suvremene češke kulture. M. L. 22

23 Predsjednik Zeman u Zagrebu Češki predsjednik Miloš Zeman boravio je je 30. lipnja i 1. srpnja u radnom posjetu Zagrebu gdje je sudjelovao na proslavi ulaska Hrvatske u EU održanoj na Trgu bana Jelačića te na svečanoj večeri koju su organizirali predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović. Povijesnom trenutku kada je Hrvatska u ponoć 1. srpnja postala 28. članica EU-a predsjednik Zeman nazočio je s još nizom delegacija predvođenih najvišim predstavnicima zemalja Unije i zemalja jugoistočne Europe. Na marginama svečanog programa, Zeman se sastao s predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem. M. L. Ines Troha Brdar nova veleposlanica u Pragu Ines Troha Brdar nova je hrvatska veleposlanica u Pragu. Dužnost je službeno preuzela 9. siječnja kad je predala vjerodajnice češkom predsjedniku Milošu Zemanu koji je tijekom razgovora izrazio nadu da će suradnja dviju zemalja biti jednako uspješna kao ona u turizmu. Ines Troha Brdar prije odlaska u Prag bila je voditeljica Samostalne službe za Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku te Zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Rođena je 1965., a do sada je obnašala dužnosti zamjenice šefa kabineta ministra vanjskih poslova, savjetnice za politička pitanja u veleposlanstvima u Čileu i Slovačkoj, otpravnice poslova u Čileu, voditeljice Deska za odnose s Češkom i Slovačkom te načelnice Odjela za politička pitanja EU. Tijekom pregovora Hrvatske s EU-om bila je voditeljica radne skupine za poglavlja Vanjska, sigurnosna i obrambena politika i Ostala pitanja. Osim diplomatskog iskustva, nova veleposlanica ima i daleko češko porijeklo jer su joj se preci iz Moravske doselili u Slavoniju, a na dužnosti u Pragu neće imati problema s jezikom jer govori slovački. Ines Troha Brdar šesta je hrvatska veleposlanica u Češkoj, a njeni prethodnici bili su Zlatko Stahuljak, Zoran Pičuljan, Viktor Brož, Marijan Ramuščak i Frane Krnić. M. L. Ugovor o kulturnoj suradnji Hrvatske i Češke Ministrice kulture Hrvatske i Češke, Andrea Zlatar Violić i Alena Hanáková, potpisale su 4. srpnja u Pragu Program kulturne suradnje između dvaju ministarstava u naredne tri godine, utemeljen na Sporazumu o kulturnoj suradnji iz Programom je uz ostalo predviđeno poticanje izravne suradnje među ustanovama i udrugama u području kulture i umjetnosti, posebno u području opere, baleta, plesa i kazališta te glazbenih i koncertnih ustanova. Isto tako, u planu je i suradnja galerija i muzeja, kao i razmjenu reprezentativnih umjetničkih izložbi. Što se tiče kulturne baštine, dvije zemlje će se međusobno obavještavati o nacionalnom zakonodavstvu te poduzimati mjere sprečavanja nezakonitog uvoza, izvoza i prijenosa vlasništva kulturnih dobara. Poticat će se i suradnja između knjižnica, književnika, prevoditelja i izdavačkih kuća. Podršku će imati i suradnja Hrvatske kinoteke i Nacionalnog filmskog arhiva u Pragu. Hrvatska i Češka surađivat će i u području zaštite i očuvanja kulturnopovijesnog nasljeđa i stvaralaštva nacionalnih manjina. V. B. 23

24 Kardinal Josip Bozanić bio je Papin izaslanik na proslavi ćirilometodskog jubileja u Velehradu Hrvatska kultura bila bi uvelike osiromašena bez čeških velikana duha Kardinal Bozanić Čehe je oduševio time što je cijelu misu i propovijed izrekao na češkom Kad se slavila tisućita godišnjica smrti svetog Metoda, Česi su na svečanost u Velehrad htjeli pozvati senjskog biskupa Jurja Posilovića, kasnijeg zagrebačkog nadbiskupa, da im održi misu na staroslavenskom jeziku, budući da je uz krčkog biskupa bio jedini katolički biskup koji je to smio. No Posiloviću je već unaprijed Franjo Josip preko papinskog nuncija u Beču zabranio da takav poziv prihvati i proslava je na koncu imala tek lokalni karakter. Danas kad i Česi i Hrvati uživaju slobodu i samostalnost takve epizode pripadaju povijesti. Zalaganje Ćirila i Metoda za ravnopravnost svih jezika u Crkvi zaživjelo je nakon Drugog vatikanskog koncila, Velehrad je posjetio i papa Ivan Pavao II., a Česi su očekivali da će im na proslavu jubileja 1150 godina od dolaska slavenskih apostola u Veliku Moravsku doći Benedikt XVI. Njegova ostavka je međutim sve promijenila, no Česi nisu odustali pa su odmah po izboru pape Franje i njemu uputili službeni poziv da 5. srpnja posjeti Velehrad. Iz logističkih razloga bilo bi nepraktično da prvi posjet novog pape inozemstvu bude u jedno malo mjesto bez dovoljno infrastrukture potrebne za prihvat stotina tisuća hodočasnika koje bi ultrapopularni papa privukao, pa ako je i želio udovoljiti Česima, Franjo je morao odustati. No za izaslanika na svečanosti u Velehradu imenovao je upravo zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića pa je tako ne samo ispravljena nepravda nanesena njegovom prethodniku Posiloviću 1885., nego i pružena prilika da se još jednom demonstrira hrvatsko-češko zajedništvo. Papa je za svog izaslanika poslao kardinala koji dolazi iz Česima bliske zemlje u kojoj se ćirilometodska baština najbolje sačuvala, a koji je usto rodom s glagoljaškog Krka i nasljednik jednog Čeha, prvog zagrebačkog biskupa Duha. Kardinala Bozanića Česi su srdačno dočekali odmah po slijetanju u Prag 4. srpnja, a zatim i po dolasku u Velehrad gdje se u pratnji svog domaćina, praškog nadbiskupa kardinala Dominika Duke, susreo i s češkim predsjednikom Milošem Zemanom i premijerom Jiříjem Rusnokom. Idućeg dana Bozanić je predvodio svečanu misu na otvorenom pred hodočasnika, a Čehe je oduševio time što je cijelu misu i propovijed izrekao na češkom. Nalazimo se na svetom tlu na kojem su solunska braća Ćiril i Metod, na poziv kneza Rastislava, započela svoje apostolsko poslanje među Slavenima«, rekao je kardinal istaknuvši da poruka Solunske braće nije izgubila svježinu. Oni nas i danas uče kako graditi zajedništvo europske obitelji poštujući posebnosti pojedinih naroda i njihovih kultura. U evangelizaciji su svojom nadarenošću stvorili kulturnu cjelinu na temelju Svetoga pisma, spajajući vjeru, jezik, pismo, obred i kulturu. Sveta braća nisu novim pristupom prekinula postojeće, nego su gradila i poboljšala ono što su zatekla. Bila im je poznata važnost identiteta, kao i specifičnosti pojedinih naroda, a isto tako i važnost zajedničke vjere u krilu Crkve, koja povezuje i počiva na zaglavnom temelju Isusu Kristu. U sadašnjim okolnostima u kojima živi Europa i europski narodi poruka te dvojice zaštitnika Europe nije izgubila svježinu. Oni nas i danas uče kako graditi zajedništvo europske obitelji poštujući posebnosti pojedinih naroda i njihovih kultura. Zato se u Velehradu, gdje je blaženi papa Ivan Pavao II. prepoznao jedan od zaglavnih kamena europskoga jedinstva, utječemo moćnomu zagovoru svetih zaštitnika Europe, moleći ih da nam izmole snagu za 24 vjerodostojno življenje evanđelja i milost ujedinjenja svih Kristovih vjernika, kazao je Bozanić. Nazočni su često njegovu propovijed prekidali pljeskom, a posebno kad je podsjetio na veze Hrvata i Čeha: Draga braćo i sestre, danas sam ovdje s vama i kao zagrebački nadbiskup, hodočasnik iz Hrvatske. Prvi biskup zagrebački bio je biskup Duh, u jedanaestom stoljeću, za kojega povijesni spomen govori da je bio po narodnosti Čeh. Otada pa sve do današnjih dana postoji neprekinuta veza između hrvatskoga i češkoga naroda, do te mjere da bi naša kultura bila uvelike osiromašena bez čeških velikana duha ili pak bez susretišta na kojima su se nalazili Česi i Hrvati. Mnogi su ljudi i događaji ispreplitali povijest naših dvaju naroda, a u temelju je toga zajedništva duhovnost koju je najviše oblikovala kršćanska radosna vijest. Kardinal Duka zahvalio je Bozaniću na propovijedi izrečenoj na tako lijepom češkom jeziku. Na kraju mise govor je održao i predsjednik Zeman koji je istaknuo da sv. Ćiril i Metod nisu među slavenske narode došli s mačem, nego s kulturnom riječju te da je ta poruka važna za današnji život češkoga društva i izgradnju nacionalnoga identiteta. Kardinal Bozanić je 6. srpnja prisustvovao i zasjedanju Češke biskupske konferencije gdje je predstavio crkvu u Hrvatskoj i njene aktivnosti. Sada smo zajedno dio Europske unije koja je naša zajednička kuća. Prepoznajmo važnost buđenja savjesti kršćana i katolika, kako bismo zajedno bili spremni dati vlastiti doprinos u društvu, u vrijednostima povezanima sa životom, s kojima se ne može trgovati«, kazao kardinal Bozanić koji je tijekom posjeta Češkoj dao i nekoliko intervjua, među njima i za Katolický týdeník. Ondje je objasnio zašto je odlučio Česima govoriti češki: Kad sam bio imenovan papinskim izaslanikom, razmišljao sam kako tu zadaću najbolje obaviti. Odlučio sam inspirirati se upravo sv. Ćirilom i Metodom koji su služili liturgiju i navješćivali evanđenje slavenskim jezikom. Učinilo mi se prikladnim držati se tog primjera i pokušati služiti misu na jeziku naroda kojem sam došao. Sudeći po reakcijama domaćina, bio je to pun pogodak. Marijan Lipovac

25 Košatka: Reći ne može ćirilici znači biti i protiv Čeha Češki veleposlanik u Hrvatskoj Martin Košatka dao je 18. prosinca intervju Večernjem listu u kojem je iznio stav o inicijativi za raspisivanjem refenduma na kojem bi građani Hrvatske odlučili treba li granica za uvođenje dvojezičnosti u nekoj jedinici lokalne i regionalne samouprave s 30 posto biti podignuta na 50 posto. Iako su pokretači referenduma inicijativu nazvali Vukovar ne ćirilici, namjeravaju ograničiti prava svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj. To je kristalno jasno. Zbog imena inicijative te zbog načina na koji je predstavljena, mnogi koji su je podržali nisu shvatili da su potpisom zapravo izrazili želju da ograniče prava svih nacionalnih manjina koje žive u Hrvatskoj, što uključuje i češku manjinu. Zagovornici referenduma i neki političari tvrde kako će se podizanjem praga sa 30 na 50 posto Hrvatska prilagoditi nekim EU praksama ili standardima. No primjer Češke, gdje je granica postavljena na 10 posto, potvrđuje da su u krivu. Kad govorimo o minimalnom postotku pripadnika nacionalne manjine da bi u nekoj jedinici manjinska zajednica imala sva prava nacionalnih manjina, u državama EU ne postoji standard. Budući da je demografska slika svake države kompleksna i vrlo različita, postoje i različite prakse među članicama Unije. Stoga, prag od 50 posto sam po sebi ne bi bio problem. No kad već govorimo o standardima Unije, ako postoje bilo kakvi standardi, onda se oni odnose na kontinuirani rad na unapređenju prava manjina te na zadržavanje visokih standarda manjinskih prava. Svakako se ne odnose na uskraćivanje ili ograničavanje prava, tako da je problem negativan smjer. U tom kontekstu, moramo spomenuti i međunarodne ugovore koje je Hrvatska potpisala te obaveze koje je preuzela u pristupnom procesu Uniji, kazao je Košatka koji je upozorio da bi podizanje praga s 30 na 50 posto značilo da bi Česi izgubili pravo na dvojezične natpise čak i u općini Končanica gdje su, s 47 posto udjela u stanovništvu, najbrojnija nacionalna skupina. M. L. Bohuslav Sobotka Konačno nova vlada u Češkoj Nakon što je češki premijer Petr Nečas u lipnju dao ostavku radi ljubavno-korupcijskog skandala u kojem je bila zloporabljena i obavještajna služba, Češka je dobila tehničku vladu pod vodstvom Jiříja Rusnoka, a nakon parlamentarnih izbora provedenih u listopadu i novu koalicijsku vladu na čelu sa socijaldemokratom Bohuslavom Sobotkom koja je formirana tek u siječnju nakon teških međustranačkih pregovora. ČSSD je sklopio koaliciju s novom strankom ANO (Akcija nezadovoljnih građana), čiji je predsjednik Andrej Babiš postao ministar financija, i s kršćanskim demokratima čiji je čelnik Marián Jurečka preuzeo mjesto ministra poljoprivrede. Budući da se ova trojica podosta razlikuju u gledištima, bit će zanimljivo pratiti kako će ubuduće ta vlada funkcionirati. Najzanimljiviji su, kako to vide komentatori, budući potezi i snalaženje na novoj dužnosti milijardera, medijskog tajkuna i populista Andreja Babiša. Nakon parlamentarnih izbora jasno je samo jedno birači su mu povjerovali kao i njegovoj stranci ANO i rekli ano odnosno hrvatski da. Naime, socijaldemokrati su postigli rezultat od 20,47 posto glasova a Babiševa stranka je druga s 18,66 posto. Njegov je glavni moto državu voditi kao što se vode poduzeća. Međutim, kritičari ukazuju na to da je koncentrirao previše moći gospodarske, političke i medijske, a asocira ih i na nešto već viđeno Italiju i Berlusconija. V. B. Na osobnoj iskaznici i s cjediljkom na glavi Cjediljka za tijesto u Češkoj je priznata kao vjersko pokrivalo za glavu. Lukáš Nový iz Brna u kolovozu uspio je dobiti dozvolu da se za osobnu iskaznicu slika s cjediljkom na glavi, kao što mu nalaže njegova pastafarijanska vjera. Predstavnik Gradskog vijeća za odnose s javnošću Pavel Zara objasnio je: Njegov zahtjev je u skladu sa zakonima Češke prema kojima je dozvoljeno nositi predmete na glavi iz religijskih ili medicinskih razloga, ako ne sakrivaju lice. Nový tvrdi da je član Crkve letećeg špageti čudovišta ili pastafarijanizma koji tvrdi da je nevidljivi izvanzemaljac od špageta i čufti stvorio svemir poslije teškog pijanstva. U zemlji s najviše ateista u Europi vjerskog pluralizma očito ne manjka, ili je ipak riječ samo o uspjelom pokušaju izrugivanja s birokracijom. M. L. 25

26 Češka kraljevska kruna izložena nakon pet godina Od 10. do 19. svibnja Česi i svi posjetitelji Praga imali su priliku razgledati češku kraljevsku krunu i ostale krunidbene dragocjenosti žezlo, zlatnu jabuku i druge prateće predmete. Vijest o tome obišla je svijet, ali glavni razlog bilo je stanje češkog predsjednika Miloša Zemana koji se na svečanosti izlaganja tih dragulja pojavio u neobičnom stanju. Prema općoj ocjeni, razlog je bio alkohol, ali sam Zeman je tvrdio da se radi o virozi. Upravo je Zeman donio odluku da se češka kruna izloži u Vladislavskoj dvorani Praškog dvorca, i to povodom svog izbora za češkog predsjednika. Kruna se inače izlaže u posebnim okolnostima, a u posljednje vrijeme svakih pet godina, povodom (re)izbora čeških predsjednika. U devet dana krunu i ostale dragulje razgledalo je više od ljudi koji su čekali u dugim redovima i po nekoliko sati. To ne čudi ako se zna da se radi o jednoj od najvećih čeških svetinja i nacionalnih simbola koja se čuva u posebnoj prostoriji u kapelici svetog Václava u praškoj katedrali zaključana sa sedam brava. Da bi se kruna iznijela na svjetlo dana potrebno je da se zajedno okupi svih sedam osoba koje imaju ključeve. Uz predsjednika Zemana to su bili i premijer Petr Nečas, praški nadbiskup kardinal Dominik Duka, predsjednica Zastupničkog doma Miroslava Němcová, predsjednik Senata Milan Štěch, gradonačelnik Praga Bohuslav Svoboda i prepošt praškog kaptola biskup Václav Malý. Iako ju se naziva krunom svetog Václava, ona je nastala četiri stoljeća nakon smrti češkog sveca zaštitnika, kad ju je dao izraditi kralj Karlo IV., a na današnjem mjestu čuva se od kad ju je car i kralj Leopold II. vratio iz Beča gdje ju je bila odnijela njegova majka Marija Terezija. Kruna je izrađena od 22-karatnog zlata i ukrašena je s 96 dragulja. U križu na vrhu krune navodno se nalazi trn iz Isusove trnove krune, o čemu svjedoči i natpis Hic est spina de corona Domini. Zbog toga se vjeruje da kruna ima neobične moći i da će svatko tko ju neovlašteno stavi na glavu umrijeti u narednih godinu dana. Nacistički protektor Češke i Moravske Reinhard Heydrich navodno je krunu stavio na glavu svom sinu koji je poginuo dvije godine kasnije, a sam Heydrich je ubijen Očito se s češkom kraljevskom krunom nije pametno igrati. M. L. Češkoj čak osam medalja u Sočiju Čak osam medalja, po dvije zlatne i brončane te četiri srebrne, osvojili su češki sportaši na zimskim olimpijskim igrama u Sočiju, što je povijesni uspjeh, veći od onog u Vancouveru kad su se Česi vratili sa šest medalja. Martina Sáblíková osvojila je zlato u Martina Sáblíková 26 Gabriela Soukalová brzom klizanju na 5000 metara i srebro na 3000 metara, Eva Samková osvojila je zlato u snowboard crossu, a tri srebra i dvije bronce osvojili su biatolonci, među kojima je Gabriela Soukalová proglašena i jednom od najljepših olimpijki. Uspjeh svojih sportašica Česi tumače njihovom vlastitom upornošću i sposobnošću jer imale su lošije uvjete za treniranje i manje sponzora od konkurencije, dok je uspjeh u biatlonu očito rezultat kvalitetnog sustava, budući da u Novém Městu na Moravě postoji dobro uređen teren za taj sve popularniji sport. Gorak okus je međutim ostavio neuspjeh češke hokejaške reprezentacije u borbi za medalju jer ispali su još prije četvrtfinala, no Česi se nadaju da će još veći uspjeh ostvariti na olimpijadi u Pjongčangu u Južnoj Koreji jer će većina sadašnjih osvajača medalja biti u sportski najboljim godinama, a njihovi mlađi kolege će steći potrebno iskustvo. M. L.

27 Tomášu Halíku Nobelova nagrada za duhovnost Tomáš Halík, jedan od najpoznatijih čeških katoličkih svećenika, nagrađen je 13. ožujka Templetonovom nagradom koju se naziva i Nobelovom nagradom za duhovnost. Nagradu mu je dodijelila Templetonova zaklada sa sjedištem u Londonu zbog zasluga za slobodu, demokraciju i zalaganje za dijalog među religijama. U obrazloženju se podsjeća i na Halíkovu ulogu u Baršunastoj revoluciji nakon koje je postao predsjednik Češke katoličke akademije te savjetnik kardinala Františeka Tomášeka, kao i predsjednika Václava Havela koji ga je čak spomenuo kao svog mogućeg nasljednika. Halíku će nagrada biti svečano uručena u svibnju, a nakon toga čeka ga više predavanja diljem svijeta. Halík je izjavio da se nada susretu s papom Franjom koji je, kako je kazao, njegova krvna grupa. Tomáš Halík rođen je 1948., a za svećenika je zaređen i tijekom komunizma djelovao je tajno, u podzemnoj crkvi. Danas je župnik studentske župe sa sjedištem u crkvi svetog Salvatora pored Karlovog mosta u Pragu te predaje sociologiju na Filozofskom fakultetu. Često istupa u javnosti komentirajući aktualna događanja i jedan je od glavnim moralnih autoriteta u Češkoj. Papa Benedikt XVI. mu je dodijelio titulu monsinjora. Zanimljivo je da Templetonova nagrada iznosi 1,1 milijun funti i da je bogatija od daleko poznatije Nobelove. Nagradu je osnovao filantrop John Templeton koji je smatrao da Nobelovoj nagradi nedostaje duhovna dimenzija. Prvu Templetonovu nagradu je dobila Majka Terezija, a u posljednje dvije godine dobitnici su bili Desmond Tutu i Dalaj Lama. M. L. Made in Czechoslovakia, ponovno? Je li moguć povratak oznake Proizvedeno u Čehoslovačkoj pitanje je na koje će vjerojatno ubrzo dati odgovor nova češka vlada u dogovoru s onom slovačkom, bude li ta inicijativa, o kojoj su razgovarali slovački premijer Robert Fico i bivši češki premijer Jiří Rusnok, došla na stol. Povratak oznake Made in Czechoslovakia«mogao bi biti obostrano koristan jer je orijentiran na širenje tržišta, odnosno, vraćanje na ranija tržišta. Poznato je da su se proizvodi negdašnje Čehoslovačke dobro plasirali u dijelovima Azije i Afrike. Zamjena starog brenda s dva nova, čini se, tamo baš i nije tako uspješno prošla. No postavlja se i nekoliko drugih pitanja koja će valjati razriješiti. Prvo, radi li se o robi zajedničke proizvodnje ili ne, hoće li se međusobni odnosi rješavati putem dogovorenih kvota komplementarnih proizvoda ili na drugi način, jer treba voditi računa o potrebi održanja dostignutog stupnja suradnje i povjerenja dviju zemalja, a onda treba naći i riješenje za problem deklariranja robe imenom nepostojeće zemlje. Čini se, kako sada stvari stoje, da je ovo potonje najmanji problem jer ovisi o zahtjevima svake zemlje uvoznice ponaosob. V. B. Umro zloglasni Vasil Biľak U Bratislavi je u dubokoj starosti 6. veljače umro Vasil Biľak, jedan od najozloglašenijih čehoslovačkih komunističkih političara koji je odigrao negativnu ulogu u gušenju Praškog proljeća i represijama koje su uslijedile. Rodio se 11. kolovoza u selu Krajná Bistra na istoku Slovačke i po narodnosti je bio Rusin, a po zanimanju krojač. Član Komunističke partije Čehoslovačke postao je 1945., a od do bio je član Centralnog komiteta. U doba Praškog proljeća bio je na čelu Komunističke partije Slovačke i kao predstavnik rigidnog partijskog krila u kolovozu potpisao je pozivno pismo vojskama Varšavskog pakta koje je bilo izlika za okupaciju Čehoslovačke. Od tada pa sve do bio je u partijskom vrhu zadužen za odnose s inozemstvom i ideologiju. Nakon Baršunaste revolucije, u prosincu izbačen je iz partije i od tada do smrti živio je povučeno u Bratislavi. Zbog potpisa na pozivnom pismu protiv Biľaka je slovačko pravosuđe pokrenulo kazneni postupak koji je obustavljen, budući da je Biľak tvrdio da njegov potpis na pismu nije autentičan. Grafolozi pak nisu mogli utvrditi istinu jer Rusija nije željela dostaviti original pisma, nego samo kopiju koju je Václavu Havelu poklonio ruski predsjednik Boris Jeljcin. Među nekoliko desetaka nazočnih na Biľakovom ispraćaju u Bratislavi bio je i 91-godišnji Miloš Jakeš, posljednji generalni sekretar KPČ. M. L. 27

28 Češka ili Čečenija problemi s nazivom Češke Republike Za Češku se predlagao i naziv zamorac Marijan Lipovac Je li Češka islamska republika i je li se njen prvi predsjednik zvao Džohar Havel? Sudeći po jednom bivšem članu CIA-e, odgovor je potvrdan. Naime, u travnju tijekom maratona u Bostonu dogodio se bombaški napad u kojem su poginule tri, a ranjene 144 osobe. Nakon što su napadači identificirani kao Čečeni, navedeni agent je u razgovoru za CNN pomiješao Češku i Čečeniju pa je europsku državu s najviše ateista proglasio islamskom republikom, a za bombaša Džohara Carnajeva ustvrdio da je dobio ime po prvom češkom predsjedniku, umjesto po pokojnom čečenskom vođi Džoharu Dudajevu. Sličnih zamjena Češke i Čečenije u SAD-u je bilo još, posebno na društvenim mrežama gdje se moglo naći i pozive na bombardiranje Praga, što je s razlogom uznemirilo i naljutilo Čehe i učvrstilo stereotip o Amerikancima kao neznalicama kad je zemljopis u pitanju. Službeno je morao reagirati i češki veleposlanik u Washingtonu Petr Gandalovič pojašnjavajući notorne činjenice da se Češka nalazi u srednjoj Europi, a da je Čečenija dio Ruske Federacije. Zlu ne trebalo naglasio je i da je Češka odani saveznik u borbi protiv terorizma. Češka je tako ušla u društvo zemalja poput svoje susjede Slovačke koju se učestalo brka sa Slovenijom (učinio je to jednom i bivši američki predsjednik George Bush dok je bio guverner Texasa), Austrije koju se zbog dva slova manje u imenu miješa s Australijom, Litve i Latvije, baltičkih država sličnog imena ili pak srednjoazijskih Stanova. Osim američke ignorancije, Česi su krivca za cijelu situaciju pronašli i u svojim redovima i optužili svoje sunarodnjake koji žive u SAD-u jer navodno svoju domovinu na engleskom ne nazivaju Czech Republic Zamjena Čečena s Česima aktualizirala je problem imena češke države koji postoji od njena osamostaljenja i to ne samo u stranim jezicima, nego i u češkom nego Czechia, što je vrlo slično nazivu Chechnya. I tako se ponovno aktualizirao problem imena češke države koji postoji od njena osamostaljenja i to ne samo u stranim jezicima, nego i u češkom. Zvuči neobično, ali kod Čeha nema jedinstvenog stava o tome kako bi trebao glasiti zemljopisni naziv njihove države koja se službeno zove Češka Republika, budući da osim države koju Hrvati zovu Češka postoji i istomena povijesna pokrajina. Na češkom njeno ime glasi Čechy, a u drugim joj je jezicima ime izvedeno od latinskog naziva Bohemia, nastalog prema keltskom plemenu Boji engleski Bohemia, njemački Böhmen, francuski Bohéme, talijanski Boemia. Druge dvije povijesne češke pokrajine su Moravska (češki Morava) i dio Šleske (češki Slezsko), a stvaranjem samostalne Češke Republike pojavilo se pitanje kako glasi jedinstveno ime za teritorij sastavljen od Češke, Moravske i Šleske. Češko Ministarstvo vanjskih poslova i češki geografi preporučili su da neslužbeni naziv države bude Česko, što je u skladu s praksom u češkom jeziku da imena država završavaju na -sko, primjerice Chorvatsko. Kao englesko ime preporučeno je Czechia, njemačko Tschechien, francusko Tchequie, a španjolsko Chequia. No mnogi su Česi ime Česko doživjeli kao nasilje nad jezikom i barbarizam jer im jednostavno nije ulazilo u uho. Prevedeno na hrvatske prilike, Česi su reagirali kao što bi i Hrvati da netko odluči da pojam Hrvatska označava samo središnju Hrvatsku, a da se cijela država zove Hrvatija. No, za to nema potrebe jer je pojam Hrvatska i njegove strane izvedenice koji je do prije stotinjak godina označavao samo današnju središnju Hrvatsku, danas općeprihvaćen za cijelu Republiku Hrvatsku. Pojam Čechy, međutim, nikada nije pokrio i područja Moravske i Šleske, iako je bilo takvim pokušaja, a razlog je vjerojatno i to što se granice čeških povijesnih zemalja, za razliku od hrvatskih, nisu mijenjale od srednjeg vijeka. Dok su se teritoriji Hrvatske, Slavonije i Dalmacije kroz stoljeća isprepletali, Česi su uvijek znali što je Češka, što Moravska, a što Šleska. I dok je Zagreb nekada bio glavni grad Slavonije, Prag nikad nije bio metropola Moravske. Razlog zašto nije bilo zajedničkog naziva za te tri pokrajine u jednoj riječi, već se za njih koristio naziv Češke zemlje, ili Zemlje češke krune jest i taj što one do nisu činile samostalnu cjelinu. Još od srednjeg vijeka formalno su bile dio Svetog Rimskog Carstva, zatim Habsburške Monarhije, a od Čehoslovačke koju su Česi prihvatili kao svoju državu i identificirali se s njom i njezinim nazivom. Kad je država federalizacijom podijeljena na Češku Socijalističku Republiku i Slovačku Socijalističku Republiku, pokazalo se da treba odabrati naziv za češku polovicu zemlje budući da su Slovaci već stoljećima koristili naziv Slovensko za svoju domo- 28

29 vinu. Tada je predložen naziv Česko, koji je prvi put zabilježen još 1777., ali kao sinonim za ime Čechy za pokrajinu Češku. Od termin Česko uveden i u Rječnik književnog češkog jezika kao naziv češkog dijela federacije, ali u govornom jeziku do kraja Čehoslovačke nije zaživio. Nakon u češkoj se javnosti najčešće upotrebljavao politički naziv države, Česká republika, ili skraćeno ČR, dok su praški mediji pokušali za cijelu zemlju koristiti naziv Čechy, što je izazvalo protivljenje u Moravskoj pa je u Brnu osnovana udruga kojoj je cilj propagirati naziv Česko. Zar odlazite na odmor u Francusku Republiku?, bio je jedan od argumenata u korist terminu Česko koji se od sve češće koristi, posebno u medijima i u nazivima tvrtki, a i u anketama Česi izražavaju sve manji otpor prema riječi Česko. No među protivnicima naziva Česko bio je prvi češki predsjednik Václav Havel koji je rekao da se, kad čuje tu riječ, osjeća kao da puževi balavci plaze po njemu. Sličan stav imao je i njegov nasljenik Václav Klaus, dok sadašnji predsjednik Miloš Zeman u svojim engleskim istupima često koristi naziv Czechia, a lani je tijekom posjeta Jeruzalemu pohvalio izraelskog predsjednika Shimona Peresa što je učinio isto. Češki sportaši i danas na svojim dresovima imaju politički naziv svoje države, a ponekad na engleskom i samo Czech, što stvara dojam da engleski naziv Češke glasi Czech, a ne Czechia. I u drugim se jezicima najčešće koristi termin Češka Republika pa čak i u hrvatskom gdje za to nema potrebe osim u službenim dokumentima i ako se želi naglasiti razlika između pokrajine Češke i države Češke. Inače, bilo je i drugih prijedloga kako kraće nazvati Češku Republiku. Predlagao se uz ostalo naziv Čechie (tj. Čehija ) koji potječe iz vremena narodnog preporoda kad je nastao i sličan naziv Slavija. Čechie se naziv i skulpture žene na praškom Narodnom muzeju koja personificira Češku, a danas se tako zove jedan praški hotel i nekoliko sportskih klubova. No i to ime pokriva samo pokrajinu Češku i nastajali su novi prijedlozi Českomoravsko, Českozemsko, Čechrava, Čemsko, a posebno šaljivi bili su prijedlozi Morče (inače češki naziv za zamorca), Slezmorče, Havlostan, Vaclavia, Smetania, Vltavia, Pilsnerland i Budvarostan. Da je neki od tih naziva doista bio usvojen, ne bi bilo nepotrebnog povezivanja Čeha i Čečena niti bi Česi bili prozivani za islamizam, ali bilo bi to nasilje nad jezikom i češkom povijesnom baštinom. No niti taj naziv ne bi bio široko prihvaćen pa bi Česi i dalje bili možda jedini narod koji ima dileme kako zvati svoju državu. Napokon Krležina sabrana djela na češkom Najveći češki kroatist Dušan Karpatský napokon je uspio odjednom, u sedam knjiga objaviti sabrana djela Miroslava Krleže u češkom prijevodu. Prvo izdanje, u devet knjiga, oteglo se, zahvaljujući političkim (ne)prilikama, od njegovih studentskih dana do mirovine. Spisy Miroslava Krleži predstavljeni su u Pragu 12. prosinca 2013., a objavio ih je nakladnik Big Ben Bookshop i udruga građana bivše Jugoslavije Lastavica, uz financijsku pomoć hrvatskog Ministarstva kulture od eura. Na promociji je bila i ministrica Andrea Zlatar Violić i glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža Antun Vujić. S timom prevoditelja Irena Wenigová, Jiří Fiedler, Milada Nedvědová, Otakar Kolman, Věra Vrzalová, Josef Hiršal i Jana Štroblová Karpatský je češkoj publici podario ova Krležina djela: Hrvatski bog Mars zajedno s dramom Galicija te Kronologijom života i djela Miroslava Krleže; ciklus novela Hiljadu i jedna smrt; Glembajevi - proza i drame; slijedi svezak s romanima Povratak Filipa Latinovicza i Na rubu pameti; roman Banket u Blitvi I-III, zatim Legende i drame Vučjak, Golgota, Aretej i Pogovor uz dvije drame, a sedmi svezak pod nazivom Planetárium sadrži dnevnički zapis Djetinjstvo , Balade Petrice Kerempuha i izbor pjesama, 11 eseja i kompletnu bibliografiju češke krležijane. Dušan Karpatský Krleža je težak. Mi smo se s njim mučili, ali to su bile prekrasne muke. Sa svakim prijevodom dobivate nešto više. Upoznajete jedan svijet, koji vam je do tada bio stran, u koji niste uspjeli prodrti, a koji se odjednom otvara, zahvaljujući Krleži. Teško je prevoditi njegovu kajkavštinu, ne samo u Baladama Petrice Kerempuha, nego i Na rubu pameti. Krležu sam gnjavio pitanjima jer sam bio mlad i zelen, a Krleža mi je strpljivo odgovarao na svako pitanje. Tako smo napravili devet knjiga, kroz 42 godine, i sada, zahvaljujući Lastavici, sedam debelih knjiga za tri godine, izjavio je Karpatský, dok je ministrica Zlatar Violić istaknula aktualnost Krležina djela u današnje vrijeme: Ovo je vrijeme Glembaja tu nema nikakve sumnje. Mi nekada u šali kažemo da ponovo imamo Glembaje u šumi, tu prvobitnu akumulaciju kapitala. To je na žalost tako. Nama danas nedostaje jedna osobnost koja bi imala snagu iskazati kritične riječi koje imaju težinu. Fali nam neka vrsta osnovnih vrednota, oko kojih se onda možemo opredijeliti. Fali nam netko tko vidi cijelu sliku, a on je vidio cjelinu. M. L. 29

30 Obitelj Štambuk proslavila 300 godina od dolaska svog pretka iz Praga na Brač Štambuk prezime nastalo iz ponosa na češke korijene Da prezimena Bourek, Doležal, Houra, Jelinek, Klima, Novotny, Prohaska ili Zima potječu iz Češke više-manje je poznato jer je njihovo češko porijeklo lako čitljivo i laicima. Sve donedavno rijetki su u hrvatskoj javnosti znali da češke korijene ima i prezime Štambuk, jedno od najpoznatijih prezimena s otoka Brača. Štambuka danas ima oko 1200, od čega u Hrvatskoj oko 600, a 460 ih nosi to prezime, uz ostale i hvarski biskup Slobodan Štambuk, pjesnik, diplomat i liječnik Drago Štambuk i istaknuti karikaturist Davor Štambuk. Rodonačelnik ove obitelji bio je klesar Jan Antonín Standelpergher iz Praga koji se u Selca na Braču prema sačuvanim dokumentima doselio Povodom 300. godišnjice tog događaja, 10. kolovoza u Selcima je održan Prvi štambučki sabor na kojem se okupilo oko 300 Štambuka, među njima i iseljenici iz Sjeverne i Južne Amerike kojima nije bilo teško doći na ovakvo jedinstveno obiteljsko okupljanje. Od djeluje i udruga Štambuk koja je povodom okupljanja u Selcima izdala i knjigu, a Dario Štambuk, poznati zagrebački stomatolog, izradio je detaljno obiteljsko rodoslovlje koje trenutno sadrži preko 1360 osoba. Tko je bio Jan Antonín Standelpergher, kako je kao Pražanin završio na Braču i zašto njegovi potomci nose prezime Štambuk? Članovi udruge Štambuk znali su tko im je rodonačelnik, ali željeli su potvrdu njegovih korijena naći i u matičnim knjigama u Pragu i ustanoviti godinu rođenja. Upravo uoči proslave našli su njegovo ime u knjigama crkve svetog Vojtjeha u kojoj piše da je 4. lipnja kršten Jan Antonín Syn Pana Ondrizeje Steinpryda obyvatele Noweho Města Prazskeho. Potvrđeno je tako već poznato ime njegova oca, i to u češkom obliku Ondřej, a otkrivena su imena majke Anna i braće Josef Hynek, Václav Prokop, Matĕj, Josef Leopold, Augustin František i Samuel František. Zanimljivo je da je svakom od braće prezime napisano drugačije (Steinpryd, Stranperger, Staijnpregner, Stanprent, Sstopren, Stanprener i Stayprenner), ali to u stara vremena nije bilo neobično. Jan Antonín bio je školovani majstor klesar, ali nije poznato kako je završio kao veslač na mletačkoj galiji. Možda ga je radi nekog prijestupa grad Prag za novac prepustio Veneciji kojoj su kao pomorskoj sili (tada doduše već na zalazu) veslači uvijek nedostajali. Možda mu se nešto slično dogodilo u Veneciji ili nekom drugom gradu gdje je radio ili je jednostavno bio otet i postavljen na galiju, no u svakom slučaju na nju nije otišao dobrovoljno. Naime, oko iskrcao se u Pučišćima na Braču gdje ga je tamošnji posjednik Mate Nižetić Najpoznatiji Štambuci: Biskup Slobodan Štambuk, diplomat i pjesnik Drago Štambuk i karikaturist Davor Štambuk otkupio od zapovjednika generalske galije Vendramin za 578 lira. Za uzvrat, Jan Antonín Standelpergher tri je godine kao vrhunski klesar i graditeljski majstor zidao kamene kuće i palače na Braču, a o tome doznajemo iz ugovora sklopljenog s Nižetićem koji je datiran 10. siječnja 1713., što je i razlog zašto su Štambuci svoj jubilej slavili baš Tom se prigodom Jan Antonín spominje kao mistro Antonio Standelpergher detto Stambucco de Andrea della città da Praga. Nadimak Stambucco od kojeg je nastalo prezime Štambuk potječe od njemačkog Stammbuch rodoslovlje, jer je Jan Antonín ponosno isticao svoje porijeklo iz grada Praga što je očito bilo neobično njegovim sumještanima na Braču, koji su mu ionako morali izmisliti neki nadimak jer nema sumnje da su s prezimenom Standelpergher lomili jezik. Jan Antonín je marljivošću i predanim radom ubrzo stekao ime i ugled jer se 28. prosinca vjenčao s djevojkom plemićkog porijekla Frankom Bokanić s kojom je imao najmanje petoricu sinova i tri kćeri. Punih sto godina svi Štambuci na Braču bavili su se isključivo klesarstvom, a upravo je prvi Štambuk postao začetnik obrade kamena po kojoj je Brač nadaleko poznat u svijetu (iz bračkog kamena izgrađena je Bijela kuća u Washingtonu i djelovi palače Ujedinjenih naroda u New Yorku, Meštrovićev paviljon i zgrada HNB-a u Zagrebu i mnoge druge, od Istre duž obale do Bospora). Potomci Jana Antonína posjetili su na dan svog okupljanja kamenolom svetog Nikole pokraj Selaca, u kojem je počeo vaditi kamen, a dio proslave bila je i izložba klesarskog alata i radova u kamenu, kao i izložba karikatura Davora Štambuka. Služena je i svečana misa koju je, naravno, predvodio biskup Slobodan Štambuk. Otkrivena je i spomen-ploča, a održano je i predavanje o istaknutim Štambucima u prošlosti. Plan je da se Štambuci u Selcima okupljaju svake godine, drugu subotu u kolovozu, kako bi se podsjetili na svoju obiteljsku baštinu i korijene koji sežu sve do Praga, na koje je njihov predak bio toliko ponosan da je upravo zbog njih stekao nadimak koji je njegovim potomcima postao prezime. Marijan Lipovac 30

31 Oko Jadrana udruga doseljenih Čeh(inj)a i Slovak(inj)a Uz Češke besede koje u pravilu okupljaju pripadnike češke manjine u Hrvatskoj i građane češkog porijekla, od prosinca u Hrvatskoj djeluje i udruga koja okuplja prvu generaciju čeških, ali i slovačkih doseljenika. Riječ je o Udruzi za promicanje međunarodnih hrvatsko-češko-slovačkih odnosa Oko Jadrana, a prema statutu, cilj joj je okupljanje Čeha i Slovaka koji žive, rade i djeluju na području Dalmacije. Sjedište udruge je u Zadru gdje živi velik broj Čehinja i Slovakinja koje su se udale za Hrvate i Hrvatsku izabrale za novu domovinu. Predsjednica udruge je Barbora Veselić, Čehinja rodom iz Znojma, a potpredsjednica Monika Sunara, Slovakinja rodom iz Martina. Obje su se učlanile i u Hrvatsko-češko društvo, jednako kao i njihovi supruzi, zadarski glumac Dragan Veselić i nekadašnji košarkaš (osvajač brončane olimpijske medalje u Los Angelesu 1984.) i sadašnji trener hrvatske košarkaške reprezentacije Ivan Sunara. U udruzi ima i muških članova, a među planovima je i otvaranje kampa za djecu iz Češke i Barbora Veselić (druga zdesna) i Monika Sunara (treća zdesna) Slovačke. Inače, Zadarska županija ima partnerski sporazum s Južnomoravskim krajem (kao i s Trnavskim krajem u Slovačkoj), a prijateljstvo su sklopila i neka od mjesta u tim regijama Pag i Slavkov, Biograd i Kyjov te Sali i Bilovice. Oko Jadrana trebalo bi doprinijeti da ta prijateljstva doista zažive. M. L. Trgovanje oružjem? I da, i ne Češka se sudbena trakavica u slučaju trgovca oružjem Petra Perničke razvlačila 12 godina te je okončana Perničkinom pobjedom. On je, naime, na sudu u Liberecu oslobođen optužbi za nedozvoljeno trgovanje oružjem, među ostalim i raketnim sustavom S-300. Riječ je o onom istom sustavu zbog kojeg se u Hrvatskoj odvija sudski proces u kojem on s poslovnim partnerom Zvonkom Zubakom potražuje od države 200 milijuna dolara. Logičnim se nameće pitanje kako čovjek koji nije trgovao rečenim sustavom traži novac pozivajući se na obavljeni trgovački posao. Eh, u pravnom je labirintu izgleda i to moguće! Kažu zato, što se njegova pozicija razlikuje u svakom od tih postupaka. V. B. Zlatko Crnković urednik koji je Hrvatima otkrio Kunderu U Zagrebu je 2. studenog u 83. godini umro Zlatko Crnković, prevoditelj, urednik i izdavač koji je utemeljio biblioteku svjetskih bestselera Hit. Među stotinama naslova koje je objavio bila su i djela čeških književnika-disidenata Milana Kundere, Bohumila Hrabala, Josefa Škvoreckog i Jaroslava Bočeka. Zahvaljujući Crnkoviću, kao i prevoditelju Nikoli Kršiću, hrvatska je publika mogla uživati u djelima suvremenih čeških autora koji su u to doba u svojoj domovini bili zabranjeni. Kunderina Šala objavljena je 1969., samo dvije godine nakon izvornika. Crnković je objavio i do tada nepoznate autobiografske tekstove Stjepana Radića napisane na češkom, u prijevodu Dušana Karpatskog, pod naslovom Praški zapisi. M. L. 31

32 Nije u novcima sve, ili ipak je? Češka središnja banka je početkom studenoga intervenirala na deviznom tržištu, po prvi puta od 2002., kako bi spustila tečaj krune te je oslabila u odnosu na euro, a radi poticanja gospodarstva. Već ranije je snizila kamatne stope pa bi ovaj potez trebao dovesti inflaciju na ciljanu stopu od dva posto. Time će, uvjeren je guverner Singer, doći do ublažavanja monetarne politike. U rujnu je pak Hrvatska narodna banka u Zagrebu predložila sudu otvaranje stečaja Centar banke, što je sud i prihvatio. Tako je neslavno završila i nakana češke J&T Banke za preuzimanje te hrvatske banke i ulazak na hrvatsko bankarsko tržište. Naime, Česi su pokazali zanimanje za banku univerzalnoga tipa, orijentiranu na građane, malo i srednje poduzetništvo, osnovanu još kao banku kćer Privredne banke Zagreb koja je u međuvremenu čak tri puta dokapitalizirana, a od bila u većinskom vlasništvu Heruc grupe. Činilo se da banka logično napreduje jer je dobila ovlaštenja za obavljenje svih poslova sa stranim sredstvima plaćanja, uključujući platni promet i kreditne poslove s inozemstvom, ušla u sustav velikih plaćanja, dobila licencu za izdavanje debitne kartice, počela otvarati nove poslovnice, investicijske fondove itd. Međutim, kada je zapala u teškoće pokušalo se naći zainteresiranog investitora. Svoju je ponudu dala češka J&T Banka, ali je na kraju odustala pravdajući se time da nije htjela preuzeti gubitke prethodnih godina. Pretpostavlja se ipak da su Česi računali na FGS (fondove za gospodarsku suradnju), pa kad su se uvjerili da od toga neće biti ništa i odustali. Tako nije bilo druge nego da Centar banka ode u stečaj. Ipak, sudeći prema najnovijim vijestima iz poslovnih i bankarskih krugova, J&T Banka i nadalje je zainteresirana za ulazak na hrvatsko bankarsko tržište, što je potvrdila i iskazanim zanimanjem za preuzimanje Vabe d.d. iz Varaždina. Naime, uputila je ponudu za dokapitalizaciju te banke u iznosu od 75 milijuna kuna, odnosno po cijeni od 10 kuna po dionici. Sada je odluka na Upravi Vabe te se očekuje izvješćivanje javnosti, nakon čega će se saznati ulaze li Česi na hrvatsko bankarsko tržište ili ne. V. B. U vrtlogu strasti Jana Saudeka U povodu ulaska Hrvatske u EU, od 16. svibnja do 9. lipnja u Gliptoteci HAZU u Zagrebu u suradnji s češkim Veleposlanstvom bila je otvorena izložba suvremenoga češkog fotografa Jana Saudeka pod nazivom U vrtlogu strasti na kojoj su bile izložene 44 fotografije iz velikog Saudekovog opusa. Riječ je o najpoznatijem suvremenom češkom fotografu koji je istodobno bio obožavan i anatemiziran, slavljen i osporavan, poštovan i proklinjan, napisala je u povodu izložbe povjesničarka umjetnosti Daniela Mrazková, autorica mnogih knjiga o umjetničkoj fotografiji koja ističe da Saudekovo stvaralaštvo nije dio nijednog misaonog ili generacijskog pravca i stoga ga nije moguće nikome pridružiti, nikamo svrstati. Insceniranu fotografiju stvarao je znatno prije njezine pojave, a slikom je manipulirao davno prije nego što je manipulacija došla u modu. Fotografirao je sam sebe davno prije nego što su to u svijetu počeli činiti protagonisti novog vala egzistencijalizma, kaže Mrazková. Jan Saudek rodio se u Pragu 1935., a potkraj Drugoga svjetskog rata s bratom blizancem Karelom odveden je u koncentracijski logor u Terezínu. Fotografijom se počeo baviti pedesetih godina, sudjelovao je na više od 400 izložaba diljem svijeta, a mnoga njegova djela u zbirkama su najuglednijih muzeja. Objavio je dvadesetak knjiga fotografija, a imao je retrospektivnu izložbu u Pragu. M. L. 32

33 Češki tjedan smijeha i veselja Iz filma S tobom je divan svijet U Zagrebu je od 10. do 16. listopada u organizaciji češkog Veleposlanstva po jubilarni 20. put održan Tjedan češkog filma koji je ponovno oduševio brojke poklonike češke kinematografije. Češki veleposlanik Martin Košatka manifestaciju je na njenom otvorenju nazvao tjednom smijeha i veselja, budući da je ove godine zagrebačkoj publici u kinu Europa prikazano osam čeških komedija nastalih u razdoblju od do Tjedan je otvorila obiteljska komedija Marie Poledňákove iz S tobom je divan svijet koja je izabrana češkom komedijom stoljeća. Bile su tu i legendarne komedije Briši, konobaru, briši Ladislava Smoljaka, Kako kitu izvaditi kutnjak Marie Poledňákove, Saturnin Jiříja Věrčáka snimljen prema istoimenom kultnom humorističnom romanu Zdeněka Jirotke, Ljeto s kaubojem Ive Nováka, Svečanost visibaba Jiříja Menzela, Pučka škola Jana i Zdeněka Svěráka te Bonvivani Zdeňeka Podskalskog. Na otvorenju Tjedna u dvorani se doslovno tražilo mjesto više, što pokazuje koliko je ova manifestacija prihvaćena u Zagrebu, a posebno veseli što među ljubiteljima češkog filma ima sve više mladih. Od 24. do 31. listopada Tjedan češkog filma održan je i u Rijeci. M. L. Češka filharmonija u Zagrebu nakon 40 godina Nakon dugih 40 godina u Zagrebu je 15. veljače nastupila Češka filharmonija pod ravnanjem najpoznatijeg češkog dirigenta u svijetu Jiříja Bělohláveka. Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog bila je premala da primi sve koji su pokazali interes čuti češke glazbenike koji su izveli dva svima poznata remek-djela češke glazbe, Smetaninu Vltavu i Dvořákovu 9. simfoniju Iz novoga svijeta, a solist koncerta, ruski pijanist Nikolaj Luganski izveo je Koncert u c-molu Sergeja Rahmanjinova. Česi su pristali da koncert bude posvećen nedavno preminulom hrvatskom dirigentu Milanu Horvat, a maestro Bělohlávek pokazao je izborom drugog dodatka (prvi je bio ples iz Smetanine Prodane nevjeste) da dobro poznaje hrvatsko-češke veze, pa i one tragične jer Filharmonija je izvela Valse triste Oskara Nedbala, češkog skladatelja i dirigenta koji si je u Zagrebu, na Badnjak 1930., oduzeo život skočivši kroz prozor HNK. Bělohlávek je Češku filharmoniju vodio od do 1992., a ponovno ju je preuzeo U međuvremenu je uz ostalo bio šef-dirigent Simfonijskog orkestra BBC-a. Uoči koncerta u razgovoru za Večernji list objasnio je što za njega znače Vltava i Iz novoga Jiří Bělohlávek svijeta. Oba djela pripadaju najvišoj kategoriji glazbe, ne bih oklijevao svrstati ih uz najbolje skladbe Mozarta ili Beethovena. To su takva umjetnička ostvarenja u kojima uvijek iznova s oduševljenjem uživamo. U njima svaki put možete pronaći nešto novo, treba samo imati otvoreno srce i um, kazao je Bělohlávek koji se prisjetio i svojih susreta s Lovrom Matačićem koji je često surađivao s Češkom filharmonijom i na festivalu Praško proljeće, kao prvi stranac, ravnao njenom izvedbom Moje domovine. Nadamo se da iduće gostovanje Češke filharmonije nećemo morati čekati 40 godina. M. L. ZANIMLJIVOSTI Prva željeznička pruga u Češkoj sagrađena je kad je postavljena pruga između Linza i Českih Budějovica, prva na europskom kontinentu, kojom je prometovala željeznica na konjski pogon. Vlakovi na parni pogon u Češkoj su se prvi put provezli kad je izgrađena pruga Beč Břeclav Brno. Prag je spojen na željeznicu kad je sagrađena pruga Prag Olomouc. Prva pruga u Hrvatskoj sagrađena je i radilo se o pruzi između Nagykanizse i Pragerskog koja je prolazila kroz Međimurje, preko Kotoribe, Čakovca i Macinca. Zagreb je dobio spoj na željeznicu kad je sagrađena pruga Zidani most Sisak. 33

34 U Varaždinu skup o Janu Křtitelu Vaňhalu Kao dio 43. Varaždinskih baroknih večeri, 30. rujna održan je međunarodni znanstveni skup o životu i djelu češkog skladatelja Jana Křtitela Vaňhala povodom 200. godišnjice smrti. Skup su suorganizirali Zavod za znanstveni rad HAZU u Varaždinu i Glazbna škola Varaždin, a o ovom istaknutom skladatelju, violinistu i glazbenom pedagogu, majstoru srednjeeuropskog glazbeno-kulturnog kruga kojeg je životni put vodio od rodne Češke preko Beča do Varaždina govorilo je deset uglednih muzikologa iz Hrvatske, Češke, Austrije i Novog Zelanda. Svoj rad poslao je i Paul Bryan, najveći živući poznavatelj Vaňhalovog stvaralaštva koji zbog zdravstvenog stanja nije mogao stići u Varaždin. Mi se veselimo svakoj novoj spoznaji o skladatelju koji je bio vrlo značajan za povijest glazbe Varaždina i uvelike je utjecao na skladatelje koji su u Varaždinu djelovali u to vrijeme i nakon toga. Želimo afirmirati Vaňhala jer spoznaje i u Hrvatskoj i u svijetu govore da je njegov značaj veći nego što mu se do sada pridavalo, rekla je voditeljica skupa Dada Ruža, otkrivajući da se u varaždinskom uršulinskom samostanu čuva sedam Vaňhalovih skladbi koje je stvarao za vrijeme boravka na imanjima grofa Ladislava Erdödya od do Proučavanje Vaňhalova života i rada, naglasio je na skupu akademik Stanislav Tuksar, iznimno je važno u današnje vrijeme kada se ulaskom u Europsku uniju sve više govori o migraciji glazbenika i transferu znanja i to je važna tema u europskoj muzikologiji danas. Vanhal je u Varaždinu boravio gotovo cijelo desetljeće. Doselio se poput svemirskog broda jer je on praktički uz Haydna i Mozarta bio među najvažnijim ljudima bečkog klasicističkog pokreta. Varaždinci bi mu trebali biti i posebno zahvalni jer je došao u desetljeću kada je Varaždin zadestila najveća katastrofa u gradu, požar Dakle, dovoljno pravih razloga da se o ovom čovjeku govori nešto više i da saznamo o njemu nešto više, rekao je akademik Tuksar. M. L. Izložba o Ćiri Truhelki u HAZU Tijekom Noći muzeja 31. siječnja u Strossmayerovoj galeriji HAZU u Zagrebu bila je postavljena i izložba o zagrebačkom razdoblju djelovanja povjesničara i arheologa Ćire Truhelke ( ) koji Ćiro Truhelka je od bio prvi kustos i dugogodišnji ravnatelj Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu. Tom se izložbom Galerija pridružila inicijativi Hrvatskog muzejskog društva kao čin solidariziranja s teškom situacijom u kojoj se zatekao taj sarajevski muzej zbog neriješenog načina financiranja. Ćiro Truhelka bio je brat književnice Jagode Truhelke (ove godine joj pada 150. godišnjica rođenja), a oboje su bili djeca učitelja Antonína Václava Truhelke koji se iz Češke doselio u Osijek. Ćiro Truhelka je još kao student povijesti umjetnosti i arheologije postao suradnik Izidora Kršnjavoga koji ga je zaposlio kao pristava u Muzeju za umjetnost i obrt, a potom angažirao i u pripremi prvog kataloga Strossmayerove galerije. Truhelka je ipak najpoznatiji po svojim istraživanjima povijesti Bosne i njene kulture, a zanimljivo je da je upravo on skovao naziv bosančica za bosansku i hrvatsku ćirilicu. Spomenimo i to da je zgradu Zemaljskog muzeja projektirao arhitekt Karel Pařík ( ) koji se tijekom života u Sarajevu toliko srodio s tim gradom da mu na grobu piše da je bio Čeh rodom, Sarajlija izborom. M. L. Povelja RH Vaclavu Humlu Jubilarno 10. međunarodno violinističko natjecanje Vaclav Huml uspješno je održano u Zagrebu u veljači pod pokroviteljstvom predsjednika Hrvatske Ive Josipovića koji je u listopadu u povodu Dana neovisnosti natjecanju uručio Povelju Republike Hrvatske. Spomenimo da su se u počasnom odboru jubilarnog natjecanja našli i Marijan Lipovac (predsjednik Hrvatsko-češkog društva) i Juraj Bahnik (predsjednik Češke Besede Zagreb), a na čelu organizacijskog odbora bio je naš uvaženi član i prvi predsjednik Zlatko Stahuljak (uz Prerada Detičeka, Anđelka Krpana, Sandu Vojković, Sandru Sekulić, Antuna Tomislava Šabana i Ivana Tocila) koji je od Predsjednika i preuzeo Povelju. O obitelji Stahuljak javnost je mogla saznati zanimljive podatke u dokumentarnom filmu Stahuljak - jedna obitelj prikazanom na HTV-u 5. veljače u elitnom terminu. U filmu, u naraciji Zlatka Stahuljaka, pratimo životne i profesionalne putove petorice skladatelja iz ove obitelji Vladimira, Milana, Mladena, Jurja i Dubravka, kao i ženski dio ove posebne obitelji, pjevačice Paula, Višnja i Ivanka Stahuljak. Ukupno se čak 16 članova obitelji Stahuljak kroz tri generacije bavilo glazbom svrstavši se tako među najbrojnije glazbene obitelji u Europi i to odmah iza obitelji Couperin u Francuskoj te obitelji Bach u Njemačkoj. Film je režirao Miljenko Bukovčan uz kojeg je scenarij napisala i Marija Ramljak. V. B. 34

35 U povodu stotog rođendana Bohumila Hrabala Hrabalova Sorbona uz plzenjsko pivo Piše urednik PBA Pavel Borowiec Nitko drugi nije posljednjih desetljeća toliko zaslužan za činjenicu da su stolna društva u pivnicama opet dobila određeni društveni prestiž, kakav su imala u vrijeme Austro-ugarske carevine i između dva svjetska rata. Bohumil Hrabal posjećivao je pivnicu U zlatého tygra (Kod zlatnog tigra) da bi kao štamgast (stalni gost) popio koje plzenjsko pivo, ali formirao je tu i stolno društvo. Sastajalo se svakog utorka za čeonim stolom u stražnjem dijelu pivnice u pravcu kuhinje. S vremenom su se pretvorili u zatvoreno društvo za stalne članove i pozvane goste. Bohumil Hrabal je dugi niz godina bio u tom društvu ne samo narator s božjim darom, nego također i nevjerojatno obrazovan poznavatelj umjetnosti i filozofije. Možda će se to današnjim posjetiteljima pivnica činiti nevjerojatnim, ali sjedenje uz pivo smatrao je prilikom za debate, koje se u to vrijeme nisu mogle voditi na sveučilištima ili znanstvenim institutima. U Zlatnom tigru je dijelio samizdate svojih rukopisa, koje nije smio objavljivati. Neke Hrabalove knjige u ono su vrijeme plaćale suhim zlatom. Iako sam poznavao neke članove toga društva, nikad mi nije pošlo za rukom sjesti za njegov stol. S autorom Striženo, košeno osobno sam se susretao osamdesetih godina u Brčalki, to je bila pivnica u Širokoj ulici i točila je izvrsni krušovički lager. Tu sam se srijedom oko podneva susretao s Ondřejem Neffom i Vladimírom Novotným, a u to stolno društvo uveo me Jan Hlavička. Bilo je to stolno društvo u kojem se razgovor vrtio oko literature. Ali Hrabal bi prošao pored nas i sjeo za stražnji stol. Htio je biti sam, takozvana Hrabalova Sorbona dan ranije bi ga tako nalila da je jedva pio svoje pivo. Bile su tako srijede kad nije htio nikoga u društvu i to je jasno davao do znanja. No, bilo je i srijeda kada bi me pozvao i raspričao se o Kersku. To mjesto u Polablju privlačilo ga je poput magneta, pred kojim je nemoćan bio i genius loci Praga. Među zelenim oblogama pivnice raspričao bi se drugačijim načinom, oslobođen psihičke napetosti i stresa. Razgovor s njim bio je nešto izvanredno. Ne gubi se iz sjećanja, ostaje kao jaki i jedinstven doživljaj za kakve ima smisla ići na pivo i u stolno društvo. Suvremeno doba preferira druge vrijednosti, ali potreba za stolnim društvima morala bi preživjeti. Razgovor uz dobro pivo uvijek je u Češkoj imao značaj društvene odrednice našeg života. Stoga bi najveći broj stolnih društava u Češkoj i Moravskoj, a možda i u Slovačkoj trebalo prihvatiti današnji dan 28. ožujka godine kao svoj praznik i nazdraviti Bohumilu Hrabalu. Pozvat ćemo češke pivovare da toga dana podrže i predstave stolna društva koja se redovito sastaju u njihovim pivnicama ili drugim ugostiteljskim objektima, koji predstavljaju ponos tih pivovara. U duhu izreke, koju je Bohumil Hrabal s vremena na vrijeme ponavljao: nakon trećeg piva idiot, nakon devetog genij. Preneseno s portala priredio i preveo Mato Pejić U njegovoj pivnici U zlatého tygra Bohumila Hrabala su posjetili američki predsjednik Bill Clinton i češki Václav Havel Prije točno sto godina, 28. ožujka rodio se u Brnu Bohumil František Kilian. Čitatelji magazina Pivo, Bier & Ale znaju ga kao Bohumila Hrabala. Obljetnica njegova rođenja trebala bi biti proglašena za dan društava za stolom u Češkoj republici i u Slovačkoj. Bohumil Hrabal u svom elementu, s harmonikašem Pepíčekom Čečilom u praškoj pivnici U Hynků U pivnici je prijateljima dijelio»samizdate«svojih rukopisa koje nije smio objavljivati 35

36 Ivanka Stahuljak, kancelarka Zemaljske provincije Humanitarni rad pod Marijan Lipovac Jedna od poveznica Hrvatske s Češkom je i Viteški red svetog Václava (na latinskom Equester Ordo Sancti Wenceslai, skraćeno EOSW) koji u Hrvatskoj ima svoju zemaljsku provinciju, jedinu izvan Češke. Na čelu joj je kao provincijal Zlatko Stahuljak, prvi hrvatski veleposlanik u Pragu i prvi predsjednik Hrvatsko-češkog društva, a kancelarka Zemaljske provincije za Hrvatsku je njegova supruga Ivanka Stahuljak koja se s Redom susrela sredinom devedesetih godina tijekom suprugovog veleposlaničkog mandata. U razgovoru za Susrete Ivanka Stahuljak govori o djelovanju Viteškog reda i svom angažmanu u njemu. Možete li nam ukratko opisati Viteški red svetog Václava? Viteški red svetog Václava obnovljen je devedesetih godina, a nastavlja se na tradiciju viteškog reda iz 13. stoljeća. Uslijed društvenih promjena sada su i žene moguće kao članice. Centrala je u Češkoj, a Red surađuje s Poljskom, Slovačkom, Mađarskom i Hrvatskom i jedino je u Hrvatskoj registiran kao Zemaljska provincija Viteškog reda, još od Viteški red primarno ima za cilj pomoć djeci u dječjim domovima. Svake godine organizira se ljetni tabor od dva tjedna gdje djeca svaki dan imaju određeni kulturni i sportski program uz slobodno vrijeme, a tu su i razna natjecanja kojima se jako vesele jer osvajaju i trofeje. Uz primarno djelovanje oko djece u dječjim domovima, Viteški red djeluje i na kulturnom planu, organizira dobrotvorne koncerte, brine se o nekim spomenicima kulture iz prošlih stoljeća i obnavlja ih. To je slučaj samo u Češkoj jer nažalost nisu takve prilike da bismo mogli i u drugim zemljama na taj način djelovati. Red ima uobičajene sastanke tijekom svibnja. Tada se održava pastoralni dan na koji bi većina članova bila obavezna doći, iako to nije uvijek moguće, s time da se težište stavlja na duhovnu obnovu, a prolaze se i ciljevi koje smo ostvarili ili bismo htjeli ostvariti. Sljedeće sastajanje je krajem rujna oko blagdana svetog Václava, a članovi iz svake zemlje zaduženi su podnijeti izvješće o tome što se radilo kroz godnu, što se ostvarilo, što ne, koji su prijedlozi zajedničkih aktivnosti i koji su nam daljnji ciljevi. To okupljanje je ujedno i investitura kada se nakon dvogodišnje priprave primaju novi članovi. Kad sam dobila ponudu bih li se priključila akciji koja se sastojala samo od ljetnog tabora, nisam ni slutila što će to od mene zahijevati i što me sve čeka Kako ste se upoznali s Viteškim redom? Bila je to posljedica moje tvrdoglavosti. Jednog dana stigao je poziv za jedan dobrotvorni koncert od Viteškog reda svetog Václava za koji nikad nismo čuli i budući da je suprug bio na službenom putu na koncert sam otišla ja. I sve je moglo na tome završiti, ali htjela sam da organizator zna da se Hrvatska odazvala pozivu i tako sam uporno tražila da se upoznam s velikim meštrom Milanom Rýdlom z Čapovky dok mi to na kraju nije uspjelo. Razmijenili smo kontakte, uslijedio je poziv s naše strane za proslavu Dana državnosti, da bi sve rezultiralo pozivom da se uključim u suradnju s njima nakon prvog dječjeg tabora koji smo organizirali za djecu iz dječjih domova, s tim da su iz Hrvatske došla djeca poginulih hrvatskih branitelja. Tada sam ishodila pokroviteljstvo Dagmar Havlove, predsjednikove supruge, koja je djecu primila na Hradčanima, fotografirala se s njima, razgovarala i otpjevala im jednu pjesmicu. Organizirala sam i stručno vodstvo kroz Hradčane, kroz prostore gdje ljudi inače ne mogu samo tako pristupiti, tako da je od prvog dana suradnja s Redom krenula vrlo dobro. I sam ja organizirala ljetni tabor u Baškom Polju i tako se to nastavilo pa smo imali opet tabor u Hrvatskoj. Na prvom taboru mi je uspjelo angažirati i Češku televiziju, što je bilo prvi put da ona uopće snima bilo što vezano uz Hrvatsku i hrvatsko veleposlanstvo. Došli su i snimili film o djeci na dječjem taboru koji je bio prikazan tri puta, a na promociji su ljudi bili toliko dirnuti da su plakali. Većinom je prilog u filmu bio o našoj djeci poginulih branitelja. Naprosto sam nazvala Ministarstvo obrane i rekla o čemu se radi. Ishodila sam preko HŽ-a besplatno putovanje djeci do Češke, a isto tako sam sljedeće godine kad je trebalo organizirati tabor u Hrvatskoj sve obavila na isti način. Od oko sto djece na taboru naših je bilo 32. Kasnije se brojka smanjila, s time da sam ishodila da naša grupa uvijek može imati 15 djece. Kasnije sam počela surađivati s Caritasom Zagrebačke nadbiskupije zbog nenaklonjenosti Ministarstva branitelja za takvu akciju i suradnju. Kako Red djeluje u Hrvatskoj? Zemaljska provincija nažalost broji samo dva člana i to smo suprug koji je provincijal i ja kao kancelarka. Provincijal je direktno odgovoran velikom meštru. Žene ne mogu biti provincijalke, a to je ostalo iz davnih vremena kad žene nisu mogle biti članice. Rado bismo imali veći broj članova, ali kad god spomenem što radim, pogotovo zadnjih par godina kako smo u krizi, svi su jako oduševljeni. No kad se počne govoriti o financijskoj strani koja ne postoji, jer svatko treba uložiti svoje vrijeme i sredstva, onda nastane tajac jer nitko nije spreman za to se založiti. Za ljetni tabor je uvijek poželjno naći donatora. Jer Zagrebački caritas nije stopostotno financiran od države bio je 36 posto kad smo počeli suradnju, a sad su na posto. Ostatak sredstava moraju namaknuti sami. Ja nikoga ne tražim cijeli iznos nego koliko tko može, no dobijem odgovor da nemaju gotovine. Znam da se radi o financijski dobro stojećim osobama, ali nerado 36

37 Viteškog reda svetog Václava za Hrvatsku okriljem svetog Václava daju. Novac mogu direktno uplatiti na račun Caritasa, ali ljudi se nerado odazivaju i nerado na sebe uzimaju obavezu nekog djelovanja u kojem bi morali utrošiti svoje vrijeme za nalaženje sponzora i ljudi s kojima bismo mogli ući u suradnju na bilo koji način kako bismo pomogli toj djeci. Inače, Provincija se kod nas vodi kao udruga i kao takvi bismo mogli imati svoj račun. Mi imamo pečat, ali račun nisam otvarala iz jednostavnog razloga jer nikakvo poslovanje ne obavljamo, sve što netko želi doprinijeti može direktno uplatiti prema potrebi, npr. prema prijevozniku. Kada bismo otvorili račun, onda bi netko morao voditi poslovnu knjigu i još bismo tu osobu morali i platiti, a budući da sve radimo iz vlastitih sredstava, onda nam je to potpuno nepotrebno. Kojim uspjesima se osobno možete pohvaliti? Kad smo počeli, projekt je bio registriran samo za djelovanje u Češkoj i nije imao mogućnosti legalno djelovati na međunarodnom planu i iza tog tabora u srpnju našla sam načina kako uspostaviti kontakt s osobama koje su za to bile nadležne u Ministarstvu vanjskih poslova Češke. Otišla sam na razgovor, povela i velikog meštra sa sobom i razgovori su završili time da su dobili neveliku materijalnu pomoć koja je slijedila svake godine, ali i to da se ishodi njihova registracija da mogu djelovati i na međunarodnom planu, tako da sam i ja mogla registrirati Provinciju ovdje. Međutim, ja sam članica reda postala kasnije, a počela sam kao vanjski dobrotvorni suradnik. Primanje u red je bilo organizirano isključivo za mene. Supruga su primili ranije kao počasnog člana dok je još bio veleposlanik, i to zato kao počasnog jer u pravilu stranci nisu mogli biti primani za redovite članove. Nakon što sam ja postala redoviti član, to je postao i on. Uvidjeli smo da nam nije dovoljno da samo djelujemo kroz dječje tabore i sam došla na ideju da bismo mogli organizirati i međunarodnu konferenciju voditelja dječjih domova i socijalnih djelatnika pa smo od prvi put imali međunarodnu konferenciju u Zagrebu koju smo organizirali Zagrebački caritas i ja. Trajala je četiri-pet dana i to je bilo vrlo uspješno jer su se uz referate o zadanoj temi mogla razmjenjivati iskustva. Ove će godine biti prva konferencija u Poljskoj i nadamo se da ćemo se svi skupiti, a organizatori su u suradnju uzeli i predstavnike Njemačke, Belgije, Francuske i Luksemburga. Akcija naše Provincije koja nema veze s centralom Reda u Češkoj je i to da su do naša djeca redovito odlazila u Češku, gdje su boravili par dana, s tim da su morali prirediti neki nastup plesni, dramski, glazbeni i nastupali u kazalištu, i to u kraljevskom gradu Chomutovu gdje smo jedne godine s njima slavili Rado bismo imali veći broj članova, no kad se počne govoriti o financijskoj strani, onda nastane tajac jer nitko nije spreman založiti se Ivanka i Zlatko Stahuljak u Pečuhu na proslavi godišnjice tamošnje biskupije 37 Dječji tabor u Baškom Polju i 400. godišnjicu proglašenja kraljevskim gradom. Pozivane su bile zemlje iz EU-a i jedino Hrvatska kao nečlanica i to me je uvijek jako veselilo. Nažalost kad je glavni organizator umro, to se ugasilo. Tu je i tradicionalni odlazak u kolovozu u Kecskemet kod Budimpešte na međunarodno sportsko natjecanje srednjoeuropskih zemalja. Poziv je bio upućen meni, a u Caritasu smo našli djecu koja su bila sportski pripremljena i svake godine sudjeluju. Prošle i pretprošle godine su bili toliko uspješni da su osvojili većinu prvih mjesta i veliki i prelazni pehar, a bilo je 16 zemalja sudionica. To samo pokazuje da još uvijek imamo predrasude prema djeci iz domova koja mogu bili tako uspješna, a nisu posebno trenirana. S njima se radi možda dva do tri mjeseca, jer smješteni su na par lokacija pa je teško organizirati treninge, a ipak su tako uspješni. Ispunjava li Vas takav angažman u Redu ili ipak i umara? Kad sam dobila ponudu bih li se priključila akciji koja se sastojala samo od ljetnog tabora, nisam ni slutila što bi se iza toga moglo događati, što će to od mene zahijevati i što me sve čeka. Ali kad sam se već upustila u to, onda mi je bilo jasno da će sve propasti ako se iz toga isključim, barem što se tiče naše djece, a to jednostavno nisam mogla dopustiti obzirom na tu djecu koja znaju biti tako krasna. Kad ih slučajno susretnem, kao što mi se dvaput dogodilo na moru, kad vas netko prepozna i kaže mi smo bili zajedno u Češkoj na taboru, pa se dogodi da vas u Češkoj sretne odrasli čovjek i kaže da je bio u taboru kad i ja, i da je sad oženjen i da ima dijete, kako čovjek onda to može pustiti?

38 Dvojica Václava, Havel i Klaus, obilježila su noviju povijest Češke Dvojac koji se jedva podnosio Obojica su fascinantni karakteri Havel kao renesansni čovjek zapeo u pogrešnom vremenu, veliki državnik i istovremeno stidljivi dječarac koji nije vičan javnim nastupima, a Klaus neumoljivi, vlasti žedan tehnokrat koji vještim spinovima manipulira i prijateljima i neprijateljima, prkosi trendovima i sitničavo pokušava ostvariti svoje ciljeve od kojih ne odstupa ni koraka Bisera Fabrio Suvremenu češku povijest obilježila su dvojica Václava Havel i Klaus. Državnici, lideri i međusobni neprijatelji, Havel i Klaus dugo se i dobro poznaju. Politički duo koji se jedva podnosio, mada su zapravo tijekom cijelog prvog desetljeća češke demokracije pripadali istoj strani, bili su glavni nositelji političkih (Havel) i ekonomskih (Klaus) promjena u zemlji, držeći zajednički kormilo češke tranzicije koja se pokazala jednom od najuspješnijih. Ipak, koliko god da su kao neobičan politički tim bili uspješni, ispod površine uvijek je, forsirana od strane Václava Klausa, tinjala njihova različitost i netrpeljivost koja je dodatno opterećivala čak i uobičajeno, svakodnevno komuniciranje dvojice državnika. Havel, gospodin i aristokrat, stidljivi humanist i hipi u duši, samozatajni filozof besprijekorne disidentske karijere, nije želio isprovocirati takav odnos niti sukobima davati na važnosti. Ali, Klaus jest. On je uvijek morao imati nekog neprijatelja pred sobom kako bi se još više dokazivao, kako bi bio bolji, kako bi svima pokazao da je dorastao ozbiljnim zadaćama vođenja države u njezinim prijelomnim trenucima. Obojica su fascinantni karakteri Havel kao renesansni čovjek zapeo u pogrešnom vremenu, veliki državnik i istovremeno stidljivi dječarac koji nije vičan javnim nastupima, a Klaus neumoljiv, vlasti žedan tehnokrat koji vještim spinovima manipulira i prijateljima i neprijateljima, prkosi trendovima i sitničavo pokušava ostvariti svoje ciljeve od kojih ne odstupa ni koraka. Dosljedan do ekstrema, Klaus je individualac koji je svoju publiku pa tako i biračko tijelo uvijek smatrao sebi inferiornom. Političara čvrste ruke, arogantnog lidera češka je javnost uvažavala jer je donosio rezultate. Havel je pak bio obožavan, bez obzira što je znao filozofirati i govoriti narodu nerazumljivim jezikom. Ne jednom, za njega su Česi ponosno govorili da je njihov najbolji izvozni proizvod. Uvijek besprijekorno dotjeran, u odijelu, s uredno podrezanim brkovima i uvijek jednakom frizurom, Klaus je bio potpuna opozicija pokretu kraja šezdesetih i sedamdesetih godina iz kojeg svoj politički i moralni legitimitet vuče Havel. Dok je on, zajedno s drugim disidentima, boemima, filozofima pripadao underground sceni koja se okupljala u zadimljenim praškim pivnicima uz kriglu piva, Klaus je pio mineralnu vodu i jeo sirovo povrće. Havel i Klaus dobro su funkcionirali dok je jedan bio predsjednik, a drugi premijer. Naravno, nisu se međusobno podnosili, ali upravo je važnost njihovih funkcija, Havelova filozofska strategija s jedne i Klausovo vječno dokazivanje i ambicija s druge strane, išlo u prilog tome da se oko njihovog vječnog sukoba razvije jedna kreativna energija i kao posljedica toga, političko i ekonomsko guranje zemlje naprijed. Vodili su ih pritom različiti motivi Klaus je izgarao od ambicije, a Havel od želje da pomogne u stvaranju Češke o kakvoj je sanjao prosperitetne, demokratske, europske države u kojoj će se poštovati različitosti i slobode. Klaus je morao dokazati Havelu da je on najbolji premijer, da je svaki njegov potez bitan i svoju je snagu usmjerio baš tom cilju, od kojega su onda profitirali svi. Havel, pacifist, nije se previše miješao u Klausove poslove: s ceremonijalnim predsjedničkim dužnostima imao je prioritet Češku otvoriti svijetu na području međunarodnih političkih odnosa i da svojim osobnim kontaktima i utjecajem pomogne u stvaranju pozitivnog imidža zemlje kao sređene, fine i ugodne srednjoeuropske države. U ovakvoj podjeli uloga, obojica su Václava gotovo besprijekorno funkcionirali uz povremene čarke, uvijek izazvane od strane Klausa. Ovaj tim koji se jedva podnosio, dao je velike rezultate. Politika i državne dužnosti spojile su dvojicu Václava, ali među njima nikada nije bilo kemije. On je elitist, govorio je o Havelu Klaus. Boreći se s Havelovim pedigreom i porijeklom, Klaus se nikako nije mogao otrgnuti dojmu da je disident Havel s lakoćom dobio političku moć koju nije zaslužio. U tome je Klaus ignorirao čak i činjenicu da je Havel robijao u zatvoru zbog svojih stavova, dok on osobno nikada nije bio na taj način proganjan, ali nije mogao protiv svog karaktera i dojma da Havelu nije mjesto u predsjedničkom uredu i da su njegovi moderni stavovi, ideje humanizma, jednakosti i brige za sve građane svijeta zapravo boemske besmislice. Njihova međusobna netrpeljivost nije uvijek izvirala na površinu i o njoj su obo- 38

39 dao je velike rezultate jica progovorili tek naknadno; Havel u svojim autobiografijama, a Klaus kada je svog bivšeg političkog neprijatelja otpremio u mirovinu. Klaus je vrlo inteligentan i spretan političar s urođenim instinktom za samopreživljavanje i znao je da, naročito u doba Havelovog meteorskog uzleta, nije pametno govoriti protiv njega ili javno pokazivati antipatiju prema omiljen češkom disidentu kojega su razdragane narodne mase željele vidjeti na mjestu predsjednika države. Nije dolazilo u obzir da se Havela na bilo koji način javno diskreditira, ali postojali su sofisticirani načini kako da se ionako netipičnom političaru bace klipovi pod noge. Havel je toga dugo bio svjestan, ali nije želio ovim spačkama davati značaj. Naši su odnosi, kada se sve zbroji, bili korektni. On je morao prevladati svoje osjećaje koje je gajio prema meni. Znao je da, ako oštro napadne, to za njega neće biti nimalo pametno jer će na sebe navući bijes javnosti. Ja sam ga pokušavao uvažavati i cijeniti. Naravno, bilo je neizbježno da tu i tamo polete iskre, opisao je njihove odnose Václav Havel u svojim memoarima. Povišenih tonova nikada nije previše bilo i odnose dvojice političara javnost je smatrala korektnima, uvelike zahvaljujući pomirljivom Havelu koji nije dopuštao da ga Klausove provokacije izbace iz takta. Ipak, Klaus je od samog starta točno pokazao što misli o Havelu. Kada je Havel, Havel i Klaus dobro su funkcionirali dok je jedan bio predsjednik, a drugi premijer. Naravno, nisu se međusobno podnosili, ali upravo je važnost njihovih funkcija, Havelova filozofska strategija s jedne, i Klausovo vječno dokazivanje i ambicija s druge strane, išlo u prilog tome da se oko njihovog vječnog sukoba razvije jedna kreativna energija i kao posljedica toga, političko i ekonomsko guranje zemlje naprijed nakon raspada Čehoslovačke postao prvi predsjednik samostalne Češke, Klausova ga je stranka podržavala, ali je premijer učinio sve da pokuša umanjiti Havelov značaj i budući položaj. Nije bio dovoljan ni smanjen opseg predsjedničkih dužnosti u odnosu na ovlasti koje je imao predsjednik Čehoslovačke. ODS i Klaus podržali su Havela ne zato jer su ga voljeli, nego zato jer ništa drugo nije dolazilo u obzir i javnost je to očekivala od novih političkih stranaka u češkom višestranačju. Podrška Havelu bila je uvjet o kojemu se ne pregovara. Klaus je naročito bio zlonamjeran i kada su Havelovi prijatelji intelektualci i disidenti bili u pitanju. Smatrao ih je istom grupom ljudi s kojima ne može pronaći ništa zajedničko i tu je Havelovu intelektualnu klapu nastojao razjuriti. Havel je opisao kako su izgledali njihovi uobičajeni sastanci. Bili su mučni, ali neophodni. Klaus je smatrao da se moraju susretati redovito i razmjenjivati mišljenja o različitim temama jer dvojica najvažnijih ljudi u državi predsjednik i premijer to tako rade. No, sastanci srijedom postali su za Havela prava noćna mora i uoči Klausovog dolaska u Ured predsjednika često je patio od nesanice ili tjeskobe. Opisao je jedan od tipičnih sastanaka vrlo uvjerljivo, dramaturški. Klaus je za ove sastanke očito inspiraciju crpio iz političke tradicije Velike Britanije koju je cijenio i kojoj se divio: Najgora sjećanja koja imam vezana su uz te sastanke srijedom. Klaus se dosjetio ideje koja je bila sasvim legitimna; predložio je da, kao što britanski premijer svaku srijedu popodne odlazi kod Kraljice da bi podnio izvještaj o radu Vlade i situaciji u zemlji, tako će i on svake srijede popodne dolaziti na sat vremena k meni da pričamo o istim temama. Nisam mogao odbiti. Ipak, ta su popodneva srijedom uskoro postala moje najveće noćne more i od utorka navečer ja sam bio izvan sebe. Sastanci su se uvijek odvijali na isti način; 15 ili 20 minuta razgovaralo bi se prijateljski o svemu i svačemu, a onda bi došao trenutak istine, razlog zbog čega se sve ovo događa, a to je bio prigovor zbog mog ponašanja. Uvijek se radilo o potpunim besmislicama, ali to nije bio cilj; cilj je bio poniziti me. Ja sam se uvijek branio. On je bio taj koji je zadao prvi udarac; mogao sam dati objašnjenje, reći o čemu se radi, on bi se čak ponekad i složio sa svim što sam rekao, 39

40 Ako je Klaus bio razum češke tranzicije, Havel je bio njezino srce. Politički par spojen povijesnim okolnostima, a ne vlastitim izborom, napravio je dobar posao ali ipak je on bio taj koji je osjetio ljepotu tog prvog udarca, a ja se nisam mogao izmaći iz pozicije obrane. On bi, dakle, u određenom trenutku posegnuo rukom u svoj džep sakoa i izvukao bi dobro presavijenu fotokopiju nekog novinskog članka. Nekoliko bi se puta ispričao što tu temu uopće spominje, a zatim bi pročitao iz tog teksta naglas da sam javno izrazio žaljenje i saučešće zbog smrti Franka Zappe. Zatim bi, vrlo pristojno, rekao da smatra kako je neprilično da šef države izražava saučešće nekom stranom rock glazbeniku kada je toliko naših glazbenih velikana umrlo, a da se ja o tome nisam javno izjašnjavao. Što sam mogao napraviti u tako apsurdnoj situaciji? Najlogičniji je odgovor bio da ustanem i kažem: Václave, ovaj je sastanak završen. Ali, ja nikada ne bih mogao izvesti ništa tome slično, možda jednom u dvjesto godina. Umjesto toga, rekao sam da se Zappa zalagao za nas nakon revolucije i kako smo se nezahvalno ponijeli prema njemu, objasnio sam da je od mene komentar tražila agencija France Presse i da bi bilo ludo odbiti ih i da nije moja greška što su novine od svih drugih izraza sućuti odabrale za objavu baš ono moje. Polako sam, ali sigurno, radio budalu od sebe. Svi znaju da u zemlji koja još uvijek traži svoje mjesto pod suncem, neću riskirati rat između predsjednika i premijera zbog izvatka iz novina o izrazima sućuti. Ne mislim da je to bila Klausova hladnokrvna, isplanirana strategija, već stvar karaktera i instinkta. On se ne zna ponašati na drugačiji način. Ili se nekoga boji, ili ga nastoji poniziti, pojasnio je Havel. Havel je, za razliku od Klausa, pokušavao te različitosti objasniti, sam sebi dati odgovor na pitanje zašto ga Klaus toliko ne voli, a on se pak nije ni trudio analizirati uzroke. Klaus je uvijek dobro promovirao samog sebe i nije se sramio svojih ambicija. Havel je od njih bježao, gotovo je osjećao sram u društvu takvih osoba. Kada je postao predsjednik, Klaus je, isprovociran činjenicom da su ga svi novinari stalno ispitivali o tome kako ocjenjuje Václava Havela i njegov mandat, objavio otvoreno pismo u kojemu je napisao da je Havel postao simbol pada komunizma i prelaska u višestranačje, ali da se isto tako radilo o državniku koji nije u potpunosti dorastao svojim obavezama i koji je nastojao manipulirati političkim procesima, praveći se da ga se oni zapravo ne tiču. Klausov biograf i politički analitičar Jiří Pehe ovako opisuje njihov međusobni odnos: Václav Klaus je, zapravo, zlostavljač. On je agresivan, ne brine o tome da se mora ponašati diplomatski sa svojim protivnicima i spreman ih je vrijeđati. On zaista širi oko sebe ono što je Havel često znao nazivati negativnom energijom i mislim da se nje Havel zaista bojao. Nije želio biti u njegovom društvu i to je često znao reći. No, to sve nije imalo nikakve veze s Klausovim političkim stavovima. Havel se s njima nije slagao, ali isto tako se nije slagao sa stavovima još dosta ljudi, ali mu nikada nije smetalo biti u njihovom društvu. Mislim da su osobne crte, Klausov karakter, bile presudne i Havelu nepodnošljive jer je on ipak umjetnik u duši, intelektualac kakvog ljudi poput Klausa istinski preziru. Mislim da je to bio vrlo težak odnos i da je Havel posljednjih godina činio sve što je mogao kako bi to druženje izbjegavao. Dvojica Václava odigrali su veliku ulogu u suvremenoj povijesti Češke. Potezi koje su povlačili i djela koja su činili obilježile su češku tranziciju, ali i europsku povijest. Češka je brzo ušla i u Europsku uniju i u NATO savez i njezina nedemokratska prošlost, život s one strane Zavjese, odavno je već zaboravljena. U tome je puno pomoglo i pametno vodstvo koje je provodilo reforme, mijenjalo vrijednosti i svjetonazore, makar su, naravno, i oni posrtali u zamkama korupcije, netransparentnosti i kršenja zakona. Ako je Klaus bio razum češke tranzicije, Havel je bio njezino srce. Politički par spojen povijesnim okolnostima, a ne vlastitim izborom, napravio je dobar posao. ZANIMLJIVOSTI Matica češka osnovana je na inicijativu povjesničara Františeka Palackog kao domoljubna organizacija s ciljem izdavanja čeških knjiga i prosvjećivanja češkog naroda. Kako bi se spasila od ukidanja, je postala dio Društva prijatelja Narodnog muzeja, a od djeluje kao sekcija Društva Narodnog muzeja. Bavi se izdavaštvom te organizacijom predavanja i drugih kulturnih akcija. Matica hrvatska osnovana je na inicijativu grofa Janka Draškovića pod nazivom Matica ilirska, a glavni cilj bilo joj je izdavanje djela starije hrvatske književnosti. Današnje ime Matica nosi od i s vremenom je postala jedna od glavnih hrvatskih nacionalnih institucija. Zbog aktivnosti u Hrvatskom proljeću, rad Matice hrvatske je zabranjen, jedino se nastavila izdavačka djelatnost preko Nakladnog zavoda Matice hrvatske. Rad Matice hrvatske obnovljen je Danas je najveći izdavač knjiga i časopisa u Hrvatskoj, a organizira i kulturne i znanstvene manifestacije s ciljem promicanja hrvatske kulture. 40

41 Čeh Jan Vítovec, slavonski ban i zagorski grof, obogatio je hrvatsku numizmatiku Gordana Divac Krapinske kovanice bana Jana Jan Vítovec, potomak siromašne plemićke obitelj Vítovic ze Zlína, došao je u naše krajeve oko 1440., kada je stupio u službu Fridrika II. Celjskog i njegovog sina Ulrika II. Novac Jana Vítovca U razdoblju razvijenog i kasnog srednjeg vijeka na povijesnom tlu Hrvatske, kao i svugdje u Europi, sva nalazišta rudača bila su u rukama vladara pa je time i kovanje novaca bilo kraljevsko regalno pravo. Tek u iznimnim slučajevima to pravo kralj je ustupao pojedinim velikašima uz određene uvijete. Tako je ugarsko-hrvatski kralj zagrebačkom Kaptolu i hrvatskim hercezima dozvolio da kuju vlastiti novac. Isti privilegij dat je tijekom 13., 14. i 15. stoljeća i nekim hrvatskim banovima. Najpoznatije kovnice hrvatskog novca bile su u Zagrebu, Virovitici, Pakracu i Srijemskoj Mitrovici. U prošlom stoljeću na nepoznatom mjestu u Koruškoj pronađen je skupni nalaz srednjevjekovnog novca koji je bio vrlo brzo raspršen. Ostava je sadržavala i nekoliko srebrnih kovanica, tzv. krajcera, s natpisom MONETA IN KRAPINA 59. Do tada nepoznati natpis, što je oznaka za mjesto kovanja novca, de facto je potvrdio ono što je stoljećima bilo zapisanu u dvjema poveljama (čuvaju se u Austrijskom državnom arhivu u Beču), da je i slavonski ban češkog porijekla Ivan Vitovac kao nagradu za vjernost kralju, u Krapini kovao vlastiti novac. Ivan Vitovac, tj. Jan Vítovec, potomak siromašne plemićke obitelj Vítovic ze Zlína prema kronici grofova Celjskih, došao je u naše krajeve oko 1440., kada je stupio u službu Fridrika II. i njegovog sina Ulrika II. Pretpostavlja se da ga je grof Urlik upoznao za vrijeme husitskih ratova u Češkoj , te ga unajmio i postavio za zapovjednika svojih četa. Sudjelovao je u osvajačkim ratovima Celjskih u kojim je pokazao zavidne vojne vještine. Ulrik Celjski ga je 1444., postavši hrvatskim banom, uzeo za podbana i imenovao županom križevačke županije. Ubojstvom Ulrika 1456., izumiru najveći slovenski-hrvatski feudalci te nastaje borba za njihovo imanje u kojoj je Vitovac odigrao jednu od značajnijih uloga. Nakon smrti hrvatsko-ugarskog i češkog kralja Ladislava V. Posmrtnog ( ) Ivan Vitovac, tada već slavonski ban, bio je osobito moćan i imao značajan utjecaj, pa ga je u dinastičkim borbama s Matijom Korvinom car Fridrik III. nastojao pridobiti na svoju stranu obasuvši ga častima: u Bečkom Novom Mjestu 10. studenog car je izdao šest isprava u kojima je Vitovca i njegove potomke uzdigao na čast baruna od Krapine i u rimsko-njemačkim barunskim staležima, te mu je uz grb izumrle obitelji Sternberg dodijelio grb izumrlih Celjski. Iste godine car mu dopušta i kovanje novca. Privilegiju kovanja novca car će mu ponoviti još jedanput u ispravi od 22. ožujka 1460, kojom Ivana Vitovca i njegove sinove uzdiže na položaj zagorskih grofova. Prvi privilegij cara Fridrika III. od 10. studenog 1459., glasi: Pismo glede Janova novca. Mi Fridrik Božjom milošću itd. Dajemo na znanje da smo plemenitom našem dragom vjernom Janu Vitovcu, našem savjetniku i banu u slavonskim zemljama, s obzirom na njegovo dosadašnje vjerno i marljivo služenje i za ono što će u buduće učiniti i moći učiniti kod našeg pridobivanja ugarskog kraljevstva, posebnom mu milošću dajemo dozvolu i omogućavamo, da se znade ovim pismom, da on od sada, bez opoziva, tako dugo, kako bude naš sluga, bude naš pristaša i uz nas ostajao, u našem kraljevstvu Ugarskoj kuje i daje kovati prema kovu, finoći i broju, kako i mi sami sada kujemo ili ćemo u buduće dati kovati, bez mogućih grešaka i prepreka, pošteno i besprijekorno. Sadržajem ovog pisma. Dato u Novom Mjestu u subotu prije svetkovine sv. Martina, godine Gospodnje itd. 59, našeg carevanje osme, u našoj rimskoj državi dvadesete i u ugarskoj prve godine. Na to mu Jan Vitovac 2. lipnja svojom potvrdom odgovara: Mi Jan, grof Zagorski i ban u slavonskim zemljama, izjavljujemo da nam je naš prejasni knez i gospodin, i gospodin, gospodin Fridrik, rimski car, koji u sva vremena povećava državu, kralj Ugarske, Dalmacije, Hrvatske itd., vojvoda Austrije, Štajerske i Kranjske, naš najmilostiviji gospodar, odobrio i dozvolio, da tako 41 dok budem sluga Njegove carske milosti i budemo u njegovoj milosti, kujemo prema kovu, finoći i broju onako kako Njegova carska milost sada kuje i bude u buduće kovala, kako to već proizlazi iz pisma Njegove carske milosti. Kako smo se zahvalno obvezali Njegovoj carskoj milosti i stavili si u dužnost, obvezujemo se i stavljamo u dužnost, neka se znade prema ovom pismu Njegovoj carskoj milosti, da ćemo stajati na strani Njegove milosti u miru i ratu, vjerno i poslušno, te biti uz njega sa svim svojim imutkom, besprijekorno, ta da se to zapiše i da budemo suglasni s Njegovom carskom milosti kao i do sada, ovo smo pismo zapečatili vlastitim pečatom. Prema tomu se mi obvezujemo našom vjernošću. Sve ovo je bilo i stoji kako je gore navedeno. Izdano u Varaždinu u ponedjeljak u vrijeme svetih duhovskih blagdana. Po rođenju Kristovom tisuću četiri stotine i šezdesetoj godini. Srebrni krajceri koje je Vitovac iskovao u Krapini izgledaju ovako: Na aversu (licu) stoji natpis: FRIDERICUS ROMANORUM IMPERATOR, te u polju lijevo slova I-K. U polju se vidi štit s carskim dvostrukim orlom. Na reversu (naličju) čita se +MONETA KRAPINA (14)59. U polju se nalazi štit s četiri polja u kojima se nalaze vodoravne grede i pantera (grb Koruške). Naselje Krapina kao i velike dijelove Zagorja držali su u posjedu Jan Vítovec do smrti 1468., a potom njegovi sinovi sve do Te su godine odlukom Matije Korvina, vraćene pod kraljevsku vlast i dodijeljeni njegovom sinu Ivanišu Korvinu, oženjenom za Beatrice Frankopan. Prije dvadesetak godina dvije aukcijske kuće dražbile su srebrne krajcere Jana Vítovca nađene u Koruškoj. Budući da se radilo o izuzetno značajnom nalazu za hrvatsku srednjevjekovnu nacionalnu povijest, Arheološki muzej u Zagrebu, uz financijsku pomoć Ministarstva kulture, otkupio je srebrnjake za svoju Numizmatičku zbirku. Danas zbirka posjeduje 14 komada ovog novca.

42 Karel Čapek u Hrvatskoj povodom 75. godišnjice smrti Svestrani tvorac robota kao ugledni bratski pisac Hasan Zahirović Prozaik i novinar, dramski pisac i esejist, autor knjiga za djecu, prevoditelj i pjesnik, estetičar, književni, likovni i kazališni kritičar, filozof, filmski scenarist, dramaturg, redatelj, grafičar, Karel Čapek ( ) bio je prije svega javni i aktivni sudionik u društvenim i političkim zbivanjima svoga vremena. Sedam puta su ga nominirali za Nobelovu nagradu za književnost. Sam je vjerovao da će najljepše knjige napisati između svoje pedesete i šezdesete godine. Na veliku žalost, otišao je s ovog svijeta ne doživjevši ni svoje pedesete. Bez obzira na to pripada onima koji su češku književnost (poseban doprinos znanstvenoj fantastici) proslavili u svijetu. Kao pisac i novinar u jednoj osobi bio je majstor svih književnih i novinarskih vrsta. Tokom svog posjeta Engleskoj priznao je da želi napisati sto knjiga i da svaka mora biti drukčija. Napisao ih je zaista mnogo i svaka je zaista drukčija, ali Čapeka su u svijetu ipak proslavile drame. Napisao ih je osam, ustvari pet, jer je tri napisao sa starijim bratom Josefom ( ), te još nekoliko djela u prvom desetljeću ozbiljnog stvaralačkog života. Pisao je i filmske scenarije, ali većina njegovih drama, romana, detektivskih priča, bajki postavlja se na filmska platna, bilo da se radi o dugometražnim ili kratkim filmovima za odrasle i djecu ili o animiranim serijama i crtanim filmovima. Skoro sva njegova djela su dobila i svoju audio verziju, a većina dramatiziranih djela i drama snimljeni su kao radiodrame. Sva njegova djela možete naći i on-line na stranicama Gradske knjižnice u Pragu. Na nekoliko njegovih djela je komponirana glazba, R.U.R., O debelom djedu, Rat s daždevnjacima i mnoga druga, ali zasigurno mu je najpoznatiji Slučaj Makropulos u briljantnoj opernoj verziji Leoša Janáčeka. Kad su pitanju južnoslavenske zemlje, ime Karela Čapeka poznato je još od dvadesetih godina prošlog stoljeća i sa sigurnošću možemo tvrditi da nema osobe koja barem nije izustila njegovu tvorenicu robot koju će, na prijedlog brata Josefa, upotrijebiti kao glavnog pokretača svoje utopističke drame R.U.R. (Rossum s Universal Iako se radi o najizvođenijem i najprevođenijem češkom piscu u Hrvatskoj, na hrvatskom jeziku o njemu nije napisana nijedna monografija. U Srbiji postoji monografija Od robota do insekta, autorice Aleksandre Korde-Petrović iz Robots), a koja će piscu donijeti domaću i svjetsku slavu. Čovjek, na sreću, nije nestao i robot ga nije zamijenio, ali kako je Čapek postao slavan u svijetu, tako se počeo inscenirati na svim pozornicama teatara na južnoslavenskim prostorima. Iako se radi o najizvođenijem i najprevođenijem češkom piscu u Hrvatskoj, na hrvatskom jeziku o njemu nije napisana nijedna monografija. U Srbiji postoji monografija Od robota do insekta, autorice Aleksandre Korde-Petrović iz 2006., dok je u BiH izdan opsežniji časopisni prikaz o životu i djelu braće Čapek (Hasan Z., časopis Riječ, 2011/1-2, Brčko, 2011.). Monografija Korde-Petrović bavi se kazališnom refleksijom Čapekova djela na prostorima bivšeg srpsko-hrvatskog jezičnog područja. Osim spomenute monografije, autorica je izradila i zavidnu bibliografiju Čapekovih djela na spomenutom govornom području kojih je objavljeno 21. S pravom možemo konstatirati da je do hrvatskog recipijenta stigla skoro polovica onoga što je Čapek napisao. Prvi prijevodi Čapekovih tekstova nastali su uglavnom preko umjetnika koji su na neki način imali čvrste veze s Češ- 42

43 kom. Nina Vavra, hrvatska glumica čeških korijena, prevela je niz čeških autora, ali većinom dramskih pisaca, među njima i Čapeka. Nezaboravni Branko Gavella, koji je sigurno Čapeka i upoznao za vrijeme svog dugogodišnjeg rada u Zemaljskom kazalištu u Brnu u periodu između dva rata, preveo je njegovu Bijelu bolest, čiji prijevod se čuva u arhivu Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta HAZU, gdje se u inspicijentskoj knjizi mogu pronaći i skice scena. Gavella je u svom prijevodu svugdje uveo lik Maršala malim slovima i nije to smatrao vlastitim imenom, što nije slučaj u Čapekovoj drami. Razlozi bi bili i više nego jasni da je prijevod nastao kasnije, ne bi se smjelo zbog maršala Tita jer Čapekov Maršal je hitlerovski nastrojen karakter. Ali zašto u toj ostaje da samo nagađamo. Značaj ove inspicijentske knjige je neprocjenjiv, ne samo što je jedini sačuvani na prostorima zemalja bivše Jugoslavije, nego i zbog čuvenih skica, na osnovi kojih možemo rekonstruirati scenografiju Ljube Babića. Zanimljivo je također da je igranje tog teksta u Srbiji bilo zabranjeno u nekoliko gradova jer su ga smatrali komunističkim (u Češkoj su ga zabranili jer je bio odviše antihitlerovski), dok se u Hrvatskoj bez ikakvih problema inscenirao. Čapeka je redovito napadao i hrvatski pisac Božo Lovrić koji je u nekoliko recenzija negativno pisao o Čapeku da sve što piše radi slave radi. Posebno je ocrnio njegovu dramu Slučaj Makropulos koja je vrhunac autorove dramske tvorbe. Samo u posljednih nekoliko godina ovaj tekst je doživio skoro deset premijera u različitim kazalištima u Češkoj, ali nikada nije postavljena u Hrvatskoj. Jesu li Lovrićeve negativne kritike utjecale na tadašnju repertoarnu politiku možemo samo nagađati. Praizvedbu spomenute drame sam je autor režirao u Pragu 1922., a asistent mu je bio Gustav Krklec koji je u to vrijeme stažirao u Pragu. Lovrić je tu premijeru vidio i češka kritika je o njoj pisala kao o lošoj izvedbi, ali nije napadala tekst. Karel Čapek je bio manje zastupljen u Hrvatskoj samo u periodu između dva svjetska rata. Situacija se u drugoj polovici 20. stoljeća itekako mijenja i možemo s pravom konstatirati da je Karel Čapek najprevođeniji i najzastupljeniji češki autor upravo u Hrvatskoj, ali ga slobodno možemo i proglasiti autorom za djecu (što on jednim SUSRETI Praizvedbu drame Slučaj Makropulos sam je autor režirao u Pragu 1922., a asistent mu je bio Gustav Krklec svojim književnim opusom i jest). Veliku ulogu igra i hrvatski školski curriculum jer je Čapekova Poštarska bajka uvedena kao obavezna lektira u školama, zatim pedagozi i njihovi programi na odsjeku za bohemistiku Filozofskog fakulteta zagrebačkog sveučilišta, gdje se rađaju nova prevodilačka imena. Stoga je teško nekoga u Hrvatskoj sresti, a da za ovoga velikana nije čuo. Ilustracije radi, statistički govoreći, konstatiramo da je na području zemalja bivše Jugoslavije ostvarnjeno 80 premijera po tekstovima Karela, ali i Josefa Čapeka. Od toga 38 u Hrvatskoj, 18 u Srbiji, po 10 u Sloveniji i BiH, te neznatan broj u ostalim zemljama. Najupečatljiviji dojam na hrvatskoj pozornici tokom svih ovih godina napravila je spomenuta Bijela bolest u izvedbi Narodnog kazališta u Zagrebu u režiji Tita Strozzija. Zanimljivo je da se upravo na ovoj premijeri koristila nova okretna pozornica, koju je prema projektu kazališnog šefa Viktora Križanića izgradilo domaće poduzeće i to zagrebačka tvornica strojeva Braće Ševčik, pod vodstvom svog majstora g. Matta. Novo tehničko pomagalo je ulilo nadu u život kazališta i nije bilo kritike koja nije prokomentirala dobro iskorištenu pokretnu pozornicu u scenama Bijele bolesti, a srdačne dobrodošlice su izražene i zbog dotadašnjeg straha da će film nadvladati kazalište. U opremu i izvedbu ovog komada, kao što dolikuje uglednom bratskom piscu i ideji za koju se zalaže, uloženo je toliko truda i sredstava s kojima raspolaže naš teatar, da se ova izvedba može smatrati jednom od najuspjelijih i najefektnijih ove sezone. Zahvaljujući rotacionoj pozornici posebna slika ne bi ni uspjela jer bi bila isuviše razvučena. (Branko Mašić: Veličanstvena dramska pjesma o ratu i miru: Bijela bolest od Karela Čapeka; u bogatoj opremi i izvedbi naše drame, Novosti, 21. travnja 1937.) Ovo izlaganje bi se moglo završiti i riječima velikog hrvatskog kritičara Vladimira Kovačića koji kaže da je Čapek ostao u cijelome svome stvaranju na liniji češkog prosvjetnog humaniteta [ ] koji je u njegovom narodu odgojio niz izgrađenih značaja, koji su na tragičnim prekretnicama povijesti mogli u tima danima sudbine s punom odgovornošću izražavati ono, što je značilo savjest češkog naroda. Ova bogata kulturna tradicija češkog naroda prosvjetnog humaniteta, koja je u njegovim mladim danima utjecala i na oblikovanje političke ličnosti Stjepana Radića, znači danas gotovo paradox u suvremenoj stvarnosti, koja je razapeta izmedu dviju potpuno nepomirljivih suprotnosti; ona se štaviše čini i smiješnom i čudnom ili da se poslužimo Čapekovim izrazom, čak i utopističkom. Ona je idealistička i čovjekoljubljiva, nepraktična u smislu današnje političke taktike i danjašnjih radikalnih metoda, ona je blaga i pomirljiva, pa bi htjela stvoriti obnovu suvremenog društva u taktici smjera najmanjega otpora. Njezin sukob sa suvremenom stvarnošću ne dovodi samo do nijekanja te stvarnosti, nego i do kontemplativnog zatvaranja u sebe, izgrađivanja svoje vlastite stvarnosti, više stvarnosti: utopističke sinteze onoga, što leži rastrgano na putevima suvremenog života. (KV, Hrvatski dnevnik, 21. travnja 1937.) ZANIMLJIVOSTI Najstarije kazalište u Češkoj sagrađeno je u dvorcu u Českom Krumlovu. Do danas je sačuvan ne samo njegov izvorni interijer, nego i kulise, kostimi, rekviziti i scenska tehnika. Najstarije kazalište u Hrvatskoj otvoreno je u Hvaru u zgradi Arsenala. Sačuvano je do danas i to je ujedno najstarije javno kazalište u Europi. 43

44 Kipar Ivan Meštrović i njegove veze i susreti s češkim političarima i umjetnicima Masaryka ovjekovječio Barbara Vujanović Masaryk i Meštrović upoznali su se u Meštrovićevom rimskom stanu. Posve al pari raspravljali su o sudbinama svojih zemalja koje su kao u mnogim povijesnim trenucima i u tom bile vrlo slične Ivan Meštrović portretira Tomáša Masaryka Meštrovićevo poprsje Tomáša Masaryka (nalazi se u Atelijeru Meštrović u Zagrebu) Kipar Ivan Meštrović svojim je djelovanjem kao umjetnik, ali i kulturni diplomat, povezao hrvatsku s brojnim kulturama, pa tako i s češkom. Meštrovićeve veze s njom sežu u same početke njegova formiranja. Meštrovićev dolazak u austrougarsku prijestolnicu bio je zacijelo težak obzirom da sedamnaestogodišnjak prethodno nije završio nikakve škole i nije govorio njemački jezik. Nepovoljan početak prevladao je, među ostalim, zahvaljujući pomoći Čeha Františeka Sykore koji ga je primio na stan u bečkoj periferiji. Godinu dana je živio s njime i njegovom obitelji, ženom i dva sina. Sykora je bio skromni privatni činovnik, rodom iz Moravske. Pomagao mu je da dođe do materijala, a možda ga je čak spojio s profesorom Ottom Königom koji ga je besplatno pripremao za Akademiju. Jedno od Meštrovićevih prvih predstavljanja dogodila se upravo u Pragu na X. izložbi umjetničkoga udruženja Mánes. Uzvratni je posjet češkog društva Mánes upriličen u Zagrebu na poziv Društva umjetnosti u svibnju iduće godine. Ostale dvije izložbe i na kojima se pojavljivao u Pragu organizirao je bečki Hagebund. Od kipara su na potonjoj izlagali Česi Bohumil Kafka i Jan Štursa. Na izložbama u Pragu Meštrović je potvrdio svoju neospornu poziciju u umjetničkom kontekstu srednje Europe tijekom prvog desetljeća 20. stoljeća. Podsjetimo, jedna od najpopularnijih zagrebačkih skulptura, Zdenac života, lijevana je u ljevaonici B. T. Srpek u blizini Praga, u Brandýsu nad Labem (danas dio Stare Boleslavi). Za Meštrovićevu češku vezu krucijalna je godina. Početak Prvog svjetskog rata zatiče ga u Rimu u kojem je proveo vrlo plodno razdoblje živo sudjelujući u kulturnim i intelektualnim krugovima. Portretira Augustea Rodina, ali i češku umjetnicu Růženu Zátkovu koju je upoznao u Rimu dvije godine ranije. S njom je razvio intenzivan odnos opisan u autobiografskom romanu Vatra i opekline u kojem je prikazao odnose sa ženama koji su odredili njegov život i stvaralaštvo. Růženin portret, Žena bez ruku, nalazi se danas u fundusu praške Narodne galerije, skupa s još drugih jedanaest Meštrovićevih skulptura i šest crteža. U to vrijeme će upoznati Tomáša Garriguea Masaryka. Njihov prvi i sve naredne susrete Meštrović je donio u svojim memoarima Uspomene na političke ljude i događaje. U svojim zapisima Meštrović ga često familijarno zove Stari. Masaryk i Meštrović upoznali su se preko Aleksandra Valentinoviča Amfiteatrova, ruskoga feljtonista i književnika, u Meštrovićevom rimskom stanu. Posve al pari raspravljali su o sudbinama svojih zemalja koje su kao u mnogim povijesnim trenucima i u tom bile vrlo slične. Meštrović je imao dojam da Masaryk ne vjeruje u potpun raspad Monarhije i da želi da Hrvati i Slovenci dijele sudbinu s Česima. Masaryk je smatrao da bi se moglo postići da se Monarhija pretvori u konfederaciju. Ti susreti, kao i oni s francuskim, ruskim i engleskim poslanicima bili su riskantni jer su austrij- 44

45 dlijetom i perom ski špijuni djelovali vrlo otvoreno u Rimu i pratili su Masaryka, zapisao je Meštrović, u stopu. Meštrović će se ponovo sresti s Masarykom koncem Tada je bio pozvan u Prag da izradi njegovu bistu. To nije bila službena narudžba, već za Masarykova prijatelja, Charlesa Richarda Cranea, za kojeg je Meštrović u Londonu bio izradio bistu kralja Feisala. Crane je bio bogati američki poslovni čovjek koji je njegovao poseban interes za istočnu Europu i Srednji Istok. Početkom 20. stoljeća upoznaje Masaryka nakon čega se interesira za slavenski nacionalizam. Kao mecena podupirao je ciklus slika Alfonsa Muche Slavenska epopeja. Meštrović je bio smješten u Hradčanima u odjelu Edvarda Beneša, jer predsjednikov dio još nije bio gotov, a on je živio u Lánima, kamo se Meštrović uputio za par dana. Beneš je primio vrlo ljubazno hrvatskog umjetnika i dugo su razgovarali o političkim prilikama u svojim zemljama. Posebno su raspravljali o odnosima sa Slovacima koji su u to vrijeme izražavali nezadovoljstvo u pogledu činovničkih mjesta, zapostavljanja slovačkoga jezika u samoj Slovačkoj i tako dalje. Beneš se osvrnuo i na pitanje sudetskih Nijemaca, a Meštrovića su zanimali razlozi sukoba Čehoslovačke s Poljacima radi Těšina. Inače, upravo je Beneš u Parizu Meštroviću dao putovnicu kako bi se ovaj, nakon što se raspala Austro-Ugarska monarhija mogao vratiti u Zagreb. Bila je to treća ili četvrta češka putovnica po redu do tada izdana. Nakon toga uputio se u dvorac Lány gdje ga je primio Masaryk s kćerkom Alice. Meštrović se u njihovu društvu osjećao potpuno kao među svojima. Jednostavno i toplo gostoprimstvo i raspoloženje, kakvo samo Slaveni mogu pružiti, zapisao je. Ostao je kod njih osam ili devet dana, jer je Crane želio da izradi bistu i gospođice Masarykove. Iz nedatiranog pisma koje je Meštrović uputio Alice Masarykovoj saznajemo da je načinio i portret Masarykove supruge. Njega je radio po fotografiji i njime Meštrović nije bio zadovoljan te je napisao Alice da ga može zadržati i čuvati, a ako nije neka ga baci. Gipsani odljevi portreta Tomáša i Alice Masaryk nalaze se u Atelijeru Meštrović (potonji je u vlasništvu Meštrovićeva sina Mate Meštrovića), brončani su odljevi, kao vlasništvo Johna Cranea bili izloženi na Meštrovićevoj izloži u Brooklyn Museumu u New Yorku Meštrović je oblikovao portret Antonína Dvořáka, tričetvrt figuru glazbenika koji gleda u notni zapis koji drži u lijevoj ruci, prema fotografijama koje su mu dostavljene zahvaljujući Alice Masarykovoj ( ), na kojoj je pokazao i portret Růžene Zátkove. Bila je to prva njegova samostalna izložba u New Yorku s kojima započinje niz samostalnih izložaba u brojnim gradovima SAD-a. Meštrović je prilikom ovog posjeta s Masarykom diskutirao o političkim prilikama. Ponovno o slovačkom pitanju, a dotakli su se i kralja Aleksandra i hrvatskoga političara Stjepana Radića. Potonjeg Masaryk nije simpatizirao, kao ni njegovu suprugu Čehinju, a Meštrović ga je branio. Radića je u lipnju u Narodnoj skupštini smrtno ranio dvorski agent i zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić. Samo pola godine kasnije Aleksandar Karađorđević uvodi diktaturu. Govoreći o Aleksandru Masaryk je tada primijetio da je previše samo vojnik, a premalo naobražen. Prigovorio je i da do sada nije bilo ni ozbiljnog jugoslavenskog poslanika u Pragu, preko koga bi se dalo štogod raditi. Meštroviću je izložio svoje poglede na umjetnost tadašnje suvremene češke umjetnike: Kolikogod je Stari imao srce i dušu slavensku, toliko je intelektualno bio realist, pa se toga i držao. To se vidjelo i kada je riječ o ruskim, pa čak i češkim, piscima, da su mu one crte, koje mi zovemo specifično slavenskim, bile nepristupačne, ili da ih se bojao. Gledao je na te karakteristike slično kao i drugi zapadnjaci. Gotovo je bježao od svega što mu je izgledalo mistično ili metafizičko, kao od Meštrovićev spomenik Antonína Dvořáka u New Yorku Meštrovićevo popresje Masarykove kćeri Alice (nalazi se u Atelijeru Meštrović u Zagrebu, u vlasništvu Mate Meštrovića) 45

46 nekog boležljivog sanjarenja. Bez obzira na to što likovnu umjetnost nije razumijevao, on je Josefa Václava Myslbeka cijenio, a za Františeka Bíleka nije imao smisla, a Otokara Březinu je stavljao u istu kategoriju prema Jánu Kolláru ili Jaroslavu Vrchlickom, kao Bíleka prema Myslbeku. Poslije ovoga susreta vido ga je još dva puta: kada je bio pozvan u žiri za Žižkin spomenik i kada je održana njegova samostalna izložba u Pragu čiji je pokrovitelj bio upravo Masaryk. Ponovno se dotiču politike te Masaryk za Aleksandra ustvrđuje kako je antidemokratski nastrojen. Za sada ne znamo kad je točno posjetio Prag vezano uz spomenik Janu Žižki. Natječaj za spomenik u sjećanje na češku Legiju trajao je od do godine, da bi konačno bio prihvaćen projekt konjaničke statue kipara Bohumila Kafke. S Kafkom se Meštrović poznavao, skupa su izlagali u Pragu na izložbi Hagebunda, a godinu dana ranije Meštrović je portretirao češkog kolegu i taj se portret danas, također, čuva u praškoj Narodnoj galeriji. Godine Meštrović slavi pedeseti rođendan. Priređene su mu dvije velike samostalne izložbe: u Jeu de Paume u Parizu, gdje izlaže na poziv Francuza i pod pokroviteljstvom ministra prosvjete Anatolea de Monzia, te u Pragu u Belvederu kraljice Ane na Hradčanima pod Masarykovim pokroviteljstvom. Izdvojit ćemo komentar književnika Karela Čapeka o potonjoj izložbi, objavljen u listu Lidové noviny, 21. svibnja 1933., pod naslovom Praške posjete Ivan Meštrović: U usporedbi s formatima svojih skulptura vrlo je sićušan; možda je san o monumentalnosti dan baš ljudima, koji nisu zablistali nekakvom nezgrapnošću i nespretnošću. Ako ga usporedimo s patetikom vlastitih kipova, radi se o tihom i mirnom čovjeku, suzdržljiva govora, pragmatiku, nipošto upadljivom; bez imalo južnjačkog temperamenta, bez ikakve eksterne umjetnosti kojom bi se skretala pažnja, osim, oštrog zasvođenog čela koje kao da je bilo olako modelirano kiparskim prstima. Ivan Meštrović je jedan od onih umjetnika doista narodnih; ne samo sadržajem, patosom i formalnom monumentalnošću svog djela, nego također i čistom sviješću svog građanskog poslanja. Umjetnost mu nije izgovor za individualizam koji je razriješen osjećaja opkoljenosti brigom i zadaćama svog vremena i naroda. Kao što nije oklijevao ni tokom rata politički služiti svom narodu, tako i danas, služi mu univerzalnošću svoje umjetnosti, bez da je ikada prestajao pažljivo i kritički promatrati svijet i položaj svoje zemlje u svijetu. Ostao je trijezna i prosuđujuća glava; premda kiparski utjelovljuje mit svoga naroda, realist je u Kao što nije oklijevao ni tokom rata politički služiti svom narodu, tako i danas, služi mu univerzalnošću svoje umjetnosti, bez da je ikada prestajao pažljivo i kritički promatrati svijet i položaj svoje zemlje u svijetu, napisao je o Meštroviću Karel Čapek Plakat izložbe Ivana Meštrovića u Pragu odnosu na svoju nazočnost. Ovaj reprezentativni umjetnik je i veliki građanin svoje domovine. Dok je boravio u Parizu, na razgovor poziva Masarykova sina, Jana Masaryka, čehoslovačkoga veleposlanika u Londonu. Jan dolazi sutradan i odsjeda u istom hotelu, soba do sobe. Ostao je dva dana i puno razgovara sa kiparom. Meštrovića interesira kako Englezi gledaju na jugoslavensku politiku i na napetosti s Italijom koja je pokazivala sve veće pretenzije na hrvatsku obalu. Englezima se, prema Janovim riječima, jugoslavenska politika nije sviđala i nisu mislili da će dobro završiti, no nisu se kanili uplitati, kao ni u vezi pitanja Italije jer se tamo Francuska nametala kao neki protektor i smatrali su da je to njezina briga. Razgovarali su i o jugoslavenskim i čehoslovačkim unutarnjim problemima koji su bili donekle slični. Jan je kao i otac osuđivao Aleksandra i diktaturu: Srpska nadutost i Aleksandar upropastit će i sebe i nas, ustvrdio je Jan Masaryk, koji je Meštroviću potvrdio da je stari Masaryk sam pokušavao u više navrata intervenirati kod jugoslavenskoga kralja. Tomáš Garrigue Masaryk preminuo je 14. rujna u Pragu. Meštrović je svojem dugogodišnjem prijatelju posvetio nekrolog u Lidovim novinama. Topli je to tekst u kojem izražava vlastitu bol za gubitkom, ali i bol ljudi u Jugoslaviji, napose u Hrvatskoj, koji su vjerovali i vjeruju u spasonosnost Masarykovih misli. Meštrović nastavlja kontakte s njegovom obitelji. Od do Meštrović, koji je tada živio u South Bendu u SAD-u dopisuje se s Alice Masarykovom. Ona je također živjela u SAD-u i zamolila je starog kipara da načini spomenik slavnom češkom skladatelju Antonínu Dvořáku. Meštrović je oblikovao portret, tri-četvrt figuru glazbenika koji gleda u notni zapis koji drži u lijevoj ruci, prema fotografijama koje su mu dostavljene zahvaljujući Alice. Godinu dana nakon kipareve smrti, brončanu je skulpturu Czechoslovak National Council of America darovao njujorškoj Filharmoniji, no ona ga nikad nije javno izložila. Meštrovićev sadreni odljev izložen je u predvorju Manhattan School of Music. Brončana je skulptura prvotno bila neprikladno postavljena na terasi zgrade Avery Fisher Hall u Lincoln Center for the Performing Arts. Kip je bio postavljen na betonsko postolje te je tijekom tri desetljeća doživio teška oštećenja od korozije. Konačno, izmješten je u park Stuyvesant Square, te je tom prigodom obnovljen i postavljen na prikladniji postament od zelenoga granita koji je dizajnirao američkočeški arhitekt Jan Hird Pokorny. Skulptura je 13. rujna svečano otkrivena blizu mjesta, na kojem je Dvořák postigao neke od svojih najvećih uspjeha. U blizini je naime nekoć stajala kuća u kojoj je živio. Nekoliko stotina posjetitelja, među kojima mnogi uglednici, poput tadašnjega praškoga gradonačelnika Jana Koukala, nazočilo je ceremoniji, nakon koje održan koncert Dvořákovih skladbi u obližnjoj crkvi svetog Jurja. Ovaj prikaz Meštrovićevih veza s češkom kulturom i politikom svjedoči o njegovoj ulozi u povijesnim događajima. Meštrovićeva sjećanja dragocjen su izvor povjesničarima u kontekstu sagledavanja Masarykovih stavova prema vlasti u Jugoslaviji, koju je formalno podržavao zbog savezničkih odnosa, pa zato i nije otvoreno poduzeo ništa u interesu Hrvata da ga ne optuže za miješanje u unutarnje stvari druge države. Sama pak Meštrovićeva djela svjedoče duboku i prisnu povezanost s brojnim znamenitim češkim ličnostima od Růžene Zátkove do Tomáša i Alice Masaryk. 46

47 Nepoznati grobovi naših djedova ususret 100. obljetnici Prvog svjetskog rata Groblja Galicije Vlatka Banek dostupna i na internetu O stotoj obljetnici tog prvog općeg stradanja još puno toga nije rečeno, posebice na strani pobijeđenih. Njihov se glas, posve logično, nije čuo premda je trebalo. U tom bi se slučaju razotkrile i preduprijedile mnoge zablude koje su pritajeno čekale svoj trenutak i novi rat. Tiče se to, dakako, i Hrvatske i Češke Djed Ignac Pucnji u Sarajevu tog 28. lipnja nisu bili smrtonosni samo za nadvojvodu Ferdinanda Habsburškog i njegovu suprugu, već, kako se pokazalo i za milijune ljudi diljem svijeta. To je činjenica od koje ne treba bježati i o kojoj stotinu godina kasnije treba trijezno promišljati. Povjesničari se uglavnom slažu da je Sarajevski atentat bio samo povod Velikom ratu, kako se on ispočetka zvao, dok su uzroci bili drugi. No u analitičkom slijedu uzrok, povod, posljedica upravo ova posljednja stavka u nizu najžešće pobija prve dvije. Zapravo, unatoč idejama i interesima, izmijenjenoj zemljopisnoj karti, prvenstveno Europe, te pobjednicima i pobijeđenima, u relativno kratkom vremenskom razdoblju izbruhnuo je novi rat nazvan Drugim. svjetskim ratom čime je onaj raniji, Veliki, preimenovan u Prvi svjetski rat. O stotoj obljetnici tog prvog općeg stradanja još puno toga nije rečeno, posebice na strani pobijeđenih. Njihov se glas, posve logično, nije čuo premda je trebalo. U tom bi se slučaju razotkrile i preduprijedile mnoge zablude koje su pritajeno čekale svoj trenutak i novi rat. Tiče se to, dakako, i Hrvatske i Češke. Pobjednici su iskoristili priliku pohvaliti se svojim uspjehom, makar s gorčinom zbog golemog broja vlastitih žrtava koji u konačnici i nije bio dugoročan jer je uspostavljenim mirom bilo ostavio ili otvorio mnoštvo novih nedorečenosti i problema što spada u sferu političkih, socijalnih, ekonomskih i inih tema pa je svijet ponovno uronjen u rat još težih posljedica. Nedavno se uvaženi hrvatski književnik i kolumnist, rođeni Sarajlija Miljenko Jergović, ovlaš dotakao teme Velikoga rata i ukazao na činjenicu kako još uvijek nemamo izgrađen stav prema tome ratu. Posve je u pravu jer nije bilo niti prilike išta govoriti u državnoj zajednici koju su predvodili oni koji su u konačnici bili na pobjedničkoj strani, a već je iz te činjenice razvidno da poslijeratno rješenje za Hrvatsku i nije bilo dobro promišljeno pa se bez obzira na uzvike Stjepana Radića o srljanju gusaka u maglu dogodilo što se i dogodilo jer su igru po svemu sudeći vodili puno veći igrači. Za razliku od toga, Češka i Slovačka su imale povoljniju startnu osnovicu, najvjerojatnije zahvaljujući T.G. Masaryku, i čini se da su ljudi toga bili svjesni pa su pak prošli scilu i haribdu drugoga rata te puste godine iza željezne zavjese a onda se i mirno razišli. Hrvatskoj je usud dodijelio posvema drugačiji put. Zato samo, kako kaže Jergović, listamo obiteljske albume i prisjećamo se naših djedova. No kako smo prošli i Drugi, pa i Domovinski rat, vjerojatno smo osjetljiviji po pitanju grobova, odnosno pojačano nas zanima gdje leže kosti naših predaka. Do sada je to bilo gotovo nemoguće odgonetnuti iz više razumljivih razloga. Ostavimo li po strani domaće političke prilike koje su takva istraživanja otežavale, ostaju banalne prepreke troškovi, stroga pravila arhivske struke itd. Međutim, protok vremena je donio i nove pogodnosti. Ono što se do jučer činilo nemogućim danas je ostvarivo ni manje ni više već iz udobnog naslonjača vlastitoga doma. Mreža svih mreža, internet, čini dostupnim ono što je praktički do jučer bilo nezamislivo. Možda sam među rijetkima koji su upornošću uspjeli dokučiti gdje je djedov grob, radi čega i pišem ove retke ne bih li osokolila i druge, premda, moram priznati da će biti mnogo onih koji će odgovor još dugo tražiti ili nikada neće naći (grobovi neznanih). U istraživanje sam krenula radi obećanja datog pokojnome ocu koji je imao nepune četiri godine kada je djed otišao u rat. Vijest o djedovoj pogibiji dugo se čekala i kada je napokon stigla saznalo se da je pao, poput mnogih vojnika iz naših krajeva, negdje u Galiciji, današnjoj Poljskoj. Bilo je to krajem siječnja Kako je riječ o prilično širokom području tzv. Istočne bojišnice dvojila sam u rezultate svojih napora. Međutim, nakon neočekivanog kratkog posjeta Krakovu i usputnog propitivanja kod naše poljske pratilje o realnosti mojih nakana, dobila sam još neočekivanije ohrabrenje grobovi su očuvani, popisani i preko određenih službi mogla bih se pobliže obavijestiti. Razumije se, to nisam učinila. Piši kome? Kojim jezikom? Koliko to košta? Uglav- 47

48 Možda sam među rijetkima koji su upornošću uspjeli dokučiti gdje je djedov grob, radi čega i pišem ove retke ne bih li osokolila i druge, premda, moram priznati da će biti mnogo onih koji će odgovor još dugo tražiti ili nikada neće naći Jedno od groblja koje je projektirao Dušan Jurkovič Zadnja poruka:... sretan Božić veselite se moji mili, ja se vas često sjetim i predajem u ruke Božje. Ufam da ćemo se već sastati, ako ne na ovom to sigurno na drugom svijetu mili moji. Moj Božić bude sigurno odbaven pod vedrim nebom s Bogom miločki moji... nom, odlučila sam se, koju godinu kasnije, za internet. A tamo pregršt informacija, ali ipak ne baš tako jednoznačnih. Sažeto, trud mi se isplatio, našla sam i virtualno posjetila grob. Bila sam tamo uz pomoć Google eartha. Sada preostaje samo da osobno obiđem to mjesto te u ime potomaka upalim svijeću gdje to i treba, a ne samo po tradiciji na zagrebačkome Mirogoju kod glavnog križa. Kako se u međuvremenu povećao broj dostupnih informacija na internetu odlučila sam, umjesto opisa mog osobnog traganja, predočiti čitateljima najnovije mogućnosti i olakšati im istraživanje. Ishodište bi trebao biti barem jedan od važnijih podataka: ime i prezime palog ili nestalog vojnika te eventualno saznanje u kojoj je regimenti bio i na kojem području u trenutku kada su prestale pristizati vijesti od njega. To su orijentiri koji umnogome pomažu istraživanju. Primjerice, za svog sam djeda imala dosta podataka pisma i razglednice, broj regimente a čak i okvirno mjesto stradanja. Temeljem tih podataka i onih pronađenih na internetu uspoređivanjem sam mjerila vjerodostojnost rezultata. Priznajem, mnogima danas nisu dostupni pobliži podaci jer gotovo i nema onih koji se sjećaju, usmena je predaja puna crnih rupa a kućni su dokumenti zagubljeni ili davno uništeni. Zato preporučam posjet internetskoj stranici www. digi.landesbibliothek.at Regionalne knjižnice Gornje Austrije (OOE Landesbibliothek) koja pruža slobodno dostupne popise gubitaka austro-ugarske vojske (Verlustlisten) zasad tek za 1914., i godinu (datoteka se, kako vidim, puni ubrzano na dnevnoj bazi). Organizirana je tako da pruža uvid u tiskanu periodiku (izvještaje) Ministarstva rata K.u.K. Monarhije i to putem zbirnih abecednih popisa, a onda i konkretnih posebnih listi. Tako, nađete li ime koje tražite u indeksu, odmah dobivate broj posebne liste u kojoj se nalaze detalji. To će reći, saznat ćete u kojoj je vojnoj jedinici dotična osoba bila, je li mrtva, ranjena ili zarobljena prema informaciji u času nastanka popisa. Mogući su i ispravci navoda (naknadna saznanja) koji su upisani na kraju navednih ili narednih listi (npr. nije mrtav kako je prvotno rečeno nego je ranjen i u bolnici je određenoga područja, odnosno, u zarobljeništvu je tu i tu). Držim ovu mogućnost istraživanja veoma važnom, jer se putem drugih internetskih stranica možemo obavijestiti na kojoj se bojišnici (fronti) određena vojna formacija nalazila u određenom vremenu, a ove obljetničarske godine sigurno će učiniti dostupnim sve više konkretnih podataka. Premda su rečeni popisi trebali biti puno određeniji glede opisa i podataka, barem prema predviđenim rubrikama, očigledno su neočekivana događanja na ratištu i golemi gubitci razlogom da su upisani podaci većinom dosta manjkavi. Međutim, takvi kakvi jesu ipak daju odgovore i izravnije upute za daljnje traganje. Što se Galicije tiče, odnosno, dijela današnje Poljske, traganje je utoliko lakše što su grobišta uredno popisana, numerirana (ima ih oko 400), pozicionirana na priručnim orijentacijskim kartama (zemljopisnim ili stiliziranim), većinom sačuvana, u novije vrijeme i obnovljena te posebnim putokazima označena, a u velikom je broju odgonetnuto i tko je u njima pokopan. Za brzu pretragu može poslužiti internetska stranica (Spis poleglych w pierwoj wojnie swatowej) foruma poljskih genealoga amatera (koja se još razvija) s pretraživačem za trenutno osoba. Sve te mogućnosti možemo zahvaliti četirima ključnim stvarima: prvo, još je za trajanja samoga rata pokrenut projekt obilježavanja i izgradnje grobalja; drugo, Crkva je u Poljskoj za cijeloga protekloga razdoblja njegovala pozitivan odnos svoje pastve spram tih svjedoka prošlosti bez obzira o čijim se vojnicima radilo; treće, mnoštvo entuzijasta je krenulo u projekte očuvanja i obnove tih spomenika s idejom mirotvorstva, naročito po ulasku Poljske u EU, pri čemu je i turistika uočila svoju šansu; četvrto, i Višegradska je skupina zauzela jasan stav da su ta groblja zajednička povijest Europe. K tome treba pridodati i informaciju kako je još u doba Velikoga rata (1915.) utemeljen Odjel za ratna groblja (K.u.K. Kriegsgraber-Abteilung) na čelu kojega je bio major Rudolf Broch te se tako praktično od samoga početka rata vodila briga o dostojnom ukopu poginu- 48

49 Zašto je moj djed, mladi izučeni tesar koji je s roditeljima i petero braće i sestara došao u obećanu zemlju Hrvatsku, osnovavši tu obitelj i izgradivši dom, uglavnom sretan u svome malome svijetu zašto je morao ići u rat i stradati gotovo pri prvim pucnjima? lih vojnika i obilježavanju mjesta gdje se to obavljalo. Dapače, angažirana su i dva arhitekta, Nijemac Hans Mayr i Slovak Dušan Jurkovič koji su projektirali groblja i grobna obilježja dajući im posebne autorske pečate. Listajući fotografije na internetu i sami se možete uvjeriti u njihov više nego dobro obavljen posao (uguglajte pojam cmentarze z I wojny światowej w polsce ili pođite na stranicu Ipak, kako se na kraju ne zapitati zašto je moj djed, zašto je i puno drugih djedova moralo proći ratnu kalvariju, neki ostavivši živote, a drugi zdravlje u ratnom bezumlju? Zašto je moj djed, mladi izučeni tesar koji je s roditeljima i petero braće i sestara došao u obećanu zemlju Hrvatsku, osnovavši tu obitelj i izgradivši dom, bogobojazan čovjek, uzoran sin tada još uvijek žive majke, uglavnom sretan u svome malome svijetu zašto je morao ići u rat i stradati gotovo pri prvim pucnjima? Odgovora, kao i mnogi drugi u svojim obiteljskim pričama, nemam. Tek mi se jedan vrti ovih dana u glavi čovjek koji je svaku svoju kartu i pismo započinjao s Hvaljen Isus i Marija iliti skraćeno HIM, izmolio je svoj brzi kraj. Je li se uspio izmoliti za one koji su cijeli svijet uvukli u to zlo, nisam sigurna. Ali, ako je našao svoj mir (povratnici s fronta su pričali da je stradao želeći dohvatiti vodu ranjenom suborcu) onda nek i počiva u miru! Danas barem znam gdje mu je grob, premda ne znam hoću li uspjeti i osobno ga obići, ali istinski me pogađa što je uz njega ondje pokopano 60 njegovih suboraca te više od 300 neprijateljskih vojnika. Zato, manimo se crno-bijelih slika jer su i pobjednici i pobijeđeni u konačnici žrtve! Na sve strane su naprasno prekinuti brojni mali sretni životi. A za što? Nizašto! Dokaz je Drugi svjetski rat. Antun Šimčík zaboravljeni hrvatski filolog čeških korijena Podugu nizu zaslužnih hrvatskih filologa što su između dvaju svjetskih ratova skrbili oko čistoće i pravilnosti hrvatskoga jezika pripada i danas zaboravljeni filolog Antun Šimčík. Rođen je rođen 27. siječnja u mjestu Zářičí u Chropyně kod Kroměříža u Moravskoj. Roditelji su mu se već preselili u Ivanovčane kod Bjelovara gdje je živio do kraja niže gimnazije. Od živio je u Zagrebu gdje je završio klasičnu gimnaziju. U Prvom svjetskom ratu borio se u Bosni i Južnome Tirolu. Nakon rata studirao je slavistiku, romanistiku i latinski jezik. Od surađivao je u Narodnoj politici. Godine oženio se sunarodnjakinjom Ludmilom Švecovom koja je kao učiteljica radila u Varaždinu i Mariboru. Imali su dvoje djece. Šimčík se zaposlio u JAZU kao pomoćni knjižničar i arhivar i otada je počeo objavljivati radove iz povijesti, etnografije i filologije. Posebno je bio zapažen po svojim filološkim minijaturama koje je objavljivao u dnevnim novinama (Obzor, Hrvatska straža), časopisima Chropyně, zavičajno mjesto Antuna Šimčíka (Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, Novi behar, Hrvatska revija, Nastavni vjesnik, Revue des études slave, Hrvatski jezik, Jezik), pučkim kalendarima i Zborniku za narodni život i običaje JAZU. U tridesetima je surađivao s društvom Vlastivědná společnost muzejní u Olomoucu. Napisao je knjigu Hrvat obnovitelj Božjega groba (Zagreb, 1936.). Surađivao je na nekoliko velikih enciklopedijskih projekata (Hrvatska enciklopedija, nedovršeni Rječnik hrvatskoga jezika, Rječnik stranih riječi, Akademijin Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Enciklopedija Jugoslavije). Prevodio je s češkog, francuskog, poljskog i slovačkog jezika. Najpoznatiji mu je prijevod romana Quo vadis poljskoga nobelovaca (1905.) Henryka Sienkiewicza. Devet godina, od siječnja do siječnja 1941., u katoličkome dnevniku Hrvatska straža u rubrici Jezične bilješke objavio je preko dvije stotine dijelom polemički intoniranih i humorom začinjenih kroatističkih pretežito savjetodavnih i povijesno-onomastičkih članaka doprinoseći tako kultiviranju hrvatskoga književnog jezika u ondanjim politički i sociolingvistički nepovoljnim prilikama. Antun Šimčík preminuo je 27. rujna u Zagrebu. Pokopan je na Mirogoju. Otada se na njegov život i djelatnost navlačila nezaslužena sve deblja koprena zaborava. Upravo da bi se skinula ta koprena s nedvojbeno zaslužnoga hrvatskog filologa čeških korijena Nova stvarnost uskoro će izdati knjigu sa svim pronađenim Šimčíkovim člancima iz rubrike Jezične bilješke i opširnim pogovorom o njegovu životu i djelatnosti. Marko Samardžija 49

50 Češki vojnici u Rusiji krajem Prvog svjetskog rata Ilijada i Odiseja Legionari su među ostalim zarobili i kompletne ruske državne rezerve zlata. Osvojili su sve veće gradove u Sibiru, uključujući i Jekaterinburg, no prekasno da bi spasili rusku carsku obitelj koja je na izravnu zapovijed iz Kremlja bila pobijena tjedan dana ranije T. Masaryk s legionarima u Rusiji Dubravko Dosegović 50 Godina donosi sa sobom okrugle obljetnice nekih značajnih događaja nakon kojih u svijetu više ništa nije bilo kao prije. U ljeto se obilježava sto godina od izbijanja Prvog svjetskog rata koji je nemilosrdno prekrojio kartu Europe, a ostavio traga i u drugim dijelovima svijeta. U godinama koje su uslijedile zbili su se također brojni značajni događaji, tako da možemo reći da je tek uvod u niz stogodišnjica kojima ćemo se i u predstojećim godinama prisjećati sudbonosnih povijesnih zbivanja. U tom kontekstu usmjerit ćemo pažnju na događaje koji su prethodili stvaranju samostalne čehoslovačke države, i uloge koju je u tome odigrala Čehoslovačka legija. Odmah na početku moramo reći da je naziv Čehoslovačka legija (ili u množini Čehoslovačke legije) ušao u opću uporabu tek nakon rata, dok se za vrijeme rata koristio tek sporadično; rabio se zbirni naziv Revolucionarne dobrovoljačke vojske, a kasnije Čehoslovačka vojska u inozemstvu. Radilo se o vojnim jedinicama sastavljenima od Čeha i Slovaka koji su se u sklopu vojnih snaga Antante borili protiv Austro-Ugarske. Temelj tih jedinica bili su Česi koji su živjeli u današnjoj Poljskoj (koja je tada bila dio carske Rusije), i koji su već osnovali Češku družinu, dobrovoljačku postrojbu u sastavu ruske carske armije. S druge strane, u Francuskoj su tamo nastanjeni Česi osnovali tzv. četu Nazdar. Tim jedinicama ubrzo su se dobrovoljno pridružili mnogobrojni bivši austrijski vojnici, Česi i Slovaci koji su pali u zarobljeništvo ili se dobrovoljno predali. Najbrojnije su bile jedinice u Rusiji, kamo je Austro-Ugarska upućivala najviše snaga. Igrom sudbine, čehoslovački dobrovoljci su u razdoblju od do ratovali najprije protiv austro-ugarske i njemačke vojske u Ukrajini, a zatim nakon Oktobarske revolucije zajedno s carističkim snagama protiv boljševika. U početku ruski caristički oficiri nisu imali mnogo povjerenja u čehoslovačke dobrovoljce gledali su na njih s prijezirom kao na prebjege; za krute vojničke mozgove oni su bili izdajnici koji su već jednom pogazili zakletvu danu austrijskom caru, pa tko da im onda vjeruje? No morali su promijeniti mišljenje nakon bitke kod Zborova (ukrajinski Zboriv) 2. srpnja kada su se legionari (radi praktičnosti zadržavam u daljnjem tekstu izraze Legija i legionari) iskazali u borbi protiv austro-ugarskih snaga. Zahvaljujući diplomatskim nastojanjima T. G. Masaryka ruska je vlada ukinula sva ograničenja koja su se odnosila na formiranje čehoslovačkih jedinica, i do kraja Legija je u Rusiji imala dobrovoljaca, organiziranih u dvije divizije s osam pješačkih i dva konjička puka, a taj broj je i dalje rastao. Nakon izbijanja Oktobarske revolucije Masaryk je insistirao na tome da se Legija ne miješa u sukobe između crvenih i bijelih, smatrajući to unutrašnjim ruskim sporom, no to nažalost nije bilo moguće izbjeći, posebno nakon što je nova sovjetska vlada potpisala u Brest-Litovsku separatni mir s Njemačkom i Austro-Ugarskom. U Legiji je tada također došlo do rascjepa i manji dio priključio se boljševicima, a drugi dio bijelima koji su bili za nastavak rata pa je došlo do žestokih i krvavih sukoba među bivšim suborcima. Kada je Masaryk proglasio neutralnost Legije u ruskom građanskom ratu i povlačenje iz Rusije, prvobitna je zamisao bila da se legionari preko Arhangelska i Murmanska prevezu u zapadnu Europu na francusko bojište. No tim su putem otišla svega dva transporta, nakon četveromjesečnog čekanja, gladovanja i smrzavanja jer je zakazala opskrba, a luke na sjeveru su bile zaleđene. Osim toga, vodstvo se pribojavalo i da ih ne zadesi sudbina srpskih jedinica koje su bile razoružane, zarobljene i internirane u Kazanu. Stoga je plan promijenjen i odlučeno je da se Legija evakuira putem preko Sibira, transsibirskom željezničkom magistralom do Vladivostoka i odatle dalje brodovima do Europe. Značilo je to rastezanje vojnih jedinica legije na preko osam tisuća kilometara, no ipak je odabrana ta solucija. (Ne kaže se uzalud prijeko je preče, a naokolo bliže). U ožujku u Penzi je sklopljen sporazum između čehoslovačkog Narodnog vijeća i boljševika kojim je Legiji obećana opskrba i slobodan prolaz kroz Sibir do Vladivostoka. Međutim, boljševici su stalno kr-

51 janski brod Roma i iskrcao ih u napuljskoj luci 10. ožujka a za njim su slijedili ostali. No avanturama nije bio kraj; neki su brodovi doživjeli havarije: Heffron pokraj japanske obale, nakon koje je ostao dva mjeseca na popravku u Kobeu, Mount Vernon pred američkom obalom, Logan se nasukao na pješčanom sprudu kod Vladivostoka, a na brodu America došlo je do masovnog trovanja hranom u Suezu, da bi se još dodatno dva dana kasnije sudario s drugim brodom u Port Saidu. Na sreću, u svim tim događajima nije bilo ljudskih žrtava. U tom kolopletu zbivanja treba posebno spomenuti brod Legie, prvi veći pomorski brod koji je plovio pod zastavom nove čehoslovačke države. Kuispisali najslavnije epizode češke vojne povijesti Čehoslovačke legije protne interesima Legije. Na to su legionari odgovorili sazivanjem skupa na kojem su izabrani predstavnici vojnika donijeli odluku da ne priznaju nikakve odluke Narodnog vijeća koje bi bile u suprotnosti s odlaskom u Vladivostok. U Moskvi su članovi vijeća pod pritiskom boljševika telegramom zapovijedili razoružavanje Legije, na što su im legionari odgovorili da više ne priznaju Narodno vijeće za svoje vodstvo i formirali Privremeni izvršni odbor. Međutim, odbor je i dalje ustrajao na tome da se Legija neće miješati u unutrašnje sporove u Rusiji. Unatoč tome, 25. svibnja došlo je do sukoba boljševici su napali vlak s legionarima u stanici Marijanovka u okolini Omska. Legionari su krenuli u protunapad na kasarne i skladišta boljševika i preuzeli kontrolu nad ključnim točkama transsibirske magistrale. Borbe su bile teške i krvave, popraćene teškim zločinima na obje strane najčešće se radilo o strijeljanju zarobljenika (no u to vrijeme javnost nije bila tako tankoćutna kao danas). U nastavku došlo je do daljnjih sukoba u Sibiru i Povolžju, gdje su legionari među ostalim zarobili i kompletne ruske državne rezerve zlata. Osvojili su sve veće gradove u Sibiru, uključujući i Jekaterinburg, no prekasno da bi spasili rusku carsku obitelj koja je na izravnu zapovijed iz Kremlja bila pobijena tjedan dana ranije. Odlučni da se domognu pacifičke obale milom ili silom, legionari su nastavili napredovati. U tom kontekstu zbio se i svojevrstan kuriozitet koji bi se mogao opisati kao pomorska bitka, premda se nije odigrao na moru, nego na Ukupno je u toku evakuacije iz Rusije u Europu brodovima prevezeno oko 68 tisuća osoba, od toga oko 57 tisuća legionara, blizu 7 tisuća bivših ratnih zarobljenika i oko dvije i pol tisuće žena i djece. Putem su, pristajući u usputnim lukama, legionari obavljali i svojevrsnu diplomatsku i propagandnu misiju, priređujući glazbene koncerte i sportske susrete Oznaka s kapa legionara šili sporazum, uskraćujući obećanu opskrbu, zadržavajući vlakove i pokušavajući razoružati legionare. Boljševička propaganda pozivala je legionare da pristupe Crvenoj gardi, no odaziv je bio slab, pogotovo što je boljševicima pristupio veliki broj bivših austrougarskih vojnika, Nijemaca i Mađara, dojučerašnjih neprijatelja, što je među Česima izazvalo dodatno nepovjerenje. Dolazilo je i do incidenata između dviju vojski, od kojih se jedna kretala prema Sibiru, a druga prema zapadu. Situacija se još više pogoršala kada je sovjetski ministar rata Lav Trocki u svibnju odlučio da dijelu Legije, koji do tada još nije stigao do Vladivostoka, neće biti dopušteno da ode iz Rusije, nego da će biti na silu raspušten, a vojnici prisilno regrutirani u Crvenu armiju. Da bi to potkrijepili, u Moskvi su uhitili predstavnike Narodnog vijeća i prisiljavali ih na različite ustupke su- Bajkalskom jezeru (no uzmemo li u obzir veličinu Bajkalskog jezera, dolazimo do zaključka da je glavna razlika zapravo samo u salinitetu vode!). Boljševici su imali na raspolaganju dva naoružana ledolomca, Bajkal i Angara, s kojih su pod vatrom držali veliku dionicu transsibirske željezničke pruge koja je prolazila uz jezero. Legionari su uzvratili naoružavanjem parobroda Sibirjak i nekoliko manjih plovila. U borbi koja je uslijedila Sibirjak je jednim topovskim pogotkom potopio Bajkal, a Angara je izvjesila bijelu zastavu. Time je put prema istoku bio otvoren. Savezničke zemlje (Francuska, Velika Britanija i SAD) namjeravale su Legiju zadržati u Rusiji i od nje stvoriti jezgru interventnih protuboljševičkih snaga, jer je Legija bila jedina značajnija organizirana vojna sila i imala pod kontrolom veliki dio Sibira, posebno područje Južnog Urala, a formalno je zapovjedništvo Legije bilo podređeno francuskom vojnom zapovjedništvu. No legionarima je već bio pun kufer rata i ratovanja, a i snage koje su saveznici predvidjeli za intervenciju bile su više simboličke nego stvarne pa je intervencija doživjela neuspjeh. Evakuacija legionara obavljala se u dva smjera: iz Vladivostoka brodovima preko Pacifika do Amerike, željeznicom preko američkog kontinenta do Atlantika i dalje brodovima do Europe (o tome bi se mogla napisati knjiga pod naslovom Put oko svijeta za dvije tisuće dana!), ili južnom rutom preko Japana, Hong Konga, Singapura, Indijskog oceana, kroz Sueski kanal i Sredozemno more do Trsta. Prvi kontingent povratnika prevezao je tali- 51

52 U Prvoj republici legionarima su priznate zasluge za stvaranje čehoslovačke države, a nakon komunističkog prevrata njihove su zasluge brisane iz povijesti, a oni sami smatrani sumnjivim i neprijateljskim elementima komunisti im nisu mogli zaboraviti što su se borili protiv boljševičkih snaga legiji pisao je tada još novinar i član talijanske socijalističke stranke Benito Mussolini koje li ironije, dvadeset godina kasnije je kao fašistički duce zajedno s Hitlerom kumovao Műnchenskom sporazumu i komadanju Čehoslovačke! U čehoslovačkoj legiji u Italiji bilo je oko 20 tisuća boraca, od kojih je poginulo 355, a dodatnih 55 je nakon zarobljavanja pogubila austro-ugarska vojska. Odmah po povratku u domovinu legionari su se aktivno uključili u politička zbivanja u zemlji, u prvom redu u osiguravanje granica nove države. Na sjeveru je za teritorijem na području Tĕšina posezala Čehoslovački legionari pokazali su u više navrata zube boljševicima Transsibirskom željeznicom legionari su se probijali prema Pacifiku pljen je u Japanu i bio je praktički nov; imao je za sobom samo jedno putovanje i prvobitno se zvao Taikai Maru. Stajao je 40 milijuna tadašnjih kruna, a na prvo putovanje pod novim imenom i novom zastavom od Vladivostoka do Singapura krenuo je neosiguran jer se nije našlo ni jedno osiguravajuće društvo koje bi ga bilo spremno osigurati. Za svaki slučaj, krenuo je iz luke u Vladivostoku istovremeno kad i američki brod President Grant. Kao kuriozitet navodimo da je Legie, uz legionare i njihovu imovinu, prevozila i nekoliko konja, jedan automobil i kao vrhunac, dva sibirska medvjeda koji su kasnije udobno dočekali starost u Jelenjem jarku (Jelení příkop) na Hradčanima pod praškim dvorcem. Ukupno je u toku evakuacije iz Rusije u Europu brodovima prevezeno oko 68 tisuća osoba, od toga oko 57 tisuća legionara, blizu 7 tisuća bivših ratnih zarobljenika i oko dvije i pol tisuće žena i djece. Putem su, pristajući u usputnim lukama, legionari obavljali i svojevrsnu diplomatsku i propagandnu misiju, priređujući glazbene koncerte i sportske susrete. Uz već legendarni dvomjesečni svakodnevni koncert u Kobeu, gdje je Heffron bio na popravku nakon havarije, ostao je zabilježen i veoma uspješan nastup legionarske filharmonije u Singapuru, međunarodni nogometni susreti s lokalnim (uglavnom engleskim) momčadima i pobjeda od 3:2 nad prvakom Istočne Azije u Hong Kongu. Posljednji transport povratnika iz Rusije obavio je Heffron, iskrcavši 11. studenog povratnika u Trstu. Osim Rusije, gdje su bili najbrojniji, legionari su ratovali i na francuskom bojištu. Već 31. kolovoza osnovana je četa Nazdar (češki pozdrav) u sastavu Legije stranaca, koja se iskazala u bitci kod Arrasa 9. svibnja Godine formirana je čehoslovačka brigada u Francuskoj u kojoj je bilo oko vojnika. U Francuskoj je poginulo 630 čeških legionara. Brigada se u proljeće vratila u Čehoslovačku. Na talijanskom bojištu formiranje čeških dobrovoljačkih jedinica bilo je otežano zbog sumnjičavosti talijanske vlade, tim više što se češko vodstvo pozivalo na Wilsonov plan od 14 točaka koji je predviđao rasformiranje Austro-Ugarske i pravo na samoodređenje naroda u monarhiji. To nije nikako odgovaralo talijanskim apetitima na hrvatske i slovenske teritorije na istočnoj strani Jadrana bio bi to nepoželjan presedan. Popustili su tek na pritisak ostalih saveznika, a i zbog teške ratne situacije nakon katastrofalnog poraza kod Kobarida pa je u proljeće formirana čehoslovačka divizija. Borila se u bitci na Piavi, gdje se sukobila sa svojim sunarodnjacima u sastavu austrijske vojske, a najviše se iskazala kod Doss Alta u rujnu Najveće hvalospjeve čehoslovačkoj Poljska maršala Pilsudskog, u Slovačkoj Mađarska sovjetska republika Bele Kuna, a na zapadu je njemačko etničko stanovništvo pokušavalo stvoriti autonomnu državu u državi. Uz to, nakon sloma komunističke Mađarske austrijski ex-car Karlo Habsburški se dvaput pokušao domoći mađarskog prijestolja i obnoviti monarhiju, ali ga je u tome spriječio admiral bez mora, mađarski regent Horthy i na kraju ga prognao na Madeiru. Svi ovi događaji zahtijevali su jačanje obrambene moći mlade čehoslovačke države i vojsci su se priključili i brojni bivši austrijski časnici i članovi tjelovježbene organizacije Sokol. U Prvoj republici ( ) legionarima su priznate zasluge za stvaranje čehoslovačke države, za njemačke okupacije bili su progonjeni, nakon rata ponovo su postali ugledni, a nakon komunističkog prevrata njihove su zasluge brisane iz povijesti, a oni sami smatrani sumnjivim i neprijateljskim elementima komunisti im nisu mogli zaboraviti što su se borili protiv boljševičkih snaga. U tom pogledu ilustrativna je sudbina spomenika legionarima u Masarykovom rodnom gradu Hodoninu. Podignut u dvadesetim godinama, uklonjen je za njemačke okupacije. Vraćen opet je uklonjen 1948, da bi nakon Baršunaste revolucije ponovo zauzeo svoje mjesto u zaleđu spomenika T.G. Masaryku. 52

53 Kako je Zrinski dospio u Japan i kakve zasluge za to imaju Česi? Zajčeva skladba spojila Hrvate, Čehe i Japance Dubravko Dosegović Ima tome već nekih četrdesetak godina kako je Zagreb posjetila delegacija japanskih liječnika. O onome što se tom prilikom zbilo moje informacije potječu iz druge ruke pa se unaprijed ispričavam ako moja interpretacija nije sto posto točna. Ukratko, na završnoj svečanosti s obaveznim glazbenim programom japanski gosti zamoljeni su da i oni nešto otpjevaju. Slijedilo je kratko došaptavanje (na japanskom), nakašljavanje da bi se pročistila grla, a onda se iz redova gostiju skladno zaorilo U boj, u boj, mač iz toka braćo Iznenađenje domaćina bilo je potpuno na stranu činjenica da su to bile godine kada se tadašnja vlast ozbiljno mrštila na tu skladbu nego su je štoviše gosti otpjevali na sasvim korektnom hrvatskom. Oporavivši se od iznenađenja, domaćini su pitali goste odakle znaju tu pjesmu. Odgovorili su im da se ta skladba već desetljećima nalazi na repertoaru svakog iole pristojnijeg pjevačkog zbora u Japanu. No sada je na Japancima bio red da se začude, kad su čuli da se radi o vrlo popularnoj hrvatskoj skladbi jer su do tada bili uvjereni da se radi o češkoj pjesmi! Slično iznenađenje doživio je i naš poznati znanstvenik Vladimir Devidé, kad je za svog boravka u Japanu na ulici sreo nekog klinca koji se sa školskom torbom na leđima vraćao iz škole i putem zviždao istu poznatu melodiju. A ako ne vjerujete u sve što sam vam ovdje ispričao, uključite svoje računalo i pogledajte YouTube pod naslovom U boj u boj vidjet ćete i čuti zbor od tisuću Japanaca koji pjevaju ovu skladbu na hrvatskom. Slučaj je očito interesantan i zaslužuje da ga podrobnije razmotrimo upravo u godini u kojoj se obilježava stota godišnjica smrti skladatelja ove pjesme Ivana Zajca i autora teksta Franje Markovića. Početak priče vraća nas unatrag u godine nakon Prvog svjetskog rata. Na istoku Rusije okupio se veliki broj bivših austrijskih vojnika, dijelom ratnih zarobljenika, a dijelom čehoslovačkih legionara koji su se borili na ruskoj strani, a koji su očekivali repatrijaciju. Jedna Premda je U boj bila samo jedna od skladbi u repertoaru češkog vojnog orkestra, Japanci su, i ne znajući o čemu se radi, u njoj prepoznali ratnički ritam i zanos i zato im je postala tako bliska grupa od 850 sada već bivših legionara ukrcala se u Vladivostoku na američki brod Heffron, koji ih je trebao prevesti u Europu. Međutim, brod je putem doživio havariju u tjesnacu Shimonoseki, navodno zbog znatiželje kapetana (prečesto je zavirivao u bocu) pa se morao zaustaviti u japanskoj luci Kobe radi popravka koji se odužio i protegnuo na puna dva mjeseca. Za to vrijeme vojni je orkestar (a kakva bi to bila češka vojna postrojba bez glazbe!) svakodnevno na obali svirao koračnice i druge popularne skladbe. Nekom neobjašnjenom slučajnošću, na repertoaru se našla i skladba U boj, u boj iz opere Nikola Šubić Zrinjski Ivana Zajca. Ta glazbena događanja nisu mogla proći nezapaženo i privukla su pažnju lokalnog stanovništva koje se svakodnevno okupljalo i slušalo taj besplatni koncert. Ubrzo su kontakt s orkestrom uspostavili i predstavnici elitnog sveučilišta Kansei Gakuin i predložili suradnju. Marljivo su prepisivali note i tekstove najpopularnijih skladbi, a od svih im se najviše svidjela baš U boj, u boj. Kad je došao čas rastanka, japanski sveučilištarci oprostili su se od legionara upravo tom kompozicijom koja je u narednim godinama po- Hrvatski veleposlanik u Japanu Drago Štambuk s članovima zbora sveučilišta Kansei Gakuin pjeva U boj, u boj stala i neslužbena himna njihovog sveučilišta i ostala to sve do danas, a od njih su je ubrzo preuzeli i drugi zborovi. Popularnost ove zborske pjesme ponukala je Japance da saznaju i nešto više o njenom porijeklu. Do prije nekoliko desetljeća, zapravo sve do osamostaljenja, o Hrvatskoj se u Japanu znalo vrlo malo, a tome je doprinosila i japanizirana verzija engleskog izgovora latinskog imena Croatia na japanskom Kuroachiya. A pošto na japanskom kuro 53

54 znači crno, mnogi su i podsvjesno Hrvatsku smještali nekamo na Crni kontinent i bili su iznenađeni kad su otkrili da u Hrvatskoj ne žive crnci. Na sreću, to se u međuvremenu promijenilo i danas Japanci, koji su inače vrlo temeljiti, o Hrvatskoj znaju mnogo više da ne govorim o japanskim turistima koji svake godine posjećuju našu zemlju u sve većem broju. Pričao mi je jedan turistički vodič da je zadovoljstvo raditi s Japancima znatiželjni su kao djeca, ali disciplinirano slijede vodiča i pristojno i sa zanimanjem slušaju njegova objašnjenja i pritom se ne dosađuju i ne zijevaju kao neki drugi. Nastoje što više vidjeti i sve fotografirati, a opremljeni su fotografskom tehnikom kao profesionalci. Također, njihova djeca u školama uče i o pojedinim detaljima iz hrvatske povijesti, među ostalim i o bitci kod Sigeta i, naravno, o Zrinskom. Zrinski im posebno imponira jer sukladno japanskim ratničkim tradicijama u njihovom sustavu vrijednosti više kotira junački poraz nego olako izvojevana pobjeda. Zanimljivo je da su svojevremeno japanski vojni teoretičari dugo s divljenjem proučavali poraz američkog generala Georgea Custera u bitci sa Siouxima kod Little Bighorna, dok je za ostale to bio suludi pothvat i besmisleno žrtvovanje ljudskih života. Slično tome, u nedavnoj povijesti više su cijenili bitku za Iwo Jimu, gdje su branitelji izginuli gotovo do posljednjeg, nego napad na Pearl Harbor u kojem su desetkovali američku pacifičku flotu. Bili su spremni izginuti do posljednjeg čovjeka braneći japanski teritorij; predaja nije dolazila u obzir, sve dok ih vlastiti car u govoru preko radija nije poučio da u životu ima trenutaka kada treba prihvatiti neprihvatljivo i podnijeti nepodnošljivo, i tako ih pozvao da mirno prihvate kapitulaciju. Stoga se ne treba čuditi da je popularnost Zajčeve skladbe u Japanu u kontekstu povijesnih podataka još više porasla. Dopustite mi jednu malu digresiju: istini za volju, U boj, u boj nije jedina hrvatska pjesma koja je postala popularna u Japanu. Japanski pjevač Seiji Tanaka snimio je Paljetkovu pjesmu Marijana, s tekstom na hrvatskom i japanskom, i postigao znatan uspjeh. Od Tanake preuzeli su je i snimili i neki dječji zborovi, koji pjevaju naizmjence jednu strofu na hrvatskom i jednu na japanskom. Ako vas zanima kako Marijana zvuči na japanskom, pokušat ću vam to dočarati sljedećom usporedbom: O Marijana. O Mariyana slatka mala Marijana, kawaii Mariyana ja ću te čekati kimi o matsu yo dok svane dan. asa made. (prijevod na japanski je doslovan) No vratimo se Zrinskom i njegovoj popularnosti u Zemlji Izlazećeg Sunca. Premda je U boj bila samo jedna od skladbi u repertoaru češkog vojnog orkestra, Japanci su, i ne znajući o čemu se radi, u njoj prepoznali ratnički ritam i zanos i zato im je postala tako bliska. Na žalost, nema podataka o češkom orkestru i njegovom kapelniku koji ju je prezentirao Japancima. Bez obzira na to, mislim da mu dugujemo zahvalnost za njegov doprinos popularizaciji hrvatske kulture u dalekom svijetu. Tko je bio Franjo Mlčoch? S rogom od Češke do Skoplja Nespornost češkoga utjecaja na hrvatsku kulturu uopće, pa i onu glazbenu, bilo u narodu udomaćenu o kojoj smo već pisali pojašnjavajući podrijetlo pojednih napjeva, bilo stvaralačku (I. Zajc, F. Lhotka) ili pedagošku i reproduktivnu (V. Huml) tjera nas da se u Godini češke glazbe prisjetimo i nekih manje znanih glazbenika. Primjerice, oni su imali osobito značenje pri obnovi Zagrebačke opere (dakle, prije 105 godina) koja otada neprekidno djeluje do danas. Orkestar je tada brojao 40 članova od kojih je dobar dio pristigao iz Češke. Nažalost, zasada nema objavljenog popisa iz kojega bi ih se sa sigurnošću moglo pobrojati, ali sam ljetos, posve slučajno saznala za jednoga od njih, propitala se u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta HAZU, pa mi se čini vrijednim o tome kazati par riječi. Mladi kornist (umjetnik na instrumentu u nas zvanom rog) František Mlčoch, rođen u Vsisku (župa Velký Týnec), školovan u Kroměřížu, nakon dvije godine službovanja u orkestru budimpeštanske opere pristigao s obitelji u Zagreb, bio je članom opernoga orkestra na otvorenju te obnavljajuće operne sezone 1. listopada Prvoizvedena je bila Zajčeva opera Nikola Šubić Zrinjski. Do kraja godine izvedene su još Smetanina Prodana nevjesta i Leharova Vesela udovica. Već sljedeće godine na programu su bile opere Carmen (Bizet), Cavaleria rusticana (Mascagni), Trubadur (Verdi), Madame Butterfly (Puccini) i Seviljski brijač (Rossini), a zagrebačka je opera gostovala u Dubrovniku (26. travnja) i Šibeniku (27. svibnja). Operom je ravnao Srećko Albini a prvi kornist je bio Fran Lhotka, također doseljenik iz Češke. Nažalost, ubrzo je uslijedio Prvi svjetski rat, a kako navodi Enciklopedija HNK, za operu su ratne nedaće bile teže zbog mobilizacije članova orkestra i zbora, a kazalište je povremeno bilo zatvoreno zbog štednje rasvjetom i ugljenom... Nakon rata, na inicijativu Dragutina Aranyja, članovi orkestra su osnovali Filharmoniju kazališnog orkestra kao simfonijski orkestar (1919.), koja je godinu dana kasnije promijenila ime u Zagrebačku filharmoniju, a taj naziv nosi i danas. Franjo Mlčoch se zadržao u Zagrebu, po svemu sudeći, do pred kraj dvadesetih godina, a onda je preselio u Skoplje. Ondje je, koliko se za sada naslućuje, nastavio glazbenički život te čak surađivao s Lovrom Matačićem iza Drugog svjetskoga rata (koji je tamo bio upućen na glazbeni rad), ali detalji se još istražuju. Franjo Mlčoch je preminuo 1949., dakle pred 65 godina, i pokopan je u Skoplju. Vlatka Banek 54

55 Manje poznati hrvatsko-češki glazbeni velikani Jan Vlašimský, virovitički glazbenik s dvije jednako voljene domovine U Hrvatskoj se dugo oskudijevalo školovanim muzičkim kadrom i zato je ovdje za češke glazbenike vladao veliko zanimanje Vjenceslav Herout Kulturna suradnja između hrvatskog i češkog naroda ima svoju višestoljetnu tradiciju i ona se može pratiti u svim njenim kulturnim sastavnicama. Posebno je ona bila zamjetna u drugoj polovini 19. i prvim desetljećima 20 stoljeća. Kulturne veze bile su intenzivne ne samo zbog sličnosti jezika i bliskosti kultura, nego i zato što su oba naroda tada živjeli u istoj državi, najprije u Habsburškoj monarhiji, kasnije preimenovanoj u Austro-Ugarsku. Kod Čeha je oduvijek glazba bila važan segment kulturnog djelovanja kojoj se posvećivala posebna pažnja i stoga se kod njih nikad nije oskudijevalo solidnim muzičkim kadrom. Velika brojnost je uzrokovala da je dio takvih kadrova, iz egzistencijalnih razloga, odlazio u druge sredine u kojima su nudili svoja glazbena znanja. O velikom broju čeških glazbenika i o njihovoj velikoj prisutnosti sačuvala se jedna pošalica u kojoj se navodi da su Kristofora Kolumba, kada je doplovljavao do obale Amerika, tamo već čekala češka kapela. U Hrvatskoj se dugo oskudijevalo školovanim muzičkim kadrom i zato je ovdje za češke glazbenike vladao veliko zanimanje. Posebno je bio zapažen veliki glazbeni utjecaj Čeha u gradskim sredinama gdje su djelovali mnogi poznati češki kapelnici u vojnim ili gradskim puhačkim orkestrima ili bili članovi takvih glazbenih sastava. Djelatnost čeških glazbenika u Hrvatskoj utjecala je i na promjenu glazbenog života u svim gradskim sredinama u zadnjim desetljećima 19. i početkom 20. stoljeća, kada je u Hrvatskoj djelovalo oko sto pjevačkih zborova u čiji su se rad uključili i brojni Česi. Njihova se nazočnost spominje u Petrinji, Varaždinu, Osijeku, Slavonskom Brodu, Sisku, Zagrebu, Križevcima, Valpovu i Virovitici. Osim sudjelovanja u pjevačkim zborovima, mnogi Česi se spominju kao orguljaši, članovi glazbenih muzičkih grupa, pjevači u kazališnim i opernim kućama, glazbenici i kapelnici u vojnim puhačkim i gradskim mješovitim sastavima. U gradskim sredinama svirali su Česi koji su po zvanju bili činovnici ili obrtnici kojima je sviranje bilo dodatna zarada ili su svirali samo iz ljubavi prema glazbi. Mnogi češki glazbeni pedagozi radili su i na ovdašnjim školama javljajući se na raspisane natječaje. Jedan od takvih bio je i Jan Vlašimský. Naša hrvatska javnost zna samo za neke glazbene ličnosti češkog porijekla kao što su Fran Lhotka, Marija Ružička Strozzi, Václav Huml, Franjo Paulik, Ludvík Kuba, sakupljač ovdašnjih pjesama i možda još neki, ali taj je broj znatno veći jer su se češki glazbenici svojim radom isticali ne samo u Zagrebu nego i u drugim gradskim sredinama: Antonín Anděl, kompozitor i dirigent u Vukovaru, a kasnije u Zagrebu gdje je bio dirigent u pjevačkom društvu Kolo i ujedno profesor na zagrebačkom konzervatoriju; Václav Anton, operni pjevač i jedno vrijeme ravnatelj zagrebačke opere i operete; Jan Bareš, kompozitor i violinist opere u Osijeku; Emil Burian, operni pjevač u Narodnom kazalištu u Zagrebu; Ivo Čižek, vojni kapelnik koji je jedno vrijeme bio predsjednik Češke besede u Dubrovniku, zatim dirigent dubrovačkog pjevačkog društva Sloga i tamburaškog društva; Karel Hejda, kapelnik sokolske glazbe na Krku; František Jílek, dirigent, kompozitor i učitelj glazbe na Zemaljskoj glazbenoj školi u Zagrebu; Václav Novák, profesor glazbe na Učiteljskoj školi u Zagrebu; Franjo Pokorni, učitelj u zagrebačkoj glazbenoj školi i ravnatelj kazališnog orkestra, glazbenik koji je skladao oko 120 kompozicija; Hynek Bláha koji je djelovao kao kapelnik puhačkog orkestra u Makarskoj, Sinju i Splitu; Milan Sachs, dirigent zagrebačke opere, a jedno vrijeme zborovođa pjevačkog društva Lisinski i desetine drugih. 55

56 Jan Vlašimský s virovitičkom limenom glazbom Tijekom vremena Vlašimský je postao pravi Virovitičanin, zavolio je tu sredinu o čemu svjedoči podatak da je odbio primamljivu ponudu da prijeđe u Karlovac. Kao pravi lokalpatriot volio je grad, zaljubio se u njegove građane, a oni su mu istom mjerom uzvratili. Postao mu je omiljen i hrvatski melos, zavolio je i tamburicu, iako to nije instrument koji se njegovao u Češkoj U svom radu Čeští hudebníci a zpěváci v jugoslávských zemich Otto Sobotka je napisao kratak životopis 364 češka glazbenika i pjevača koji su djelovali na prostoru bivše države, od kojih većina njih na području današnje Hrvatske. Naveo je još 50 drugih o kojima nije uspio prikupiti podatke za životopis, ali je naveo imena gradova u kojima su radili. Životni put svih ovih glazbenika bio je sličan životu Jana Vlašimskog ( ), iako je opseg rada virovitičkog glazbenika bio znatno širi od rada mnogih ranije navedenih glazbenika. Jan (Ivan) Nepomuk Vlašimský rođen je u libereckom kraju u selu Všeň u postolarskoj obitelji 22. svibnja 1862., ali je ujedno potomak obitelji čiji su pojedini članovi kroz sedam generacija bili učitelji ili glazbenici. Jan je imao i jednog starijeg i dva mlađa brata, od kojih se glazbom bavio najmlađi Václav. Jan Vlašimský je nakon završetka osnovne škole u Všeňu završio srednju školu u Turnovu, zatim je studirao glazbu na vojnoj glazbenoj školi Pavlis u Pragu gdje mu je učitelj violine bio profesor Schininger, dok mu je profesor na žičanim instrumentima bio Pfeiffer. Nakon završetka studija služio je vojni rok u 52. puku austrougarske vojske kao glazbenik gdje je bio zamjenik kapelnika. S njegovim imenom se zatim susrećemo u Pećuhu gdje je bio dirigent koncertne glazbe. Ovdje se i oženio i 1. rujna došao je u Viroviticu, nakon što je odabran među prijavljena 42 kandidata na raspisani natječaj za učitelja glazbe u Društvu za promicanje glazbe. Time je započelo novo razdoblje u njegovom životu tijekom kojeg je svojim radom obogatio glazbeni i kulturni života ovoga grada, a ono je trajalo punim intenzitetom do odlaska u mirovinu i smanjenim do njegove smrti Jan Vlašimský se nakon dolaska predstavio virovitičkoj glazbenoj publici koncertom na Silvesterovo na kojem je ravnao orkestrom u kojemu je bilo 14 glazbenika. Od tada je punih 50 godina ravnao Društvom za promicanje glazbe, odnosno Gradsku glazbu. Jan Vlašimský je proširio svoj rad i na ostala glazbena društva Virovitice. Od do bio je zborovođa Hrvatskog pjevačkog društva Rodoljub i mnogi to razdoblje smatraju najvećim procvatom u radu zbora koji je nastupao u mnogim dijelovima Hrvatske. Vlašimský je radio u Gradskoj muzičkoj školi, djelovao u Narodnoj čitaonici, Dobrovoljnom vatrogasnom društvu, davao privatne tečajeve sviranja i sudjelovao u mnogim humanitarnim akcijama. U pojedinim razdobljima, prije i poslije Prvog svjetskog rata, uvježbavao je mnoge tamburaške sastave. Skladbe koji su izvodili njegovi glazbeni sastavi i zborovi nisu bile obične dnevne pjesme već skladbe poznatih tadašnjih svjetskih skladatelja. Vlašimský je posebno volio skladbe Ivana Zajca i Bedřicha Smetane. Nije zaboravio ni na ono građanstvo koje nije imalo dovoljnu glazbenu slušalačku naobrazba pa je za njih komponirao plesne melodije od valcera, tanga, mazurke do polke i koračnice. Komponirao je i skladbe za ZANIMLJIVOSTI Česi su radio dobili kad je osnovan Čehoslovački radio, a televiziju su dobili kad je osnovana Čehoslovačka televizija. Od postoje Češki radio i Češka televizija, kao samostalni subjekti. Hrvati su radio dobili kad je osnovan Radio Zagreb, a televiziju dobili kad je u sastavu Radio Zagreba osnovana Televizija Zagreb. Od tada do danas nacionalni radio i televizija postoje kao dio iste tvrtke koja od nosi naziv Hrvatska radiotelevizija. 56

57 Nakon Drugog svjetskog rata na Vlašimskog se počelo postupno zaboravljati. Njegovo se ime spominjalo samo prilikom obilježavanja okruglih godišnjica nekog glazbenog društva tamburaške sastave, pri čemu je pisao note i obavljao aranžmane komponiranih melodija. Danas se ne može saznati točan broj njegovih komponiranih pjesama čije je nazive zapisivao u osobni dnevnik koji nestao u godinama nakon Domovinskog rata. Time su nestali i brojni podaci iz njegovog života pa su nastale praznine za neka razdoblja koje se danas ne mogu u potpunosti popuniti. Ipak se do sada uspjelo prikupiti dio njegovog notnog materijala i naziva nekih skladbi iz kojih je vidljivo da su njima prevladavali ljubavni i rodoljubni sadržaji: Samo naprijed (polka), Novogodišnji pozdravi (valcer), Virovitičko šetalište (koračnica), Proljetna ruža, Spomen Slavjanskom, Marija Valerija, Virovitička četvorka, Slavenka, Prvi cjelov, Gdje stanak moj, Tužba, Crnooka, Molitva Hrvatice, Cvati, cvati, cvijeće malo, Koračnica Rodoljubu, Uspomena na Beč, Priča o sreći i Motto, posvećeno pjevačkom društvu Rodoljub. Uz glazbeni rad Jan Vlašimský je sudjelovao u osnivanju Češke besede u Virovitici. Bio je u nekoliko navrata i njen predsjednik. U njenom sastavu je također djelovao jedan manji glazbeni sastav koji je povremeno davao glazbene koncerte, a nakon njih je svirao na plesnoj zabavi. U sklopu rada Češke besede povremeno su se održavala i predavanja kulturnog i povijesnog sadržaja u kojima je ponekad i Vlašimský bio predavač. U takvim je predavanjima uvijek ukazivao na potrebu jačanja hrvatsko-češke suradnje pa je kod nekih programa njegova kapela svirala češku i hrvatsku himnu. U radu Besede sudjelovao je sve do svoje smrti Tijekom vremena Vlašimský je postao pravi Virovitičanin, zavolio je tu sredinu o čemu svjedoči podatak da je odbio primamljivu ponudu da prijeđe u Karlovac. Kao pravi lokalpatriot volio je grad, zaljubio se u njegove građane, a oni su mu istom mjerom uzvratili. Postao mu je omiljen i hrvatski melos, zavolio je i tamburicu, iako to nije instrument koji se njegovao u Češkoj. Od dirigentske palice Jan Vlašimský se službeno oprostio 26. prosinca u dvorani virovitičkog hotela Zlata nakon punih 50 godina umjetničkog rada u glazbenom životu Virovitice. Iako su mu bile izrečene brojne zahvale, ipak je Jan Vlašimský nakon odlaska u mirovinu jedno vrijeme radio kao inkasator sakupljajući naplatu električne struje u Virovitici čime je htio pokriti potrebe za uzdržavanje svoje obitelji. Nakon Drugog svjetskog rata na njega se počelo postupno zaboravljati. Njegovo se ime spominjalo samo prilikom Spomen-ploča na rodnoj kući Jana Vlašimskog u Všeňu. obilježavanja okruglih godišnjica nekog glazbenog društva, a od zaborava su ga spašavali i neki novinari. Odnos prema njemu promijenio se nakon Domovinskog rata kada je glazbena škola u Virovitici promijenila naziv u Osnovnu glazbenu školu Jan Vlašimsky. Punu satisfakciju ovaj glazbenik je dobio nakon što je u Virovitici osnovana nova Češka beseda koja je pod vodstvom agilne predsjednice Jasne Berger i još nekih virovitičkih kulturnih društava i institucije inicirala da Grad preuzme skrb o grobu ovog virovitičkog glazbenog velikana. Također je Beseda inicirala i dobila podršku nekih virovitičkih institucija da se svake godine održavaju kulturne manifestacije pod nazivom Proljetni zvuci Jana Vlašimskog koja je prerasla u velik kulturni događaj koji traje nekoliko tjedana. U sklopu ove manifestacije održava se svake godine okrugli stol pod nazivom Nove spoznaje o Janu Vlašimskom. Zahvaljujući vodstvu današnje virovitičke Češke besede uspjelo se uspostaviti kontakt s potomcima obitelji Vlašimský u Všeňu i zahvaljujući njima uspjelo se istražiti prošlost obitelji od sredine 17. stoljeća. Zahvaljujući tom kontaktu ime Jana Vlašimskom bilo je oživljeno i u njegovom rodnom selu gdje je on bio već nepoznat, zaboravljen. Danas to više nije jer postavljena spomen-ploča na kući u kojoj se rodio podsjeća na veliki doprinos nekadašnjeg njihovom mještanina na glazbeni život u Virovitici. Između Všeňa i Virovitice danas kolaju prijateljski odnosi o čemu svjedoče brojni obostrani posjeti predstavnika kulturnih i političkih vlasti oba grada. Dosad prikupljena građa bit će objavljena u monografiji o Janu Vlašimskom i Češkoj besedi u Virovitici čim se za njeno tiskanje osiguraju potrebna novčana sredstva. ZANIMLJIVOSTI Češka ima 19 državnih sveučilišta, no mnoga od njih su specijalizirana za određene struke, poput tehnike, ekonomije ili poljoprivrede. Nalaze se u Pragu (četiri sveučilišta), Brnu (tri sveučilišta), Olomoucu (dva sveučilišta), Ostravi (dva sveučilišta), Pardubicama, Českim Budějovicama, Ústí nad Labem, Opavi, Liberecu, Hradecu Králové, Zlínu i Plzenju. Hrvatska ima sedam državnih sveučilišta u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, Zadru, Puli i Dubrovniku. U Zagrebu postoji i Hrvatsko katoličko sveučilište. 57

58 Česi i prve staklane u Gorskom kotaru Stakleni korijeni goranskih Čeha Markiz Perlas de Rialp Snježana Herceg Staklana u Sušici proizvodila je razne staklarske proizvode i to na češki način, onako kako je majstor Holub naučio u svojoj domovini Češkoj. Bili su to kvalitetni proizvodi, uglavnom pehari, čaše i boce. Počeli su proizvoditi i prozorsko staklo Među tradicionalne češke proizvode, osim piva, biljnog likera Becherovke, poludragog kamena granata, automobila marke Škoda, keramike i drugih pripada svakako češko staklo brušeno staklo, kristal, porculan. Staklarstvo ima u Češkoj vrlo dugu tradiciju. Počelo se razvijati u 13. stoljeću i to ponajprije u gorskim predjelima Jizerskih i Lužickih gora zahvaljujući tamo dostupnim sirovinama za proizvodnju stakla. Umijeće topljenja stakla u prošlosti je predstavljalo tajnu koju je otac povjeravao najstarijem sinu, a uslijed migracija i iseljavanja poznate su češke staklarske obitelji imale značajan utjecaj na svjetski tehnološki razvitak i umjetničke stilove na području staklarstva. Hrvatsko suvremeno staklarstvo, zanemarimo li dakle ono iz doba Rimskog carstva arheološki dokumentirano u antičkoj Sisciji (Sisku), Saloni (Solinu), Iaderi (Zadru), Aenoni (Ninu) razvilo se nešto kasnije od staklarstva na području današnje Češke, a na njegov razvoj su definitivno imali utjecaj češki staklari. Znamo da su djelovali u staklani i brusionici u Ivanovom Polju kraj Daruvara osnovanoj 1792., brusionici u Samoboru, sljednici staklane koju je vlastelinka Vilhelmina Kulmer osnovala na svom posjedu u Osredku, pa i u staklanama Jankovcu (staklana Skakavac radila od do 1820.), nakon čije su propasti staklari, uglavnom Česi, preselili u novoosnovanu staklanu u Zvečevu (1842.), pa i u onoj u Dubokoj nadomak Velike, koju su osnovali Česi, a koja je radila do No ovog puta ćemo zastati tek na području Gorskog Kotara. Prva poznata manufaktura stakla na području kontinentalne Hrvatske radila je od 1728 do u Gorskom kotaru, nedaleko od Crnog Luga, osnovana je staklana u Staroj Sušici kraj Ravne Gore a u 18. i 19. stoljeću radile su i staklane u Mrzloj Vodici (osnovao ju je veletrgovac Andrija Ljudevit Adamić 1818.) i Lokvama. Prvu, gore spomenutu staklanu na ovim prostorima, onu u predjelu Velike Vode (Vela Voda) kod Crnog Luga osnovao je španjolski markiz Perlas de Rialp. Češke staklare koji su se ovamo doselili na poziv vlasnika kako bi domicilno stanovništvo poučili u izradi stakla, predvodio je majstor staklar Ivan Podschneider, a izrađivali su prozorsko staklo i uporabne predmete. Kako je broj čeških staklara rastao, za potrebe njihova smještaja u okolici staklane je osnovano naselje nazvano Perlasdorf. Prilikom jednog gostovanja Češke besede Rijeka u Staroj Sušici u Gorskom kotaru, imali smo priliku doznati zanimljive stvari o prvoj, nazovimo ju češkoj staklani u Sušici i počecima razvoja Gorskog kotara. Stara Sušica se nalazi u blizini Ravne Gore, jednog od najvećih naselja u Gorskom kotaru. Ravna Gora nastala je u doba gradnje ceste zvane Karolina koja vodi od Karlovca do Bakra, prve poveznice panonske i jadranske Hrvatske. Ta je gradnja počela 1726., a kroz Ravnu Goru je prošla 1732., kada je cesta i dovršena. 58

59 Cesta je nazvana prema svom začetniku caru Karlu VI. i duga je 105,6 kilometara. Prvi stanovnici Ravne gore bili su siromašni ljudi koji su se tamo doselili uglavnom na poticaj, ili bolje reći pritisak bečkog dvora, kako bi održavali cestu, vozili i čuvali teret i slično. Na ovu cestu su bili osim stanovnika oko nje vezani i doseljenici iz Slovenije i Česi koji su se u ove krajeve doselili iz Češke i Moravske. Prve porodice Čeha prezivale su se Frelich, Kratochvíl, Leš i Světácký. Njihovi kroatizirani potomci žive i danas. U godinama oko na teritoriju Češke trajao je Sedmogodišnji rat i vezano uz njega bijeda i glad. Ljudi su se počeli iseljavati idući trbuhom za kruhom i tražeći bolje uvjete življenja drugdje. I češko staklarstvo bilo je u padu, a kako je Marija Terezija htjela spriječiti zaustavljanje razvoja i opadanje staklarstva naumila je neke staklane preseliti, razmjestiti. Staklana koju je namjeravala osnovati u Gorskom kotaru trebala je konkurirati staklanama u Veneciji. Istovremeno je htjela probuditi poslovni duh i razvoj obrtništva. Zato je naselila neke češke obitelji u Gorski kotar. Između ostalih ta je sudbina zadesila i staklarskog majstora Antuna Holuba. Ove migracije (seljenja) pratile su mnogobrojne teškoće i neugodnosti. Domicilno stanovništvo nije bilo blagonaklono prema doseljenicima, bojali su se da će im ugroziti opstanak i egzistenciju. Otežavali su im smještaj i nisu im htjeli prodavati živežne namirnice. Doseljeni Česi dugo su morali živjeti u šatorima. Najmanje gostoljubivo su se ponašali i najžešći otpor su pružali staklarskom majstoru Holubu kada je u Staroj Sušici sagradio staklanu i počeo proizvodnju. Holub je uspio ishoditi kod Marije Terezije dozvolu da njegovi ljudi dobiju kuće iseljenih Vlaha. Osobno je bio izložen raznim neugodnostima bio je napadnut i opljačkan, oduzeto mu je 400 forinti gotovine i velika količina gotovih proizvoda. Morao je tražiti financijsku pomoć kako bi mogao nastaviti s proizvodnjom. Temišvarsko društvo koje je kupovalo njegove proizvode pomoglo mu je tako, što su donijeli odluku da proizvodi za njih. I trgovac Weitenhiller iz Ljubljane pokazao je zanimanje za njegove proizvode. Staklana u Sušici proizvodila je razne staklarske proizvode i to na češki način, onako kako je majstor Holub naučio u svojoj domovini Češkoj. Bili su to kvalitetni proizvodi, uglavnom pehari, čaše i boce. Počeli su proizvoditi i ravno staklo (prozorsko staklo), no ono nije bilo prvoklasne kvalitete. U Holubovom izvještaju Ugarskom vladinom savjetu možemo naći podatke o proizvodnji i prodaji. Najviše se je izvozilo u Egipat, Francusku i Španjolsku. Zanimljivo je da je najlošiji kupac bila Hrvatska. Staklana je radila s deset peći i deset staklara, 20 radnika radilo je razne pomoćne poslove. Sirovina (pijesak) slabije kvalitete bila je dostupna u bližoj okolini, no sirovine bolje kvalitete morali su dopremati iz okolice Zagreba. Antun Holub je umro 1781., ali staklanu je dalje vodila njegova udovica. Godine došlo je do zastoja u proizvodnji, obujam poslova u staklani donekle se smanjio zato što je šepao izvoz u Španjolsku, no na drugoj strani se povećala prodaja u zemlji. U staklani radi 50 ljudi i 7 majstora staklara iz Češke, ostali su domaći ljudi. Staklana prelazi pod vojnu upravu. Ne zna se točno kako se je tada radilo ali zasigurno se zna da je staklana u Sušici prestala s radom Nažalost nije sačuvan ni jedan primjerak iz tadašnje proizvodnje, ali sjećanje na nekadašnju češku staklanu ostalo je sve do danas. Češki tragovi goranskih pokućaraca Zahvaljujući romanu Ivana Raosa i TV-seriji Antuna Vrdoljaka Prosjaci i sinovi, svi u Hrvatskoj znaju za Matana i putujuće trgovce iz Imotskog koji su između dva svjetska rata sa svojim košarama putovali diljem Hrvatske i Europe i slatkorječivo i lukavo nudili svakojaku robu. Jednako tako kao putujući trgovci radili su i mnogi stanovnici Gorskog kotara koji su najradije odlazili upravo u Češku, a njima je posvećena knjiga Tragom goranskih (po)kućaraca Emila Crnkovića objavljena 2012., a koja je u Zagrebu promovirana 23. listopada u Češkom domu. Izdavač je etno-udruga Turanj iz Brod Moravica. Autor je knjigu napisao na temelju povijesnih izvora i razgovora sa živim svjedocima i time rekonstruirao prošlost goranskih pokućaraca, ali i Gorskog kotara. Goranske kućarce stvorili su opori goranski zemljopisno-klimatski uvjeti, a kućarski posao vratio je Goranima nadu u opstanak. Riječ je o djelatnosti koja je preko dva stoljeća doslovno hranila mnoge goranske obitelji koje su u prosjeku imale osam članova. Kućarenje je bio posao, ali i način življenja, kaže Crnković. Kao putujući trgovci Gorani su uglavnom prodavali kućne potrepštine, ali nudili su i obrtničke usluge, među ostalim i popravljanje satova, što se dobro uklapa u sliku Gorskog kotara kao hrvatske Švicarske. Odlazeći u Češku goranski pokućarci su se vraćali obogaćeni ne toliko materijalno koliko duhovno jer su usvajali nova znanja i umijeća kojima su omogućili kulturni i civilizacijski napredak svog kraja. Zlatno doba goranskih pokućaraca trajalo je do Prvog svjetskog rata kada im je bilo omogućeno trgovanje po cijeloj Austro-Ugarskoj. Zatim ta djelatnost stagnira, a nestala je šezdesetih godina. Najviše je pokućaraca bilo iz Malih Draga kod Brod Moravica, a među pokućarskim obiteljima ističe se obitelj Srkoč. Ivan Srkoč bio je smatran pokućarskim kraljem, a njegov sin Andrija je u Češkoj ne samo uspješno kućario, nego i trgovao vinom i ondje upoznao i svoju suprugu Herminku Slanínovu iz Hradeca Králové. Njegovi sinovi Andrija i Ivan bili su članovi Hrvatsko-češkog društva, a danas su to i njihova djeca. Trajan spomenik poslovnih i obiteljskih veza goranskih pokućaraca s Češkom je stara kuća obitelji Srkoč u selu Lokvici kraj Brod Moravica koja sve do danas nosi ime Vila Herminka. Marijan Lipovac 59

60 U povodu 90. godišnjice Daruvarčana prvih daruvarskih novina na hrvatskom jeziku Nostalgičan spomen gospodarskog uspona Daruvara Zdravko Palavra Česi imaju zapaženu ulogu u počecima tiskanog medija kod nas. Antun (Antonín) Jandera vezuje se za pokretanje prvih novina u Hrvatskoj, Ephemerides Zagrabienses Izašlo je 50 brojeva na latinskom jeziku (nije očuvan niti jedan primjerak). Jandera je bio porijeklom Čeh iz Přibrama, mjesta udaljenog oko 60 kilometara jugozapadno od Praga. Nije poznato kada je došao u Zagreb. Prije toga bio je pomoćnikom u većem broju tiskara, a je upravitelj Zerauschegove tiskare. Kasnije postaje osnivač Kaptolske tiskare. Isto tako na području Daruvara tisak doživljava svoj uspon dolaskom zanimljive osobe iz Češke. Jaroslav (Jarka) Dittrich rodio se 10. lipnja u Horní Nové Vesi u Bělohradu (malo mjesto s kupkama poput Daruvara). Bez formalnog obrazovanja zbog rane očeve smrti, ali uz veliku ljubav prema knjigama i znanju kreće nakon osnovne škole trbuhom za kruhom i završava u Hrvatskoj (prisutan kod osnutka Češke besede u Donjem Daruvaru kao petnaestogodišnjak). Od bio je kolporter knjiga u nakladi Jaroslava Merhauta (pisca Češko-hrvatskog rječnika) iz Zagreba. Zbog bolesti majke vraća se u Češku, počinje trgovati tkaninom i stječe solidan kapital. Izbija svjetski rat kojeg izbjegava zbog pacifizma. Nakon rata u Pragu pokreće izdavačku kuću gdje tiska plakate, letke, ali i dvije vlastite knjige: Pro jaké povolání se rozhodnout (Za kakvo se zanimanje odlučiti) i Bludiště lásky (Labirint ljubavi). U njima iznosi svoje stavove o svijetu bez granica s jednim jezikom gdje bi vladali pravedni karakteri bez protekcije. Zbog navedenog je volio esperanto, a na kongresu esperantista upoznaje Otta Sobotku kojem je predao tvrtku, a sam ponovno odlazi u Hrvatsku s idejom o pokretanju novina na češkom jeziku. Tako 1. ožujka izdaje tjedne novine na češkom jeziku Jugoslávští Čechoslováci u Daruvaru. Bile su tiskane u Beču i Virovitici (jer u daruvarskoj tiskari Dragutina Goldbergera nije bilo čeških slova). Te novine uoči rata mijenjaju naziv u Naše Noviny, a prestaju izlaziti. Prvi broj izašao u Beču imao je nakladu od 20 tisuća primjeraka i zamišljen je kao most koji će povezati manjinu u Kraljevstvu SHS s Čehoslovačkom. U Jugoslávštím Čechoslovácima od 30. ožujka izašla je vijest o novom listu u Daruvaru. Daruvarčan vanstranačko, kulturno-gospodarsko glasilo za kotar Daruvar i okolicu, list koji je trebao izlaziti svake subote na hrvatskom jeziku, imao je posebnu cijenu i prodavao se odvojeno od lista Jugoslávští Čechoslováci. Tu su se mogle naći razne rubrike: uvodnici, lokalna književnost, statistika, reklame i mali oglasi. Novine su izlazile u razdoblju od do u Daruvaru, u tiskari Dragutina Goldbergera. Prvi broj ovog glasila izašao je 5. travnja (subota), a cijena mu je iznosila 1 dinar. Iako se ranije mislilo da je bio prilog lista Jugoslávští Čechoslováci, izlazio je samostalno, ali je za pretplatnike JČ-a bio u početku besplatan. Jugoslávští Čechoslováci su obimnije novine koje su izlazile četvrtkom, uz pretplatu od 20 dinara za četvrt godine. Na dnu zadnje stranice prvih izdanja kao urednik se nalazi Václav Satrapa, no ipak većina istraživača (Matušek, Bláha i Herout) smatraju da je urednik bio Dittrich, dok je Satrapa bio financijer i tehnički urednik novina. U prvoj godini izlaženja izašlo je devet brojeva, od kojih su 6 7 i 8 9 dvobroji. Prvi broj novina Daruvarčan Prvi broj novina Jugoslávští Čechoslováci 60

61 Sudbina urednika Daruvarčana pokazala je neuzvraćenu ljubav grada prema čovjeku koji je svojim zaslugama u osnivanju novina, prikupljanju dokumenata i predmeta za muzej, zadužio čitav kraj u pokušaju uzdizanja svijesti njegovih žitelja. Realne okolnosti i mentalitet uskogrudnih ljudi su doveli do toga da se s takvim listom nije moglo računati Oglasi u Daruvarčanu ogledalo su lokalnog gospodarstva. Možemo ih podijeliti na velike i male. Velike daju štedionice, tvrtke i sl., dok se mali nalaze u rasponu od pokrivanja krova do otkupljivanja krumpira, crvenog luka i drugih proizvoda. Od velikih oglasa možemo spomenuti i oglas s druge strane prvog broja za knjižaru, papirnicu, knjigotiskaru i knjigovežnicu Dragutina Goldbergera. Stariji sugrađani još se uvijek sjećaju tamnog piva koje je proizvodila daruvarska pivovara. To je Porter pivo koje se spominje na reklami. Grad Daruvar je između dva svjetska rata bio malo mjesto u svom gospodarskom usponu što nam govore podaci iz onodobne enciklopedije. Ima stanovnika, poštu, telegraf i telefon, dva općinska poglavarstva (D. i D. Vanjski), kotarsku oblast, kotarski sud, porezni ured, rimokatoličku župu, pravoslavnu parohiju, izrael.-ref. župu, izraelski rabinat, realnu gimnaziju. Postoje pivovara i električna tvornica, kružna peć i parna tvornica crijepa i opeka, tvornica stakla (za prozore) koja je zapošljavala 200 radnika, tvornica kože i nekoliko novčanih zavoda. Daruvarski kotar je tridesetih godina 20. stoljeća imao najviše stanovnika u svojoj povijesti (38.831), tako da se Dittrich s razlogom mogao nadati da će oglašivači pronaći interes i omogućiti izlaženje novina. No stvarnost je bila drugačija izlazi samo jedan broj, nakon čega se privremeno gasi. Iduće godine odlaskom iz redakcije lista Jugoslávští Čechoslováci (naslijedio ga je Otto Sobotka) pokreće Daruvarčana na češkom jeziku. Izgleda bjelodano da je Dittrich Otto Sobotka, Jaroslav Dittrich i Václav Satrapa smatrao da mjesto poput Daruvara u svom gospodarskom i turističkom usponu zaslužuje tiskani medij koji će ga promovirati. Poznate Daruvarske toplice opisane su kao mjesto gdje se uz pomoć hidroterapije, masaže i ljekovitog blata liječi reumatizam, neuralgija i ženske bolesti. Nastavit će s izlaženjem kao mjesečnik na češkom jeziku od 1926., ponovno na hrvatskom od i opet na češkom zadnje godine izlaženja Zanimljivo da Dittrich nalazi za shodno komentirati fašizam kao relativno novi politički pokret: Kao što se je s modom, tako će se isto dogoditi i sa današnjim fašizmom i drugim ismima. Historija je trijezna. Dalje spominje ljudsku prolaznost, kao i prolaznost naroda i kultura (daje primjere Rimljana i Jasa kojih stope nalazimo često u blizini Daruvara ). Sve jači međunacionalni konflikt, radikalizacija političkih stavova i jačanje ekstremističkih ideologija pokazatelj su da je bio preuranjen Dittrichov glas paneuropske solidarnosti. Sudbina urednika Daruvarčana pokazala je neuzvraćenu ljubav grada prema čovjeku koji je svojim zaslugama u osnivanju novina, prikupljanju dokumenata i predmeta za muzej, zadužio čitav kraj u pokušaju uzdizanja svijesti njegovih žitelja. Realne okolnosti i mentalitet uskogrudnih ljudi su doveli do toga da se s takvim listom nije moglo računati. U 2. broju, od 12. travnja imamo urednikov uvodnik u kojem komentira izlazak prvog broja. On smatra da zbog gesla služba ne treba koketirati s političkim ili crkvenim strankama ili narodnostima. Spominje vrlo inteligentne ljude koji iz principa sve odmah osude. Ipak, završimo u vedrijem tonu. Humor Daruvarčana opisan je u petom broju s pojavom šaljivog priloga pod nazivom Šilo. Uredništvo naglašava da želi nastaviti politiku neutralnosti te da ne želi nikoga vrijeđati pa će se objavljivati samo potpisani članci za koje će odgovarati autori. Zgodan primjer duhovitosti je šala s nazivom Seljačka svadba gdje u dijalogu stranca i seljaka na pitanje stranca zašto se toliko puca za vrijeme svadbene svečanosti. Seljak odgovara: Da je to znak da je neprijateljstvo već započelo. Jaroslav Dittrich, iako pripadnik antifašističkog pokreta, izdavši zbirku pjesama Dorostu kolem Jílové biva oštro kritiziran i onemogućavan u radu, nakon čega reemigrira u Čehoslovačku. Smirio se u mjestu Židlochovice na Moravě a poslije u Lanškrounu. Umire 6. lipnja u Hradecu Králové. ZANIMLJIVOSTI Prve češke novine bile su Pražské poštovské noviny koje je u Pragu pokrenuo Karel František Rosenmüller. Izlazile su jednom tjedno na češkom do Prve hrvatske novine bile su Ephemerides Zagrabienses (Zagrebačke novine) koje je u Zagrebu izdavao Čeh Antun Jandera. Izlazile su jednom tjedno na latinskom, ali od 50 brojeva nije sačuvan nijedan primjerak. Najstarije novine koje su izlazile na hrvatskom jeziku bile su Kraljski Dalmatin koji je izlazio u Zadru svake subote od do

62 Gata selo u zaleđu Omiša bilo je poprište brutalnog četničkog masakra I Poljica imaju svoje Lidice Miroslav Křepela Jesen je godine Europom i svijetom bjesni rat. Sile osovine postižu uspjehe na manje-više svim ratištima. U Protektoratu Češke i Moravske još su svježe rane od ljetošnjih masakra i sravnjivanja sa zemljom sela Lidice i Ležáky te internacije tisuća nevinih u logore smrti za odmazdu zbog atentata i smrtnog ranjavanja Reincharda Heydricha, treće rangiranog u nacističkoj hijerarhiji. Atentat, koji se smatra najznačajnijim činom otpora u pokorenoj Europi, izvršili su 27. svibnja čehoslovački komandosi ubačeni iz Velike Britanije (Susreti br ). Tragedija Lidica odjeknula je svijetom i postala simbolom sličnih tragičnih događaja u krvavom vrtlogu Drugoga svjetskog rata i novije povijesti. Početkom nove školske godine sablast zločina pohodila je hrvatsko selo Gata u poljičkom kraju podno Mosora, u općini Omiš, udaljeno oko 25 kilometara od Splita koje je do tada živjelo koliko toliko redovnim životom. Djeca su išla u školu, odrasli radili u polju i druge poslove od kojih su živjeli. Sve do tog nesretnog dana kad se dogodio još jedan u nizu masakra nevinih,... Lidice, Ležáky, Andrija Pivčević, jedini živući svjedok četničkog masakra u Gatima Nakon masakra četnici su selo opljačkali i spalili. Drugi dan su došli partizani i otjerali četnike, no zločin je bio počinjen.... Gata,... Oradour-sur-Glane.... Potresnu priču o tim događajima ljubazno nam je ispričao Andrija Pivčević u svom domu u Gatima, gdje nas je lijepo primio kad smo ga posjetili o 70. obljetnici tih događaja u listopadu U vrijeme tragičnih događaja o kojima nam je ispričao bilo mu je oko 8,5 godina i te jeseni je pošao u treći razred. Do tog kobnog dana nije znao za četnike. Znalo se za partizane na Mosoru i za talijansku vojsku. Nakon pada Italije došli su i Nijemci. Sjeća se da su partizani s Mosora u više navrata izvodili diverzije, pri kojima su im žitelji Gata morali pomagati preoravanjem puteva, presjecanjem telefonskih veza, rušenjem stupova električnih vodova koji su strujom iz obližnje elektrane Kraljevac opskrbljivali cijeli kraj, Omiš, Split. Jednom su Talijani iz Zadvarja vodili 100 volova za vojsku. Partizani su ih presreli i oteli im volove... Za odmazdu zbog diverzija, Talijani su u selo doveli četnike koji su počinili 62 strašan zločin. Bili su to pripadnici zloglasne Dinarske divizije vojvode popa Momčila Đujića, pod vodstvom zločinaca Mane Rokvića i Veljka Ilijića. Budući da su prethodnu večer partizani preorali put, nisu mogli doći kamionima nego pješice. Došli su iz dva pravca. Prema Wikipediji, 30. rujna oko 20 sati iz Splita je u Omiš talijanskim kamionima stiglo 130 četnika koji su te večeri prenoćili u talijanskom kampu u Omišu. Sljedećeg dana u ranu zoru oko šest sati krenuli su s dvije satnije talijanske vojske prema selu Gata. Stigavši do Gata sreli su devet djevojaka koje su nosile mlijeko za Omiš i na mjestu ih ubili. No vratimo se svjedočenju Andrije Pivčevića. Tog kobnog četvrtka, 1. listopada oko osam sati ujutro mali Andrija nosio je kao i svakog dana mlijeko jednoj ženi u selu, nakon čega je trebao otići put Dubrave pomoći majci pri paši. Otac mu je ostao kod kuće da tamo netko bude ako naiđu Talijani, a dobro je govorio talijanski koji je naučio za vrijeme zarobljeništva u Italiji tijekom Prvog svjetskog rata. Stigavši do kuće kamo je nosio mlijeko nešto prije 8.30 sati, Andrija je spazio jednog Talijana i pet šest četnika, bradatih, zapuštenih spodoba, s redenicima preko prsiju. Ostavivši mlijeko na stolu htio je poći, ali mu jedan četnik reče: mali, stoj!. Stajao je tako 5 6 minuta i ponovo želio poći, no četnik mu zapovijedi da stane ili će ga ubiti. Nakon nekoliko minuta ponovo je krenuo prema izlazu. No četnici su pokupili domaćine (muža i ženu) i njega, te jednog čovjeka koji je naišao iz smjera Dubrave i krenuli, a Talijan je otišao niz cestu. Neki četnici su s druge strane doveli još jednu grupu seljana. Sve su ih odveli do uskog putića oko 30 metara od glavne ceste. Negdje je zapucalo, a četnici su im rekli neka legnu da netko ne strada (to je bila taktika). Kad su polegli, naredili su im da izvade iz džepova sve što imaju, a ako netko ima nož zaklat će ga. Jedan je čovjek imao nož ali ga je uspio krišom baciti. Ženu koja je htjela pobjeći četnik je odmah ustrijelio iz

63 pištolja. Neki momčić, moglo mu je biti 15 godina, počeo je bježati, a s njim i mali Andrija. Pucali su za njima i ranili ga. Četnik je došao do njega i pitao kako hoće da ga ubije puškom ili nožem. Andrija ga je molio neka ga poštedi jer je sin jedinac, jedini u matere, no to nije pomoglo. Četnik ga je počeo bosti bajunetom na pušci. Andrija je uhvatio bajunet i zadobio ranu od koje mu je ostao oduzet dio šake. Imao je devet ubodnih rana. Misleći da je mrtav, četnik je otišao u selo i nastavio s okrutnim koljačkim pohodom. Opisao je kako je jednoj ženi uzeo malo dijete iz ruku, bacio ga u zrak i dočekao na bajunet! Ljude su ubijali u grupama. Andrija je ležao u lokvi krvi među mrtvima i ranjenima. Čovjek koji je ležao kraj njega bio je poprskan tuđom krvlju pa su četnici, koji su hodali okolo i brojili mrtve, mislili da je i on mrtav. Strašni pokolj trajao je do malo iza podneva kada se sve stišalo. Čovjek koji je ležao kraj Andrije otišao je svojim putem, te naišavši na Andrijinu majku rekao joj da tamo leži neko dijete u ranama. U međuvremenu je Andrija ustao i onako izranjen krenuo duž suhozida držeći se rukama za kamenje te došao blizu kuće. Iscrpljen je pao, a susjed koji ga je našao odveo ga je k sebi i dao mu mlijeka. Stigla je i Andrijina uplakana majka. Kako više nije mogao hodati, u koš za grožđe stavili su jastuke i u njemu ga je majka, noseći koš na glavi, donijela kući. Uz kuću mu je ležao otac i još petero ljudi Andrija Pivčević kao dvanaestogodišnjak na suđenju Draži Mihailoviću u Beogradu Obilježavanje 70. godišnjice pokolja u Gatima koje su na kućnom pragu mučki poubijali četnici. Nakon masakra četnici su selo opljačkali i spalili. Drugi dan su došli partizani i otjerali četnike, no zločin je bio počinjen. Selo partizani nisu obranili kad je trebalo. Obranila ga nije niti ustaška satnija stacionirana u Omišu kojoj je u tadašnjoj NDH to bila dužnost. Selo Gata u svojim najtežim trenucima ostalo je samo, prepušteno na milost i nemilost četničkoj hordi ubojica. Andrija je s majkom otišao na Mosor gdje su bili devet dana kod partizana. Sjeća se kako ga je tetak poslije odveo u Split u bolnicu gdje je bio deset dana, a potom oko mjesec dana kod strica. Poslije toga se istim putem vratio u Gata. Selo je bilo sablasno. Sve je bilo spaljeno, kuće, štale, ljetina. Došla je zima i ljudi su doslovno umirali od gladi. Živjeli su u prostorijama koje su se kako-tako mogle koristiti. Prema navodima Andrije Pivčevića, od ruke zločinaca palo je 77 Gaćana i ljudi koji su se tamo zatekli. Wikipedija navodi ukupno 89 ubijenih i preko 30 ranjenih, te 115 spaljenih kuća. U istom zločinačkom pohodu četnika u pratnji Talijana, 1. i 2. listopada 1942., prema Wikipediji slična sudbina zadesila je i okolna sela Čisla, Zvečanje i Ostrvica. A što se je dogodilo sa zločincima odgovornima za ovaj monstruozni čin? Mane Rokvić, četnički vojvoda ubijen je krajem Veljka Ilijića je prema kazivanjima u Gatima sjekirom zatukla žena kojoj je ubio sina. Momčilo Đujić je prebjegao u SAD i Kanadu, te izbjegao ruku pravde i nikad nije odgovarao za ovaj zločin. Umro je u Chicagu. Dragoljub Draža Mihajlović, četnički general, osuđen je kao ratni zločinac na smrt i pogubljen. Suđenje je održano u Beogradu od 10. lipnja do 15. srpnja 1946., a jedan od svjedoka četničkih zločina je bio i Andrija Pivčević, tada dvanaestogodišnji dječak. Zahvaljujemo mu još jednom na ispričanom svjedočanstvu uz želje za puno zdravlja i dug život. ZANIMLJIVOSTI Najstarija do danas sačuvana crkva u Češkoj je crkva svetog Klementa u Levom Hradecu kraj Praga, najstarijoj češkoj prijestolnici, sagrađena oko 880. u vrijeme prvog češkog kneza Bořivoja. Najstarija do danas sačuvana crkva u Hrvatskoj je splitska katedrala posvećena Uznesenju Marijinom i svetom Dujmu, sagrađena početkom četvrtog stoljeća kao mauzolej rimskog cara Dioklecijana, a u crkvu je pretvorena sredinom sedmog stoljeća. Iako nije izvorno građena kao crkva, to je ujedno i najstarija katedrala na svijetu. Najstarija crkva koja je neprekidno u istoj funkciji je Eufrazijeva bazilika u Poreču sagrađena u šestom stoljeću. 63

64 August Šenoa: Čudnovita dveh kaputov zmešarija Šenoa je puno prevodio s češkog i njemačkog, dakle s jezika dviju pivskih velesila, no unatoč svemu, njegova pivska pjesma je protiv piva. U njoj on naime opisuje pijančevanje dvojice pajdaša na Silvestrovo i poziva Hrvate da ne piju pivo, nego vino August Šenoa ( ) hrvatski je romanopisac, pripovjedač, pjesnik, kritičar i feljtonist, istinski tvorac moderne hrvatske književnosti, zapravo i prvi pravi romanopisac u nas, inovator proze i rodonačelnik razvijenog urbanog jezičnog standarda. Mnogi ističu njegovu ulogu i kao jezikotvorca, u čemu je bio mnogo uspješniji od mnogih autora rječnika. Zbog njegove veličine, često puta se vrijeme u kojem je djelovao naziva Šenoinim dobom. Premda su mu roditelji porijeklom iz Češke i Mađarske, njemačkih i slovačkih korijena, on sam izjašnjavao se isključivo kao Hrvat. Rođen je i umro u Zagrebu, i to u njegovu središtu rođen u Vlaškoj, a umro u Mesničkoj ulici. Školovao se u Pečuhu i Pragu, ali i u Zagrebu i Beču, te pisao na svim jezicima sredina u kojima je živio, ali hrvatskom je jeziku dao najviše, postavši brzo klasikom hrvatske proze. Ostavio je traga na svim poljima hrvatske književnosti, koju je bez njegova doprinosa nemoguće i zamisliti. Zlatarevo zlato, Prijan Lovro, Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke davno su neizostavni naslovi školske lektire, Zagrebulje su opće mjesto u povijesti hrvatskog feljtona, a u pjesništvu osnivač je dijalektalne poezije. Od satiričnih mu je pjesama najduža i poetski najuspjelija Čudnovita dveh kaputov zmešarija koja se pojavila (pod pseudonimom Onofrius Kopriva) i koja kroz zamjenu dvaju kaputa govori o pivu. Kad je nekom mati mađarska Slovakinja, a otac češki Nijemac (Schönoa), kao što je to slučaj s Augustom Šenoom, nikakvo čudo da napiše pjesmu o pivu. Uostalom, prve tekstove pisao je kao dopisnik iz Praga, a puno je prevodio s češkog i njemačkog, dakle s jezika dviju pivskih velesila. Unatoč svemu, njegova pivska pjesma je protiv piva. U njoj on naime opisuje pijančevanje dvojice pajdaša, na Silvestrovo i opijanje pivom, koje je uzrokovalo zamjenu kaputa i nevolje za obojicu protagonista, a onda u naravoučeniju poziva Hrvate da ne piju pivo, nego vino. I. Vredno je zapisat vu sveg sveta table Kak su harcuvale viteške te sable, Kako mudroznanec s pametjum se bori, Tuča žito tuče, kuga marvu mori. Kak si ludstvo liste sve po drotu piše, Ili vu balonu človek v nebu niše; Bez ladštoka puška kak se sad nabija, Kako bez kobile leti sad kočija. Al vrednejše vam je et miraculosum Ono pripečenje triste et jocosum Kaj na staro leto čudno se pripeti, Vu horvatski verzuš kaj sad hoču deti. Bledi mesec hodi, hodi, simo gde si? Mesec koj z mračnjaki bratimstvo pil jesi, Cigan, lump ti stari, patrio qui more Vekovečni lampuš držiš v nebu gore: Hodi k meni sada, daj mi, daj pomoči, Poveč, kak je bilo v zajdni leta noči. II. Tam gde od starine Medveščak miriši, Gde se štakor šeče, žito kradu miši, Tam gde zahman išče krščana ti duša Svetoga kapelu od Alojzijuša, Na Krvavom mostu v noči črni gluhi, Zestali se jesu dva moguči duhi. Gospon Vinko Lozič zove vam se prvi, Pemko Hmelič drugi od ječmenske krvi. Od horvatske zemle prvi je patronuš, V nemškom pak orsagu drugi ima tronuš.»bes te je donesel, nesrečna ti štanga, Izdrl se je Lozič, kaj češ ti bitanga? Niti voda nesi, nesi niti vino, Lepo si nas scifral i navadil fino. Ti si nam donesel, verek et me hercle, Štinkadores, štempl, krinoline, verkle, Naj in Medveščako turbido piscari!»prosim te kaj frfraš, Lozič šljivar stari, Nije vredno slušat tvoje fabulije, Opanek ti stari kogmeš škorna nije, Naj mi se tak špinčit, gleč ti moju sortu, Dragec, ti si gmajner, a ja imam portu. Mene gospon pije tam kod Rosenkranca, Tebe mužek z Remet, kad pri bajsu tanca.»per amorem dei, ti vkanljivi tepec, Kaj mi larmu delaš kakti plehoklepec. Prije neg se Adam, stari ded naš rodil, Več je človek pijan po tom svetu hodil; A ta megla bormeš ni od pive bila, To je vino bilo, bila moja sila, Nisu li svi suci, velikaši, špani Od mojega soka bili prav pijani? Horvatske su ovo stare več pravice: Vino piti čisto, dragi moj amice. Ergo ti se nosi z mojega mejaša, Kuružnjak ni torta, žganec ni ti kaša!»cendraj, na to Hmelič, semper et ubique, Gde se sadi bažul, tam ne rastu tikve. Ali naj ti bude, vadlajmo se sada, Gospon zmed nas budi onaj, ki oblada Prvoga človeka na ovom križanju, Ter zevsema zmota u pijanom stanju.»gilta! viknul Lozič, moji znam Horvati Nesu pivopivci, svoga zdravlja tati. Tak su dokončali, pacta si conventa, Kaj človeka predi vu pijanstvo vtenta. 64

65 III. Metem toga časa, tempore nocturno, Veter vam je puhal bilo vreme burno, Dva gosponi dojdu hm! po moji duši, Po trbuhu sudim nisu jektikuši. Duge su kapute imali na plečih, Jeden bil je menši, drugi bil je veči, Jeden bil je mlajši, drugi bih je starši Al jednaki bili, fletni su tovarši.»kam amice sada? starši si je zdehnul, Vu listajnke Hmelič pri tom ga je pehnul.»kam amice? mlajši nos si je opipnul, Kajti v nos ga kruto Vinko Lozič včipnul.»pijmo pivo, starši, mene jede buha,»pijmo vino, mlajši, mene ščiplje muha. Mlajši misli, misli, ne zna, kam bi, stoji, Stareši pak mahom svoje gumbe broji. Bi li, ne bi l? Bi li! Pivo mora biti Vu pivaru brate hočemo tam iti. Buče, dragi brate, nisu kaj su dinje, Borovicu pusti, lepše je hoblinje. Lozič vzdehnul: Quo? Vae ruis quo sceleste! Norci bute, norci bili ste i jeste! Hmelič kukuriknul: nakon konec konca, Nosili me bute pišivoga lonca! A gosponi taki v pivaru se vpute I na čavel deli svoje su kapute. Sedeč lepo pri tih tabulis rotundis, Clamaverunt ambo uprav de profundis.»mamica naj holbu friškog piva daju, Ali ne kaprola, al bez porte, znaju. Gdo bi v glavi imel knigu Šiloboda, Gdo bi ti znal kolko kaplic ima voda, Koliko na sebi perja ima ptica, Koliko put na dan skoči veverica,jošče ne bi negve prebrojile oči Šereg holbic punih mamica ke toči, Ke gosponi hiču sad čez požirake Vu želuce svoje široke i jake. Al mi ljudi boži od železa nismo, Još nam pripoveda, znajte, sveto pismo, Da je dečec David vlapil Goliata Človeka visokog deset i pol hvata. Ali kaj češ, brate, človečansko pleme, Več iz svetog pisma peldu si ne vzeme. Človek meri, bil on kakve goder vere, Samo poleg stare, okičke te mere. IV. Naši dva gosponi, Peter po tom Pavel Obesivši mirno svoj kaput na čavel, Počeli su piti, da je bog Gambrinuš Proti njim bil fušar, proti njim bil inuš.»lepo nam je ovdi, reče mlajši Peter, Ziđimo si hižu, vani puše veter.»recte habes frater, starši Pavel reče, Bog je stvoril ječem, naj i pivo teče. Prva holba teče kak iz napršnjaka Piva vam je friška, črlena i jaka; Druga holba teče, počeli su cmoknut, I po stolu bubnjat i po stolu skoknut; Treča holba teče, počeli zdihavat I kravatle svoje lehko odvezavat. Kad četrta tekla, počela im koža Farbati se kakti paprika i roža. Peta, šesta, sedma caetera et graeca To ti brunda puše, to se kuca, cveka; Mislili vre jesu ob četrti vuri, Sveti kralji da su varoški panduri.»oj amice! viknul Peter na to mlajši, Huncut gdo si fali napitek koj slajši! Piva ti je živa, gdo ne pije pivu Naj si ide rakom fučkat u koprivu. Mamek, dragi mamek, od tog vidim hipa, Da je nevmrtelna tvojeg lagva pipa, Da bi, ah, ja mogel, mamek, draga baba, V pivi sve do smrti prčkat kakti žaba! Care frater Paule, mamicam laudemus, Cerevisia credas, liquor est supremus! Svet ti bratec dragi, nije nikak kugla. Več ti ima bormeš baš četiri vugla. Mesec ti po danu, sunce v noči sveti, V zimi travu kosi, peči kuri v leti, Gda ti plivat očeš, na vrat vesi kamen, Bibo, bibis, bibit. Dixi, punctum, amen! Pavel si zašnofa, veli na to: Štimam, Da peklenske krte vu možđanih imam; Care frater Petre, štimam bude iti Razuma se mojeg zmešale su niti. Zeli su kapute po tom toga z čavlov, Pavel zel je Petrov, Peter zel je Pavlov. Pak su išli doma napokonec konca, Pak su si odnesli pišivoga lonca. V. Zvezdica se mala još na nebu kresi, Peter se je gibal tam do Nove Vesi, Tam gde s plotom stoji žuta hiža lepa. Kluč od svoje porte zvadil Peter z žepa; Štel ga fteknut v luknju. Brus. Al, kluč ne paše: Petrek, dragi Petrek, ne bu niš s te kaše!»per amorem dei, kaj si kluč ponoril, Navek si mi vrata poslušno otvoril, Denes si prevelik, čekaj, pasja para, Dam te zutra rano shoblat kod bravara. Britko Petrek plakal, v žep je segnul drugi, Tu cigariuši vun štrčiju dugi:»libera me deus, ki si, kaj si, gdo si? Kad cigare v žepu dečec Petrek nosi? Nigdar još ni videl lule ni duhana, Unde venit, Petre, herba Nicotiana? To je vraža kaša! Turen kad je zgledal Svetoga Dizmuša, tak mu je povedal:»dizmuš, sveti Dizmuš, kaj se tako zibleš? Znam vu fundamentu, v žalosti se gibleš. Joj pomozi! Leti na to Petrek, skoči, Preko plota mahom. Danas još svedoči V hlačah luknja, Peter kak na plotu Kruto se našpranjil na svoju sramotu; Pal na nekaj Peter mehko i smerduče, Pustimo ga ležat doklam poldan tuče. Peter spi. Ah muza! Čkomi, tiha budi, Žmehki jesu verek človečanski trudi! Kaj bi vam od Pavla dugo još govoril Od zdvojenja, bogec, mal vam ni ponoril: Kluča vadi, meri, meri Pavel, proba, Neče mu otpirat, oh peklenska zloba! V drugi žep je segnul, ki si, kaj si, gdo si? Opernguker? Nigdar Pavlek ga ne nosi.»kaj sem norc? Vem nisem denes bil v tiatru, Bil sem na obedu celi dan pri fratru, Večer popil jesem tri holbičke male, Bes mi je donesel vraže te očale. Quomodo, cur, quando? Kutja teremtete! Sve je to coprija! Pavel brusi pete Dok si nije v hižu prijatelu zašel, Pak si pod poplunom requiescat našel. Tak je anda Pavel postal kruti Šavel. Zrok pak svemu bil je mamičin on čavel. To je bila ljudi vraža ta coprija, V noči dveh kaputov čudna zmešarija! Kakvo, drage duše, za vaše življenje ore se ispeljat prudno navučenje? Vekovečni to je zakon vu naturi, Ti paštete nebuš daval svoji puri, Nebuš daval kozi z vrhnjem čokolade, A zvonaru nebuš točil limunade. Tak horvatska cela naša domovina Naj si pije vino, bog dal dosta vina. Napij se, o brate, kakti dedi naši, Spi, pak i popoldan moreš hodit k maši. Posle piva budeš včerašni naveke Doktore buš plačal, plačal apoteke. Pij mi anda vino, domorodec pravi! Finis! Punctum! Dixi! Animam salvavi. Priredio Mato Pejić 65

66 Najpoznatiji češki pozdrav potječe od engleskih mornara Kako su nastali nazdar, ahoj i čau? Kad su u pitanju osnovni pozdravi, kod Hrvata i Čeha nema velike razlike. Jedni se pozdravljaju s dobro jutro, dobar dan, dobra večer, laku noć i doviđenja, a drugi s dobré ráno, dobrý den, dobrý večer, dobrou noc i na shledanou. Ti pozdravi postoje i kod većine drugih naroda svijeta i razlike počinju tek kod neformalnijih pozdrava koje je teško doslovno prevesti. Što se Čeha tiče, zanimljivo je da oni za takve svoje pozdrave otprilike znaju kada su nastali, a jasna im je i etimologija, što kod Hrvata nije uvijek slučaj. Primjerice, za pozdrav bok postoji teorija da on zapravo nema veze s Bogom, nego s austrijskim pozdravom mein Bücken (moj naklon) koji se navodno nekad koristio među starim Zagrepčanima. O tom pozdravu međutim nema nikakvih podataka na austrijskim i njemačkim internetskim stranicama, ali opće je poznato da se Austrijanci i danas pozdravljaju zazivanjem Božjeg imena, s Grüss Gott. Kod Hrvata je od proskribiran pozdrav zdravo koji su koristili komunisti (uzalud argumenti da se i anđeo Gabrijel Majci Božjoj obratio sa Zdravo, Marijo!, barem u hrvatskim prijevodima evanđelja), a češki ekvivalent tog pozdrava je nazdar. Hrvati se vjerojatno od davnih dana pozdravljaju želeći si zdravlje, dok je nazdar star otprilike stoljeće i pol. Pozdrav potječe iz vremena kad se po Češkoj od skupljao novac za izgradnju Narodnog kazališta u Pragu, a uz škrabice je bio istaknut natpis Na zdar Národního divadla, što je značilo Za uspjeh Narodnog kazališta. Natpis se širio Češkom poput gesla i s vremenom je nastao pozdrav nazdar koji je prihvatila i sokolska organizacija. U doba Prvog svjetskog rata jedna četa unutar Čehoslovačke legije u Francuskoj nosila je ime Nazdar. Taj pozdrav češki komunisti nisu uspjeli kompromitirati jer su se pozdravljali s čest práci (čast radu), pozdravom koji je zapravo nastao u Batinim tvornicama u Zlínu. Najpoznatiji češki pozdrav je ahoj koji se može prevesti s bok i on je zapravo stari mornarski pozdrav nastao od engleskog ahoe. U Češku je stigao nakon kad se među nekonvencionalnijim ili siromašnijim građanima počeo širiti tramping, pokret ljubitelja prirode koji su se iz gradova selili u prirodu, vrlo često uz obale rijeka i živjeli po uzoru na divlji zapad. Što se tiče etimologije pozdrava, navodno se radi o kratici Zanimljivo je da Česi za svoje pozdrave otprilike znaju kada su nastali od latinskog Ad honorem Jesu U čast Isusa ili o engleskom a hoy - brodić. U vrijeme Drugog svjetskog rata ahoj se tumačio i kao kratica od Adolfa Hitlera oběsíme jistě (Adolfa Hitlera ćemo sigurno objesiti). Pozdrav ahoj jedna je od najpoznatijih riječi koje stranci nauče za posjeta Češkoj, a i Česi su ga prenijeli diljem svijeta. S tim u vezi postoji anegdota iz neke od zemalja Trećeg svijeta gdje je radila grupa čeških radnika koji su se svakodnevno pozdravljali s ahoj. Domaći radnici su se interesirali što im to znači pa su im objasnili da je to pozdrav među prijateljima, među jednakima. Tada su domaći pitali kako glasi pozdrav nekoj poštovanijoj osobi i dobili su odgovor: ahoj, ty starý český vole! I baš u to vrijeme došao im je u posjet neki češki ministar i domaćini su ga u zboru pozdravili s ahoj, ty starý český vole! Sva sreća, ministar je imao smisla za humor pa se samo nasmijao i zaprijetio prstom svojim sunarodnjacima jer je naslutio da je to njihovo maslo. Među Česima, pogotovo mlađima, raširen je pozdrav čau koji naravno dolazi od talijanskog ciao ćao. On se u Češkoj udomaćio nakon kad se u kinima prikazivao talijanski film Velika plava cesta u kojoj je glavnu ulogu igrao talijansko-francuski pjevač i glumac Yves Montand. U filmu se često pojavljivao pozdrav ciao, a u to vrijeme u Češkoj se filmovi još nisu u tolikoj mjeri sinkronizirali pa se mogao čuti izvorni jezik. Naravno, zbog globalnog utjecaja engleskog jezika među Česima, kao i Hrvatima, danas se šire i pozdravi s engleskog govornog područja, kao što su u doba Habsburške monarhije bili rašireni njemački pozdravi. 66 Poznati citati i naslovi u češkoj verziji Ipak se kreće A přece se točí Biti ili ne biti? To je pitanje! Být, nebo nebýt? To je to, oč jde! Kocka je bačena Kostky jsou vrženy Car je gol Císař je nahý Ne bacajte bisere pred svinje Neházejte perly před svině Podijeli pa vladaj Rozděl a panuj Tko se mača lača, od mača će i poginuti Kdo se chápou meče, mečem zajdou Mislim, dakle jesam Myslím, tedy jsem Pjesma nad pjesmama Píseň písní Suze sina razmetnoga Slzy marnotratného syna Mačak u čizmama Kocour v botách Ivica i Marica Jeníček a Mařenka Crvenkapica Červená karkulka Snjeguljica Sněhurka Trnoružica Šípková Růženka Pepeljuga Popelka Djevojčica sa šibicama Děvčátko se sirkami Ružno pače Ošklivé káčátko Alisa u zemlji čudesa Alenka v říši divů U potrazi za izgubljenim vremenom Hledání ztraceného času Važno je zvati se Ernest Jak je důležité míti Filipa Kome zvono zvoni? Komu zvoní hrana? Ero s onoga svijeta Ženich z onoho světa Zameo ih vjetar Jih proti severu Tramvaj zvan čežnja Tramvaj do stanice Touha Lovac u žitu Kdo chytá v žitě Kum Kmotr Kad jaganjci utihnu Mlčení jehňátek Ptice umiru pjevajući Ptáci v trní Američka pita Prci, prci, prcičky Skidajte se do kraja Do naha! Priredio: Marijan Lipovac

67 Izdanja Hrvatsko-češkog društva ili uz podršku Hrvatsko-češkog društva Jan Neruda: Malostranske pripovijesti Njegovo stvaralaštvo povezuje ono što je karakteristično ne samo za češku književnost nego i za češku umjetnost općenito: ugodan humor, zanimanje za običnoga čovjeka, njegove muke i radosti; sposobnost da se u malim sudbinama svojih antijunaka vide sukobi i paradoksi velikoga svijeta. Jiří Menzel o Nerudi za ovo izdanje Ivana Brlić-Mažuranić: Čudnovate zgode šegrta Hlapića Čudnovate zgode šegrta Hlapića nakon sto godina oživljuju sada u izvornom tekstu i s, Ivani Brlić-Mažuranić, omiljenim, ilustracijama češkoga umjetnika Josefa Lade. Dubravko Dosegović: Češka kroz ključanicu»...upravo je u tome najveći doprinos Dubravka Dosegovića: tko njegovu knjigu pročita, neće mu biti dovoljan pogled kroz ključanicu. Htjet će otvoriti cijela vrata.«iz predgovora češkog veleposlanika Karela Kühnla Knjige možete naručiti u Novoj stvarnosti, Zagreb, Kaptol 21, nova.stvarnost@gmail.com

68